Jevanđelje srijedom: Matej 25. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Dvadesetpeto poglavlje jevanđelja po Mateju sadrži tri cjeline. Prvih trinaest stihova sadrži tekst poznat kao Priča o deset djevojaka. Od četrnaestog do tridesetog stiha zapisana je Priča o talentima, a do kraja ovog poglavlja slijedi tekst o konačnom sudu u narodu poznatijem kao “strašni sud”. Iako imaju mnoge različite detalje, naglaske i ideje, sva tri teksta imaju jednu, glavnu, zajedničku misao i poruku. U pitanju je stav tokom očekivanja Hristovog ponovnog povratka na ovu zemlju.

Prije nego se pozabavimo porukom ovih tekstova, korisno je primijetiti ideju Hristovog drugog dolaska na ovaj svijet. Hristos je o tome dosta govorio u prethodnom poglavlju, Matej 24. Čini se kako je to danas među hrišćanima zanemarena tematika. Sigurno da je važno pozabaviti se savremenim problemima našeg svijeta i pokušati dati jevanđeoske odgovore. Ali u konačnici, jedini mogući odgovor za sve naše probleme – a posebno za pitanje smrti – iz perspektive jevanđelja je Hristov dolazak. U ovim tekstovima Hristos poučava svoje učenika kako izbalansirati očekivanje dolaska sa življenjem na ovom svijetu.

Priča o deset djevojaka

Sam termin priča nije najbolji za ovu književnu vrstu. Mnogo bolje je dozvati u pomoć grčki original, παραβολή, čije je značenje “poređenje, ilustracija, analogija.” To je kratki, jednostavni narativ koji prenosi određenu poruku. Kroz istoriju se javljao problem kada su tumači pokušali da odrede svaki detalj parabole. Tada se uglavnom odlazilo u alegorijski način tumačenja gdje je tumač proizvoljno dodavao vrijednost svakom pojedinom detalju iz parabole. Da bi to izbjegli potrebno je vidjeti osnovnu poruku teksta. U ovom slučaju, Hristos je uzeo poznati događaj iz jevrejskog društva i preko njega prenio određenu poruku. Tokom svadbe je postojao običaj očekivanja dolaska mladoženje, u čemu su učestvovale djevojke, nevjestine drugarice. Za to su se opremile advekvatnim izvorima svjetlosti računajući da se će se glavni dio događaja odigrati kasno u noć. Jedan broj djevojaka je nazvan ludim jer nisu uzele u obzir mogućnost odlaganja dolaska mladoženje. One su bile jako sigurne u svoju procjenu događaja: nisu bile spremne za bilo kakve izmjene u budućnosti. Zbog potrebne naknadne pripreme, zakasnile su na glavnu svečanost. Poruka je jasna: neophodno je da se obavi pripreme mnogo prije nego se sam događaj desi. Mnogi su u nedostatku ulja vidjeli simbol Svetoga duha (Zaharija 4, Otkrivenje 11:4). Ako je to tačno, onda prva “priča” govori o neophodnosti duhovne pripreme prije samog glavnog događaja.

Priča o talentima

Ako je glavni naglasak u prethodnoj paraboli na duhovnoj pripremi, u ovoj drugoj čini se da je u pitanju “materijalni” aspekt. Hrišćani svih vremena su imali problem da nađu mjeru između laborare i orare. Na sličan problem ukazuje jevanđeoski tekst iz jevanđelje po Luki 10:38-42. Dok je jedna sestra, Marta, bila zauzeta time kako dočekati Isusa, druga sestra, Marija, je sjedila i slušala Hristov govor. Marta nije bila oduševljena Marijinim ponašanjem i zatražila je od Isusa da je ukori. Umjesto ukora, Hristos je pohvalio Mariju naglašavajući da je ona “dobri dijel izabrala, koji se neće uzeti od nje” (Luka 10:42). Mnogi su u ovim sličnim tekstovima vidjeli kako su “duhovne” stvari značajnije od svega ostalog i tako podcjenjivali vijekovima sve ono što, prema njihovoj procjeni, nije nosilo etiketu duhovnog. Smatram da Hristos svojom rečenicom nije pravio jaz između duhovnog i neduhovnog. On je djelovao u kulturi koja nije pravila tu vrstu dihotomije: ona potiče iz helenističkog svijeta. Jevrejska misao poznaje samo jedan svijet u kome sve fizičko u isto vrijeme ima i duhovno značenje. Hristos naglašava vrijednost vremena koje je Marija provela sa njim, zato što to vrijeme – vrijeme Njegovog boravka na ovoj zemlji – neće trajati zadugo.

