O sahrani samoubice

Tada se postavilo pitanje Fedunove sahrane. Draženoviću je naređeno da ode popu Nikoli i da se sa njim raspravi: može li Fedun biti sahranjen u groblju, iako je sam sebi oduzeo život, i da li pop pristaje da opoje pokojnika koji je bio unijat po vjeri.

U poslednjoj godini dana pop Nikola je naglo ostario i počeo da slabi na nogama; zato je uzeo za pomoćnika na velikoj parohiji pop-Josu. To je čovjek ćutljiv a nemiran, mršav i crn kao ugarak. On je poslednjih mjeseci vršio gotovo sve poslove i obrede po varoši i po selima, a pop Nikola koji se već teško kretao, uglavnom samo one koje je mogao da svršava tu kod kuće ili u crkvi koja mu je pored same kuće.

Po ritmajsterovom nalogu Draženović je otišao do popa Nikole. Đedo ga je primio ležeći na minderluku; pored njega je stajao pop Joso. Kad je Draženović iznio pred njega pitanje Fedunove smrti i sahrane, obojica popova su ćutala jedan trenutak. Videći da pop Nikola ne govori, pop Joso otpoče prvi, neodređeno i bojažljivo: da je stvar izuzetna i neobična, da ima zapreka i u crkvenim propisima i u utvrđenim običajima, i samo ako se dokaže da samoubica nije bio pri zdravoj svijesti i čistoj pameti, onda može nešto da bude. Ali da se na svom trdom i uskom logu, pokrivenom starim i izblijedelim iramom, ispravi pop Nikola. Njegov trup dobi onu statuarnu snagu koju je imao uvijek kad prolazi kroz čaršiju koja ga pozdravlja s desna i s lijeva. Prva riječ koju je progovorio obasja njegovo lice, široko, još rumeno sa ogromnim brkovima koji su se spajali s bradom, sa riđim, gotovo bijelim, gustim i čekinjastim obrvama, lice čovjeka koji je od svog postanka naučio da samostalno misli i da svoju misao iskreno kaže i dobro brani. Bez mnogo oklijevanja i bez krupnih riječi on je odgovorio neposredno i popu i vahtmajsteru:

– Sad kad se nesreća trefila nema više šta da se dokazuje. Ko će pri čistoj svijesti dići ruku na sebe? A ko bi smio opet uzeti na dušu da ga pokopa k'o nikakvu vjeru, neđe iza plota i bez sveštenika? Nego hajde ti, gospodine, živ bio, i naredi da se mrtvac opremi, pa da mi njega što prije sahranimo. I to u groblje jakako! Ja ću ga opojati. Pa poslije, ako ikad naiđe neki pop njegovog zakona, on neka doda i popravi ako nađe da nešto nije bilo kako treba.
A kad je Draženović izašao, on se okrenuo još jednom pop-Josi, koji je bio postiđen i iznenađen:

– Kako ne bih pustio u groblje krštena čovjeka? I što da ga ne opojem? Zar mu je malo što je bio zle sreće za života? A tamo, neka ga pitaju za grijehove oni koji će i sve nas ostale pitati za naše.

Andrić, Na Drini ćuprija, 152. str.

Zlo, oko nas ili u nama?

“Čujem da stalno izražavaš želju da vidiš rješenje za problem zla oko sebe. Jesi li jednako zabrinut za problem zla u sebi?

Ravi Zakarijas (kanadsko-američki hrišćanski apologeta indijskog porijekla, 1946-)

“I hear you constantly expressing a desire to see a solution to the problem of evil around you. Are you as troubled by the problem of evil within you?

Ravi Zacharias (Indian-born Canadian-American Christian apologist, 1946-)

Gandi je hrišćanin?

“Isusova poruka, kako je ja razumijem, je sadržana u Propovijedi na gori u čistoći i cjelini. Ako treba da se suočim samo s ovom Propovijedi na gori i mojim ličnim tumačenjem iste, ne bih oklijevao da kažem: “O da, ja sam hrišćanin.” Ali, na žalost, mogu vam reći po mom skromnom mišljenju, ono što prolazi kao hrišćanstvo je negacija Propovijedi na gori… Govorim o hrišćanskom vjerovanju, o hrišćanstvu kako je shvaćeno na zapadu.”

mahatma-gandhi-33
Mohandas Karamchand Gandhi (1869-1948), indijski mislilac i državnik

“The message of Jesus as I understand it, is contained in the Sermon on the Mount unadulterated and taken as a whole… If then I had to face only the Sermon on the Mount and my own interpretation of it, I should not hesitate to say, ‘Oh, yes, I am a Christian.’ But negatively I can tell you that in my humble opinion, what passes as Christianity is a negation of the Sermon on the Mount… I am speaking of the Christian belief, of Christianity as it is understood in the west.“

