Jevanđelje srijedom: Matej 23. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Zloupotreba moći i vlasti čini se da ni u jednom vremenu ljudske istorije nije bila vidljivija i očitija. Iako je nama naš prostor najveći problem, situacija se veoma malo razlikuje u većini država širom svijeta. Juče sam putovao sa dvojicom ljudi: jedan potiče iz Venecuele, a drugi sa Filipina. Bilo je jako zanimljivo (i žalosno u isto vrijeme) slušati izazove sa kojima se prosječni čovjek suočava u ovim zemljama i uvidjeti da ima mnogo više sličnosti nego razlika sa našim svakodnevnim problemima. Ali problem zloupotrebe povjerenja biva još veći kada je povezan sa religijom, vjerom i duhovnošću. Upravo o tome je riječ u dvadesettrećem poglavlju jevanđelja po Mateju. 

Kroz cijelu svoju službu Isus se suočavao sa protivljenima od strane vjerskih vođa. Jevanđelista Matej sve  njih (fariseji, sadukeji, književnici, glavari sveštenički, irodovci …) posmatra kao jednu grupu protivnu Hristu. Tako da se u ovom poglavlju Hristos obraća svima njima i zna da će time ubrzati proces svojeg hapšenja i suđenja. Ali bez obzira na sve to, Hristos počinje svoj govor pozitivnom notom. On prepoznaje neophodnost postojanja određenog oblika organizacije koji u ovom slučaju ima vezu sa Mojsijevim vremenom. Ta veza nosi dodatni autoritet ali i odgovornost. Učenje ovih vođa je velikim dijelom bilo je ispravno, ali njihova praksa se nije slagala s istom (Matej 23:3). Nedostatak njihove doktrine je bilo “otežavanja bremena” (23:4) što se odnosi na umnožavanje pravila i propisa. Sa druge strane, Hristos je proglasio da je njegovo “breme lako” (Matej 11:28). 

Cijela Hristova kritika vjerskog establišmenta svog vremena se svodi na sedam (ili osam, u zavisnosti od načina brojanja: sedam i osma su veoma slična pa ih stavljam u „isti koš“) misli koje počinju riječima “teško vama”. Te riječi nisu rezultat Isusovog nerviranja, frustracija i ličnih emocija. Cilj ovih riječi nije da ih uplaši i zaprijeti. To je način obraćanja starozavjetnih proroka i u isto vrijeme Hristovo ispunjavanje proročke uloge koja će se kasnije nastaviti i izraziti opisom predskazanja njihove tragične budućnosti ukoliko ne promijene svoj stav prema ovom Proroku. 

«Teško vama» x 7 

Matej 23:13 – Vođe nisu zainteresovane za Božje carstvo. To nije osnovni problem jer svako ima pravo na lično opredjeljenje. Ali tim svojim potezom oni negativno utiču na druge oko sebe. Njihovo javno ispovijedanje vjere koju ne praktikuju vodi ka konceptu nazvanom “sablazan” (Matej 18:7). 

Matej 23:14 – Ovdje je spomenuta njihova krivica na socijalnom aspektu. Novi zavjet uči da je proizvod prave religije «posjećivati udovice» i pomagati one kojima je pomoć potrebna (Jakov 1:27). Iskorištavanje nevoljnih i onih slojeva bez zaštite oduvijek je negativno posmatrana od strane proroka. No sve to što su ovi ljudi činili pokrivali su plaštom pobožnosti. 

Matej 23:15 – U pitanju je pogrešan napor i pogrešno ulaganje energije. Biti “guru” je uvijek iskušenje za predstavnike vjera: učiniti da ljudi slijede vođu a ne ideju koju on predstavlja. U vrijeme apostola bilo je dosta onih koji su pokušavali da ljude učine svojim sledbenicima a ne sledbenicima Hrista. Ovo nije uvijek lako vidljivo i treba biti jako oprezan. 

Matej 23:16 – Zloupotreba finansija je čest propust koji je pratio propovjednike Božje riječi kroz istoriju. Zlato je vrednije od crkve, materijalno od duhovnog. Postojao je pokret siromašnih u srednjem vijeku koji je naglašavao taj aspekt i tražio od vođa crkva da doslovno slijede Njegov primjer. O ovome je dosta rečeno, ali u praksi ima još mnogo mjesta za popravak. 

