Otkrivenje Isusa Hrista

Oduvijek su ljudi otvarali stranice ove biblijske knjige sa željom da saznaju budućnost. U Svetom pismu pronalazimo neka proročanstva i predskazanja, a posebno u Otkrivenju (i knjizi proroka Danila). Jednostavno, ljudska priroda je takva i svi bi voljeli da znamo šta nas, kako pojedinačno tako i kolektivno, čeka u danima koji slijede. Međutim, Sveto pismo nije dato prvenstveno sa tim razlogom, a to isto važi i za svaku pojedinačnu knjigu koje ju sačinjavaju. (Kao što već znate, sama termin Biblija potiče od grčke riječi τὰ βιβλία što znači “knjige”). Neki će tvrditi da prvi stih govori baš suprotno:

“Otkrivenje Isusa Hrista, koje dade njemu Bog, da pokaže slugama svojima šta će skoro biti, i pokaza, poslavši po anđelu svojemu sluzi svojemu Jovanu”
Otkrivenje 1:1

U našem prevodu stoji da je otkrivenje dato da pokaže slugama šta će skoro biti, što je i pokazano Jovanu. Međutim, ako pogledamo u grčki tekst ovaj izraz “Otkrivenje Isusa Hrista” – Ἀποκάλυψις Ἰησοῦ Χριστοῦ – postavlja jedno važno pitanje. Da li je u pitanju subjektivni ili objektivni genitiv? Da li je to otkrivenje koje Hristos daje ili se time otkriva Isus Hristos? Najveći broj tumača će se složiti da je ispravno i jedno i drugo. Što znači da knjiga otkriva nešto od budućih događaja, ali i jednu posebno ličnost. Ako nastavimo da čitamo dobijamo taj poseban uvid.

Bijah u duhu u dan nedjeljni, i čuh za sobom glas veliki kao trube koje govoraše:
“Ja sam alfa i omega, prvi i pošljednji; i što vidiš napiši u knjigu, i pošlji crkvama koje su u Aziji: u Efes, i u Smirnu, i u Pergam, i u Tijatir, i u Sard, i u Filadelfiju, i u Laodikiju.“
I obazreh se da vidim glas koji govoraše sa mnom; i obazrevši se vidjeh sedam svijećnjaka zlatnijeh, i usred sedam svijećnjaka kao sina čovječijega, obučena u dugačku haljinu, i opasana po prsima pojasom zlatnijem.
Otkrivenje 1:10-13

Pokušaj vizuelnog prikaza stihova iz Otkrivenja 1:10-17

Dakle, prije nego je bilo šta rečeno o budućnosti, prije davanje ijednog proročanstava ili opisa onoga “što će skoro biti”, apostol Jovan dobija posebno otkrivenje ličnosti Isusa Hrista. Ovaj opis je naravno simbolički jer gornja slika pokazuje kako bi to izgledalo kada bi u pitanju bio doslovni prikaz. (Nekim od ovih simbola ću se pozabaviti u nekim od narednih postova). Razumijevanje Božjeg karaktera pokazanog u ličnosti Isusa Hrista je mnogo važnije od poznavanja budućnost. Zapravo, prvo je preduslov za drugo: oni koji ne dožive lični susret sa Bogom nemaju mnogo (pozitivne) koristi od poznavanja toka globalnih događaja. To je u skladu sa namjerom pisanja prve Jovanove knjige, jevanđelja po Jovanu. On pojašnjava da je napravio selekciju onoga što se dešavalo tokom Hristovog života. Nije uspio da zapiše sve što se dogodilo i sve što je Hristos radio. Njegov zapis ima posebnu svrhu o kojoj piše u pretposlednjem poglavlju jevanđelja po Jovanu.

