I carevaće treći od Trojice

Evo su u krv zagazili. Do članaka im krv, i još raste. Evo, krv, od danas pa za sto godina; i evo još od druge stotine polovina. Toliko vidim. Šest naraštaja sve pregrštima jedan drugom krv dodaje. Sve hrišćanska krv. Biće vrijeme, pa će svako dijete knjigu učiti i pismo znati; ljudi će s kraja na kraj svijeta razgovarati i svaku će riječ čuti, ali se neće moći razumjeti. Osiliće se jedni ljudi i zaimati blaga kakva se ne pamte, ali će im u krvi bogatstvo nestati i ni brzina ni vještina neće im pomoći. Drugi će osiromašiti i ogladniti, da će sami svoj jezik jesti od gladi i zvaće smrt da ih pomori, ali smrt će biti gluha i spora. A i koliko rodi zemlja, od krvi će svaka hrana obljutaviti. Krst će sam od sebe potavnit’. Tada će doći čovjek, go i bos, bez štapa i bez torbe, i zasjeniće sve oči svojom mudrošću, snagom i ljepotom i izbaviće ljude od krvi i sile i utješiti svaku dušu. I carevaće treći od Trojice.

Ivo Andrić (1892-1975), citat iz romana Travnička hronika (izdanje Prosveta), 592. strana

Nove čarape

poor-socksJutros sam ustao i krenuo u svakodnevne obaveze ne primjetivši jednu sitnicu: lijeva čarapa je imala rupu pri samom vrhu. S obzirom da mi je lijeva noga veća od desne – to primijetim svaki put kada kupujem novu obuću – možda je i sa noktima slično 🙂 Šta god da je, bilo je vrijeme da ove čarape budu zamijenjene i ranije, ali nisu. Nisam nikakav bogataš, ali ni čarape nisu ekstremno skupe: bar one turske, pamučne, koje možete kupiti na svakoj pijaci, a u razvijenim zemljama poput naše, čak i pored puta, od strane penzionisanih radnika i još češće njihovih supruga, udovica. Otvorivši ladicu sa čarapama, pronašao sam nekoliko novih, još uvijek zapakovanih, pari čarapa koje stoje nedirnute. Nisu one tamo slučajno dospjele: oni koji poznaju moju suprugu znaju da kod nje ne postoje slučajnosti u uređivanju stambenih prostorija. Ja sam i ranije znao za njih, ali eto, sve sam mislio kako ih trebam sačuvati za neko bolje vrijeme.

Ova ideja odlaganja za neko drugo vrijeme se odražava i na drugim aspektima mog života. U decembru se ukaže lijep i sunčan dan, koliko u decembru dan može da bude takav, ali ipak ni dio njega ne iskoristimo s porodicom jer moramo nešto drugo važnije da uradimo. Moj sin ima dvije godine i priznajem da prođe ponekad i previše vremena a da mu ne posvetim dovoljno pažnje i dovoljno sebe. A on samo sada ima dvije godine. Ovaj negativni niz može da se nastavi u nedogled.

newpage1photoVjerovatno ste vi koji čitate ove moje tekstove mnogo normalniji ljudi od mene i nemate ovih problema. Ne znam da li je to zaostavština rata u kome smo malo toga imali, a i ono što je bilo, čuvalo se za neko buduće vrijeme, jer je sadašnjost bila neizvjesna. U svakom slučaju, postoji te tendencija da živimo sutra – a da danas samo životarimo, preživljavamo, čekajući ljepše vrijeme, bolje ljude i srećnije trenutke. Na kraju krajeva, u periodu smo iščekivanja Nove godine i svih ostalih praznika: vjerovatno će tada, ili bar poslije toga, da bude bolje. Do tada slijedimo političku mantru koju je Dubioza Kolektiv otpjevala: šuti i trpi. A ipak, ja ovdje ne govorim o geopolitičkim mogućnostima i globalnim (ekonomskim) promjenama. Govorim o svom (i svakom sličnom) stavu: da zaboravimo živjeti danas jer se plašimo sutrašnjice.

Bez želje da povrijedim sve one koji uistinu moraju da se “stisnu” i više nego što je krevet dugačak zbog teške situacije u koju su ih velikim dijelom doveli oni drugi oko njih, mislim da veoma često postoji mogućnost za izbor našeg boljeg i drugačijeg stava. Možda će moju poentu još bolje objasniti jedna pričica koju sam davno pročitao, a koja nosi naslov “Sada je vrijeme.”