Matej 23:23 – Vođe zaboravljaju najvažnije dok naglašavaju sekundarne stvari: sljepilo prema istinski važnim duhovnim vrijednostima. Engleski jezik poznaje izraz: “majoring in the minors”. U iskušenju smo da ono što je nama drago učinimo najvažnijim, a ono što nam možda baš nedostaje stavimo u fioku nevažnog. 

Matej 23:25.27 – Briga za vanjštinu je prilično povezano sa prethodnim, možda čak i jedan primjer prethodnog. To je bila praksa vođa onog vremena: željeli su da se “dobro prodaju” (Matej 23:3-5), da ih smatraju posebno vjernima i revnima. Lakmus test pobožnosti je vlastito predstavljanje svoje ličnosti: svaki koji želi da se prikaže posebno posebnim nije prišao suštini vjere. 

Matej 23:29 – Veza sa prošlim vremenima i vođama je važna za svaku ideju. Savremeni lideri vole da se predstavi kao naslednici onog početnog. Čak i kada su ti isti bili otvoreni protivnici avangarde onog vremena i današnjeg napretka. Možemo naslijediti Mojsijevu stolicu ali ne i njegove principe i stavove. 

Sve ovo onda – a i danas – čini jevanđelje neadekvatnim, nepotpunim, ružnim, nepoželjnim, polovičnim i neprihvatljivim. “Jer se ime Božije zbog vas ne poštuje među onima koji ga ne poznaju” pisao je jedan od apostola. Treba zapamtiti da ovaj tekst više ne govori nekima tamo, drugima, jevrejskim vođama ili današnjem sveštenstvu. Hristos se obraća onome koji čita, čuje i razumije. Svaki put kad čitam Sveto pismo, postavljam pitanje šta meni taj tekst poručuje. Bog više nema problema sa sadukejima i farisejima, ali ima sa nama, današnjim i modernim, sa tobom i sa mnom. 

Jevanđelje srijedom: Matej 21. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Dvadeset prvo, dvadeset drugo i dvadeset treće poglavlje jevanđelja po Mateju su tekstovi koji se bave jevrejskim narodom (tačnije vođama) i njihovim stavom prema Isusu iz Nazareta. Ako se podsjetimo da prvobitni biblijski tekstovi nisu bili podijeljeni na poglavlja i stihove već da je to učinjeno mnogo kasnije radi lakšeg snalaženja, ovo ima još više smisla. Cijeli odsjek počinje Hristovim ulaskom u Jerusalim, koji je privukao mnogo pažnje. Jerusalim je bio sjedište jevrejskih careva iz vremena nezavisnosti te je ovakav scenario (jahanje na magarici je bila jedna vrsta svečanog defilea) naišao na kritiku vladajuće elite. Grad Jerusalim je i ovih dana centar političkih dešavanja zbog premještanje ambasade SAD iz Tel Aviva u ovaj grad, čime mu je dana važnost istinskog centra jevrejske države, čemu se protive predstavnici palestinskog naroda.

Dakle, ovo poglavlje sadrži pet odvojenih događaja:
– Hristov ulazak u Jerusalim (21:1-11)
– Čišćenje hrama (21:12-17)
– Neplodna smokva (21:18-22)
– Govor Hristov u hramu (21:23-32) te
– Priču o vinogradarima (21:33-46).

Ono što je zajedničko glavnim mislima iz svih ovih tekstova jeste bavljenje jevrejskim narodom. Dvadeset prvo poglavlje izgleda kao Hristov poslednji pokušaj da uvjeri svoj vlastiti narod u svoje božansko poslanje. Dvadeset drugo poglavlje je još jedna prilika za diskusiju sa onima koji imaju dodatna pitanja. Ta diskusija se završava kada su njegovi protivnici iskoristili sve svoje argumente (Matej 22:46). Nakon toga je uslijedio Hristov ukor vođama kroz proročansku tužbalicu „teško vama!“ (23. poglavlje) kome slijedi negativno žaljenje zbog posledica odbacivanja Hristove ličnosti. Razorenje Jerusalima koje će uslijediti nekoliko godina kasnije (24. poglavlje) mnogi su povezivali s prethodnim događajem, iako sam Hristos ih ne dovodi u direktnu vezu.

