“Hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba?” pisao je Sidran u svom romanu koga je Kusturica ekranizovao. I najzad, sunce je zaista zasjalo i ovdje gdje se ja trenutno nalazim. Sunce u potpunosti mijenja doživljaj života. Nije čudo da su mnogi drevni narodi – prije nego su obasjani svetopisamskim otkrivenjem – suncu pripisivali božanske odlike. I dok sam se tog prvog sunčanog dana, kao gušter izlagao toplim sunčevim zracima, sjetio sam se onog filozofa koji je živio u buretu. A evo i zašto.
Diogen iz Sinope, knjige tvrde da se na to ime on odazivao. U literaturi ga danas pronalazimo i kao Diogena cinika jer je bio predstavnik te grčke filozofske škole. Kritikovao je mnoge usvojene običaje građana Atine tvrdeći da se vrlina bolje otkriva na djelu nego u teoriji (“Neće svaki koji mi govori: Gospode! Gospode! ući u carstvo nebesko; no koji čini po volji oca mojega koji je na nebesima”, jev. po Mateju 7:21). Usvojio je suviše jednostavan način života za svoje sugrađane jer je živio u velikoj keramičkoj posudi (buretu?) na pijaci. Ovo postaje još zanimljivije jer mu je otac bio bankar (smatra se da je zbog krivotvorenja kovanice bio protjeran iz svog grada). Posebno je poznat zbog dviju anegdota iz svog života.
Prva kaže da je usred dana hodao gradom noseći upaljenu svjetiljku u ruci. Kada su ga zapitali šta to radi, odgovorio je da “traži čovjeka” (hominem quaero). Slijedeći grčke ideale tragao je za osobom koja bi ih utjelovila u svom životu, ali prema njegovom tvrđenju nije ju uspio pronaći. U drugoj se priči – koja se najvjerovatnije nije desila – Diogen susreće sa Aleksandrom velikim. Diogen je već ostvaren i poznat filozof, te je mladi car želio da ga sretne. Pronašavši ga u njegovom uobičajenom staništu, zapitao ga je postoji li nešto što on, car, može da učini za njega. Na to je Diogen izgovorio svoje poznate, apokrifne, riječi: “Makni mi se sa sunca.” Ovim je drevni cinik želio da kaže kako mu ništa nije potrebno. Oduševljen odgovorom, car je izjavio da bi volio da – da nije to što jeste – da bude Diogen.
Čini mi se kako većina ljudi danas slijedi ovu Diogenovu maksimu, mada u malo drugačijem kontekstu. Svako od nas ima svoje ciljeve i želje te traga za njima ne osvrćući se mnogo na druge ljude koji ih okružuju. To je posebno vidljivo u velikim gradovima. Druge često posmatramo kao prepreku pronalasku našeg mjesta pod suncem. Ono što tražimo od njih, čak i kada to ne izgovorimo, može se prevesti kao poziv da se uklone i da ne smetaju. To postaje sasvim normalno u kontekstu drugih helenističkih ideja i pravaca, a posebno onih koji se vode idejom da je “čovjek čovjeku vuk.” “Moral je oružje slabih,” pisao je Nietzsche. Ljudi koji usvoje drugačiji pristup životu i življenju su doista rijetki i traganje za njima je skoro identično Diogenovom traganju sa fenjerom po danu.
Sa druge strane nailazimo na Hristovu ideju i poziv – koja čini se da je sve manje prisutna i među hrišćanima – da se krećemo na suprot struje. To je potpuno radikalan pristup životu i ljudskim odnosima: “činite dobro onima koji na vas mrze” (jev. po Mateju 5:44). Umjesto da tražimo od drugih da oslobode tople zrake sunca da padnu na nas možemo pokušati da budemo sunce nekome kome je ovaj svijet hladno mjesto. A takvih je zaista mnogo: posebno, opet, u velikim metropolama ovoga svijeta. Usamljenost i otuđenost su najčešći i najveći problemi, a njihovo rješenje tako lako i jednostavno. Zahtijeva samo nešto malo tvog i mog vremena koje smo spremni potrošiti na druge. Jesi li spreman danas da ga potrošiš na malo drugačiji način nego uobičajeno, samo za sebe?
