Zabava i brige

Obično se industrija zabave i sna uzima kao primjer kad manipulator nema namjeru da izvrši ideološki i politički uticaj na naša vjerovanja stavove i vrijednosti, već samo da ih eksploatiše po principu: što se više vidi, čuje, pomiriše, okusi, opipa i dozna … to se više želi, kupuje, troši, zabavlja, sanja, uživa … „velika rijeka ljudskih naklonosti teče prema uživanju“ (Marx). Lenjinu je već bilo jasno da se iza industrijalizacije zabave i sna kriju ideološko politički ciljevi. On doslovno piše: „Pikantne novosti, svakog dana fabrikovane od strane velikih buržoaskih listova, koji se time bave da unosno prodaju „najsvježije“ i „najpikantnije“ vijesti, unaprijed su namijenjene baš tome da odvlače pažnju mase od stvarno važnih pitanja, od stvarne podloge visoke politike.“ Ono što je važno potiskuje se onim što je interesantno. Kad se opasnost približuje, u duši čovjekovoj govore uvijek dva glasa podjednako jako: jedan veoma razumno govori da čovjek treba da promisli kakva je opasnost i kojim će se načinom izbaviti od nje; drugi još razumnije govori da je suviše teško i mučno misliti o opasnosti kada nije u čovjekovoj vlasti da sve predvidi i da se spase od opšteg toka stvari i zato je bolje ne obazirati se na ono što je teško dogod to ne nastupi, pa misliti o onom što je prijatno. Kad je čovjek sam, on se, većinom povodi za prvim glasom, a kad je u društvu, naprotiv – za ovim drugim. Ne zaboravimo da među gomilama koje se zabavljaju ima mnogo onih koji, svjesno ili nesvjesno, bježe od sebe i traže zaborav. Varamo se ako mislimo da se gomile zabavljaju iz čiste potrebe za razonodom. To je samo privid, i ako zavirimo ispod površine toga vidljivog ponašanja otkrićemo da je potreba za razonodom izraz dublje potrebe da se pobjegne od sebe, od stvarnosti koja nas postvaruje. To je potreba za životom jednoga drugog Ja koje tek živi u trenucima zaborava svakodnevnog Ja. Čovjek ne može da misli na svoje brige i svoju bijedu kad je obuzet svojom razonodom. Kad trči za loptom, ne misli na svoje obaveze; kad na ekranu posmatra zavodljive kretnje lijepe žene, začas bježi ispred bračnog jarma; kad lovi srnu, ne misli na svoju, nego na njenu smrt!

„Jedina stvar koja nas tješi u našoj bijedi jeste razonoda, a to je međutim najveća od naših bijeda. Jer to je uglavnom što nas sprečava da mislimo o sebi, i što nas neosjetno upropašćuje. Da nije toga, bilo bi nam mučno, i ta muka bi nas gonila da tražimo neko pouzdanije sredstvo da je se otresemo; ali razonoda nas zabavlja i dovodi nas neosjetno do smrti“ (Paskal, Misli). Što je više briga i strepnje – to je veća potreba za zabavom. Ljudi se boje sebe i zato ne mogu da se razonode sami, nego u gomilama iz kojih crpe psihološku sigurnost i istovjetnost sudbine. Čak se i ne zabavljaju na svoj način nego svi na isti način, što je osoben slučaj identifikacije u uvjetima kada je gomila na bilo koji način ugrožena. I sfera zabave je postala sfera otuđenja, jer trenutni zaborav svih prokletih pitanja života i smrti ne ukida i ne rješava ta pitanja koja se, već narednog sata ili dana, ponovo vraćaju u nesretnu svijest, još više otežala od crnih sumnji i briga.

Kada tuđe snove kupuje za svoj novac, on na nestvaran način zadovoljava sve stvarne poterbe. Snovi su od kapitalne važnosti za kapital. Ako pojedinac ne može da proizvodi sam nego udružen sa drugima, on ne umije ni da se zabavlja sam, nego u gomili; ako je uključen u jedan sistem masovne proizvodnje, on ne može da gaji lični stil u potrošnji… Moć masovne proizvodnje jeste u tome da proizvodi isto, dok je osobina masovne potrošnje da troši na isti način ono što je proizvedeno. Jednom sistemu masovne proizvodnje odgovara masovni potrošač lišen ličnog ukusa i sklonosti. Talasu standardizacije nije podlegla samo proizvodnja nego i potrošnja, jer ljudi ne mogu da troše ništa drugo do ono što se proizvodi. Način proizvodnje određuje način potrošnje. Ljudi ne mogu masovno da koriste drugu kulturu do one koja se u građanskom društvu masovno proizvodi, kulturu iz konfekcije.