Reakcija naroda na Hristov ulazak u Jerusalim je naznaka njihovog prepoznavanja mesijanskih simbola. Ako tome dodamo radosni uzvik „Hosana!“ te izricanje blagoslova nad onim „koji ide u ime Gospodnje“ (Matej 21:9), ne možemo se oteti utisku da narod ima velika očekivanja od Isusa. Problem je samo što se ta očekivanja razlikuje od onoga što Hristos smatra svojim zadatkom. Jedan od aspekata tog zadatka je simbolično čišćenje hrama, što podrazumijeva obnavljanje ispravnog bogosluženja i službe Bogu. Ilustracija neplodne smokve (21:18-19) je kritika onih kojima je mnogo dato i od kojih je mnogo očekivano. Ne možemo ne pomisliti da se ne radi o jevrejskom narodu pogotovo što se na nju nadovezuje govor u hramu. U tom govoru Isus jasno ističe, kroz priču o dva sina, neposlušnost afirmativnog i poslušnost negacijskog. Oni koji su ispovijedali vjeru u Bogu nisu prihvatili Njegovo djelo u ličnosti Isusa Hrista, dok oni koji su bili daleko od monoteizma, prepoznali su u Hristu mnogo više od još jednog jevrejskog proroka propasti.

Vrhunac nastupa u priči o vinogradarima. Ako je u svečanom ulasku u Jerusalim, čišćenju hrama, događaju sa neplodnom smokvom i priči o dvojici sinova ostalo šta nejasno, to je uklonjeno u ovom Hristovom diskursu. „Od vas će se uzeti carstvo Božije i daće se narodu koji njegove rodove donosi“ (Matej 21:43) nije moglo da se shvati na nekoliko načina. Matej bilježi da su vođe, glavari sveštenički i farseji, „razumjeli da za njih govori“ (Matej 21:45). Umjesto da ih to navede na razmišljaje, bili su potaknuti da se razračunaju sa glasnikom.

Jevanđelista Matej ne spada u antisemite zbog toga što implicitno ukorava jevrejski narod (kroz njihove vođe) za neprihvatanje Hristove službe. I on sam je pripadnik tog naroda kao i svi ostali apostoli. Vojno podupiranje izraelske države zbog njihove posebnosti od strane dispenzacionalistički motivisanih američkih političara je druga, pogrešna, krajnost. Jevanđelje ne poznaje etničke podjele. „Jer Bog ne gleda ko je ko“ (Rimljanima poslanica 2:11). Svi narodi imaju jednaku vrijednost u Božjim očima. Pismo je vrednije od poštara.

Isus i grešnica

U činu opraštanja ovoj ženi i hrabrenju da živi boljim životom, Isusov karakter odsjajuje ljepotom savršene pravde. Iako ne prikriva grijeh, niti smanjuje osjećanje krivice, On ipak ne želi da osudi, već da spase. Svijet je za ovu zabludjelu ženu iamo samo podsmijeh i prezir, ali Isus je izgovorio riječi utjehe i nade. Bezgrešni je imao saučešća prema slabostima ove grešnice, pa joj je pružio ruku pomoćnicu. Dok su je licemjerni fariseji optuživali, Isus joj je naložio: „Idi, i od sada više ne griješi.“

jesus1

Hristov sledbenik nije onaj koji odvraća svoje oči okrećući se od zabludjelih, ostavljajući ih da nesmetano idu putem koji ih vodi sve niže. Oni koji prednjače u osuđivanju drugih i koji revnuju da ih dovedu pred sud, često su u svom životu mnogo grešniji od njih. Ljudi mrze grešnika, dok vole grijeh. Hristos mrzi grijeh, ali voli grešnika. To će biti duh svih koji Ga slijede. Hrišćanska ljubav je spora da osudi, brza da zapazi pokajanje, spremna da oprosti, da ohrabri, da postavi onoga koji luta na stazu svjetlosti i održi njegove stope na njoj.

