Poruke iz svete zemlje: Vitlejem

Šta napisati o Vitlejemu (ili Betlehemu), što o njemu ne možete već pronaći na internetu i što niste čuli da se ponavlja svake godine tokom božićnih praznika? Podijeliću svoje utiske iz posjete ovom gradiću, prije, sada već, skoro tri godine.

Pretpostavljam poznatim glavni problem Bliskog istoka: sukob Palestinaca i Jevreja. Ovaj prostor je vijekovima naseljavan različitim nacijama sa različitim religijama i previše je kompleksna situacija za jednostavan zaključak i odgovor. Mi svoj stav prema ovom problemu zauzimamo najčešće u zavisnosti od predubjeđenja svakog od nas posebno. Krajem Drugog svjetskog rata, tačnije 1948. godine, dio ovog prostora se dodjeljuje jevrejskom narodu kada se stvara jevrejska država. Ostali dio prostora je bio naseljen arapskim stanovništvom kojeg danas znamo pod imenom Palestinci. Vremenom su Jevreji zauzeli još neke dijelove koje su Palestinci smatrali svojima. Od tada traje sukob koji ne uspijevaju da riješe ni svi političari svijeta koji su služili kao posrednici. Od 1995. godine, ovaj grad je pod vlašću Palestinske nacionalne uprave.

Vitlejem se nalazi 40-ak kilometara od Jerusalima ali predstavlja prilično drugačiji svijet. Veliki dio grada je ograđen ogromnim betonskim zidom, išaranim grafitima. Puna dužina ovog zida iznosi 708 km, a gradnja je započeta u septembru 2000. godine. Izraelska vlada smatra da je zid smanjio nasilje i samoubilačke napade, dok Palestinci ovo smatraju segregacijom i okupacijom.

Vitlejem je vijekovima posmatran Davidovim gradom, a Hristovim rođenjem dobija važnost i za hrišćane. Kao i mnoge druge lokacije, važan je za sve tri monoteističke religije. Naši vodiči su zaustavili autobus nedugo nakon ulaska u grad, u jednoj od prodavnici suvenira naglašavajući da smo tu stali zbog povoljnih cijena. Većina putnika je povjerovala u ove izjave iako smo kasnije pronašli i mnogo povoljnija mjesta za kupovanje. Glavna turistička lokacija, zbog koje se najviše i posjećuje ovo mjesto, je Crkva Hristovog rođenja.

Sama građevina je rušena i dograđivana kroz vijekove. I pored toga sadrži neke od najstarijih detalja poput drevnog mozaika na podu. Crkvu održavaju četiri crkvene uprave: grkokatolici, rimokatolici, jermenska apostolska crkva te sirijska pravoslavna. Sve četiri tradicije imaju svoja posebna mjesta bogosluženja i ne mogu se uvijek dogovoriti oko reda i tišine. U sredini ckrvenog kompleksa nalazi se pećina (the Grotto of Nativity) za koju se vjeruje da je mjesto Hristovog rođenja. Nedovoljna osvijetljenost te velika gužva otežavaju razgledanje i bilo kakav poseban duhovni doživljaj.

Žalosno je ustvrditi da nigdje više “svetih” mjesta i nesvetih odnosa među ljudima. Mnogi ljudi odlaze na ove lokacije tragajući za posebnim duhovnim iskustvom, dok te iste svetinje ne pomažu mnogo onima koji žive oko njih. Sve ovo postavlja mnoga pitanja u vezi svrhe, smisla, koristi i značaja vjere. Kakav je odnos između organizovane religije i njenog uticaja na njene pripadnike? Da li je savremeni skepticizam u pravu kada odbacuje svaki oblik duhovnosti? U čemu je smisao istinskog vjerovanja? Ova pitanja zahtijevaju lične odgovore svakog od nas. Otkrivanje odgovora nije jednostavno ali je vrijedno napora.