U priči o talentima Hristos upozorava sve one koji se Njegovim imenom zovu, da samo izjašnjavanje nije dovoljno. Dok iščekuju Njegov dolazak i promjenu ovog eona u drugi, bolji, vječniji … oni treba da aktivno učestvuju koristeći darove koje imaju. Takav život nije život usmjeren sebi i svojim potrebama nego je život službe i koristi. Ukoliko želite da budete spremni za moj ponovni dolazak, onda iskoristite svoje sposobnosti na dobro drugima koji vas okružuju. To je još jedna vrsta pripreme koja se ne smije izostaviti.

O strašnom sudu

Za razliku od prethodna dva teksta, ovaj poslednji u 25. poglavlju opisuje proces suđenja. Koncept suda u Svetom pismu ima aspekt istrage i izvršenja. Čini se da je ovdje u pitanju izvršni aspekt. Na drugom mjestu Hristos izjavljuje da dolazi uskoro i “plata moja sa mnom, da dam svakome po djelima njegovim” (Otkrivenje 22:12). Ovaj sud se bavio pitanjem motiva i razloga djelovanja. Ono što mi vidimo su tuđa djela; ponekad i motivi isplivaju na površinu, ali u najvećem broju slučajeva oni su skriveni našim očima. Zato sud uzima u obzir oba aspekta pripreme, duhovni i materijalni, i procjenjuje ih kroz prizmu razloga i motiva. Izgleda da se to najbolje vidi kroz naše ponašanje prema onima koji su nama najmanje važni, ali koji takvi ne izgledaju u očima neba. Gladni, žedni, stranci, siromašni, bolesni i zatvorenici su kategorije koje posebno pomažu ovom sudu da procijeni motive i pobude. Isus, ovdje predstavljen kao sin čovječiji, interese ovih kategorija ljudi poistovjećuje sa svojima. Ludi i mudri, vjerne i nevjerne sluge, ovce i jarci … svi oni predstavljaju dvije grupe ljudi koje će postojati na kraju svijeta. Jedni će biti spremni da nesebično djeluju u korist unesrećenih, i zbog toga biti pohvaljeni. Oni ne smatraju da su uradili ništa posebno veliko, iako Hristos smatra da su ta djela učinjena u Njegovu korist. Drugi su primili osudu jer u ovim ljudima nisu vidjeli nikakvu vrijednost. Da su oni znali da je u pitanju nešto što im može donijeti pozitivni ishod na konačnom sudu, oni bi sigurno djelovali. Pitanje “kad te vidjesmo” otkriva njihove motive: “Da si to bio to Isuse, mi bi zasigurno nešto učinili. Jer biti tvoj prijatelj ima svoje prednosti.” Time su u potpunosti otkrili da je njihov duhovni pogled bio zamračen sebičnošću i vlastitim interesima. Njihov kraj je konačan i negativan.

Jevanđelje srijedom: Matej 23. poglavlje

Zloupotreba moći i vlasti čini se da ni u jednom vremenu ljudske istorije nije bila vidljivija i očitija. Iako je nama naš prostor najveći problem, situacija se veoma malo razlikuje u većini država širom svijeta. Juče sam putovao sa dvojicom ljudi: jedan potiče iz Venecuele, a drugi sa Filipina. Bilo je jako zanimljivo (i žalosno u isto vrijeme) slušati izazove sa kojima se prosječni čovjek suočava u ovim zemljama i uvidjeti da ima mnogo više sličnosti nego razlika sa našim svakodnevnim problemima. Ali problem zloupotrebe povjerenja biva još veći kada je povezan sa religijom, vjerom i duhovnošću. Upravo o tome je riječ u dvadesettrećem poglavlju jevanđelja po Mateju.

