Istinsko vjersko znanje je …

Kad se okrenemo od svih manje važnih otkrivenja, onda gledamo Boga u Isusu. Posmatrajući Isusa vidimo da je slava Božja u davanju. … “Ja ne tražim slave svoje, već slavu Onoga koji Me je poslao.” Ovim riječima izloženo je veliko načelo koje je zakon života za svemir. Hristos je sve primio od Boga, ali je uzeo da bi dao. … Ovaj zakon je prekršen na samom nebu. Grijeh je potekao iz sebičnosti. … Lucifer … je netačno prikazivao Boga … On ih je naveo da posumnjaju u Božju riječ i izgube povjerenje u Njegovu dobrotu. … Zemlju je obavio mrak jer je Bog pogrešno shvaćen. … sotonina sila prevare morala je biti slomljena. To nije bilo moguće ostvariti silom. Primjenjivanje sile suproti se načelima Božje vladavine. Bog želi službu jedino iz ljubavi, a ljubav se ne može narediti; ona se ne može zadobiti silom ili vlašću. Samo ljubav može da probudi ljubav. Poznavati Boga znači voljeti ga. (Čežnja vijekova, 8-9)

Ima drugi car

Od kako smo čuli da je Elizabeta umrla, ima tome već sedam dana, mediji ne prestaju da prave pompu od toga. I nije čudo za medije, oni tako pokušavaju da osmisle razlog svog postojanja. Ono što mene čudi jeste i što se neki hrišćani zanose time i nemaju adekvatno stanovište prema pojavama koje ih okružuju. Moguće da je za nedostatak takvog analitičkog promišljanja razlog nedovoljno provedenog vremena sa Svetim pismo. Ono bi trebalo da nam pruži “osjećanja dugijem učenjem obučena za razlikovanje i dobra i zla” (Jevrejima 5:14).

Neko će reći kako ovdje nije u pitanju ni dobro ni zlo, nego jednostavno smrt jedne uticajne žene, koja je za dugi niz godina obilježila epohu … itd. Međutim, sam koncept kralja i kraljica nije baš najbolji, bez obzira na romantičarsku notu koju vuče za sobom. Ideja kako neko treba i može da vlada nad drugima samo zbog toga što je, opet, neko drugi – njegov predak – osvojio tu vlast (najčešće krvlju i mačem), nije nimalo pravedna ni biblijska. Njom se prihvataju argumenti koji se kreću od božanskog prava do izuzetnosti porodice (“plava krv”) i posebnosti pojedinca (mesijanski kompleks). Kroz istoriju jevrejskog naroda, Bog se stalno opirao ovom obliku uprave nad ljudima. Prema mom čitanju i razumijevanju Biblije, bilo je ta najviše zbog nemogućnosti Božjeg uticaja na izbor lidera jer se on svodio na jednu porodicu, naslednim putem.

Razumljivo je da mi živimo u nekom drugom vremenu i da su današnji odnosi crkava i država, svjetovnog i svetog drugačiji. Ali moram priznati da me svaki put čudi kada hrišćani slijepo slijede običaje sekularnog svijeta. Razumijem ja i ono “o pokojniku sve najbolje” pa sad ova teta ispade najveći hrišćanin na svijetu. Možda i jeste, ko sam ja da sudim o njenoj vjeri?

Ali nekako mi ta diskrepancija između “njihovih” i “naših” uvijek pada u oči. Političari i vođe zapada su svi neke velike demokrate, čovjekoljubi i humanisti, a svi ovdašnji, naši, su ratni zločinci i lopovi! Čini mi se kako još od smrti Josipa Broza hrišćanska crkva na ovim prostorima se prema svojoj vlasti postavlja, u najboljem slučaju ambivalentno. Koristi je prema potrebi i podržava kada ona ispunjava njene ciljeve. U tom pravcu vidimo i dijeljenje ordena u jednoj od crkava. Koliko god treba izbjeći nacionalizam isto vrijedi i za, ono o čemu se često danas govori, autošovinizam. Jer čim jedan narod počne svoje da uzdiže, javlja se drugi koji pita “Zar i naši nisu dovoljno vrijedni i dobri?” “Nacionalizam nikada u istoriji nije bio samo ljubav prema svom narodu; on je bio uvijek i mržnja nekog drugog naroda,” pisao je Dobrica Ćosić još 1992. godine dodajući kako “ta mržnja može biti i nepravedna i izraz zabluda.” Prema jevanđelju, mržnja je sve samo ne vrlina. Možemo mrziti loše pojave ali ne i ljude. Hristos poziva da se vole, čak i neprijatelji (jev. po Mateju 5:44, po Luki 6:27.35). S obzirom da slabo uspijevamo u umjerenosti, politikanstvo i strančarenje treba napustiti. Zato je najbolje za hrišćane svih zemalja da teže carstvu nebeskom kao svojoj glavnoj domovini. Ono što su apostoli govorili nekad, treba da odzvanja jasno i glasno i danas: “Ima drugi car, Isus” (Djela 17:7b).

Ме викате …

Mе викате Господ, а далеку сум од вашите срца.
Ме викате учител, а не се почувате од мене.
Ме викате пат, а не одите по мене.
Ме викате вистина, а не сведочите за мене.
Ме викате љубов, а не ме љубите.
Ме викате пастир, а бегате од моето стадо.
Ме викате врата, а не чукате на неа.
Ме викате вечен, а ме убивате постојано.
Ме викате спасител, а не барате помош.
Ме викате извор, а не пиете од него.
Ме викате леб, а не јадете од него.
Ме викате судија, а се судите меѓу себе.
Ме викате лекар, а одите по врачари.
Ме викате благ, а се мразите.
Ме викате многомилостив, а не делите милостиња.
Ме викате човекољубив, а се убивате.
Ме викате праведен, а не ја сакате правдата.
Ме викате свет, а не се просветувате од мене.
Ме викате татко, а го напуштате мојот дом.
Ме викате цар, а не влегувате во моето царство.
Кога ќе дојдам пак во сета воја слава,
Тогаш, какав откуп ќе дадете?
(Текст нашао у малој цркви, у рибарском насељу Канео у Охриду)

Za šta umrijeti?

U šta će ko potrošiti svoje Bogom dane, svako za sebe određuje. Mučno mi je jedino kad nam to određuje neko drugi. Ratovanje, na primjer … K'o dijete sam živio za pušku i radov'o se vojsci, dok nisam shvatio šta to sve napravi u životima drugih. Još kad sam shvatio da ono za šta su se moji djedovi borili sada više ne vrijedi pa ih današnje istorijske čitanke stavljaju na pogrešnu stranu. A oni koji sve to započnu rijetko kad ispaštaju. Sigurno, postoje pravedni ratovi; mada nije jednostavno razlučiti da je to baš onaj u kome mi učestvujemo. Najgore od svega što su posledice svih ratova uvijek smrtonosne.

Način kako Šehaga, karakter iz Selimovićeve Tvrđave, žali za sinom dezerterom koga su izdali drugovi najbolje opisuje moju misao:

“Blesavi sine, grdio ga mrtvog, zašto li pogibe, za što li ludu glavu izgubi! Da si se tukao za svoje zadovoljstvo, pa te neko ubio, halal vjera i njemu i tebi. Da je zbog zlatne jabuke iz priče, da je zbog djevojke iz pjesme, da je zbog druga iz života, žalio bih ali razumio. Ali, šta je ovo, nesrećni sine? Za đeriz, za razbojnike, za otimačinu tuđe zemlje? Pa kako je takav smrad mogao da zaludi tvoje čisto srce?”