Sveti Jovan i XXI vijek

Prošle sedmice je obilježen dan posvećen Jovanu Krstitelju, biblijskoj ličnosti koja je najpoznatija po tome što je krstila Isusa iz Nazareta na rijeci Jordan. No osim ovog događaja, Jovan Krstitelj je poznat po još nekim stavovima koji se mogu naučiti iz njegovog života i primjera, od kojih ću u ovom pisanju izdvojiti samo dva: njegov skromni život i razotkrivanje nemorala javnih ličnosti svog doba.

O načinu života ovog propovjednika u jev. po Mateju 3:4 zapisano je sledeće: „A Jovan imaše haljinu od dlake kamilje i pojas kožan oko sebe; a hrana njegova bijaše skakavci i med divlji.“ Imajući na umu da su biblijski pisci pravili selektivne zapise događaja i detalja (pisali su ono što su željeli da naglase, a izostavljali opet druge stvari koje su se takođe desile ali nisu imale posebnu poruku za tadašnji i kasniji naraštaj), postavlja se pitanje zašto je jevanđelista Matej zapisao ove riječi? Budući da je Isaijino proročanstvo o preteči Mesije našlo svoje ispunjenje u ličnosti Jovana Krstitelja, tome je trebalo da odgovora cijela njegova pojava. Ona je bila veoma skromna, obična i jednostavna – baš kakav je bio i sam Mesija, koga je Jovan najavljivao. Šta više, ovo je bila uobičajena odjeća proroka Starog zavjeta sa kojima se Jovan, na ovaj način, poistovijetio. Njegova hrana je takođe bila jednostavna što ne znači da je na jelovniku bila ovo jedina opcija. O skakavcima postoji dvostruko mišljenje: 1) da je to vrsta letećih insekata koja je po jevrejskom propisu ishrane dozvoljena za jelo (3. Moj. 11:22) i 2) da je to vrsta ploda neke biljke na Bliskom istoku koja je odskakala od zemlje nakon što je padala sa te biljke te zbog toga nazvana skakavcima. Bilo kako bilo, jedno je sigurno pouka ovog teksta: oni koji žele da slijede život i učenje ovog propovjednika trebali bi da pokažu skromnost i jednostavnost u oblačenju i ishrani. Mislim da je ovo zaista potrebno današnjem naraštaju, kako mlađem tako i starijem.

Drugi važan detalj iz života Jovana Krstitelja tiče se njegovog javnog istupa protiv Iroda, tadašnjeg nosioca vlasti. Glavni razlog njihove nesuglasice bio je nemoralni način života ovog „političara,“ što je Jovan Krstitelj javno ukorio, iako ga je to stajalo njegovog života: „Jer Irod uhvati Jovana, sveza ga i baci u tamnicu Irodijade radi žene Filipa brata svojega. Jer mu govoraše Jovan: ne možeš ti nje imati“ (jev. po Mateju 14:3-4). Irod je preuzeo ženu svog brata i oženio se njome, što je po mjerilima moralnog zakona bilo ilegalno: osoba koja bi se razvela mogla je ponovo da stupi u brak jedino u slučaju smrti svog bračnog druga ili preljube. U ovom slučaju, Irod nije imao pravo na brak sa ženom svog brata, dok je on još uvijek bio živ. Irodijadi se nije svidjela ova primjedba proroka, te je iskoristila trenutak kada je njen muž Irod bio pod dejstvom alkohola. Naime, poslala je svoju ćerku Salomu, iz prvog braka koja je izvela zavodljiv ples pred Irodom i njegovim gostima, nakon kojeg joj je on obećao „i do polovine svog carstva“ (jev. po Marku 6:23). Saloma je po nagovoru majke tražila glavu Jovana Krstitelja na tanjiru. Iako se njegova savjest bunila, ali zbog svoje zakletve i gostiju, Irod je udovoljio ovom zahtjevu. Tako je Jovan Krstitelj završio svoj život.