Kroz cijelu svoju službu Isus se suočavao sa protivljenima od strane vjerskih vođa. Jevanđelista Matej sve njih (fariseji, sadukeji, književnici, glavari sveštenički, irodovci …) posmatra kao jednu grupu protivnu Hristu. Tako da se u ovom poglavlju Hristos obraća svima njima i zna da će time ubrzati proces svojeg hapšenja i suđenja. Ali bez obzira na sve to, Hristos počinje svoj govor pozitivnom notom. On prepoznaje neophodnost postojanja određenog oblika organizacije koji u ovom slučaju ima vezu sa Mojsijevim vremenom. Ta veza nosi dodatni autoritet ali i odgovornost. Učenje ovih vođa je velikim dijelom bilo je ispravno, ali njihova praksa se nije slagala s istom (Matej 23:3). Nedostatak njihove doktrine je bilo “otežavanja bremena” (23:4) što se odnosi na umnožavanje pravila i propisa. Sa druge strane, Hristos je proglasio da je njegovo “breme lako” (Matej 11:28).

Cijela Hristova kritika vjerskog establišmenta svog vremena se svodi na sedam (ili osam, u zavisnosti od načina brojanja: sedam i osma su veoma slična pa ih stavljam u “isti koš”) misli koje počinju riječima “teško vama”. Te riječi nisu rezultat Isusovog nerviranja, frustracija i ličnih emocija. Cilj ovih riječi nije da ih uplaši i zaprijeti. To je način obraćanja starozavjetnih proroka i u isto vrijeme Hristovo ispunjavanje proročke uloge koja će se kasnije nastaviti i izraziti opisom predskazanja njihove tragične budućnosti ukoliko ne promijene svoj stav prema ovom Proroku.

«Teško vama» x 7

Matej 23:13 – Vođe nisu zainteresovane za Božje carstvo. To nije osnovni problem jer svako ima pravo na lično opredjeljenje. Ali tim svojim potezom oni negativno utiču na druge oko sebe. Njihovo javno ispovijedanje vjere koju ne praktikuju vodi ka konceptu nazvanom “sablazan” (Matej 18:7).

Matej 23:14 – Ovdje je spomenuta njihova krivica na socijalnom aspektu. Novi zavjet uči da je proizvod prave religije «posjećivati udovice» i pomagati one kojima je pomoć potrebna (Jakov 1:27). Iskorištavanje nevoljnih i onih slojeva bez zaštite oduvijek je negativno posmatrana od strane proroka. No sve to što su ovi ljudi činili pokrivali su plaštom pobožnosti.

Matej 23:15 – U pitanju je pogrešan napor i pogrešno ulaganje energije. Biti “guru” je uvijek iskušenje za predstavnike vjera: učiniti da ljudi slijede vođu a ne ideju koju on predstavlja. U vrijeme apostola bilo je dosta onih koji su pokušavali da ljude učine svojim sledbenicima a ne sledbenicima Hrista. Ovo nije uvijek lako vidljivo i treba biti jako oprezan.

Matej 23:16 – Zloupotreba finansija je čest propust koji je pratio propovjednike Božje riječi kroz istoriju. Zlato je vrednije od crkve, materijalno od duhovnog. Postojao je pokret siromašnih u srednjem vijeku koji je naglašavao taj aspekt i tražio od vođa crkva da doslovno slijede Njegov primjer. O ovome je dosta rečeno, ali u praksi ima još mnogo mjesta za popravak.

Matej 23:23 – Vođe zaboravljaju najvažnije dok naglašavaju sekundarne stvari: sljepilo prema istinski važnim duhovnim vrijednostima. Engleski jezik poznaje izraz: “majoring in the minors”. U iskušenju smo da ono što je nama drago učinimo najvažnijim, a ono što nam možda baš nedostaje stavimo u fioku nevažnog.

Matej 23:25.27 – Briga za vanjštinu je prilično povezano sa prethodnim, možda čak i jedan primjer prethodnog. To je bila praksa vođa onog vremena: željeli su da se “dobro prodaju” (Matej 23:3-5), da ih smatraju posebno vjernima i revnima. Lakmus test pobožnosti je vlastito predstavljanje svoje ličnosti: svaki koji želi da se prikaže posebno posebnim nije prišao suštini vjere.

Matej 23:29 – Veza sa prošlim vremenima i vođama je važna za svaku ideju. Savremeni lideri vole da se predstavi kao naslednici onog početnog. Čak i kada su ti isti bili otvoreni protivnici avangarde onog vremena i današnjeg napretka. Možemo naslijediti Mojsijevu stolicu ali ne i njegove principe i stavove.

