Bog i ljudska patnja

Bilo je to teško vrijeme za njegov narod. Bili su već sedam godina u okupaciji, ruka neprijatelja je postala veoma teška i nasilna. Narod je iz straha napuštao svoja naselja i tragao za pećinama i sličnim prirodnim skloništima. Hrane je već ponestajalo i panika se širila poput jutarnje magle. Jedan mladi sin tog naroda je skupio hrabrosti i izašao na njivu da sabere nešto malo pšenice i pobjegne sa njom prije nego stignu neprijateljski vojnici. U tom trenutku mu se javio anđeo i pozdravi ga posebnim riječima: “Gospod je s tobom, hrabri junače!” Taj pozdrav kao da je isprovocirao ovog čovjeka koji je kratko zastao u svom radu, okrenuo se i upitao: “Ako je Gospod s nama, zašto nas snađe sve ovo? I gdje su sva čudesa Njegova, koja nam pripovijedaše oci naši … a sada nas je ostavio i predao u ruke neprijateljima!” 

Bez obzira koliko zreli vjernici bili, trenuci lične i kolektivne patnje podstiču pitanja. Zašto? Zašto se ovo dešava ako je Bog svemoćan i dobar? Posvećeni ljudi tragaju za odgovorima i pokušavaju da osmisle svoje situacije oslanjanjem na neke od biblijskih stihova i koncepata. Dešava se često da dati odgovore ne obuhvataju dovoljno realne situacije i znaju praviti štetu umjesto da budu od koristi. Prije nego pređem na neke od uobičajenih odgovora i primjedbe za iste, treba se podsjetiti da nisu sva zla jednaka. Postoje tzv. 

  1. Prirodna zla – na koje nema direktnog ljudskog uticaja (poplave, cunami, tornada …) 
  2. Incidentna zla – kada neplanirani događaji utiču na ljudske živote (pad zgrade, sudar …) 
  3. Moralna zla – ono što nastaje zbog ljudske grešne prirode (holokaust, ubistva, ropstvo …) 

Različiti odgovori

  1. Mora postojati neki smisao u patnji. Ovo je prirodna težnja ljudskog uma da uskladi život i pojave u njemu. Ako postoji Bog koji je stvorio svijet sa ciljem, mora postojati neki razlog za patnju. Problem s ovim pristupom je da se na taj način sve može opravdati. 
  2. Patnja kao kazna. Postoje biblijski tekstovi koji neke situacije objašnjavaju ovim putem. Ali to ne znači da svaku situaciju mi možemo staviti u isti koš. Knjiga o Jovu, kao i neke Hristove izjave, ukazuju da nije ispravno praviti univerzalnu primjenu ovog odgovora. 
  3. Patnja kao lekcija. Prema ovom mišljenju, patnja nas obučava i pročišćava naš karakter. Sigurno da se to može desiti ali dok je ovo adekvatan odgovor za neke situacije, nije – kao ni prethodni – ispravno primjenjivati ga na sve. Ne samo da je problematičan nego može biti i destruktivan. Ovaj pristup ide tako daleko da može tvrditi kako je zlo neophodno za ljudsko sazrijevanje i rast. 
  4. Patnja kao test. Bog dopušta patnju onima za koje zna da će položiti ispit. U Bibliji nalazimo primjere i za ovo (Avram, Jov) ali je od veoma male koristi za osobu koja prolazi kroz muku. Posebno pitanje se postavlja: ko određuje šta je test, a šta nije? Ovo zasigurno nije posao za ljude koji posjećuju one što se muče i pate. 
  5. Patnja ukazuje na vječnu slavu. Postoje biblijske reference i za ovo mišljenje (2. Kor. 4:17, npr). Ali ako se generalno prihvati, ono negira emotivni bol koji može donijeti dugotrajne negativne psihološke posledice pojedincu. Takođe, ovaj pristup se ne bavi traganjem za uzrokom patnje. 
  6. Đavo kao uzročnik svakog zla. Sve naše patnje i zla ovog svijeta pripisuju se jednom izvoru. Ovaj pogled je prilično dramatičan i uvjeravajući, posebno u kontekstu ideje o velikoj borbi između dobra i zla u koju je uključena svaka pojedinačna osoba na ovom svijetu. 

