Rasipništvo

Danas smo jako osjetljivi na rasipanje novcem. Čak i mnogo siromašnijima od brunejskog sultana to zamjeramo. Javni novac je naš novac koji su nam uzeli – želimo da znamo kako se upotrebljava i koristi. Kada kažu, Vlada je uložila toliko i toliko novca, to nikada nije bio njen novac, to je uvijek novac poreskih obaveznika. A čini se da je uvijek bilo tako. Dok hodam gradom u kome se trenutno nalazim, nailazim na ogromne drevne građevine koje su koštale hektare šuma i brojnih života. Mnoge od njih su podizane u čast i slavu bogova i svetaca, što paganskih što hrišćanskih. Jedna od takvih građevina je i ova na slici, crkva posvećena Sulpisu pobožnom, biskupu Burža, kanonizovanom svecu katoličke crkve.

Kada sam prvi put vidio ovu zgradu, na um su mi došle misli riječi Hristovog učenika koji ga je izdao: “Zašto se čini takva šteta? Jer se mogaše ovo prodati skupo i novci dati se siromasima?” (Jedan drugi tekst kaže kako je on mnogo više mario za svoj džep nego za siromašne, ali to je već druga priča). Zdrav razum, a i tekst apostola Pavla, nas uvjeravaju: “Bog koji je stvorio svijet i sve što je u njemu, on budući gospodar neba i zemlje, ne živi u rukotvorenijem crkvama.” Ne treba Bogu ogromna skupa građevina, to ljudi traže. U onom negativnom kontekstu, ona je tu zbog manipulacije i indoktrinacije. Jedan pisac to opisuje na sledeći način: “Blistavi raskoš i svečani obredi očaravaju čula i ućutkavaju glas razuma i savjesti. Oko je očarano. Raskošni hramovi, veličanstvene procesije, zlatni oltari, dragim kamenjem ukrašeni kovčezi sa relikvijama svetaca, odabrane slike i umjetnički kipovi, – sve to probuđuje estetsko čuvstvo. I uho je očarano. Muzika je nenadmašiva. Kada zazvuče bogati tonovi orgulja, pomiješani sa melodijama mnogih glasova, i odjeknu kroz visoke kupole i kolonade veličanstvenih katedrala, duša se ispunjava strahom i poštovanjem. … Ali, Hristovoj veri nije potrebna ovakva raskoš da bi joj služila kao preporuka.”

Sa druge strane, u jednom drugačijem kontekstu, ovakve i slične građevine su izraz ne samo ljudskih mogućnosti i estetskih dometa arhitekture. One su pokazatelj unutrašnje čežnje da se nekome i nečemu višem i većem od samog sebe oda čast i poštovanje i obožavanje. Ta potreba je istinska i suštinska i često ju ušutkamo diveći se samom sebi, za kratko vrijeme. A kada ispliva na površinu, zahtijeva odgovore, čvršće i trajnije od stogodišnjih temelja na kojima počivaju srednjovjekovne bogomolje kojima se divimo. Ostaje pitanje, na šta ja sebe rasipam i šta obožavam?

Poruke iz svete zemlje: Irodijum

Bude tako osoba koje se pokažu u svom životu grozni kao ljudi, a dobri, predobri u posebnim poduhvatima kojih se uhvate i kojima se bave. Jedan od takvih je Irod Veliki ili Irod I, živio od 74 prije nove ere do 4 godine poslije nove ere. Spominju ga jevanđelisti i Josif Flavije gdje je opisan kao okrutni vladar, tiranin. Ubija sve moguće pretendente na njegov prijesto i ne zaustavlja se ni kada su u pitanju njegovi vlastiti sinovi. Ali kao graditelj, on je jedan od nenadmašnih vođa na području cijelog Bliskog istoka za duži vremenski period. Njegovi građevinski projekti uključuju proširenje hrama, izgradnju Cezareje na moru te tvrđava Masade i Irodijuma. O svojoj posjeti ovoj poslednje spomenutoj lokaciji želim napisati par riječi i podijeliti nekoliko svojih slika.

Za razliku od svojih ostalih poduhvata, ovaj je trebao biti veoma ličan što potvrđuje i samo ime. Arapi ovu lokaciju nazivaju Rajskom planinom (Jabal al-Fourdis) mada oni koji žive u brdovitijim krajevima ne trebaju termine iz ovog područja da čitaju doslovno. U vremenu kada Parćani osvajaju Siriju, Irod bježi u Masadu pored Mrtvog mora. Te dvije vojske se susreću upravo na ovom mjestu, a Irod pobjeđuje. Kao uspomenu na taj događaj, on podiže grad i ukrašava ga predivnom palatom kojoj daje svoje ime.

Arheolozi se slažu da je ovo najvjerovatnije bilo mjesto gdje je Irod živio. U skladu sa tim, ono je i izgrađeno i imalo je sve neophodno za carsko življenje. Četiri kule su bile više nego samo osmatračnica i zaštita od napada: koristile su se i u svrhe boravka i skladištenja. Tu je bilo još i kupatilo, veliko dvorište, rimski teatar, soba za prijeme, veliko šetalište kao i luksuzne sobe za kralja i njegove goste. Car se u kupatilu mogao rashlađivati ili grijati, po njegovoj želji. Teatar je mogao primiti i do 650 posjetilaca, za najvažnije su postojala posebna mjesta. Bilo je ukrašena pejzažima iz Italije i scenama rijeke Nil: pretpostavlja se da je slikare poslao sam Cezar iz Rima. U ovom objektu je slavni jevrejski arheolog Ehud Necer pronašao i Irodovu grobnicu. Sam Necer će i završiti svoj život zbog nesreće upravo na ovom mjestu. Kasnija iskopavanja potvrđuje ideju da je cijeli ovaj prostor trebao da posluži i kao mauzeloj, grobnica cara Iroda.

Na kraju našeg obilaska, prije ulaska u autobus, poželio sam da dopunim svoju flašu sa vodom. Nešto malo vode je ostalo koju sam prosuo hodajući do česme. Dva mlađa Palestinca, vjerovatno vodiči nekih od turista, su glasno negodovali zbog ovog mog poteza. Njihov i moj doživljaj vode i njene vrijednosti nije bio jednak. Meni su učinilo kao da je nešto od Irodovog temperamenta i mentaliteta ostalo na ovom mjestu. I sam sam bio spreman na verbalni konflikt i da nije bilo vođe puta koji me uveo u autobus, vjerovatno da bih izvukao deblji kraj. I pored silnih objekata koji su ostali iza ovog drevnog cara, ono što je ostavilo veći trag jeste njegov karakter i njegova ličnost koji su, prema estetskoj vrijednosti, bili dijametralno suprotni njegovim građevinama. Toliko mnogo je izgradio za sebe, a tako malo je radio na sebi. Jednako iskušenje je i za nas ostale. Šta ćemo mi ostaviti iza sebe?