Memento mori

Svako novo takmičenje u bilo kom sportu donese mnogo zanimljivih vijesti. Evropsko prvenstvo u fudbalu, koje je zbog pandemije sa prošle godine pomjereno na ovu, nije izuzetak. Prethodni događaji ove vrste su organizovani od strane dvije zemlje domaćina, ovogodišnje (ili je ispravnije reći prošlogodišnje 🙂 ) se održava u jedanaest gradova širome Evrope. Mišel Platini, predsednik UEFA, je to objasnio željom za romantičnim događajem koji će obilježiti šezdesetogodišnjicu fudbalskih takmičenja u ovoj organizaciji. Od zemalja iz bivše Jugoslavije nastupaju Hrvatska i (Sjeverna) Makedonija, s tim što je Makedoniji ovo prvi istorijski nastup predvođeni Angelovskim i Pandevom.

Međutim, interes cijele svjetske javnosti ovaj sportski događaj je pobudio već drugog dana takmičenja. Nije to bilo zbog velikog broja golova, izvanrednih poteza niti nastupa poznatih fudbalskih zvijezda. Igrala se prilično nezanimljiva utakmica između dvije slabije fudbalske sile, Danske i Finske. Za najveći broj pratilaca ovog sporta, imena braće Laudrup, golmana Šmajhela i Jari Litmanena su oni po kojima prepoznajemo ove reprezentacije. Međutim, od sinoć je ime Kristijana Eriksena na vrhu pretraživanja i interesa.

Od tada je cijeli svijet saznao da se Sabrina Kvist Jensen, Eriksenova djevojka, bavi humanitarnom djelatnošću za gladnu djecu dok radi u tekstilnoj kompaniji. Mogli smo saznati kako ona na nema nalog na twitteru i ne objavljuje svoje slike na instagramu, poput drugih “partnerica” poznatih fudbalera. Njih dvoje su zajedno od 2012. godine a bila je to ljubav na prvi pogled. Imaju sina starog tri godine i ćerku rođenu prije par mjeseci. Sve ovo, i mnogo drugih detalja iz života ovog dvadesetdevegodišnjeg fudbalera, do četrdesetdrugog minuta druge utakmice ovog prvenstva bilo je poznato samo uskom krugu fudbalskih zaluđenika. U trenutku kada je želio da prihvati loptu bačenu sa aut linije, Eriksen je iznenada pao i ostao da leži na terenu. Utakmica je prekinuta, a dok mu je pružana sva moguća medicinska pomoć, raspravljalo se o tome da li da se igranje nastavi ili prekine. Cijeli svijet je taj jedan sat iščekivao informacije o njegovom stanju dok je kamera prikazivala uplakana lica njegovih saigrača, navijača pa i protivničkih igrača.

Bio je to jedan od onih trenutaka koji pokazuju solidarnost koju ljudi širom svijeta mogu da pokažu onda kada to žele. Ostaće zabilježen kao svijetla uspomena sa sportskih terena kada je život pojedinca bio vredniji i važniji od svog uloženog novca i konačnog rezultata. Gledaoci, navijači i učesnici su odjednom postali ljudi zainteresovani za život pojedinca, koji visi o koncu i na čiji ishod mogu uticati brzina, umješnost i adekvatna reakcija stručnjaka. Uzdah olakšanja se mogao “osjetiti” nakon što je iz bolnice stigla vijest da je Eriksen povratio svijest i da je njegovo stanje stabilno te da poručuje da se igra nastavi. Nakon toga, sve kamere su se mogle vratiti nazad na praćenje najvažije sporedne stvari na svijetu.

Bez želje da budem ptica zloslutnica, mislim da je svima jasno, kako je smrt Kristijana Eriksena samo odgođena za neko vrijeme. U njegovom i našem DNK kodu negdje postoji okidač za starost koji će polako ali sigurno dovesti tijelo do momenta gašenja. Tada neće pomoći ni mnogo veća pažnja sveukupne svjetske javnosti, ni najbolji medicinski stručnjaci kao ni najbogatije opremljene bolnice. Postojaće trenutak kada će neko od najbližih moći samo da izjavi saučešće i ustvrdi da se životna “utakmica” završila, da je odsviran zadnji minut, da je dobio nepovratni crveni karton. Meša Selimović piše,

“Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema, za nju, priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek je bliže, nikad dalje. Pa, ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe? Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas ili dan, zašto se borimo kako bi ga produžili dan ili sat? Zemaljski je život varljiv, vječnost je bolja.”