Dvije posebne pouke, dakle, iz života Jovana Krstitelja se tiču etike: pitanja kontrole nad apetitom, vladanja sobom i to na području hrane i seksualnosti. Nisu li ovo zaista relevantna pitanja i za svakog čovjeka danas? Dok se jedni prejedaju i razbacaju hranom, drugi gladuju i umiru od neuhranjenosti. Uzdržavanje od loše hrane i alkoholnih pića se smatra slabošću, čak i među mnogima koji sebe nazivaju hrišćanima. A šta tek da se kaže o seksualnosti, koja je izgubila svaki oblik privatnog i ekskluzivnog. Sveto pismo seksualni odnos izričito stavlja u kontekst heteroseksualne monogamije: bračnog odnosa izmedju muškog i ženskog. Ovo se čini nepoznato mnogim crkvama koje tvrde da ovu knjigu uzimaju kao svoju vodilju. Jedina granica za bilo kakva seksualna ponašanja se vidi u obostranoj saglasnosti učesnika. Granica razdvajanja odraslih od seksualno nezrelih se sve više smanjuje i u nekim državama Evrope dvanaesta godina je usvojena kao pravna norma. Osim verbalnog prijanjanja uz ovog svetitelja, očigledno da nam je potrebno mnogo više: usvajanje njegovih etičkih i moralnih vrijednosti na svakom aspektu svog života. Njegov primjer poziva one koji se nazivaju sledbenicima osobe koju je on krstio da zauzmu stav koji nije popularan i često je suprotan zeitgeistu, duhu našeg vremena. Da bi se mogli oduprijeti lošem oko sebe, moramo početi sa onim u sebi. Ali, čini se da je mnogim hrišćanima lakše ukloniti zapis o liku Jovana krstitelja sa stranica svetih spisa i pustiti se niz struju, da ih vodi nosi.

Imati i nemati

Vidim, na trotoaru kontejner za đubre. Nad njim nagnuta mlada žena u uflekanoj haljini, koja pamti i bolja vremena. Nešto gleda. Nekome nešto govori.

Vidim, iz kontejnera izlazi tamnoputa devojčica duge kovrdžave kose. Ona liči na Botičelijevog anđela. Izranja iz đubreta kao mala Venera iz školjke i mutne morske pene koju je izbljuvao grad.

Devojčica kaže majci: „Nema…“

Ima li kraće i strašnije reči u našem jeziku od tog večnog „nema“? Ta reč predugo traje.

Majka kaže: „Pogledaj još malo…“ i dete ponovo iščezava u đubretu.

Stojim zapanjen tim prizorom. Moj prijatelj, i sam siromašan, nikada ne baca ostatke hleba u đubre. On ih stavlja u plastičnu kesu i polaže pokraj kontejnera. Hleb volšebno iščezava, čim ovaj uđe u kuću. Glad ima četvore oči.

Gladni stolećima, kupujemo više hleba nego što nam je potrebno. A, onda ga bacamo. Hleb u đubretu nije dobar prizor. On sluti na zlo. I zlo dolazi.

Naši stari su nas učili da podignemo komad hleba koji je pao na zemlju, da dunemo u njega, poljubimo ga i prekrstimo se. Jedanput sam video princezu Jelisavetu kako podiže komad hleba koji joj je pao, kako ga ljubi i krsti se. Dobar, zaboravljeni običaj, pun poštovanja prema hlebu. Zaboravljen, kao i stara reč – zadužbina.

Stari beogradski trgovci, proglašeni posle rata okorelim kapitalistima, ostavili su iza sebe zadužbine. Danas ima mnogo bogatijih od njih, pa opet, niko ništa ne ostavlja. Stisli se i ćute.

Naši, koji su uspeli u belom svetu: naftaši, bankari, industrijalci… niko da pokloni gradu česmu, javnu zgradu, skulpturu, stipendiju, topli obrok za sirotinju… Kome će sve to da ostave? Svojoj deci? Ali, zna se: uvek postoji generacija koja stiče, i ona druga, koja rasipa. Niko neće ništa poneti na onaj svet, kada jedanput bude odlazio.

Izgubljene su sve vere, sem religije sticanja.

I ako su otimali, krali, eksploatisali, cicijašili, stari trgovci, tadašnji kontroverzni biznismeni, opet su sve to ostavljali otačestvu, da nekako iskupe grešnu dušu. Šta mi da ostavimo? Šta su naše zadužbine? Možda treba početi od nečeg malog, gotovo nevažnog? Svet se ne popravlja velikim gestama, već sitnicama. Možda, za početak, treba ostavljati stari hleb u plastičnu kesu pokraj kontejnera? Dve uvele viršle, dopola popijen jogurt? Dotrajale cipele? Kakvo vreme, takve zadužbine! Mogu sasvim lepo da stanu u plastičnu kesu.