Građansko društvo je u svojoj biti represivno društvo. Svojim pravnim, običajnim, moralnim i religioznim normama ono je svakom svom članu odredilo šta smije i šta ne smije, šta treba i šta ne treba, šta je sveto i šta je svjetovno. Svojim sistemom obrazovanja i vaspitanja ono više ohrabruje pokoravanje tim normama nego ispoljavanje ličnih mogućnosti. Frojd: „Utvrdili smo da čovjek postaje neurotičan jer ne može da podnese obim odricanja koja mu je nametnulo društvo radi svojih kulturnih ideala.“
Izgleda da je zapadni čovjek sit razuma koji je za njega simbol kontrole ne samo fizičke nego i psihičke stvarnosti. Zato se on, s vremena na vrijeme, nastoji da oslobodi kontrole razuma na nerazuman način. „Čovjek otkriva kakvo je zadovoljstvo da se barem povremeno otrgne od razuma i da se preda iskušenjima bezumlja.“ U tome ga izdašno podstiču prodavci sreće koji dobro smišljenim simbolima pomažu najdublje ukorijenjenim nagonima da dođu do riječi. U tim trenucima, „cijela se zemlja pruža kao vrt zadovoljstva,“ a granice između dobra i zla, svetog i svjetovnog, istinitog i lažnog itd. brišu se. Posmatrač sa strane jedino može da zabilježi ovaj opasni izlazak čovjeka iz sebe u mračnu oblast iracionalnog.

Đuro Šušnjić, Ribari ljudskih duša

O, moja tiha molitvo

Ovo je mjesto gdje pozivam Gospoda za svjedoka. Ovo je molitva koju nijesam preuzeo ni iz jednog molitvenika, već sam je uzeo iz svoga srca, i uputio onome ko bdi nad našim životom i smrti.

Ova tišina u meni, prije molitve, znači da svi glasovi iz vanjskog svijeta moraju da utihnu, kako bi se čulo samo moje disanje. Ja sam kao struna, napeta i razapeta, koja zadrhti na najtiši jecaj duše: zato moram da se priberem i saberem u sebi. Povukao sam se u samoću, ali ne da bih ćutao: ove riječi, upućene Tebi, svjedoče da su nada i ljubav u meni našle svoje sklonište. Hoću da govorim s Tobom, jer bih bez Tebe bio užasno usamljen: moja duša se otvara na svaku Tvoju riječ. Ti bolje razumiješ mene nego ja sebe.

Sve što ima neku vrijednost za život na zemlji, dato mi je kao poklon, od Tebe, darodavče. Na koljenima želim da Te slavim, da Te hvalim, i da Ti zahvalim. Hoću da svaki moj dan započne razgovorom sa Tobom, da moja mala soba bude dom molitve. Sveti, koji živiš u molitvama mojim, riječ Tvoju čekam, jer ona je čista. Izvadi svako zlo iz mene i ispuni me svojom svjetlošću: svani u duši mojoj. Budi utješna riječ, umornom od života. Ivicom ponora koračam, ako me Tvoja ruka ne pridrži, pašću u bezdan. Ne skrivaj lice svoje od mene.

Nikad nije kasno da budem ono što bih mogao biti, makar na samrtnoj postelji: sličan Tebi, bogolik. Kad držim upaljenu svijeću u rukama, kao da držim svu radost i čistotu svijeta: sada hoću život kao svijetlo i svetkovinu. Iz tjeskobe moje izvedi me, da i dalje slavim ime Tvoje. Primi u uši svoje molitvu moju, sjenkom krila svojih zakloni me.

Došlo je vrijeme da podvučem crtu ispod svog života. Glavnicu života sam potrošio, sada trošim sitniš. Moje sjećanje je duže od moje nade: kad se čovjek sjeća, sklon je da prašta i da voli. Svako je bolji kada se sjeća. Molitvom Tebi pomažem sebi da ne odustanem od nade: “kad Bog hoće, i u situ se može ploviti”. Sada sam kao drvo sa koga je opalo lišće: suva grana drveta života. Sve je tako jadno da oko ne može da gleda: iza mene samo groblje uspomena.

