Poruke iz Svete zemlje: Vitanija kod Jordana

Sledeće u nizu mjesta koje sam posjetio tokom svog putovanja po Izraelu je Vitanija kod Jordana ili Qaser el-Yahud. Vjerovatno nam je svima poznatije kao mjesto krštenja Isusa Hrista. Naravno, kao i svaka druga lokacija u ovom području, i ova je označena na par mjesta kao autentična. Tačnije, nekoliko bliskih prilaza rijeci Jordan je uređeno za turiste kao mjesto krštenja. Jevanđeoski tekst ne daje preciznu lokaciju nego opisuje: ” … dođe Isus iz Galileje na Jordan k Jovanu da se krsti” (Matej 3:13)

Ova lokacija je prilično izdvojena od naseljenog mjesta i, slobodno se može reći, pusta. Do nje vodi put od najbližeg većeg gradića, Jerihona. Budući da sama lokacija graniči sa susjednom zemljom Jordanom, neophodno je proći kontrolu vojnog punkta. Sama lokacija nije pretrpana sa vojnicima kao što je to slučaj na nekim drugim mjestima: samo dvojica raspoloženih mladih vojnika su primijećena u blizini. 

Mjesto je veoma posjećeno od strane turista koji upravo ovdje žele obaviti vjerski obred krštenja. Ostaci pagansko-ritualno-magijskih ideja su još uvijek prisutni među mnogim hrišćanima i oni ih potiču da smatraju posebno svetim određena mjesta i predmete. Ovo je prilično strano jevanđelju Isusa Hrista, čija misija spasenja je obuhvatala i pokušaj promjene fokusa u tadašnjoj religiji Jevreja: sa forme na suštinu. Tako sam na samom ovom mjestu susreo dvije posebne zanimljivosti. 

Prva je vezana direktno uz ovo mjesto i ono što ono predstavlja. Grupa turista koja je zajedno sa svojim sveštenikom izašla iz autobusa rumunskih registracija je privodila kraju obred krštenja. Opšte je poznato da je Isus Hristos, kao i njegovi sledbenici u prvih par vijekova, kršten uronjavanjem. To znači da je cijelo tijelo osobe pogruženo (umočeno) u vodu. Ovo potvrđuje i sam grčki glagol βαπτιζο koji van religiozne upotrebe objašnjava bojanje tkanina potpunim potapanjem u vodu. Krštenje na škropljenjem nastaje u kasnijim vremenima i pravdalo se nedostatkom vode ili mogućnosti za pogružavanje. Spomenuti rumunski turisti su prevalili više od 2800 km da bi taj obred obavili na ovom istorijskom mjestu. Ali sam obred je obavljen škropljenjem a ne uronjavanjem u vodu. Ne kritikujem ničije neznanje niti praksu. Jednostavno sam bio zatečen velikom željom pojedinaca da se ovaj obred obavi na ovom mjestu, a koji je ipak učinjen na drugačiji način od originalnog. Tome je posvjedočila i jedna od krštenih osoba koja je nakon obreda škropljenjem, kada su svi krenuli ka autobusu, ušla sama u vodu i sama se uronila. 

Druga zanimljivost je vezana za jednog drugog turistu s ovog istoga mjesta. Bio je to jedan fini dobrodržeći gospodin u svojim kasnim godinama koji je na ovo mjesto, čini mi se, došao sa svojom suprugom. Ono čime se on izdvajao od svih drugih turista je bio njegov talisman. Ukucajte ovu riječi u google pretraživač i wikipedia će vam reći da je to “riječ arapskog porijekla koja označava predmet ili neku drugu stvar koja se čuva i nosi, jer po opštem vjerovanju donosi sreću, odnosno štiti vlasnika od nesreće. Svaki predmet ili stvar može biti talisman, što je individualno. Mora se dobro čuvati jer je i sam gubitak znak buduće nesreće.”  Nasmiješeni brkati čikica veoma spreman da mi pozira nosio je oko vrat krst. To ne bi bilo ništa novo da ovo nije bio zaista veeeliki krst, ali napravljen, izgleda, od nekog laganog drveta jer se nije primjećivalo da mu pravi probleme pri hodu. Dok je bio na ovoj zemlji Gospod Isus je pokušavao da ljude uputi na pravi oblik ispoljavanja duhovnosti. I u njegovo vrijeme su postojali ljudi koji su vlastite podvige (u obliku crkvenih predmeta i zgrada) smatrali velikim, zaboravljajući na njihovu stvarnu namjenu. Sve je trebalo da usmjerava ljude u pravcu Boga bez pokušaja da istakne veličinu niti pobožnost pojedinca (Matej 6:1). Hristos je upozoravao da je on veći od crkvenih građevina (Matej 12:6) i važniji od bilo kojih velikih ljudi iz prošlosti (Matej 12:42, Jovan 8:58). 

