Ме викате …

Mе викате Господ, а далеку сум од вашите срца.
Ме викате учител, а не се почувате од мене.
Ме викате пат, а не одите по мене.
Ме викате вистина, а не сведочите за мене.
Ме викате љубов, а не ме љубите.
Ме викате пастир, а бегате од моето стадо.
Ме викате врата, а не чукате на неа.
Ме викате вечен, а ме убивате постојано.
Ме викате спасител, а не барате помош.
Ме викате извор, а не пиете од него.
Ме викате леб, а не јадете од него.
Ме викате судија, а се судите меѓу себе.
Ме викате лекар, а одите по врачари.
Ме викате благ, а се мразите.
Ме викате многомилостив, а не делите милостиња.
Ме викате човекољубив, а се убивате.
Ме викате праведен, а не ја сакате правдата.
Ме викате свет, а не се просветувате од мене.
Ме викате татко, а го напуштате мојот дом.
Ме викате цар, а не влегувате во моето царство.
Кога ќе дојдам пак во сета воја слава,
Тогаш, какав откуп ќе дадете?
(Текст нашао у малој цркви, у рибарском насељу Канео у Охриду)

Za šta umrijeti?

U šta će ko potrošiti svoje Bogom dane, svako za sebe određuje. Mučno mi je jedino kad nam to određuje neko drugi. Ratovanje, na primjer … K'o dijete sam živio za pušku i radov'o se vojsci, dok nisam shvatio šta to sve napravi u životima drugih. Još kad sam shvatio da ono za šta su se moji djedovi borili sada više ne vrijedi pa ih današnje istorijske čitanke stavljaju na pogrešnu stranu. A oni koji sve to započnu rijetko kad ispaštaju. Sigurno, postoje pravedni ratovi; mada nije jednostavno razlučiti da je to baš onaj u kome mi učestvujemo. Najgore od svega što su posledice svih ratova uvijek smrtonosne.

Način kako Šehaga, karakter iz Selimovićeve Tvrđave, žali za sinom dezerterom koga su izdali drugovi najbolje opisuje moju misao:

“Blesavi sine, grdio ga mrtvog, zašto li pogibe, za što li ludu glavu izgubi! Da si se tukao za svoje zadovoljstvo, pa te neko ubio, halal vjera i njemu i tebi. Da je zbog zlatne jabuke iz priče, da je zbog djevojke iz pjesme, da je zbog druga iz života, žalio bih ali razumio. Ali, šta je ovo, nesrećni sine? Za đeriz, za razbojnike, za otimačinu tuđe zemlje? Pa kako je takav smrad mogao da zaludi tvoje čisto srce?”

Sudbina čovjeka u savremenom svijetu

Živimo u vrijeme ludila. Niko nije primijetio da je čovjek jednostavno poludio. Zbog žudnje za životom, zbog ljubavi prema palom svijetu, on je izgubio ravnotežu i srušio se. Čovjek se otvorio za svaku vrstu ludila, za demoniju svake vrste, njime su ovladale demonske kosmičke i socijalne sile. Usled te hipnoze čovjek postaje opsjednut ili elementarnim kosmičkim telurskim silama zemlje, rase, naroda, pola ili elementarnim socijalnim silama ekonomskih interesa, novca, klasa, socijalnih grupa, partija. Ali duhovno je potpuno dezorganizovan.

Savremenom kolektivnom ludilu i opsjednutosti, savremenom polidemonizmu i idolatriji, moguće je suprostaviti se jedino kroz mobilizaciju duhovnih snaga. Sama po sebi, socijalna organizacija je nemoćna da se suprostavi haotičnom raspadanju svijeta i čovjeka. Čovjek će se razdvajati u dva suprotna pravca, u pravcu poživotnjenja ili u pravcu mašinizacije. Spasenje može da donese samo nova duhovnost u kojoj će ljubav prema Bogu biti i ljubav prema ljudima, u kojoj će sloboda od vlasti svijeta takođe biti i ljubav prema čitavoj Božijoj tvorevini, u kojoj će duhovni život čovjekov biti ne samo iskupljenje već i stvaralačko djelo u svijetu.

 

Knez nad carevima zemaljskim

Kao što sam već pisao, Otkrivenje se bavi predviđanjem, iz perspektive samog pisca, onoga što tek treba da se desi. Međutim, otkrivenje ličnosti Isusa Hrista prethodi otkrivanju budućnosti. Ta ličnost, njen karakter, je ono što je primarno, a predskazivanje događaja koji slijede sekundarno. U nastavku teksta slijede neki elementi tog simboličkog opisa i predstavljanja Isusa u prvom poglavlju knjige Otkrivenje.