Naša dragocjena paganska prošlost

20160114_105605-1Bez obzira da li ljudski život posmatramo sa evolucionističke tačke gledišta ili ste bliži mom uvjerenju da je istorija ljudskog početka i roda opisana u knjizi koju nazivamo Sveto pismo, svaki narod je u određenom periodu svoje istorije bio paganski. Ovaj prisvojni pridjev koristim u kontekstu označavanja svih onih i svega onoga vezanih/nog za politeističke religije prepune magijsko-simboličkih rituala bez jasno određenog učenja, vjerovanja ili dogme. Dominacijom monoteističkih religija (judaizam, hrišćanstvo, islam) veliki dio svijeta počinje da posmatra svijet iz druge perspektive, iako se mnogi teško i nevoljno odriču svoje paganske zaostavštine, čime često nastaju veliki otkloni od prvobitne, početne ideje ili se pravi vjerska sinergija suprotnih pogleda.

Jedna od takvih pojava su i đolomari. Vjerujem da je mali broj vas ikada do sada čuo za ovu riječ, osim ako se početkom godine niste slučajno zatekli u nekoliko rijetkih makedonskih sela koji su zadržali ovaj događaj. U pitanju je poseban način dočekivanja 14. januara, u pravoslavnom kalendaru označenom kao dan posvećen Vasiliju velikom, zbog čega se ovaj festival naziva i Vasilica. Ako biste proveli sat-dva na sredini sela gdje se sve ovo događa vidjeli biste sledeće:

[youtube https://www.youtube.com/watch?v=M9gC0t-EPCs&w=560&h=315]

Dvadesetak prerušenih osoba ogaravljenih lica obučenih u čudne i strašne kostime okićene velikim zvonima i praporcima koji igraju uz zvuke i buku koju prave skakanjem. Većina je jednako obučena, u crno, iako se izdvajaju još tri ženske (iako učestvuju samo muškarci) osobe: dvije mlađe obučene u bijelo (nevjeste) i jedna kao stara osoba. U pitanju su slike stare i nove godine. Sama razlika u boji odjeće ukazuje na sukob koji se odvija među njima. Za vrijeme trajanje ovog događaja u blizini stalno gori vatra zapaljena protekle večeri, kada se “ispraćala” stara godina uz rakiju i vino. Igrom i skakanjem u kolu se tjeraju loše stvari i zli duhovi, dok se usred kola simulira polni akt prvo sa babom, a onda i sa nevjestama. Kao i u svim drugim paganskim mitovima, ovo nosi ideju plodnosti. Naknadno se u krug ubacuju i posmatrači, koje udaraju štapovima a izlaz dobijaju jedino uz plaćanje. Pred sam kraj se dovodi magare sa djetetom i posjećuje svaka kuća radi sakupljanja hrane i poklona, poput koledara. Djeca imaju važnu ulogu jer su oni ti koji će održati ovu tradiciju i nastaviti je dalje upražnjavati. Iako postoji vođa, cijeli ritual je prilično haotičan i nepredvidiv.

20160114_112858Fokus na čovjeku i njegovom obavljanju obreda jeste osnovna razlika između svetopisamske poruke i (skoro svih) paganskih ideja i mitova. Ukoliko čovjek zaboravi ili zapostavi određeni ritual u kome su svi njegovi preci revno učestvovali, njegova sreća i budućnost biva dovedena u pitanje. Sa druge strane, jevanđelje stavlja glavni akcenat na djelo koje je Hristos, utjelovljeni Bog, obavio u korist čovjeka: život, smrt i vaskrsenje. Čovjekova odgovornost je u primanju a ne iniciranju spasonosnog čina. Time je ovo Hristovo djelo skroz suprotno svemu što je do tada čovjek pokušavao da uradi za bolju budućnost (plodnu novu kalendarsku godinu) i vječnost (spasenje). Tek kada čovjek shvati ovu činjenicu biva potaknut na pozitivno djelovanje u korist svoje okoline, nikad ne zaboravljajući da ništa od toga ne doprinosi njegovom spasenju. Dakle, djelujemo pozitivno “zato što smo spaseni” a ne “da bi bili spaseni.” Činjenica da djela ne pomažu spasenju čovjeka, a da je čovjek pozvan na određeni oblik življenja i ponašanja, ostavlja prostor da primamljivi aspekt paganstva vaskrsne i u samom hrišćanstvu. Tada život bude tumačen u kontekstu takvih obreda i rituala koji onda zamijene stvarnost dara spasenja i mi počinjemo da ga otplaćujemo našim sitnim djelima dobrote ili obredima.