Knez nad carevima zemaljskim

Kao što sam već pisao, Otkrivenje se bavi predviđanjem, iz perspektive samog pisca, onoga što tek treba da se desi. Međutim, otkrivenje ličnosti Isusa Hrista prethodi otkrivanju budućnosti. Ta ličnost, njen karakter, je ono što je primarno, a predskazivanje događaja koji slijede sekundarno. U nastavku teksta slijede neki elementi tog simboličkog opisa i predstavljanja Isusa u prvom poglavlju knjige Otkrivenje.

Od Jovana na sedam crkava koje su u Aziji: blagodat vam i mir od onoga koji jest, i koji bješe, i koji će doći; i od sedam duhova koji su pred prijestolom njegovijem. I od Isusa Hrista, koji je svjedok vjerni, i prvenac iz mrtvijeh, i knez nad carevima zemaljskima, koji nas ljubi, i umi nas od grijeha našijeh krvlju svojom
Otkrivenje 1:4-5

Cijela ova biblijska knjiga, Otkrivenje, je bila namijenjena za sedam crkava, u kojima je Jovan služio. Te crkve Jovan pozdravlja čestim novozavjetnim riječima “blagodat vam i mir”. Blagodat i mir dolazi iz tri izvora:

Onoga koji jest i koji bješe i koji će doći
Od sedam duhova koji su pred prijestolom prethodnog
I od Isusa Hrista

Mnogi čitaoci i komentatori će u ovim riječima vidjeti, iako indirektno, hrišćansko učenje o Bogu Ocu, Bogu Sinu i Bogu Svetom Duhu. Ja želim da se kratko pozabavim izrazom “knez nad carevima zemaljskim” koji se nalazi zapisan u petom stihu prvog poglavlja.

ὁ ἄρχων τῶν βασιλέων τῆς γῆς

Ovako u grčkom izvorniku stoji opis Isusa Hrista kojim želim posebno da se pozabavim. Termin “ἄρχων” dolazi od glagola ἄρχω koji znači vladati. Jevanđelisti često koristi ovaj termin za one koji imaju određenu vlast (Matej 20:25, Jovan 7:26), vođe određenih jevrejskih vjerskih i političkih frakcija (Luka 14:1, 23:13), upravitelja sinagoge (Luka 8:41), demonskog vođu (Marko 3:22, Luka 11:15). U jevanđelju po Jovanu nalazimo zanimljiv izraz “knez ovoga svijeta” (Jovan 12:31, 14:30, 16:11) i to je očigledno način kako sam Hristos naziva đavola.

“Careve ovog svijeta” Hristos spominje kada govori o onima koji uzimaju porez i carinu (Matej 17:25). U Djelima apostolskim su upravo oni protivnici Boga i Njegovog pomazanika (4:26). I sam Jovan ovaj termin koristi u istom kontekstu: carevi zemaljski se kriju po pećinama od onoga što sjedi na prijestolu (Otkrivenje 6:15). Ta misao se čini veoma sličnom onoj sa početka knjige Otkrivenje gdje prilikom Hristovog dolaska za njim plaču sva koljena (plemena) zemaljska (Otkrivenje 1:7); tim više što će mnogi komentatori reći da šesti pečat govori o drugom dolasku. Isti ovi carevi su uključeni u blud sa ženom koja sjedi na zvijeri (Otkrivenje 17:1-3) i sa Vavilonom (Otkrivenje 18:3). Blud i preljuba u Bibliji su često slika nedopuštenih i pogrešnih veza ne samo u kontekstu braka nego i odnosa između političkih i crkvenih vlasti. Pošto su zvijer i Vavilon protivnici Božji u Otkrivenju, jasno je da su i ovi carevi Božji protivnici. Spomenuta žena ima vlast nad ovim carevima (Otkrivenje 17:18), a oni plaču i ridaju nad propašću Vavilona (Otkrivenje 18:9) koji je suprotnost Božjem gradu Jerusalimu. Ti carevi će, zajedno sa zvijeri, povesti poslednji rat protiv Boga (Otkrivenje 19:19) koji će se završiti njihovim porazom. Očigledno je da su u pitanju administrativne i svake druge ovozemaljske vlasti koje imaju moć, silu, slava i čast. Poslednje spominjanje ovog termina je u pretposlednjem poglavlju ove knjige: carevi zemaljski donose svoju slavu i čast u Božji grad Jerusalim (Otkrivenje 21:24). Ukoliko su sve sada (u hronološkom čitanju Otkrivenja), carevi zemaljski bili negativci i Božji protivnici, mala je vjerovatnoća da Jovan njih ovdje spominje. Postoji mogućnost da su njihovo mjesto zauzeli oni koje je Isus “učinio carevima i sveštenicima” (Otkrivenje 1:6a), svi oni progonjeni među kojima je bio i sam apostol Jovan.