Vječnost ne poprima ni blizu jednaku pažnju kao sportski događaji. Ona je u najvećem broju slučajeva ostavljena za naučno-fantastične priče i filmove ili je interes malog broja religioznih ljudi u starijem životnom dobu. Dok život traje, ne razmišljamo o njegovom kraju: neki to smatraju ometanjem prirodnog toka stvari. Međutim, možda bi svako od nas trebalo da živi imajući na umu svoju konačnost. Čak i oni koji ne dospiju na slavne terene savremenih gladijatora koji zadovoljavaju drugu potrebu bučne arene (“hljeba i igara”) morali bi o ovom da razmisle. A oni, kojima se poklanjaju savremene verzije lovorovog lišća, trebalo bi češće da čuju ono drevno “Memento mori”. Dok pokušavaju svim sredstvima da iz svog tijela izvuku što je moguće više energije i da istu naplate, trebalo bi da se sjete da su smrtni i prolazni, baš kao i njihova pobjeda ili poraz.

Bilo bi lijepo kada bi svjetska javnost pokazala više solidarnosti svačijom nesrećom i mukom. Hiljade djece i ljudi umiru svakodnevno, a u mnogim slučajevima te smrti i patnje bi se mogli zaustaviti i ukloniti kada bi bilo malo više volje i spremnosti da se zemaljski resursi pravednije podijele. Možda bi trebalo dovesti u pitanje i tu vaojersku zainteresovanost publike za pikanterije iz života bogatih, slavnih i poznatih, dok ih opšta sudbina siromašnih, zapostavljenih i manje poznatih nimalo ne interesuje. Za neke od nas jedina je utjeha i nada da Neko to od gore vidi sve i da će donijeti pravedniju raspodjelu karata i minutažu u vječnosti.

“Bože, kako neki mogu gore …”

“… a ja i Žuga ni na more,” svirao je Nele i Zabranjeno pušenje. Da li taj stih odražava zavist ili samo mladalačku želju (otpjevanu na osnovu stvarnog događaja dvojice Sarajelija)? Želje, zavist, poređenje … jave se danas često kod ljudi. Internet je postao jeftin i dostupan, ali ne i neke druge pojave koje oni imućniji, srećniji ili šta već dijele na svim mogućim društvenim mrežama. Jer, šta je danas i koliko vrijedan vlastiti doživljaj ako nije ispračan, podijeljen, zapisan, zabilježen, “šerovan” … Vidio sam to u očima mnoge djece kojima roditelji nisu mogli da priušte više od interneta, a oni su na njemu vidjeli da ima mnogo više nego što njihovo iskustvo i prostor mogu da ponude. Spominjanje Boga u ovom stihu postavlja (bar meni) i pitanje pravde i podjele sredstava i mogućnosti na ovoj zemlji. Zaista, kako to da neki mogu, a neki ne mogu? I zašto je toliko razlika i da li je moguće da svima bude isto? Ili bar da onima kojima je loše bude malo bolje?

Nedavno sam sa planine Salev, koja se nalazi na samoj granici Francuske i Švicarske (ili Švajcarske, ako želite) posmatrao Ženevu koja se prostire ispod da vam se čine da je možete dotaknuti. Bio je to onaj vikend kada je fudbalska reprezentacija Srbije doživjela poraz od Švicarske i kada su moja patriotska osjećanja bila prilično ugrožena. Više od samog poraza zasmetalo je suđenje Feliska Briha, te način proslavljanja golova od strane naturalizovanih Albanaca. Da moj događaj bude potpun, postarala se jedna gastarbajterska porodica koja je svojim turanom, registrovanim u Ženevi i ukrašenim zastavama, izašla na piknik te nedjelje da proslavi pobjedu. A prethodno veče sam proveo sa Francuzom koji je bio jedna od “plavih kaciga” u Bihaću, dvije stotine kilometara od moje kuće. Dok je narod u mojoj zemlji stradavao oni su zarađivali dobre novce. Zašto?