(Isusov život, misao na tekst iz jev. po Jovanu 8:2-11)

Jevanđelje srijedom: Matej 12. poglavlje

isaiah-scroll-aJevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Dvanaesto poglavlje nije tako dugačko koliko je bogato tematikom i poukama. U njemu Isus brani svoje učenike koji kidaju klasje u subotu te svoje liječenje u subotu, iscjeljuje nijemog i slijepog čovjeka, govori o neoprostivom grijehu, neće da pokaže čudo farisejima koji ga traže te objašnjava ko su njegovi pravi srodnici. Svaki od ovih odjeljaka je poruka za sebe a ja ću se pozabaviti kratko samo sa dvije: pitanjem subote i neoprostivog grijeha. 

JAP344Biblijski koncept sedmičnog odmora od posla nema paralelu u drevnom svijetu. Četvrta od deset zapovijesti (2. Moj. 20:8-11) povezuje subotu sa stvaranjem, potiče da se svi ljudi tretiraju jednako i dobiju zasluženi odmor od svih obaveza te imaju priliku za duhovni mir, zajedništvo i razmišljanje. Odmor je trebao ljude poučiti da „ne živi čovjek o samom hljebu“, kojeg stiče i privređuje, nego Božija sila i milost održava ljude u životu. Jevreji su posebno bili pažljivi u poštovanju ovog dana i ogradili ga još mnogim drugim propisima da bi ga održali svetim. Tom logikom je i trganje pšeničnih klasova sa polja smatrano žetvom, a to je bilo zabranjeno (2. Moj. 34:21). 

Pitanje oko koga se spore fariseji sa Isusom nije da li se subota treba držati svetom nego kako se to čini. Dakle, ne nalazimo raspravu između sedmog dana subote i nekog drugog dana, nego više između Hristovog i farisejskog pristupa sedmom danu, suboti. Isus se predstavlja kao onaj koji je veći od crkve (12:6), veći od Jone – kao istaknutog proroka (12:41) i veći od Solomuna – najvećeg cara (12:42). On je gospodar od svega, pa tako i od subote (12:8) i on ima pravo da pruži pravo tumačenje kako se ono što je On zapovijedio ljudima da čine treba upražnjavati. Mnogo kasnije poslije Isusa dolazi do rasprava oko dana svetkovanja i promjene istog. No kroz cijelu istoriju mnogi sedmi dan – subotu – nastavljaju da  smatraju svetim i pokušavaju da ga održe posebnim onako kako je to Isus činio i poučavao.

suicide_unpardonable_sin-1024x640Ideja neoprostivog grijeha je veoma zanimljiva savremenom čovjeku. Često se posmatra potpuno negativno, u kontektstu krajnje granice – koliko daleko se možemo udaljiti a ipak imati priliku da se vratimo. Tradicionalno se samoubistvo smatra neoprostivim grijehom jer poslije njega čovjek nema prilike da se pokaje. No širi kontekst ovog poglavlja ukazuje da fariseji čine ovaj grijeh time što Hristova djela pripisuju sotoni (Veelzevul, 12:24), umjesto Božijem Duhu (12:28), čijom silom Isus tvrdi da čini čuda. Iz ovog zaključujemo da je suština neoprostivog grijeha namjerno odbijanje da se prepozna i prihvati djelovanje Božijeg duha. Istrajavanje u takvom stavu vodi otvrdnjavanju srca te potpunom odbacivanju djelovanja i uticaja Boga u ličnom životu. Dakle, svako neprihvatanje otkrivene istine potiče u pravcu zanemarivanje ne samo tog aspekta istine nego Istine u potpunosti. Ovdje je korisno podsjetiti se Hristovih riječi iz Jovanovog jevanđelja: „Ja sam put, istina i život“ (14:6). Isus i njegova istina dolaze kao cjelina, neodvojivi. Prihvatajući jedno, prihvatamo oboje – i obrnuto, na žalost: odbacujući Isusova učenja iz Svetoga pisma, odbacujemo i Isusa. 