“A i mnoga druga čudesa učini Isus pred učenicima svojijem koja nijesu pisana u knjizi ovoj. A ova se napisaše, da vjerujete da Isus jest Hristos sin Božij, i da vjerujući imate život u ime njegovo.”
Jevanđelje po Jovanu 20:30-31

Jovan piše da bi njegovi čitaoci povjerovali u Hrista. On je glavna ličnost jevanđelja ali i njegove druge knjige, Otkrivenja. Isto čine i ostali jevanđelisti. Matej, Luka i Marko počinju svoje tekstove ukazujući na važnost Isusa Hrista. Matej to čini predstavljajući nam rodoslov Hristov (Mat 1:1). Marko navodi da je služba Jovana Krstitelja početak Hristovog jevanđelja (Mk 1:1) dok Luka želi da Teofil razumije temelj svega što je naučio o Hristu (Lk 1:3-4). Sam Hristos je rekao da sva Pisma, cijela Biblija, govore o njemu (Jovan 5:39). Njegov princip otkrivanja unaprijed stvari koje će se desiti je sažet u sledećim riječima:

“Sad vam kažem prije nego se zbude, da, kad se zbude, vjerujete da sam ja.”
Jevanđelje po Jovanu 13:19

Proročanstva su zanimljiva, korisna i važna. Eshatologija, biblijsko učenje o poslednjim događajima, takođe. Ali ništa ne može i ne smije zasjeniti važnost ličnosti Isusa Hrista. Sve drugo je sekundarno i drugorazredno. Kao što je neko rekao, “Kada stavite Hrista na prvo mjesto, sve drugo dođe na svoje mjesto.” U daljem pisanju ću pokušati da ukažem na to kakvog Hrista otkriva ova biblijska knjiga i zašto je to važno za nas danas.

O pisanju bloga

Mnogobrojne obaveze i tok života me je poprilično odvojio od ovog mog hobija, pisanja (bloga). Pokušavajući da reorganizujem životne prioritete, želim i ovom svom interesu da vratim raniju važnost, kada sam sedmično objavljivao bar jedan tekst, prvenstveno sebe radi. Naravno, bilo je ugodno dobiti povratne misli nekih od vas, one male grupe ljudi koji su još uvijek usmjereni ka tekstu u svijetu slike, bilo pokretne ili statične. Čini mi se da oni koji pišu to ne rade zbog potencijalnih čitalaca koliko zbog ugodnog nizanja smislenih karaktera, na listu papira ili danas ekranu kompjutera. Taj oblik stvaranja, ili riječima drevnog cara Solomuna, “taj mučni posao koji Bog dade sinovima ljudskim da se muče oko njega” (Knjiga propovjednikova 1:13) ima sličnost sa porađanjem. (Upravo završih razgovor sa svježim ocem koji iščekuje poziv iz bolnice). Konačni ishod je takav da se na kraju zaborave muke koje su mu prethodile. “Žena kad rađa trpi muku; jer dođe čas njezin: ali kad rodi dijete, više se ne opominje žalosti od radosti, jer se rodi čovjek na svijet” (jev. po Jovanu 16:20).

Drugi problem je napravila platforma koju koristem za pisanje. Prije nekog vremena, WordPress je klasično uređivanje postova zamijenio onim što je nazvao block editorom. Čini se da sam ostario jer mi ova novost nije bila ugodna. Trebalo je navikavati se na novi izgled, druge komande, pretraživati i učiti kako da se šta uradi. Sreća u nesreći je što iza sedam gora i iza sedam mora može da se uključi opcija izbora:
– Block editor
– Classic editor

Jedno vrijeme sam bio zadovoljan tom mogućnošću ali sada se upuštam u ovaj novi izazov. Povjerovaću da je ova opcija bolja i korisnija i za nas, amaterske blogere. Tako da od sada možete očekivati češće objave na ovom blogu, koji je bio skoro pa “zamro”. O čemu ćete moći čitati? Pa o onome što čitam, o događajima iz mog života, tuđe tekstove i prepise zanimljivih tuđih misli, kao i moja razmišljanjima. Ranije sam bio mnogo strožiji prema tekstu i prema svojim čitaocima, smatrajući da ovdje treba da budu samo oni tekstovi koji mogu da budu od koristi, daju rješenja, odgovore na potrebe … Znam, znam; reći ćete da sam se zanosio mesijanskim kompleksom ali, ne zaboravite, bio sam mlad. A to svi mladi ljudi misle da trebaju da rade.