Patnja je besmislena

Izuzetno je važno zapamtiti da patnja nikada nema smisla. To znači da ni odgovori koje dajemo osobi u patnji, ne mogu biti u potpunosti zadovoljavajući. Patnja je stvarna, ali ujedno i tajanstvena i mučna. Sveto pismo je prikazuje kao stvarnost ovog života, ali ne daje detaljne odgovore na sva pojedinačna pitanja koja možemo imati. Svaka situacija je posebna i zahtijeva drugačiji pristup. Ipak, ne smijemo zaboraviti, da nisu svi odgovori podjednako korisni. Neki ozbiljno koče ljude u traganju za Bogom u trenucima muke. Ljudi su stvoreni da postavljaju pitanja. Svaki odgovor koji to sprečava ne služi na čast Bogu koga predstavljamo. Mi svi možemo iskusiti patnju i muku jer živimo na zemlji gdje zlo vlada. Ali moramo zapamtiti: patnja nevinih nikada nije Božija volja. On u Svetom pismu obećava uništenje zla i muke, ali je neophodno istrajati čekajući u nadi. 

Zato se uzdržimo od svako povezivanja patnje sa ličnim grijesima i duhovnošću. Često se čuje kako se muka dešava zbog učinjenog grijeha, nedostatka vjere ili kao potreba za ličnim rastom. Izbjegavajmo racionalizovanje tuđe patnje. Umjesto toga ponudimo utjehu i ohrabrenje onima koji prolaze kroz mračne periode svog života. Tišina i prisutnost može pomoći mnogo više nego mnogi odgovori zajedno. Usmjerimo njihove pažnju na biblijske tekstove koji ulivaju nadu, služimo onima koji pate, izbjegavajmo brze i jednostavne odgovore, budimo otvoreni za višedimenzionalnu prirodu patnje, koristimo adekvatan jezik i pokažimo jevanđeosku poniznost. 

Bog je na patnju odgovorio na silan način u ličnosti Isusa Hrista. On je iskusio muku, patnju i bol, kao i mnogi drugi ljudi. Njegov uzvik “Bože, zašto si me ostavio?” daje prostora svakome da podijeli svoja pitanja i bol sa Bogom. Hristos se poistovijetio sa onima koji pate bilo da su nevini ili krivi. Njegovo vaskrsenje nije samo utjeha i obećanje nego znak glasnog božanskog protesta protiv patnje ljudskih bića. 

John Stott je pisao, “Nikada ne biih mogao da vjerujem u Boga da nije krsta.  Jedini Bog u koga ima smisla vjerovati je Bog kome se Niče rugao – kao Bogu krsta.  U svijetu u kome su bol, patnje i nevolje svakodnevna pojava, kako neko može služiti Bogu koji je neosjetljiv prema svemu što se dešava Njegovim stvorenjima.  Ulazio sam u mnoge budističke hramove u mnogim azijskim zemljama i s poštovanjem stajao pred kipom Bude, koji je, skrštenih nogu i ruku, sklopljenih očiju, s jedva primjetnim osmjehom na usnama, odsutnog pogleda, djelovao kao odvojen od ljudskih patnji.  Ali svaki put bih se, poslije izvjesnog vremena, okrenuo do njega.  U mašti sam se, umjesto njemu, obraćao usamljenom, izobličenom, izmučenom tijelu na krstu, ruku i nogu probodenih klinovima, leđa naruženih bičevanjem, polomljenih udova, čela okrvavljenog trnovim vijencem, usta suvih i nesnosno žednih – tijelu utonulom i tamu napuštenosti od Boga.  To je za mene Bog!  Odrekao se svoje neosjetljivosti na bol.  Ušao je u naš svijet krvi i mesa.  Patio je za nas.  Naša patnja postala je podnošljiva u svjetlosti krsta.  I dalje je ljudska patnja pod znakom pitanja, ali preko nje smjelo stavljamo još jedan znak – krst koji simbolizuje božasnku patnju.  Hristov krst … jedini je znak Božjeg samoopravdanja u svijetu kakav je naš.“

Jednom kad sve ovo bude juče

Ovih dana sam primio email sa sledećim sadržajem, „Poštovani kada prođe ovaj virus uz Božiju pomoć, onda ću … ” i onda ta osoba spominje planove koje planira da ostvari poslije “vanrednog stanja.” Tako mi ljudi uglavnom živimo. Stalno u nekom iščekivanju boljih okolnosti i sretnijih vremena. A vrijeme ide, prolazi i ne čeka. Čak i sada mnogi razmišljaju kako da se prođe kroz sve ovo, a da se lični komfor i udobnost ne oštete. Jedni imaju očekivanja sa zemlje, drugi sa neba; ali u suštini nema puno razlike. 