Od Jovana na sedam crkava koje su u Aziji: blagodat vam i mir od onoga koji jest, i koji bješe, i koji će doći; i od sedam duhova koji su pred prijestolom njegovijem. I od Isusa Hrista, koji je svjedok vjerni, i prvenac iz mrtvijeh, i knez nad carevima zemaljskima, koji nas ljubi, i umi nas od grijeha našijeh krvlju svojom

Otkrivenje 1:4-5

Cijela ova biblijska knjiga, Otkrivenje, je bila namijenjena za sedam crkava, u kojima je Jovan služio. Te crkve Jovan pozdravlja čestim novozavjetnim riječima “blagodat vam i mir”. Blagodat i mir dolazi iz tri izvora:

  • Onoga koji jest i koji bješe i koji će doći
  • Od sedam duhova koji su pred prijestolom prethodnog
  • I od Isusa Hrista

Mnogi čitaoci i komentatori će u ovim riječima vidjeti, iako indirektno, hrišćansko učenje o Bogu Ocu, Bogu Sinu i Bogu Svetom Duhu. Ja želim da se kratko pozabavim izrazom “knez nad carevima zemaljskim” koji se nalazi zapisan u petom stihu prvog poglavlja.

ὁ ἄρχων τῶν βασιλέων τῆς γῆς

Ovako u grčkom izvorniku stoji opis Isusa Hrista kojim želim posebno da se pozabavim. Termin “ἄρχων” dolazi od glagola ἄρχω koji znači vladati. Jevanđelisti često koristi ovaj termin za one koji imaju određenu vlast (Matej 20:25, Jovan 7:26), vođe određenih jevrejskih vjerskih i političkih frakcija (Luka 14:1, 23:13), upravitelja sinagoge (Luka 8:41), demonskog vođu (Marko 3:22, Luka 11:15). U jevanđelju po Jovanu nalazimo zanimljiv izraz “knez ovoga svijeta” (Jovan 12:31, 14:30, 16:11) i to je očigledno način kako sam Hristos naziva đavola.

“Careve ovog svijeta” Hristos spominje kada govori o onima koji uzimaju porez i carinu (Matej 17:25). U Djelima apostolskim su upravo oni protivnici Boga i Njegovog pomazanika (4:26). I sam Jovan ovaj termin koristi u istom kontekstu: carevi zemaljski se kriju po pećinama od onoga što sjedi na prijestolu (Otkrivenje 6:15). Ta misao se čini veoma sličnom onoj sa početka knjige Otkrivenje gdje prilikom Hristovog dolaska za njim plaču sva koljena (plemena) zemaljska (Otkrivenje 1:7); tim više što će mnogi komentatori reći da šesti pečat govori o drugom dolasku. Isti ovi carevi su uključeni u blud sa ženom koja sjedi na zvijeri (Otkrivenje 17:1-3) i sa Vavilonom (Otkrivenje 18:3). Blud i preljuba u Bibliji su često slika nedopuštenih i pogrešnih veza ne samo u kontekstu braka nego i odnosa između političkih i crkvenih vlasti. Pošto su zvijer i Vavilon protivnici Božji u Otkrivenju, jasno je da su i ovi carevi Božji protivnici. Spomenuta žena ima vlast nad ovim carevima (Otkrivenje 17:18), a oni plaču i ridaju nad propašću Vavilona (Otkrivenje 18:9) koji je suprotnost Božjem gradu Jerusalimu. Ti carevi će, zajedno sa zvijeri, povesti poslednji rat protiv Boga (Otkrivenje 19:19) koji će se završiti njihovim porazom. Očigledno je da su u pitanju administrativne i svake druge ovozemaljske vlasti koje imaju moć, silu, slava i čast. Poslednje spominjanje ovog termina je u pretposlednjem poglavlju ove knjige: carevi zemaljski donose svoju slavu i čast u Božji grad Jerusalim (Otkrivenje 21:24). Ukoliko su sve sada (u hronološkom čitanju Otkrivenja), carevi zemaljski bili negativci i Božji protivnici, mala je vjerovatnoća da Jovan njih ovdje spominje. Postoji mogućnost da su njihovo mjesto zauzeli oni koje je Isus “učinio carevima i sveštenicima” (Otkrivenje 1:6a), svi oni progonjeni među kojima je bio i sam apostol Jovan.

Hristos vlada nad vladarima zemlje; to je ono što Jovan želi da poruči svojim čitaocima. Njegov tekst sklanja u stranu zastor i prikazuje ko posjeduje stvarnu vlast. Dok na horizontalnom nivou izgleda kako sve zavisi od ovozemaljskih uticaja, knjiga Otkrivenje tvrdi da je konačna vlast u rukama vaskrslog Hrista. Međutim, postavlja se pitanje kako to izgleda u stvarnosti? Šta znači to što Hristos ima vlast na knezovima zemaljskim, ako je sam Jovan prognan na pusto ostrvo zbog vjere u tog istog Hrista? Kako se ta vlast podudara sa svim onim dešavanjima o kojima Jovan piše u kasnijim poglavljima? O tome ću pisati u sledećem tekstu.