Ostavljam je pokraj kontejnera i okrećem se posle par koraka. Nestala je! Ta naša mala zadužbina nekada se zvala sevap.

Šta je sevap? To je kad činiš dobro delo, a ostaješ nepoznat. Nečija zahvalnost hranila bi tvoju sujetu. Stara gospoda, u prevrnutim grombi-kaputima, obilaze pijace i skupljaju lišće kupusa, poneki otkotrljani krompir, zaboravljenu šargarepu, dva lista zelene salate… Prevrću po kontejnerima i izvlače novine i nedopušene cigarete. Zovu ih – đubroselektori!

Na kraju, setih se divne misli koju je voleo da ponavlja moj pokojni prijatelj, Hilandarac, otac Mitrofan: „Naše je samo ono što poklonimo drugima“. A iz đubreta ponovo izlazi tamnoputa devojčica blistavih očiju i kaže majci: „Nema!“ I pored svega, lepa i nasmešena, ona izlazi poput zaštitnog znaka za nadu. U tom trenutku, nekome, ko zna zbog čega, zastaje zalogaj u grlu.

Momo Kapor

O postu

Pred svaki veći religiozni praznik, poput dana proslave Hristovog rođenja ili pred obilježavanje Hristovog vaskrsenja, ljudi se više zainteresuju za post. To je slučaj sa svim tradicionalnim hrišćanskim vjerama na našem području ali i sa onim nehrišćanskim monoteističkim koje imaju svoje postove vezane za određene dane i praznike. U svakom od ovih slučajeva nije rijetko da dobijem pitanje od svojih prijatelja i poznanika da li i ja postim, kada, kako i koliko. Tim više, ukoliko o ovoj temi
potražite na internetu, često ćete dobiti netačne podatke, naročito kada se opisuje teorija i praksa druge vjerske zajednice. Zato mislim da je potrebno da svaka osoba dobije pravi uvid u ovu temu zasnovanu na pravom izvoru informacija, Bibliji ili Svetom Pismu.

Hrana i duhovnost
Često se dešava da ljudi ne vide (ili previde) povezanost tjelesnog sa duhovnim. Možda je upravo hrana jedno od područja koje to najbolje pokazuje. Zato je neophodno vidjeti kako je to hrana povezana sa duhovnošću čovjeka?