A šta ako ovaj što je poslao email ne dočeka trenutak kada virus prođe? Šta ako ga neki inficirani a nepažljivi stanar iz njegove ulice zarazi? I baš za njega ne bude respiratora, ne bude lijeka? Šta ako sve prođe, i brže nego što on misli, a onda ga životni put odnese na neku drugu stranu i on zaboravi na sve svoje planove i želje iz prošlih vremena? Šta ako … Znam, znam; mnogo je nagađanja i mnogo mogućnosti, kako pozitivnih tako i negativnih. Suština je da nam je dato ovo vrijeme. 

U Svetom pismu, u Jevrejima poslanici apostola Pavla, postoji jedna misao koju on spominje dva puta, a tiče se adekvatne upotrebe danog nam vremena: “Danas ako glas Njegov čujete, ne budite drvenastih srca” (Jevrejima 3:15, 4:7). On ovdje misli na ljude koji osjećaju u svom iskustvu želju i potrebu za nečim što prevazilazi ovozemaljsku, ograničenu stvarnost, ali oklijevaju i odlažu tu odluku, to traganje, za neko bolje vrijeme.  

Daleko bilo da želim slutiti o zlu na kolektivnom ili ličnom planu. Želim vama, kao i svima u našoj državi, i na ovom svijetu, sve najbolje. Ali ne čini se da će globalna kretanja ići mnogo pozitivnijim tokom. Zato podsjećam, kako sebe tako i druge, da nam je dano jedno vrijeme – kakvo god da je – i treba mudro da ga iskoristimo. Istom, gore spomenutom, autoru se pripisuju i sledeći riječi: “Postavio je naprijed određena vremena i međe njihovog življenja da traže Gospoda, ne bi li Ga barem opipali i našli, premda nije daleko ni od jednoga od nas” (Sveto pismo, Djela apostolska 17:26-27). 

Dakle, danas; kakvo god da je, naše je. Šta ćemo učiniti od njega i sa njim?  

Sretan novi dan

Moj sin Isak je rođen 2014. i ima više od tri godine, kako ga ja još uvijek predstavljam ljudima. Odnedavno je počeo da, svaki put kada ustane, odškrine vrata sobe, kuhinje, kupatila – u zavisnosti gdje se ko od nas tada nalazi – uzvikne „Novi dan!“ Nije uvijek zadovoljan našom reakcijom: očekuje da se svaki put iznenadimo i oduševimo, pa čak malo i uplašimo. Nakon što je nekoliko dana ponovio ovaj svoj ritual, uvjerio me u istinitost i smisao svojih riječi te dijelim sa vama ono što me naučio moj trogodišnji sin. Malo više od tri godine. 

Ovih dana mi jedni drugima izražavamo najljepše želje za novi period vremena. Sa mnogo aspekata ova podjela na godine ima smisla, ali možda bi trebali malo „usitniti“ kada posmatramo svoj vlastiti život. Što ste stariji, vrijeme brže prolazi tako da se godina dana ne čini mnogo velikom i dugačkom: brzo ona prođe. Ali, sa druge strane, ko nam može garantovati i tu godinu? Pored dugoročnog planiranja i razmišljanja, valjalo bi staviti naglasak i na svaki (novi) dan. 

Prečesto nismo zadovoljni trenutnim stanjem. Sa nostalgijom gledamo unazad u zlatne prošle dane. Prošlost je bolja jer je poznata, ne donosi strah i nesigurnost kao budućnost. Takođe, u to vrijeme smo bili mlađi, a samim tim je sve izgledalo drugačije. Oni snažniji među nama pronalaze osnovu i da se nadaju boljem u budućnosti. Kada kažu „Sretna nova godina“ ne znaju tačno šta bi trebalo donijeti tu sreću, ali se uvjeravaju: „Mora biti bolje!“ Čak i kad smo dotakli dno, jedina opcija je da se odgurnemo o isto ka površini. I tako, u našem razmatranju lijepe prošlosti i očekivanju bolje budućnosti, prolaze dani. 