Hristos vlada nad vladarima zemlje; to je ono što Jovan želi da poruči svojim čitaocima. Njegov tekst sklanja u stranu zastor i prikazuje ko posjeduje stvarnu vlast. Dok na horizontalnom nivou izgleda kako sve zavisi od ovozemaljskih uticaja, knjiga Otkrivenje tvrdi da je konačna vlast u rukama vaskrslog Hrista. Međutim, postavlja se pitanje kako to izgleda u stvarnosti? Šta znači to što Hristos ima vlast na knezovima zemaljskim, ako je sam Jovan prognan na pusto ostrvo zbog vjere u tog istog Hrista? Kako se ta vlast podudara sa svim onim dešavanjima o kojima Jovan piše u kasnijim poglavljima? O tome ću pisati u sledećem tekstu.

Apokalipsa

Vrijeme u kome živimo je prilično neubičajeno. Mnogi smatraju da bi se ono moglo opisati i mnogo jačim terminima: diktatura, pritisak, uslovljavanje, nestanak ljudskih sloboda, distopija, kraj svijeta, tiranija, apokalipsa … Za svoje lično čitanje Svetog pisma, izabrao sam upravo knjigu s ovim naslovom, Apokalipsa ili Otkrivenje Jovanovo. U narednim tekstovima ću sa vama podijeliti svoje utiske iz čitanja ovog biblijskog teksta. Za početak, pročitajte kratki teološko-istorijski uvod u ovaj novozavjetni spis.

Rani manuskripti nazivaju ovu knjigu “Apokalipsa Jovanova”. Kasniji manuskripti su mu dali bolji naziv zasnovan na prvom stihu “Otkrivenje Isusa Hrista” jer je Hristos centralna ličnost u ovoj knjizi. Ovaj termin, “otkrivenje”, na grčkom jeziku nosi ideju uklanjanja zavjese koja zaklanja pogled. Ovo je poslednja knjiga Biblije u (najčešćem) hrišćanskom kanonu (skupu biblijskih knjiga). Sa svojim poznatim opisima kraja svih stvari, je veoma povezana sa starozavjetnom knjigom proroka Danila zbog sličnosti književnog žanra i velikog naglaska na “otkrivanja” budućih događaja. Njene slike, termini i koncepti se veoma često koriste u mnogim naučno-fantastičnim, distopijskim i horor filmovima: Omen, Sedmi znak, Apokalipsa, Kraj dana, The Book of Eli (nikada ne znam kako je kod nas prevedena ova knjiga), Matrix i mnoge druge.

Jovan je primio viziju na ostrvu Patmos, koje se nalazi u Egejskom moru, blizu obale Male azije, danas Turske. Iako nam Biblija ne kaže ko je bio ovaj Jovan, većina istorijskih izvora ga poistovjećuju sa apostolom Jovanom iz jevanđelja, koji je brat Jakova, sin Zavedeja i učenik Isusa (Matej 4:21-22, 17:1, Marko 3:17, 10:35-41, Luka 9:28.54, 22:8, Jovan 13:23-25, 18:15-17). Ovaj stav potvrđuje i sam tekst Otkrivenja, jer sadrži mnoge jezičke paralele sa jevanđeljem po Jovanu.

Istorijski izvori nam pokazuju da je Jovan bio duhovni vođa crkava u zapadnoj Maloj aziji. Bio je prognan na ostrvo Patmos zbog svoje vjere. Tamo je dobio poruke koje je zapisao, a koje su prvenstveno bile namijenjene crkvama u kojima je djelovao. Gradovi u kojima su se nalazile ove crkve, bili su locirani u radijusu od pedesetak kilometara u današnjoj zapadnoj Turskoj. Naravno, kao i ostali dio Svetog pisma, i ovaj tekst je imao silan uticaj na sve čitaoce od njegovih dana do danas.