Iako su sve ovo sasvim uobičajene pojave u hrišćanskoj tradiciji, očekivao sam da će ljudi koji odlaze na ova putešestvija i toliko mnogo ulažu u njih, biti zainteresovaniji za suštinu od forme. A opet, bez obzira gdje se nalazili, svako od nas može pasti u ovu istu zamku. Potrebno je pronaći istinski autoritet za hrišćansku duhovnost i djelovati prema istom. Za hrišćane svih vijekova i lokacija to je bilo Sveto pismo. Pišem bilo, jer očigledno je ono vremenom postalo zatrpano mnogim drugim glasovima. Potrebno je da obrišemo prašinu sa ove knjige i zapitamo se, svako od nas za sebe lično, šta kaže Gospod. 

Jevanđelje srijedom: Matej 19. poglavlje

“Nikad ne znaš u šta će nekoga ženidba pretvoriti. Jedne učini boljima nego što su bili, a drugi postanu godi od najgorih. Tu nema nikakvog pravila. Istopi se želja u čovjeku kao ona kocka leda koja ispadne konobaru i zazvecka po ljetnoj terasi. Postoji još nekoliko sekundi i pretvori se u vodu i ništa.” Tako piše Miljenko Jergović u zbirci pripovjedaka Inšallah, Madona, inšallah. Opisujući socijalne prilike u Bosni i Hercegovini kroz vijekove, nerijetko se dotiče braka i porodice. A kako da ih se i ne dotakneš, kad se u tome rađamo i u njima, a još češće bez njih, umiremo.

U seriji Jevanđelje srijedom pišem svoja razmišljanja na tekstove iz Biblije. Počeo sam sa jevanđeljem po Mateju ne samo što je to prvi tekst u Novom zavjetu, nego što je jedan od meni najzanimljivijih tekstova. U tom piskaranju, stigao sam do devetnaestog poglavlja, a ono se bavi sa najmanje tri teme, a sve tri su vezane za porodicu: razvod braka, odnos prema djeci i susret Hrista sa bogatim mladićem. Ovoj prvoj ću pokloniti najviše prostora.

Rasprava o pitanju razvoda između fariseja (jevrejska vjerske skupine) i Hrista započinje pitanjem “Da li je dozvoljeno mužu da se razvede od svoje žene za svaku (njenu) krivicu?” Ovo je bilo vruće pitanje u to vrijeme; postojale su dva pogleda istaknuta od dvojice poznatih učenjaka. Jedan, rabi Šamaj, je tvrdio kako je razvod dozvoljen samo u slučaju bračne nevjere, dok je drugi, rabi Hilel, smatrao da je i loš ručak sasvim dovoljno opravdanje. No, u samom pitanju vidimo pogrešne polazišne tačke.

Inicijator razvoda je muškarac, a ne žena. Ne postavlja se pitanje održanja braka, nego se traži pravna osnova za njegovo prekidanje. Za krivicom se traga (i pronalazi) samo na jednoj strani: ovo je slučaj i sa dobro poznatim slučajem zahtjeva za kamenovanjem žene uhvaćene u preljubi o kojoj piše jevanđelista Jovan (jev. po Jovanu 8:4). U mnogo slučajeva, hladno slijeđenje pravne mogućnosti davanja “raspusne knjige” (5. Moj. 24:1) – omogućavanja stupanja u drugi brak nakon razvoda prvog – vodilo je legalnoj serijskoj poligamiji.