Ako je nekog ova Isakova misao podsjetila na onu latinsku Carpe diem, možda nije mnogo pogriješio. Mada, moram da vas razočaram, moj sin je ne poznaje i još uvijek ne zna da čita. U svojoj prvoj knjizi Oda, Horacije (65-27 prije Hrista), jedan od vodećih rimskih lirskih pjesnika, je napisao sledeći citat odakle mi uzimamo poznatu uzrečicu: 

Ne pitajte (to je zabranjeno znanje), koje su naše određene godine, 
moje i tvoje; ne pregledajte tablice vavilonskih vidjelaca. 
Mnogo je bolje nositi budućnost, moj Leukone, kao i prošlost, 
Bilo da nam Jupiter ima dati još mnoge zime, ili je ovo naša poslednja; 
Prokušaj svoje vino i dokaži svoju mudrost; život je kratak, treba li se nadati više? 
U trenutku našeg razgovora, zavidno vrijeme je bilo daleko, 
Uhvati sadašnji trenutak (Carpe diem), vjeruj u sutra onoliko koliko možeš. 

Helenistički bogovi nisu mnogo marili za ljude, osim ako od njih nisu imali neke koristi. Zato Horacije ne očekuje pomoć sa strane i ne nudi puno optimizma. Čovjek je sam kovač svoje sreće – u otuđenom svijetu do ove tvrdnje dolazimo induktivnim putem, preko vlastitog iskustva, jer drugačijeg, na žalost, nemamo. Ali jedan životni vijek poslije Horacija, nastupa čovjek koji je učio prilično drugačije, i riječima i djelom. Prema životu, tačnije rođenju, tog čovjeka mi mjerimo vrijeme i brojimo godine. 

On nije tvrdio da je čovjek napušteno biće niti da čovjek čovjeku treba da bude vuk. Uvjeravao nas je da nismo sami te da se Bog veoma interesuje i intenzivno brine za svakog od nas pojedinačno. Njegovo rođenje je bilo vrhunski dokaz pažnje onoga koji sjedi na prijestolu svemira. U jednom od Njegovih zabilježenih govora, pozvao nas je da se ne brinemo za budućnost, da je prepustimo Njemu, te da se usmjerimo na mudro iskorištavanje povjerenog nam dana. „Ne brinite se dakle za sutra; jer sutra brinuće se za se. Dosta je svakom danu zla svoga.“ (jev. po Mateju 6:34). Danas je jedino vrijeme koje imamo, sutra nije sigurno. 

Neki od onih koji su povjerovali u Njegove riječi iskusili su sledeće i pozvali i druge da to dožive: „Svakoga jutra posvetite sebe za taj dan Bogu. Predajte sve svoje planove Njemu da budu izvršeni ili napušeni, onako kako Njegovo proviđenje odredi. Život u Hristu je život mira. Vaša nada nije u vama samima, već u Hristu. Vaša slabost združena je sa Njegovom silom, vaše neznanje sa Njegovom mudrošću, vaša nesigurnost sa Njegovom postojanom snagom.“ Danas već, jer sutra nije naše. 

Poruke iz Svete zemlje: Vitanija kod Jordana

Sledeće u nizu mjesta koje sam posjetio tokom svog putovanja po Izraelu je Vitanija kod Jordana ili Qaser el-Yahud. Vjerovatno nam je svima poznatije kao mjesto krštenja Isusa Hrista. Naravno, kao i svaka druga lokacija u ovom području, i ova je označena na par mjesta kao autentična. Tačnije, nekoliko bliskih prilaza rijeci Jordan je uređeno za turiste kao mjesto krštenja. Jevanđeoski tekst ne daje preciznu lokaciju nego opisuje: “ … dođe Isus iz Galileje na Jordan k Jovanu da se krsti“ (Matej 3:13)

Ova lokacija je prilično izdvojena od naseljenog mjesta i, slobodno se može reći, pusta. Do nje vodi put od najbližeg većeg gradića, Jerihona. Budući da sama lokacija graniči sa susjednom zemljom Jordanom, neophodno je proći kontrolu vojnog punkta. Sama lokacija nije pretrpana sa vojnicima kao što je to slučaj na nekim drugim mjestima: samo dvojica raspoloženih mladih vojnika su primijećena u blizini. 