Većina tumača datiraju ovu biblijsku knjigu u 95. godinu poslije Hrista, što pada pred kraj vladavine imperatora Domicijana. Postoje dokazi da je tokom njegove vlasti započelo progonstvo hrišćana. Slavni prikaz Božjeg konačnog trijumfa nad silama zla bilo je ohrabrenje prvim čitaocima. Na žalost, i danas postoje mjesta gdje se ovo progonstvo nastavlja. Kada su vremena loša, dobro je znati da je ishod uvijek siguran na Božijoj strani.

Važno je primijetiti kako je sadržaj Otkrivenja put starozavjetnih ideja, slika, simbola, imena, mjesta … ne direktno, nego kroz aluzije. Zato je određivanje starozavjetne pozadine ključno za razumijevanje poruke ove knjige. To ne znači da ovo nije novozavjetna knjiga. Neko je rekao kako se u Otkrivenju sve biblijske knjige sreću i završavaju. Jezik Otkrivenja je prvenstveno simboličan i generalno se ne bi trebao doslovno čitati. Po pitanju žanra pripada drevnoj apokaliptičnoj literaturi koja koristeći razne simbole prikazuje široku sliku istorije i pitanja od univerzalnog značenja. Kroz istoriju su korišteni različiti metodi tumačenja ove biblijske knjige kao što su preteristički, futuristički, idealistički i istoricistički.

Preteristički metod: fokusirajući se na istoriju tvrdi da je knjiga napisana posebno i jedino za sedam crkava u Maloj aziji. Sve što u njoj piše već se ispunilo. Međutim, dok čitamo ne možemo a da ne primijetimo kako se neki dijelovi ove knjige bave budućim događajima, nakon Jovanovog vremena. To znači da pristupiti ovoj biblijskoj knjizi samo putem ovog metoda znači isuviše je ograničiti.
Futuristički metod: sa druge strane je pokušaj da se čitanje ove knjige usmjeri samo na budućnost, drugi Hristov dolazak i događaje koji mu prethode. Pogriješićemo ako sav sadržaj posmatramo samo iz ove perspektive jer je očigledno da knjiga govori i o događajima koji su se desili mnogo prije vremena kraja.

Dobar komentar Otkrivenja ne bi trebao dati prednost nijednom posebnom pristupu tekstu. Prirodno je da metod tumačenja koji pisac odabere utiče na način kako čita i tumači tekst. Tada tumačenje obično stvara unaprijed prihvaćene ideje, bez obzira da li se ono uklapa u kontekst ili ne. Takvim tumačenje se često dokazuje neka misao, umjesto da se traži značenje teksta. Tumačenje teksta i primijenjeni pristup mora biti u skladu sa namjerom njegovog autora, koji nam govori šta bismo trebali naći i primijeniti na prošlost, sadašnjost ili budućnost. Nezaobilazno je da tekst upravlja tumačenjem, umjesto da tumač nametne knjizi svoje ideje.
Ranko Stefanović, Revelation of Jesus Christ: Commentary on the Book of Revelation, 24.

Idealistički metod: smatra da je cilj ove knjige pružiti, kroz simbole, opšte principe za svakodnevni život. Bilo ko, bilo kad može imati opštu korist od čitanja. Ovaj metod zasigurno pomaže ali samo ako ne ignoriše globalne, istorijske i političke konotacije iz ove knjige.
Istoricistički metod se bavi tokom cijele istorije tvrdeći da Otkrivenje pokriva period od Jovanovih dana sve do kraja. Sam Jovan ukazuje da je ovo ispravan način čitanja njegove knjige: Otkrivenje je njemu dao Bog da pokaže svojim slugama šta će skoro biti (1:1). To je u skladu sa proročanstvom iz knjige proroka Danila gdje stoji da je Bog otkrio tajnu i javio caru šta će biti do kraja (Danilo 2:28).

Dok čitamo važno je imati na umu osnovne principe tumačenja Svetog pisma.

