Oznaka: Ex ponto

Sudije

Najprije činjahu zulume žuti. Pa bijeli. Pa modri. Pa crveni. Isprva se sudilo po starim, opširnim paragrafima, nemilosrdno ali dugo i pažljivo, gotovo pravedno. Poslije uzeše da sude po skraćenom postupku, oštro i ali trezveno, i – brzo, brzo.

Kako su učestali sukobi i rasla oskudica, i suđenje bivaše sve brže. Presude su se još uvijek izricale, ali zadihano i radi jednostavnosti – samo smrtne.

Najposlije bi ukinut i onaj skraćeni postupak. Čitala se samo presuda. Dok jedan smio duh – biješe modri po stranci – pun rodoljubivog zanosa ne iznese prijedlog, nov i važan: da se jedno za svagda pročita jedna opšta presuda kojom se svi i sve osuđuje na smrt i sramotu i gubitak svega što se izgubiti može. I to bi primljeno.

Ali modrog ubiše crveni, bez presude kao što je sam predlagao.

Tada otpoče oštro razlikovanje i strogo ispitivanje među crvenima. Ispitivani su i suđeni polucrveni, cinoberski, ružičasti itd. Njima je brzo suđeno, kao što su i sami sudili.

Svijet se sada dijelio još samo na sudije i osuđenike. Ali se ljudi brzo dosjetiše i svi se proglasiše sudijama. Uzalud se istraživalo ko ima pravo da sudi, a ko ne. I kako se to pitanje nije moglo nikako raspraviti ni istina jasno utvrditi, počeše se osuđivati i ubijati sudije između sebe.

A u proljeće sedme godine umrije i poslednji čovjek iz toga naroda. U strogoj pozi, zakrvavljenih očiju, razlivene žuči i zapjenjenih usta, on je grmio osudu u mrtvu tišinu oko sebe, kad pade od srčane kapi.

Nad sudijama je rasla mirna i ćutljiva trava.

Ivo Andrić, 1920 (Ex Ponto, nemiri, lirika)

Robovanje našeg vremena

Svaki dan ih sretam, odrpane, blijede; pojedince, sa rukama otraga kao podrezana krila ili u grupama, vezani sve dva i dva, kao nerazdruživi drugovi u nesreći, a sve ih, po sredini, spaja jedan dugi lanac, kao bratstvo robovanja i zajedničkog jada. Ja bih htio da moje oči imaju tu moć, da u sebi zadrže sve slike ulica i trgova sa gomilama opterećenih, iznemoglih i vezanih ljudi i da te slike ostavim kao nevjerovatnu baštinu budućim naraštajima, da gledaju okrutnost i robovanje našeg vremena i da slobodu vole i čovjeka poštuju.

I kad god tako sretnem vezana brata svoga, prolijem dvije suze (o, ne vidljive, nego one u duši, koje se tajno i iskrenije plaču) i spustim ih u dušu kao na mali grob, jer svaki put kad vidim vezana čovjeka, ja saranim u sebi jedan malen dijelak slobode, pravde i dostojanstva čovjekova. Zaplačem se tako od očaja i stida, što sam malen i nemoćan prema tom velikm zlu i sramoti.

Ali ja nisam sam. Ja vjerujem, da se tisuće duša zaplače na pogled te vezane braće; i bezbrojni prolaznici i nesrećnici, koji moraju da prate svoje drugove i sami suci, ja vjerujem da proliju dvije suze nemoćna gnjeva kao i ja. I u svojoj nemoći i beznadnosti ja vjerujem još jedino u bratstvo suza, u to gorko more, koje se puni i širi i koje će napokon spojiti rastavljene i suhe obale i – preliti se, ogromno i svesilno. A okupana morem nijemih, dugo kupljenih suza, postidit će se tada sva zemlja i – dići i osloboditi. Izaći će na sunce potlačeni i siromasi i razvezat će se bezbrojne ruke vezanima, da grle, da rade i da se na molitvu sklapaju.

Tada će lakše biti i mojoj duši, jer će znati, da nije u sirotovanju i poniženju zalud plakala.

Ivo Andrić, Iz knjige “Crveni listovi”, (Ex ponto, Nemiri, Lirika; 162. strana)