Misao da su “svi protiv nas” je česta među mojim narodom. Nisam ja nikada bio posebno koristan nacionalista, ali posmatrajući iz daljine, iz tuđe sredine, dođu i drugačije misli. U isto vrijeme, drugi misle kako je to sve jedna velika zabluda i iluzija. Ali jasna podjela na dvije strane od kojih jedna (uvijek) dobija, a druga (skoro uvijek) gubi se da primijetiti i na ozbiljnijim izvorima. Riječi našeg nobelovca – koga svi svojatamo – jasno opisuju nepravednu podjelu svijeta i njegovih dobara:

“Lijepo ste podijelili svijet:
Sve je za vas, za vašu djecu, za djecu vaše djece i za vaše sluge.
Dobro ste podijelili svijet.
Sve što je svjetla i ljepote uzeli ste sebi, a sve što je mraka i tegobe ostavili ste nama, pa sad se svi rađamo sa jasno i neumoljivo predodređenim sudbinama, vi sa svijetlim, a mi sa tamnim. Priroda sa suncem, morem, glečerima i ružama služi kao šaren ćilim za vas i vašu djecu. Religije, umjetnosti, znanosti, izumi i otkrića zato su tu da vaš život čine bogatijim, ljepšim i lakšim, i sama ljubav i dobrota samo su nakit u vašoj velikoj riznici koja se zove svijet.
A nama, nama je dan sav teret života, sve što je teško, oskudno i tamno. Ni sunce, ni mjesec nisu jednako naši kao vaši, jer naši prozori ne gledaju ni na istok ni na zapad nego u prazninu susjedskih prozora, beznadnih kao što su i naši.”

I dok sam stajao tu na rubu bankarskog raja nisam mogao da otjeram ove misli iz svoje glave. Zašto je svijet tako nepravedno podijeljen? Zašto je dogovoreno da baš ova država, a ne neka druga (moja, na primjer?), bude neutralna tokom ratnih sukoba? Kako to da neki mogu gore, a neki znaju samo za gore, za lošije?

Teško da mogu ponuditi sve i konačne odgovore na ovo pitanje: ne mislim da sam toliko pametan. Ali se oslanjam na svetopisamsku priču i njene tvrdnje o grešnosti čovjeka koja ga vodi u sebičnost i egoizam, uzimanje i iskorištavanje. Ono je toliko suptilno i silno da nam ne pomaže mnogo ni poređenje sa onima koji su u težoj poziciji od nas. A ima i takvih. Moj najmanji problem je veći od tuđeg najvećeg, jer je moj. A oni što imaju ne znaju, a drugi zaboravljaju, kako je biti u suprotnoj poziciji. Neke od nas malo tješi činjenice da ne postoji konačna radost i stalna sreća, bez obzira na okolnosti. No, ukoliko ne dođe do radikalne promjene o kojoj Biblija govori, ovo pitanje će vječno da ostane neodgovoreno. Jer neki, poput Pišonje i Žuge, nikada neće stići na more.

Fudbal naš nasušni

Bilo je to, ako se dobro sjećam, 1991. godine kada su braća Mučibabići došli, kao svakog ljeta, na raspust kod bake i djeda. Njihova baka Milka i djed Milorad su bili moje prve komšije. Godinu dana ranije se završilo fudbalsko prvenstvo u Italiji, prvo koje sam pratio i razumio. A godinu dana kasnije će početi opsada Sarajeva, grada u kome su oni živjeli, zbog čega će nastaviti svoje obrazovanje sa nama, u našoj seoskoj školi. Sa sobom su donijeli i svoj skoro potpuno popunjen Panini album, nedostajale su samo dvije-tri sličice. Par mjeseci kasnije, nekom dječijom trampom, ja sam postao ponosni vlasnik, ovog albuma kojeg sam čuvao više od petnaest godina. Važno je napomenuti da je fudbalska reprezantacija Jugoslavije bila kompletirana. Tu bili svi: Jozić, Vulić, Hadžibegić, Spasić, Stanojković, golmani Ivković i Omerović, braća Vujović, Katanec, Brnović, Stojković, Sušić, Prosinečki, Savićević, Škoro i meni omiljeni Pančev (kao da sam nasludio da ću oženiti Makedonku 🙂

Ja, dječak sa sela, nikada ranije nisam znao da tako nešto postoji. Ni za naredno prvenstvo nisam imao mnogo više sreće: i pored rata, sankcija i embarga, nekako sam došao do albuma USA “94, ali nisam mogao ni da pomislim o novcu za sličice. Dresove fudbalskih reprezentacija smo zamijenili dječjim uniformama. Dobro se sjećam ulaska u robnu kuću Bosku gdje sam prvi put vidio maskirnu dječiju uniformu, koja je važila za mnogo “jaču” od SMB uniforme. Mojoj želji se moralo udovoljiti: otac je u Gospodskoj ulici kod švercera (koji i danas tamo stoje) zamijenio 51,00 CAD koje sam dobio u toku nekoliko godina od njegovog strica Boška iz Toronta.