Dok čitamo važno je imati na umu osnovne principe tumačenja Svetog pisma. Jedan od osnovnih principa jeste da Biblija tumači samu sebe ili Sacra Scriptura Sui Ipsius Interpres kao što to na latinskom glasi. To znači da je potpuno pogrešno učitavanje u tekst onoga čega tamo nema, a to je posebno prisutno kod tumačenja ove biblijske knjige. Najčešće se globalni (i lokalni) savremeni događaji pokušavaju na silu “ugurati” u tekst ili “tjerati” tekst da znači ono što mi želimo da znači. Neko je rekao kako je želja da se sazna istina bez obzira koliko ona lično mene može koštati jedna od najvažnijih molitvi koju bilo ko može uputiti Bogu. Bez želje da vam namećem svoje mišljenje, želim da podijelim svoje utiske, a još više da vas pozovem na čitanje i napor razumijevanja kako Otkrivenja, tako i cijelog Svetog pisma.

Jevanđelje srijedom: Matej 22. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Kao što sam u prethodnom tekstu pisao, dvadeset prvo, dvadeset drugo i dvadeset treće poglavlje jevanđelja po Mateju su tekstovi koji se bave jevrejskim narodom (vođama) i njihovim stavom prema Isusu iz Nazareta. Dvadeset prvo poglavlje sadrži Hristova simbolična djela (ulazak u Jerusalim i čišćenje hrama) te govore (o neplodnoj smokvi, govor u hramu i priču o vinogradarima). Ova poslednja priča se ne završava happy end-om prema shvatanju jevrejskih vođa te oni odlučuju da je krajnje vrijeme da se nešto poduzme u vezi ovog mladog samozvanog učitelja: “I čuvši glavari sveštenički i fariseji priče njegove razumješe da za njih govori. I gledahu da ga uhvate, ali se pobojaše naroda, jer ga držahu za proroka” (Matej 21:45-46). No prije nego donesu svoju konačnu odluku, nastupaju sa pitanjima (Matej 22:15-17.23.35). Na sva njihova pitanja Isus daje (za njih nezadovoljavajuće) odgovore, postavlja kontrapitanje i završava diskusiju sa njima. Ono što slijedi do kraja ovog jevanđelja jeste Hristova kritika vođa (Matej 23. poglavlje), opis kraja (Matej 24-25. poglavlje) te poslednji događaji Hristovog života (Matej 26-28. poglavlje). Sadržaj 22. poglavlja jevanđelja po Mateju se može predstaviti na sledeći način:

Priča o svadbi careva sina (22:1-14)
Pitanje o porezu (22:15-22)
Pitanje o braku nakon vaskrsenja (22:23-33)
Pitanje o najvećoj zapovijesti (22:34-40)
Hristovo kontrapitanje (22:41-46)

Zbog ograničenog prostora, pozabaviću se samo prvim dijelom ovom poglavlja, Hristovom pričom o svadbi carevog sina. Ovo je još jedan u nizu Hristovih pokušaja da otvori oči vođama svog naroda i svima ostalima o važnosti trenutka u kome su se nalazili. Carstvo nebesko je stiglo u ličnosti Isusa Hrista, prema Njegovim riječima. Ali ono nije doživjelo svoj vrhunac, to tek treba da se dogodi o Njegovom drugom dolasku.

Ova priča je jako zanimljiva jer nije jednostavno odrediti vrijeme njenog odigravanja a samim tim i potpuno značenje. Čini se kao da je u pitanju kraj vremena, Hristov drugi dolazak. No sakupljanje i zlih i dobrih te njihovo provjeravanje od strane cara vodi ka zaključku da je radije u pitanju određeni aspekt suda, prije Hristovog dolaska. Na svadbu su pozvani svi, ali svi nisu prihvatili poziv. To je prva misao koju Isus želi da prenese ovom pričom: izgovaranje i odbijanje poziva. Sve što su zvanice trebali da učine jeste da odgovore potvrdno. Međutim, oni su ponudili (p)razne izgovore kojima car nije bio zadovoljan pa ih je pozvao, preko svojih slugu, po drugi put. Reakcija je bila jednaka, s tim što su ovaj put careve sluge bile zlostavljane, a neke i ubijene. Car, gnjevan zbog onoga što se desilo, sveti se svojim zvanicama šaljući vojsku, ubijajući ubice i paleći grad.