Mjesto je veoma posjećeno od strane turista koji upravo ovdje žele obaviti vjerski obred krštenja. Ostaci pagansko-ritualno-magijskih ideja su još uvijek prisutni među mnogim hrišćanima i oni ih potiču da smatraju posebno svetim određena mjesta i predmete. Ovo je prilično strano jevanđelju Isusa Hrista, čija misija spasenja je obuhvatala i pokušaj promjene fokusa u tadašnjoj religiji Jevreja: sa forme na suštinu. Tako sam na samom ovom mjestu susreo dvije posebne zanimljivosti. 

Prva je vezana direktno uz ovo mjesto i ono što ono predstavlja. Grupa turista koja je zajedno sa svojim sveštenikom izašla iz autobusa rumunskih registracija je privodila kraju obred krštenja. Opšte je poznato da je Isus Hristos, kao i njegovi sledbenici u prvih par vijekova, kršten uronjavanjem. To znači da je cijelo tijelo osobe pogruženo (umočeno) u vodu. Ovo potvrđuje i sam grčki glagol βαπτιζο koji van religiozne upotrebe objašnjava bojanje tkanina potpunim potapanjem u vodu. Krštenje na škropljenjem nastaje u kasnijim vremenima i pravdalo se nedostatkom vode ili mogućnosti za pogružavanje. Spomenuti rumunski turisti su prevalili više od 2800 km da bi taj obred obavili na ovom istorijskom mjestu. Ali sam obred je obavljen škropljenjem a ne uronjavanjem u vodu. Ne kritikujem ničije neznanje niti praksu. Jednostavno sam bio zatečen velikom željom pojedinaca da se ovaj obred obavi na ovom mjestu, a koji je ipak učinjen na drugačiji način od originalnog. Tome je posvjedočila i jedna od krštenih osoba koja je nakon obreda škropljenjem, kada su svi krenuli ka autobusu, ušla sama u vodu i sama se uronila. 

Druga zanimljivost je vezana za jednog drugog turistu s ovog istoga mjesta. Bio je to jedan fini dobrodržeći gospodin u svojim kasnim godinama koji je na ovo mjesto, čini mi se, došao sa svojom suprugom. Ono čime se on izdvajao od svih drugih turista je bio njegov talisman. Ukucajte ovu riječi u google pretraživač i wikipedia će vam reći da je to „riječ arapskog porijekla koja označava predmet ili neku drugu stvar koja se čuva i nosi, jer po opštem vjerovanju donosi sreću, odnosno štiti vlasnika od nesreće. Svaki predmet ili stvar može biti talisman, što je individualno. Mora se dobro čuvati jer je i sam gubitak znak buduće nesreće.“  Nasmiješeni brkati čikica veoma spreman da mi pozira nosio je oko vrat krst. To ne bi bilo ništa novo da ovo nije bio zaista veeeliki krst, ali napravljen, izgleda, od nekog laganog drveta jer se nije primjećivalo da mu pravi probleme pri hodu. Dok je bio na ovoj zemlji Gospod Isus je pokušavao da ljude uputi na pravi oblik ispoljavanja duhovnosti. I u njegovo vrijeme su postojali ljudi koji su vlastite podvige (u obliku crkvenih predmeta i zgrada) smatrali velikim, zaboravljajući na njihovu stvarnu namjenu. Sve je trebalo da usmjerava ljude u pravcu Boga bez pokušaja da istakne veličinu niti pobožnost pojedinca (Matej 6:1). Hristos je upozoravao da je on veći od crkvenih građevina (Matej 12:6) i važniji od bilo kojih velikih ljudi iz prošlosti (Matej 12:42, Jovan 8:58). 

Iako su sve ovo sasvim uobičajene pojave u hrišćanskoj tradiciji, očekivao sam da će ljudi koji odlaze na ova putešestvija i toliko mnogo ulažu u njih, biti zainteresovaniji za suštinu od forme. A opet, bez obzira gdje se nalazili, svako od nas može pasti u ovu istu zamku. Potrebno je pronaći istinski autoritet za hrišćansku duhovnost i djelovati prema istom. Za hrišćane svih vijekova i lokacija to je bilo Sveto pismo. Pišem bilo, jer očigledno je ono vremenom postalo zatrpano mnogim drugim glasovima. Potrebno je da obrišemo prašinu sa ove knjige i zapitamo se, svako od nas za sebe lično, šta kaže Gospod.