Sve ovo onda – a i danas – čini jevanđelje neadekvatnim, nepotpunim, ružnim, nepoželjnim, polovičnim i neprihvatljivim. “Jer se ime Božije zbog vas ne poštuje među onima koji ga ne poznaju” pisao je jedan od apostola. Treba zapamtiti da ovaj tekst više ne govori nekima tamo, drugima, jevrejskim vođama ili današnjem sveštenstvu. Hristos se obraća onome koji čita, čuje i razumije. Svaki put kad čitam Sveto pismo, postavljam pitanje šta meni taj tekst poručuje. Bog više nema problema sa sadukejima i farisejima, ali ima sa nama, današnjim i modernim, sa tobom i sa mnom.

Makni mi se sa sunca

“Hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba?” pisao je Sidran u svom romanu koga je Kusturica ekranizovao. I najzad, sunce je zaista zasjalo i ovdje gdje se ja trenutno nalazim. Sunce u potpunosti mijenja doživljaj života. Nije čudo da su mnogi drevni narodi – prije nego su obasjani svetopisamskim otkrivenjem – suncu pripisivali božanske odlike. I dok sam se tog prvog sunčanog dana, kao gušter izlagao toplim sunčevim zracima, sjetio sam se onog filozofa koji je živio u buretu. A evo i zašto.

Diogen iz Sinope, knjige tvrde da se na to ime on odazivao. U literaturi ga danas pronalazimo i kao Diogena cinika jer je bio predstavnik te grčke filozofske škole. Kritikovao je mnoge usvojene običaje građana Atine tvrdeći da se vrlina bolje otkriva na djelu nego u teoriji (“Neće svaki koji mi govori: Gospode! Gospode! ući u carstvo nebesko; no koji čini po volji oca mojega koji je na nebesima”, jev. po Mateju 7:21). Usvojio je suviše jednostavan način života za svoje sugrađane jer je živio u velikoj keramičkoj posudi (buretu?) na pijaci. Ovo postaje još zanimljivije jer mu je otac bio bankar (smatra se da je zbog krivotvorenja kovanice bio protjeran iz svog grada). Posebno je poznat zbog dviju anegdota iz svog života.

Prva kaže da je usred dana hodao gradom noseći upaljenu svjetiljku u ruci. Kada su ga zapitali šta to radi, odgovorio je da “traži čovjeka” (hominem quaero). Slijedeći grčke ideale tragao je za osobom koja bi ih utjelovila u svom životu, ali prema njegovom tvrđenju nije ju uspio pronaći. U drugoj se priči – koja se najvjerovatnije nije desila – Diogen susreće sa Aleksandrom velikim. Diogen je već ostvaren i poznat filozof, te je mladi car želio da ga sretne. Pronašavši ga u njegovom uobičajenom staništu, zapitao ga je postoji li nešto što on, car, može da učini za njega. Na to je Diogen izgovorio svoje poznate, apokrifne, riječi: “Makni mi se sa sunca.” Ovim je drevni cinik želio da kaže kako mu ništa nije potrebno. Oduševljen odgovorom, car je izjavio da bi volio da – da nije to što jeste – da bude Diogen.

Čini mi se kako većina ljudi danas slijedi ovu Diogenovu maksimu, mada u malo drugačijem kontekstu. Svako od nas ima svoje ciljeve i želje te traga za njima ne osvrćući se mnogo na druge ljude koji ih okružuju. To je posebno vidljivo u velikim gradovima. Druge često posmatramo kao prepreku pronalasku našeg mjesta pod suncem. Ono što tražimo od njih, čak i kada to ne izgovorimo, može se prevesti kao poziv da se uklone i da ne smetaju. To postaje sasvim normalno u kontekstu drugih helenističkih ideja i pravaca, a posebno onih koji se vode idejom da je “čovjek čovjeku vuk.” “Moral je oružje slabih,” pisao je Nietzsche. Ljudi koji usvoje drugačiji pristup životu i življenju su doista rijetki i traganje za njima je skoro identično Diogenovom traganju sa fenjerom po danu.