Zlatno pravilo

Hristos nas uči da ne brinemo o tome koliko treba da primimo, nego koliko možemo da damo. Mjerilo naše dužnosti prema drugima je upravo ono što smatramo da je njihova dužnost prema nama. U ophođenju prema drugima, prenesimo se uvijek u njihov položaj. Nastojmo da shvatimo njihova osjećanja, njihove teškoće, njihova razočarenja, njihove radosti i njihove tuge. Poistovijetimo se s njima i postupajmo s njima onako kako bismo sami željeli da oni postupaju prema nama kada bismo bili na njihovom mjestu. To je pravi zakon časti. … To je načelo Neba i ono će biti izgrađeno u svima koji su se pripremili za svetu nebesku zajednicu.

Tršić, nedaleko od rodne kuće Vuka Stefanovića Karadžića

Nijedan čovjek, koji ima pravu predstavu o tome šta čini savršeni karakter neće propustiti da ispolji Hristovo saučešće i nježnost. Blagodat svojim uticajem omekšava srce, oplemenjuje i čisti osjećanja, darujući nam nebesku istančanost i osjećanje pristojnosti. Mjerilo zlatnog pravila je mjerilo hrišćanstva; sve što je manje od toga je prevara. Religija, koja navodi ljude da malo cijene ljudska bića, koja je Hristos toliko cijenio da je svoj život dao za njih; religija, koja nas navodi da budemo nemarni prema ljudskim potrebama, patnjama ili pravima, lažna je religija. … Hrišćanstvo u svijetu ima tako malo sile zato što ljudi samo nose Hristovo ime, dok se životom odriču Njegovog karaktera. Zbog toga se i huli na Gospodnje ime.

Misli s Gore blagoslova, str. 147-9.

Ugasimo mržnju

Ljudi različni po svojim vjerovanjima, navikama i načinu odijevanja, ali jednaki po unutarnjoj urođenoj i podmukloj surovosti i divljini i niskosti svojih nagona. Pripadnici triju glavnih vjera, oni se mrze međusobno, od rođenja do smrti, bezumno i duboko, prenoseći tu mržnju i na zagrobni svijet koji zamišljaju kao svoju slavu i pobjedu a poraz i sramotu komšije inovjerca. Rađaju se, rastu i umiru u toj mržnji, toj stvarnoj fizičkoj odvratnosti prema susjedu druge vjere, često im i cio vijek prođe da im se ne pruži prilika da tu mržnju ispolje u svoj njenoj sili i strahoti; ali kad god se povodom nekog krupnog događaja pokoleba ustaljeni red stvari i razum i zakon budu suspendovani na nekoliko sati ili nekoliko dana, onda se ta rulja, odnosno jedan njen dio, našavši najposlije valjan povod, izliva na ovu varoš, poznatu inače zbog svoje uglađene ljubaznosti u društvenom životu i slatke riječi u govoru. Tada sve one dugo zadržavane mržnje i pritajene želje za rušenjem i nasiljem, koje su dotle vladale osjećanjima i mislima, izbiju na površinu i, kao plamen koji je dugo tražio i najposlije dobio hrane, zagospodare ulicama, i pljuju, ujedaju, lome, sve dok ih neka sila, jača od njih, ne suzbije ili dok ne sagore i malakšu same od svog bijesa. Zatim se povlače, kao šakali podvijena repa, u duše, kuće i ulice, gdje opet ožive godinama pritajene, izbijajući samo u zlim pogledima, ružnim uzrečicama i opscenim pokretima.

Ivo Andrić (1892-1975)