Hristov odgovor povezuje brak sa stvaranjem i ističe njegovu doživotnu trajnost. Zato ne čudi što negiranje biblijskog izvještaja o stvaranju čovjeka vodi ka omalovažavanju braka kao monogamne heterogamije: trajne zajednice jednog muškarca i jedne žene. Sa druge strane, mnogi su posmatranjem i doživljajem braka iz ove perspektive dobili silu i mudrost za trajnu sreću i puninu u zajedničkom životu. Pored ostalog, to podrazumijeva ulaganje u zajedništvo, prihvatanje, zaštitu, ljubav, odanost, eksluzivnost, povjerenje, podrška … Prema Hristovim riječima, prekid braka “osim za kurvarstvo” je neprihvatljiv. Imajući u vidu višeznačnost pojma porneia (kurvarstvo), Hristovo proglašavanje požudnih misli preljubom (jev. po Mateju 5:28), širi kontekst Svetog pisma (npr. 1. Kor. 7:10-15), postoji mišljenje da su incest, zlostavljanje djece, homoseksualna praksa takođe adekvatni razlozi za odvajanje iz bračne zajednice, bar na određeno vrijeme. Bilo bi skroz suprotno duhu jevanđelja i Hristovih riječi savjetovati nekoga (bilo mušku ili žensku stranu) da iz dogmatskih razloga trpi konstantno fizičko i psihičko ponižavanje i zlostavljanje. Naravno, druga strana medalje je relativističko i subjektivno razumijevanje gore spomenutih razloga. No to je ono na šta razumijevanje i praktikovanje individualne slobode mora biti spremno.

Hristovi učenici u nekim od Hristovih riječi vide težinu i smatraju da je takav oblik braka teret (jev. po Mateju 19:10), na šta Isus odgovara: “Ne mogu svi primiti ovih riječi …” Drugim riječima, brak nije za svakoga. Činjenica da svakog karakteriše polnost i želja za seksualnim ispunjenjem nije dovoljan razlog za ulazak u bračnu zajednicu. Potrebno je mnogo više od toga. Ako na sprovođenje jevanđeoskih principa u braku nismo spremni, onda je bolje ne formirati isti, jer brak se tiče i drugih osoba (bračnog druga, djece, uže i šire rodbine …). Ako ovome dodamo biblijski princip da se seksualnost upražnjava jedino u braku, onda sve ovo djeluje tako uskogrudo i ograničavajuće, suprotno svemu što zeitgeist našeg vremena promoviše. No, možda vam razgovor sa onima koji su prošli kroz užas rasturenih domova i nasilje izopačenih bračnih zajednice može pomoći da shvatite važnost ovih smjernica. Do kraja života traje ovi ožiljci. Sloboda je predivna ali i potencijalno opasna i štetna: mudro je iskoristimo.

Kako se boriti protiv zabluda?

„Sporenje, to je najslabije oružje protiv jeretika – oružje koje je više štetno nego korisno. Ono biva takvo shodno osobinama duševnog neduga – jeresi. Gorda jeres ne trpi razobličenje, ne trpi da bude pobijeđena. Zbog razobličenja ona se razgnjevljuje, a poraz je dovodi do ludila.

To su dokazali bezbrojni opiti. Jeres se pobjeđuje krotkim savjetovanjem; ili još bolje – ćutljivim pozdravom, smirenjem, ljubavlju, trpljenjem i dugotrpljenjem, prilježnom molitvom ispunjenom saojsećanjem prema bližnjem i milosrđem prema njemu. Čovjek ne može da pobijedi jeres, pošto je ona demonski izum i poduhvat. Nju može da pobijedi samo Bog, prizvan na borbu protiv nje i pobjedu nad njom čovjekovim smirenjem pred Bogom i ljubavlju toga čovjeka prema bližnjem…

ignatiy2
Игнатий Брянчанинов (1807-1867), руски писац и православни светитељ

Onome ko želi da se uspješno suprotstavi jeresi treba da budu potpuno strane sujeta i neprijateljstvo prema bližnjem, kako ih ne bi izrazio podsmjehom, ili grubom riječju, ili pak nekom sjajnom besjedom koja može da ostavi utisak na gordu dušu jeretika i uzburka strasti u njoj. Ranu bližnjega kao iscjeljujućim jelejem pomazuj jedino riječima ljubavi i smirenja, kako bi milosrdni Gospod pogledao na tvoju ljubav i tvoje smirenje, kako bi se oni pokazali srcu tvoga bližnjeg i kako bi ti se darovao veliki dar Božiji – spasenje tvoga bližnjeg. Gordost, drskost, tvrdoglavost i zanos jeretika imaju samo privid energije, no u suštini su slabost, koja zahtjeva razborito saosjećanje. Ta slabost samo jača i postaje grublja kada protiv nje djeluju nerazboritom revnošću, koja se izražava žestokim razobličenjima“.