Danas, skoro dvadeset godina kasnije, pišem o tome 1600 km udaljen od mjesta na kome sam sa Mićom, Mikijem, Ljušom, Darkom, Ćakom, Topom i ostalima provodio mnogobrojne sate u trčanju za loptom. A sutra počinje novo svjetsko prvenstvo u fudbalu, ovaj put u Rusiji. Zemlja u kojoj sam tada živio sada ima devet fudbalskih saveza, dok dvije zemlje učestvuju na ovom prvenstvu: Srbija i Hrvatska. Sve je to mnogo drugačije od onoga nekada; da li je dobro ili loše ne znam – ali je drugačije. I sam fudbal je drugačiji: vjerovatno je u njemu i ranije bilo novca, bar za one vodeće, dok je danas to biznis u kome neki uveliko prosperiraju, kao i u mnogim drugim sportovima. Ali sport je više od biznisa.

“Le sport est une religion avec une Èglise, des dogmes et an culte, mais avant tout avec un sentiment religieux. L'athlète est une espèce de ministre de la religion musculaire.”

“Sport je religija sa crkvom, učenjem, službom, ali prije svega sa vjerskim osjećajem. Sportista je jedan oblik sveštenika koji promoviše religiju mišića,” govorio je Kuberten, osnivač modernih Olimpijskih igara, čija ljetna verzija će se za par godina održati u njegovoj domovini, gdje se i ja trenutno nalazim. Složili se s ovom izjavom ili ne, sakralizacija sporta se odavno dešava u našem postmodernom i posthrišćanskom svijetu. Mjesto koje je nekada imao Bog i sve ono vezano uz njega sada dobija neko drugi. Napustiti pogrešno obožavanje i krive slike o Bogu je neophodno, ali nije dovoljno to zamijeniti idolopokloničkim pristupom bilo kojoj grani sporta. Globalna sportska dešavanja je nemoguće (a nije ni potrebno) u potpunosti izbjeći, ali određenim aspektima ovih takmičenja hrišćani – ukoliko stavove Isusa Hrista uzimaju za ozbiljno – bi trebali pokazati kritiku i neprihvatanje. Na primjer, ogromni novčani iznosi koji se izdvajaju za preplaćivanje fudbalskih zvijezda su u potpunom neskladu sa osnovnim principima jevanđelja. Naše praćenje sportskih takmičenja pomaže u ovome: širenju nesklada između zarade onih koji stvarno rade i doprinose ovom svijetu i drugih koji zabavljaju klasu koja žive na račun radnika i savremenih robova.

Ne mogu da se ne sjetim jednog mladog čovjeka koji je stopirao na putu Sarajevo – Zenica, u blizni skretanja za Travnik. Nije imao više od dvadeset godina i radio je kao rudar. Bio je poput mladog udarnika oduševljen zajedništvom i podrškom starijih rudara sa kojima je radio. Iznos koji je za to dobijao je toliko neznatan da ne smijem ni da ga spomenem. U isto vrijeme, mnogobrojni mladići njegovih godina ne znaju šta da čine sa novcem od sponzora, ugovora, reklama i sporta kojim se bave. “Nepravda, pa to ti je,” rekao bi Kalimero, ali mora postojati više mogućnost da se uradi više od toga. Ako ništa drugo, onda bar verbalno izraziti svoje neslaganje sa ovakvim poretkom stvari i prestati obožavatit sport i njegove promotere.

 

Montevideo, Bog te video! – Filmski prvenac Dragana Bjelogrlića

Za ovaj film sam čuo još poodavno u Bosni ali nisam ni slutio (nemam TV u kući) koliko je postao popularan u cijeloj Srbiji. Pošto sam proveo jedno cijelo nedjeljno prijepodne sa najboljim prijateljem, koji uskoro odlazi iz zemlje, šetajući pored Save i Dunava, odlučili smo da popodnevni dio tog dana provedemo u kinu Kolosej, u tržnom centru Ušće, uz film Continue reading “Montevideo, Bog te video! – Filmski prvenac Dragana Bjelogrlića”