1. Prvi argument u prilog povezanosti hrane i duhovnosti nalazimo u suštini čovjekove ličnosti. Čovjek je jedinstvena cjelina koja se ne može podijeliti (bez nanošenja štete) na dušu i tijelo, kao što se to inače čini. Zasnovan na grčkom dualističkom učenju a ne na Bibliji, ovaj pogled uči da su duša i tijelo razdvojive komponente čovjeka, bilo za vrijeme života ili poslije njega. Tako da uticaj jednog na drugi nije dovoljno jasan niti snažan: nije važno šta tijelo čini, važno je kako se duša osjeća – česta je misao koja dovoljno objašnjava ovu ideju. Tako ćete pronaći hrišćane koji pušenje i alkohol, na primjer, ne smatraju grijesima, upravo zbog ovog dualističkog pogleda.
Biblija, sa druge strane, uči da je čovjek stvoren od Boga kao cjelovito biće koje se ne može razdvajati na svoje komponente. Šta više, duša (koja je često termin za neki posebni aspekt čovjekove ličnosti) je termin koji pisci Biblije (1. Moj. 2:7) upotrebljavaju za čovjeka (poput arhaičnog načina izražavanja: bilo je prisutno 5 duša). Da se poslužimo biblijskim jezikom: Čovjek nema dušu: on jeste duša; čovjek nema tijelo, on jeste tijelo. Budući da je čovjek jedna cjelina, sve što on čini utiče na svaki aspekt njegovog življenja.
2. U prvim poglavljima prve knjige Mojsijeve, biblijske knjige koja opisuje početke svijeta i čovjeka, na mnogo mjesta se spominje hrana i jelo, te njen uticaj na čovjeka i njegovu budućnost. Tako u 2:16-17 možemo čitati da je sam Bog napravio podjelu hrane koja je tada bila dostupna čovjeku na ono što može jesti i ono što je zabranjeno za jelo. Ova podjela će u kasnijim biblijskim tekstovima, nakon potopa, dobiti svoju širu podjelu na čisto i nečisto. Kada je sotona kroz zmiju naveo Evu na grijeh, on je doveo u pitanju upravo tu podjelu koju je sam Bog napravio: dozvoljeni i zabranjeni plodovi (1. Moj. 3:2). Na istom području, hrana i jelo, Eva je propustila da ostane poslušna Bogu te je uzela zabranjeni plod i pojela (3:6).
Na ovaj način, hrana i apetit bivaju prikazani kao jedan od važnih aspekata života čovjeka na kojima on treba da pokaže poslušnost i suzdržanost. Vladanje sobom ima svoj korijen u vladanju svojim apetitima i željama. Biblija uči ukoliko čovjek nije sposoban da vlada sobom na ovom području, teško će uspjeti i na drugim oblicima moralnih ispita i kušanja.
3. Iz 3. poglavlja prve knjige Mojsijeve saznajemo da će se čovjekov život, u principu, nakon pada u grijeh vrtiti oko sledeće tri stvari: brak (muško-ženski odnosi), posao i hrana (1. Moj. 3:16-19). Time Biblija ne poništava važnost ovih realnosti, ali isto tako nijednu od njih ne diže na prijesto kao jedinstveno važno. Svaka od njih ima svoju vrijednost te uticaj na svaki aspekt čovjeka.

Šta je post?
Nakon što smo postavili temelje, možemo se pozabaviti odgovorom na gore postavljeno pitanje. U najkraćem obliku, post je uzdržavanje ili apstinencija. Širi odgovor će biti da je post potpuno uzdržavanje od hrane radi duhovnih ciljeva. Post, dakle, nije dijeta: to nije ono što činimo da bismo ljepše izgledali (bar ne na fizičkom planu), iako on može imati takvih sporednih uticaja.
U Bibliji pronalazimo više oblika posta. Tako se većina tumača slaže da je Isusov post od 40 dana bio post bez hrane, ali sa konzumacijom vode (Luka 4:2). Postoji spominjanje i djelimičnog posta, koji je uključivao određena ograničenja u ishrani (Danilo 10:3). Ali najčešći primjeri su postovi koji su uključivali potpuno uzdržavanje od hrane, a upražnjavali su ga Jestira, Pavle, Ilija, Mojsije, Isus i druge ličnosti iz biblijskih tekstova.
Zanimljivo je da se post na malo mjesta navodi kao zapovijest, osim u kontekstu starozavjetnih praznika (poput Dana očišćenja; kažnjavanje onih koji se ne pridržavaju posta treba se posmatrati u kontekstu starozavjetne jevrejske teokratije i nema direktne primjene na današnje vrijeme). Isus odgovara onima koji su optuživali njegove učenike za nepridržavanje obaveznim postovima, riječima da će njegovi učenici postiti nakon što “im otmu mladoženju” – aludirajući tako na svoje vaskrsenje (Marko 2:18-22). Sam Isus nigdje ne zapovijeda post niti određene dane posta, ali podrazumijeva da će njegovi sledbenici to praktikovati. Jedan od najboljih primjera za to je njegov ukor onima koji se razmeću postom (i svakim drugim religioznim atributom): Kad postiš, nemoj pokazivati vanjskim znacima niti privlačiti pažnju na svoj obred, da ljudi primijete da postiš, nego čini to tako da zna samo tvoj Otac nebeski (Matej 6:16-18).
Biblijski post apsolutnog uzdržavanja od hrane traži učenje, naviku i pripremu tijela. Nije dobro krenuti odmah na nešto što nikada nismo činili. Takođe, neki to čine tako što se dan ranije dobro najedu, da bi uspjeli sledeći da budu gladni. Mnogo je korisnije smanjivanjem obroka i količine hrane pripremiti tijelo (i stomak) za dan (ili više njih) kada nećemo uzimati hranu.
Takođe, post je potrebno iskoristiti u duhovnom pravcu. Često se dešava da post ima svoju samo tjelesnu, fizičku stranu uzdržavanja od hrane dok čitanje Pisma, molitva i razmišljanje nemaju mjesta jednostavno zato što smo zauzeti nečim drugim, poslom na primjer. U takvim slučajevima je bolje imati kraće vrijeme posta ali ispravno upotrijebljeno i usmjereno, nego duži post koji je bez fokusa.

