Sa naslovom uvijek imam problema. Nekako, nikad nije dovoljno jasan i određen da bi tačno prenio ono što će kasnije u tijelu teksta da se pojavi. Tako je i u ovom slučaju. Ako pitate o kakvih šest pitanja je riječ, a ne želite da čitate cijeli tekst da biste o tome saznali, pokušaću da vam kažem proširujući naslov: šest važnih pitanja koje treba da postavite kada prihvatate tuđe stavove, mišljenje, činjenice … naročito sa interneta.

Internet je predivna stvar. On služi povezivanju ljudi i upoznavanju sa onim što bi teško uspjeli da saznamo bez njega. Informacije koje dobijamo sa lica mjesta, od učesnika samih događaja, su neprocjenjive. Cenzura interneta i prosleđivanje samo onih informacija koje neko drugi želi da saznamo je uveliko otežana. Naravno, postoje i one negativne pojave na internetu, za koje nije kriv internet sam po sebi, nego oni koji ga (zlo)upotrebljavaju.

Cijena interneta je još uvijek dostupna veeeelikom broju ljudi. Postoje ideje u glavama onih koji žude za cenzurisanjem da se internet smanji ili onemogući sadašnjem velikom broju korisnika. Jedan od predloga jeste brže učitavanje “važnih i glavnih” web stranica, a sporije “nevažnih i sekundardnih,” kao što su privatni blogovi, na primjer. Dok se to ne ostvari, dijelimo i dalje sve ono što mislimo, vjerujemo, stvaramo i želimo da podijelimo na korist ljudima oko nas.

ALI!

Postoji jedan veliki problem u svemu tome. Budući da mnogi koji imaju pristup internetu, ne uspijevaju uvijek da razlikuju zvanične podatke i stvarne činjenice od manipulacija onim što se naziva web hoax. Hoax je engleska riječ koja znači “obmana.” A internet je jedan od najboljih medija za isto. Svako može da kreira web stranicu, kupi domen (čak veoma sličan nekom zvaničnom glasilu) i na njemu objavljuje dezinformacije. Nisam jednom morao da objašnjavam da samo zato što nešto “piše” na internetu ne znači da je to tačno i istinito. Starije osobe koje koriste internet su podložnije ovom stavu. U tom pravcu prenosim šest važnih pitanja koja mogu da nam pomognu u boljem razlikovanju pravih od pogrešnih činjenica i stavova. Vjerujem čak da ova pitanja pomažu i u stvarnom svijetu, van interneta.

1. KO – ko je rekao? Neko koga poznaješ? Neko za koga si uvjeren da je do sada davao tačne informacije (iako u bilo kom trenutku on može da promijeni svoju praksu; ali ranije poznavanje pomaže u određenoj mjeri)? Da li je to zvanična informacija zvanične osobe / ustanove / organizacije? Da li je to zvanični izvor tih informacija? Koliko je važno da za određenu informaciju znamo njen izvor?

2. ŠTA – šta je rekao? Da li su ponuđene činjenice ili mišljenja? Da li su dostavljene sve činjenice? Da li je nešto izostavljeno i zašto?

3. GDJE – gdje je to rečeno? U javnosti ili u privatnom okruženju? Postoji li mogućnost da čujemo i drugu stranu?

4. KAD – kad je to rečeno? Prije, poslije ili tokom događanja?

5. ZAŠTO – zašto je to rečeno? Da li je objasnio svoje mišljenje? Da li se izgovorenim neko pokušava učiniti da izgleda bolje ili gore?

6. KAKO – kako je to rečeno? Da li je osoba koja je to izgovorila ili prenijela bila sretna, ljuta, tužna ili joj uopšte nije bilo važno? (Ovo je malo teže ali ne i nemoguće otkriti tokom čitanja informacija). Da li je to napisano ili rečeno? Da li ste to razumjeli (kako treba)?

Naravno, postoje osobe koje će uvijek pročitati / čuti / razumjeti onako kako žele da pročitaju / čuju / razumiju. Razno razne teorije zavjere su njima svakodnevno omiljeno štivo. Ali njima nije ni namijenjen ovaj tekst.