Jednu malu djevojčicu često su slali u podrum po krompir koji je trebalo pripremiti za večeru. Jednoga dana dok je birala krompir, sišao je i njen otac u podrum.
“Šta radiš?”, upitao je.
“Pokušavam da nađem najsitnije krompire koje ćemo iskoristiti za večeru. Krupnije i bolje krompire iskoristićemo kasnije.”
Otac se smiješio dok je iz njene ruke uzimao sud i sitan krompir izručio natrag na gomilu.
“Ako tako postupaš uvijek ćemo jesti samo sitan krompir. Izaberi najveći, najbolji krompir za danas, pa ćemo uvijek jhotpotatoesti najbolji krompir.”

Dakle, od onoga što nam je palo u dio, bilo malo ili malo više, izaberimo najbolje. Težimo izvrsnosti u najmanjim stvarima i vjerujem da će to donijeti pozitivan rezultat. To se neće uvijek odraziti samo na naše živote, ali zasigurno na živote onih oko nas. A onda ko zna, kako će sve uticati na nas lično. Isprobajte! Gore prenešena priča završava sledećom moralnom poukom:

Ono što najbolje možemo da učinimo svojim bližnjima ne treba da čuvamo za neko buduće vrijeme. Ta buduća prilika možda nikada neće doći. Ako se trudimo da sada živimo najboljim životom i sada budemo ljudi dobre volje, onda nije potrebno da brinemo da li ćemo biti takvi i u budućnosti. Izaberite sada samo ono što je najbolje i uvijek najbolje!

Kara padronka

african-township-boyZovem se Ismais Zambo, rođen sam i živim u Mozambiku. Ja sam onaj dječak što se vi brinete o njemu. A sada da vam napišem ukratko o mom životu, koliko se sjećam do sada.

Imam 10 godina, mlađu sestru i brata. Otac mi je poginuo u ratnim sukobima, a majka mi je umrla kada sam imao 7. godina. Sjećam se dok mi je majka ležala bolesna, ja sam plakao kraj nje, a ona me je tješila: “Nemoj da plačeš, Bog će se pobrinuti za tebe, samo se ti moli njemu kako sam te naučila.” Moja se majka stalno molila Bogu, ali u tom času nisam volio što mi je Bog uzeo oca, a sada i majku. Ubrzo mi je majka umrla, a nas je odvela naša tetka kod sebe. Tetka je imala dvoje svoje djece i nas troje, a ni oni nisu imali ništa, a kamo još za nas. Ponekada nismo jeli ništa danima. Nikad nisam zaboravio šta mi je majka rekla na samrti – da se stalno molim Bogu. Jednog dana su nas odveli u jedan logor i bilo nam je lijepo jer smo imali svaki dan hranu, makar jednom dnevno. Bilo nas je mnogo djece, a poneko dijete je odlazilo u grad u školu. Ja sam mnogo želio da odem iz logora i ponekad sam sanjao da i ja idem u školu. Nikad nisam prestao da se molim Bogu i da mu se povjeravam. Jednog dana, koji nikad neću zaboraviti, pozvali su me i rekli da se spremim jer jedna dobra teta iz daleke Poljske izabrala mene da mi plaća školu u gradu. Ne znam kako ste baš mene izabrali, ali ja sam vam mnogo zahvalan. Za sada vam mogu uzvratiti tako što sam odličan đak. Za šest mjeseci završio sam jedan razred i idem u drugi. Volio bih da mi pošaljete svoju sliku, a ja vama šaljem svoju. Želja mi je da vas upoznam ali znam da je za sada to nemoguće. Ostaje mi da se molim Bogu da vas blagoslovi, da blagoslovi sve dobre ljude. Molim se da se neko sjeti moje sestre i brata da i oni ne ostanu u logoru.

Za sada toliko. Očekivaću vaše pismo, a meni ostaje da se molim i zahvaljujem Bogu za njegovu ljubav koju je iskazao kroz vas.
Vaš Ismais Zambo

Ovo pismo sam prepisao od gospođe koju poznajem. Njena snaja je osoba koja je izdržavala ovog dječaka u školovanju. Dobila je sliku sa mnoštvom djece i ona je izbrojala svoje ime i prezime te tako, slučajno, izabrala ovog dječaka. Kara padronka znači nešto kao “dobra gospodarica”)