Svrha posta
Primijetili smo da kada govori o postu, sam Isus se interesuje za naše motive. Zašto radiš to što radiš? Kome ili zbog koga to radiš? Veoma je lako upotrijebiti dobre stvari za pogrešne ciljeve; to je karakteristika svake pogrešne religije: cilj opravdava sredstva. Post nije magični štap koji čini da nam cijeli svijet uključujući i Boga jedu iz ruke i sprovode našu volju. Post ima za cilj približiti nas Bogu, a ne Boga nama. On je usredsređen na Boga. Upravo zato Bog preko proroka Zaharije opominje ljudi koji su postili u njegovo vrijeme da preispitaju ciljeve svog posta riječima “Kada ste postili dugi niz vremena, kome ste postili?” (Zaharija 7:5). Post nije zamjena za poslušnost Bogu niti način zarađivanja našeg spasenja jer je spasenje je dar Božji. Post je bezvrijedan bez zasluga Hristove smrti na krstu.
Ispravno sproveden post treba da otkrije šta u stvari vlada nama, našom ličnošću. Mnoge stvari je moguće prekriti hranom. Tokom posta sve ono u nama izlazi na površinu i mi se podsjećamo da “čovjek ne živi samo o hrani nego o svakoj riječi Božjoj” (Mat. 4:4). Shvatamo da nije hrana, fizičke i materijalne stvari ono što održava naš život, nego je to sila i ljubav Božja.
Post posebno koristi pri nekim od sledećih situacija:
– Pri proučavanja Svetog Pisma: veoma često raspravljamo o značenju nekog biblijskog teksta iako možda nikada nismo se istinski potrudili da ga razumijemo proučavajući Bibliju uz post.
– Kada je potrebna posebna Božja pomoć: uobičajeno je da se posti prilikom fizičkih bolesti; post je jednako koristan i potreban i u duhovnoj bolesti.
– Post uz molitvu za izgradnju moralne snage.
– Post kao dodatno sredstvo u ličnoj borbi protiv sila spiritizma.
– Post uz pokajanje, zbog učinjenog grijeha, ali ne kao pokora: način otkupljivanja grijeha.

Srijeda i petak kao obavezni dani posta tokom cijele godine imaju svoj korijen u jednom starom tekstu koji nalaže ove dane kao dane posta; razlog za to je razlikovanje od onih koji poste ponedjeljkom i četvrtkom. Ova logika je dugo zadržana u praktikovanju posta mnogih: post kao suprotnost od nečega ili razlika od nekoga. Jedan od najboljih tekstova koji ukazuju na korisnost i sveobuhvatnost posta, a opet na njegovu osnovnu funkciju jeste iz knjige proroka Isaije 58:6: “Nije li ovo post što izabrah: da razvežeš sveze bezbožnosti, da razdriješiš remenje od bremena, da otpustiš potlačene i da izlomite svaki jaram.” Sveze bezbožnosti, bremenje grijeha, potlačenost lošim navikama i jaram zla je ono što treba da bude pokidano i zbačeno kroz čin posta. Naše vrijeme obiluje takvim pojavama.
No i na kraju je ponovo važno napomenuti: post nije nešto što automatski čini čuda kada se praktikuje, post nije magični štapić. Post je aktivnost koja dovodi nas bliže u vezu sa Onim koji može da čini čuda a koji nije mađioničar niti iluzionista nego koji je Bog Stvoritelj i Otkupitelj grešnih ljudskih bića.