Sa druge strane nailazimo na Hristovu ideju i poziv – koja čini se da je sve manje prisutna i među hrišćanima – da se krećemo na suprot struje. To je potpuno radikalan pristup životu i ljudskim odnosima: “činite dobro onima koji na vas mrze” (jev. po Mateju 5:44). Umjesto da tražimo od drugih da oslobode tople zrake sunca da padnu na nas možemo pokušati da budemo sunce nekome kome je ovaj svijet hladno mjesto. A takvih je zaista mnogo: posebno, opet, u velikim metropolama ovoga svijeta. Usamljenost i otuđenost su najčešći i najveći problemi, a njihovo rješenje tako lako i jednostavno. Zahtijeva samo nešto malo tvog i mog vremena koje smo spremni potrošiti na druge. Jesi li spreman danas da ga potrošiš na malo drugačiji način nego uobičajeno, samo za sebe?

Poruke iz svete zemlje: Vitlejem

Šta napisati o Vitlejemu (ili Betlehemu), što o njemu ne možete već pronaći na internetu i što niste čuli da se ponavlja svake godine tokom božićnih praznika? Podijeliću svoje utiske iz posjete ovom gradiću, prije, sada već, skoro tri godine.

Pretpostavljam poznatim glavni problem Bliskog istoka: sukob Palestinaca i Jevreja. Ovaj prostor je vijekovima naseljavan različitim nacijama sa različitim religijama i previše je kompleksna situacija za jednostavan zaključak i odgovor. Mi svoj stav prema ovom problemu zauzimamo najčešće u zavisnosti od predubjeđenja svakog od nas posebno. Krajem Drugog svjetskog rata, tačnije 1948. godine, dio ovog prostora se dodjeljuje jevrejskom narodu kada se stvara jevrejska država. Ostali dio prostora je bio naseljen arapskim stanovništvom kojeg danas znamo pod imenom Palestinci. Vremenom su Jevreji zauzeli još neke dijelove koje su Palestinci smatrali svojima. Od tada traje sukob koji ne uspijevaju da riješe ni svi političari svijeta koji su služili kao posrednici. Od 1995. godine, ovaj grad je pod vlašću Palestinske nacionalne uprave.

Vitlejem se nalazi 40-ak kilometara od Jerusalima ali predstavlja prilično drugačiji svijet. Veliki dio grada je ograđen ogromnim betonskim zidom, išaranim grafitima. Puna dužina ovog zida iznosi 708 km, a gradnja je započeta u septembru 2000. godine. Izraelska vlada smatra da je zid smanjio nasilje i samoubilačke napade, dok Palestinci ovo smatraju segregacijom i okupacijom.

Vitlejem je vijekovima posmatran Davidovim gradom, a Hristovim rođenjem dobija važnost i za hrišćane. Kao i mnoge druge lokacije, važan je za sve tri monoteističke religije. Naši vodiči su zaustavili autobus nedugo nakon ulaska u grad, u jednoj od prodavnici suvenira naglašavajući da smo tu stali zbog povoljnih cijena. Većina putnika je povjerovala u ove izjave iako smo kasnije pronašli i mnogo povoljnija mjesta za kupovanje. Glavna turistička lokacija, zbog koje se najviše i posjećuje ovo mjesto, je Crkva Hristovog rođenja.

Sama građevina je rušena i dograđivana kroz vijekove. I pored toga sadrži neke od najstarijih detalja poput drevnog mozaika na podu. Crkvu održavaju četiri crkvene uprave: grkokatolici, rimokatolici, jermenska apostolska crkva te sirijska pravoslavna. Sve četiri tradicije imaju svoja posebna mjesta bogosluženja i ne mogu se uvijek dogovoriti oko reda i tišine. U sredini ckrvenog kompleksa nalazi se pećina (the Grotto of Nativity) za koju se vjeruje da je mjesto Hristovog rođenja. Nedovoljna osvijetljenost te velika gužva otežavaju razgledanje i bilo kakav poseban duhovni doživljaj.

Žalosno je ustvrditi da nigdje više “svetih” mjesta i nesvetih odnosa među ljudima. Mnogi ljudi odlaze na ove lokacije tragajući za posebnim duhovnim iskustvom, dok te iste svetinje ne pomažu mnogo onima koji žive oko njih. Sve ovo postavlja mnoga pitanja u vezi svrhe, smisla, koristi i značaja vjere. Kakav je odnos između organizovane religije i njenog uticaja na njene pripadnike? Da li je savremeni skepticizam u pravu kada odbacuje svaki oblik duhovnosti? U čemu je smisao istinskog vjerovanja? Ova pitanja zahtijevaju lične odgovore svakog od nas. Otkrivanje odgovora nije jednostavno ali je vrijedno napora.