Drugi dio priče govori da je poziv dalje bio upućen bilo kome. Pravi se jasna razlika između “zvanica” (onima kojima je poziv prvo upućen) i “onih sa raskršća,” naknadno pozvanima. Čini se kako je jedini uslov za dolazak na ovu svadbu bilo oblačenje svadbene odjeće, koju je pripremao onaj koji je organizovao svadbu. Odbijanje gosta da prihvati ponuđeno “svadbeno ruho” je bilo jednako odbacivanju poziva iz prvog dijela priče. Čini se da postoje tri grupe ljudi u ovoj priči. Prvi su oni koji ne prihvataju poziv koji Bog upućuje: jedni se izgovaraju, a drugi su među otvorenim protivnicima. U drugoj grupi su oni koji prihvataju poziv ali ne žele da prihvate Božje uslove. (Odjeća u Svetom pismu je slika pravednosti koju Bog nudi.) I treća grupa su oni gosti koji su prošli pregled cara jer su prihvatili Njegov poziv i ponudu. Gdje sam ja u ovoj priči?

Jevanđelje srijedom: Matej 15. poglavlje

Petnaesto poglavlje jevanđelja po Mateju sadrži nekoliko događaja. Među njima su čudesno hranjenje četiri hiljade ljudi, iscjeljenje mnogih bolesnika među kojima je žena koja ne pripada jevrejskom narodu te razgovor o “čovječijim običajima,” kako neki prijevodi naslovljavaju ovaj odlomak. Ova primjedba koju jevrejske vođe, fariseji i knjiženici, upućuju Isusu zbog njegovog odnosa prema “običajima starih” (Karadžić) ili τὴν παράδοσιν τῶν πρεσβυτέρων na grčkom što bi značilo “predaja otaca” je i danas jako aktuelna.

Zbog odbacivanja i borbe protiv autoriteta u postmodernom dobu, jedino na šta može da se poziva jeste dosadašnje ili još adekvatnije drevno razmišljanje i stavovi. To je nešto poput zanimanja za klasičnu antiku i njene vrijednosti u doba renesanse. Vintage, antique i retro style su prilično poznati termini. U kontekstu odbacivanja svakog usmjerenja, ovi drevni putokazi mogu biti od vrijednosti. Šta više, tradicija daje osjećaj pripadanja i omogućava okupljanja oko zajedničkih vrijednosti. Ona stvara platformu za kreiranje ugodnih trenutaka i uspomena. U tom istom procesu nastaju i uzori i modeli koje želimo da oni koji dolaze prate i oponašaju. Tradicija i običaji, sami po sebi, su nešto pozitivno i korisno jer nose elemente homogenizacije u vremenu u kome je teško biti zajedno.

U jevrejskom narodu nekad, kao i danas, tradicija ima važnu ulogu. Ona je nastala u obliku usmenog prenosa onoga što je bilo važno za sačuvati. Kada su u pitanju vjerski izvori, judaizam poznaje usmeni (תורה שבעל פה – Tora šebeal pe) i pismeni (תורה שבכתב – Tora šebiktav) zakon. Usmeni zakon obuhvata mnoštvo dodatnih detalja i objašnjenja nastalih kroz istoriju a koji se tiču teksta sačuvanog u Starom zavjetu Biblije. Prema Isusovim riječima, problem je nastao onog trenutka kada je usmeno nadvladalo pismeno (Matej 15:3). I dok će neki kritikovati judaizam, zaboraviće koliko toga bi u hrišćanstvu bilo adekvatnu za ovu istu Isusovu primjedbu: “Uzalud me poštuju učeći naukama i zapovjestima ljudskim” (Matej 15:9). Tradicionalne crkve će opravdavati vrijednost danu tradiciji ili usmenoj predaji na osnovu tvrdnje da je crkva stvorila Bibliju. Mislim da je ideja bliža istini da je Biblija “stvorila” crkvu, tj. da je zajednica Hristovih sledbenika nastala na osnovu Njegovih riječi i učenja. U tom slučaju, ono što je On rekao a što su njegovi učenici zapisali ima mnogo veću vrijednost i autoritet od svega onoga što nastaje u kasnijem periodu.