Jevanđelje srijedom: Matej 2. poglavlje

isaiah-scroll-aJevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Drugo poglavlje jevanđelja po Mateju nastavlja se na temu iz prvog: opisivanje događaja u vezi rođenja Isusa koga jevanđelista Matej predstavlja kao potomka starozavjetnih jevrejskih careva. Budući da su u službu cara (kao i proroka i sveštenika) bili uvođeni kroz čin pomazanja (polivanja uljem po glavi) te osobe su nazivane pomazanicima (na grčkom Χριστός). Prikazane su tri različite reakcije na Hrista koje predstavljaju tri grupe ljudi kroz sve vijekove: reakcija mudraca, Iroda i jevrejskih vođa. 

25639-adoration-of-the-magi-diziani-gaspareMudraci – tradicionalno predstavljeni kao trojica stranaca koji dolaze iz daleke zemlje vođeni zvijezdom da se poklone Isusu i predaju mu svoje darove. Upravo zbog darova (zlato, tamjan i smirna, 2:11) smatra se da ih je bilo trojica iako to biblijski tekst nigdje ne spominje. Oni tragaju za Hristom, obraćajući se Irodu koji traži informaciju od jevrejskih vođa. Jedini, u ovom poglavlju, uspijevaju da Isusa pronađu. Kada su u tome uspjeli, obožavaju ga i darivaju: istinsko predanje Bogu obuhvata sve što posjedujemo. Oni su slika onih koji traže Hrista i prihvataju Ga kao svog autoriteta. 

Irod – svaki car bi se uplašio viješću da je rođeno dijete koje će jednom zauzeti prijesto, ali Irod je imao više razloga za strah nego drugi. On nije bio Jevrejin nego Idumejac (potomaj drevnih Edomljana). Zbog toga je raznim političkim potezima, uglavnom gradnjom gradova i građevina, pokušavao da odobrovlji jevrejske vođe koji su bili opsjednuti rasnom čistoćom. Njegova nestabilna pozicija ga je učinila okrutnim te je ubijao sve moguće pretendente na njegov prijesto: brata, ženu, djecu. Tvrdi se da je imperator Avgust izjavio: „Bolje biti Irodova svinja nego sin.“ Pretvarajući se da i sam želi da učini čast tek rođenom Hristu, traži od mudraca da ga obavijeste o lokaciji nakon što je pronađu. Budući da oni bivaju usmjereni u drugom pravcu, Irod postaje bijesan te izdaje zapovijest da se pobiju sva djeca „po Vitlejemu i po svoj okolini njegovoj od dvije godine i niže“ (2:16). Predstavnik je onih koji se bore protiv Hrista i progone njegove sledbenike.

pilate_condemns_jesusJevrejske vođe – jevanđelje po Mateju spominje sveštenike, književnike, fariseje, sadukeje i starješine među kojima ne pravi posebnu razliku. Koristi ih kao sinonime. Njima se obraća car Irod jer oni posjeduju znanje starozavjetnih tekstova kada su u pitanju informacije o rođenju očekivanog Mesije. Iako znaju odgovor, svojim stavom ne pokazuju nikakvo posebno interesovanje. U drugom poglavlju su predstavljeni kao potpuno nezainteresovani: rođenje Hrista nije događaj koji pobuđuje njihovu pažnju. Kao takvi, gube se sa scene u preostalom dijelu teksta drugog poglavlja ovog jevanđelja. Utjelovljenje su onih koji u Isusu ne vide ništa posebno i koji imaju sasvim druge lične interese (nepošteno je napraviti jednakost između njih i svih sveštenika danas). No takvi ne ostaju zauvijek: u daljem čitanju jevanđelja vidimo da većina pojedinaca iz ovih grupa prelaze na stranu Hristovih protivnika. To kulminira u jev. po Mateju 16:21 gdje Isus proriče da će ga oni ubiti.

Jasna poruka ovog teksta je da se prema Hristu ne može ostati neutralan. Svako od nas bira svoj stav i biramo između pozicije cara Iroda i neimenovanih mudraca. Pri samom kraju jevanđelja na to nas još jednom podsjeća Pilatovo pitanje: „Šta ću činiti s Isusom prozvanim Hristom?“ (27:22). Imamo slobodu izbora, ali mudro birajmo.