Za života nijesam dobio nikakve nagrade: učini Oče da me ona mimoiđe i na dan strašnog suda, kada se svode svi računi i obračuni. Hoću da umrem onako kako sam i živio: tiho, u zoru, kada priroda duboko diše u svom snu, i kad još nije uznemirena ljudskim glasom. Tada Te vjera moja vidi i čuje i dira.

Teško je umrijeti na vrijeme. Ali ja već sada osjećam da sam dio olupine jednog potonulog čovjeka. Šta će mi sada moji dani pokopani, šta će mi sada moje noći uvele? Šta će mi sada moja jutra blijeda, šta će mi sada moja kosa sijeda? Više niko ne može da se ogrije na mojoj vatri, jer u njoj je više pepela nego žara, spaljen sam vatrom koju si Ti potpalio. Stara poslovica kaže: “Kad je kuća dovršena, dolazi smrt.” Smijem li da Te molim da i dalje ostanem beskućnik? Oče moj, daj mi još malo vremena da dovršim svoju priču: volim da Tebe pričam i zapisujem.

Prosijed, u meni se sve bijeli. Svaki živac mi boluje, u meni smrt stoluje. Učini, nado moja, da vedro bude moje duhovno nebo, i da na staroj grani, još koji dan, ne uvene posljednji zeleni listić, kao jedini trag života. Ti, što vedriš i oblačiš, podari mi još neki tren radosti, umjesto dugih godina bola. Jedva naslućujem šta ću i kako ću sa preostalim danima. Vječito iznenađenje moje, izbavi i osvijetli dušu moju, pomozi da se ponovo rodi za svjetlost: ne daj da mi mrak ispuni oči. Skloni me od zlog jezika i mača ljutoga:da mi jezik ne pozna otrovne riječi i da istinita riječ bude jedini mač.

Poslije velike borbe dolazi dugi mir: negdje u božijem naselju nađi(te) i za mene mjesto, a grob moj neka se ne obilježava, jer nijesam bio ničiji, osim Tvoj i svoj. Ponekad mi je duša široka i duboka kao okean. Kad uplovim u njega, čini mi se da sam se spojio sa svim bićima u jednom jedinom poljupcu i da nas sve skupa štiti oklop Tvoje ljubavi.

Punim srcem živio sam ovdje, iako ovdje nije raj. Uvijek ponešto mislim i pišem, kako me smrt ne bi zatekla u neradu i neredu: moram sve lijepo da sredim i sebe uredim, kako bi čist izašao pred nju. Imam želju da dočekam smrt kao svoju vjerenicu: pripremljen za slavlje, s čašom vina u ruci. Molim se za se, da ne umrem usamljen na tuđem pragu, ili na nekom putu, daleko od svojih bližnjih.

Tebi se radujem kao suncu koje grije i koje ne zna za zalazak. Moja je ljubav sada neprestano umiranje od žeđi za Tvojom milošću. Razapeo si iznad moga čela svoje plavo nebo, a kada ga moje oči više ne budu gledale, neka u njima ostanu dvije male plave uspomene.

Plod je zreo kada pada. Već istanjen plamičak života tiho uranja u vječnu, hladnu noć. Ponekad Te ne razumijem, često Te molim, uvijek Te volim. Primi, Oče, ovu riječ što izdahnu na mojim usnama.

Đuro Šušnjić, “Žetva značenja”

Ispiranje mozga

Dok su svi prethodni moćnici obraćali pažnju na ono što njihovi podanici čine, sadašnji moćnici u prvom redu obraćaju pažnju na to što podanici misle. Orvel: “Partiju ne zanima otvoren čin: jedino do čega nam je stalo jeste misao. Mi se ne zaustavljamo na tome da uništavamo svoje protivnike; mi ih mijenjamo.” Ispiranje mozga, tj. trajno uobličavanje svijesti, postaje osnovni zadatak moćnika. Opet Orvel: “Moć se sastoji u tome da se ljudski duh razbije u komade a potom sastavi u željeni oblik.”

Đuro Šušnjić (profesor, sociolog i autor)

Kolektivno ludilo je naša kultura

Kad osoba poludi ili prosto oboli, te se ponaša na šizoidan način, mi kažemo da je izgubila vezu sa mozgom. Kad se velika grupa ljudi ponaša na isti način prema nama, mi kažemo da oni čine posebnu kulturu. A njihovo ludilo zovemo njihovom kulturom.