U svakom od nas postoje vješala

Nijednog trenutka nije ni pokušao da ikoga ubjeđuje, jer je odlično poznavao ljudsku prirodu; iskrenost bi smatrali slabošću i njegov bi ugled bio doveden u pitanje. Zato je pozvao nekoliko drvodjelja iz obližnjeg mjesta i naložio im da, prema nacrtu koji im je dao, naprave nešto na mjestu gdje se danas nalazi raspeće. Desetak dana mještani su danonoćno slušali udarce čekića, gledali majstore kako testerišu daske, zakivaju klinove. Po isteku tih deset dana, na trgu je osvanula neka džinovska skalamerija, prekrivena platnom. Tada je Ahab pozvao sve žitelje Viskosa da se okupe i prisustvuju otkrivanju spomenika. 

Svečano, bez ikakvih govorancija, uklonio je platno: bila su to vješala. Sa užetom, postoljem, i svim neophodnim dijelovima. Nova novcata, premazana voskom, kako bi dugo mogla da odolijevaju svim vremenskim neprilikama. Iskoristivši prisustvo mnoštva ljudi, Ahab je pročitao niz zakona koji štite zemljoradnike, podstiču uzgoj stoke, obezbjeđuju povlastice svima koji rade za dobrobit mjesta, dodajući da – otada pa nadalje – moraju da se poduhvate nekog poštenog posla, ili da se, u protivnom, odsele negdje drugdje. To je bilo sve što je rekao, a da nijednom nije ni pomenuo «spomenik» koji je upravo otkrio. Ahab nije vjerovao u prijetnje. 

Kad je došlo vrijeme da se raziđu, ljudi se podijeliše u grupice: većina je smatrala da je svetac obmanuo Ahaba, da je njegova hrabrost splasnula, da ga treba ubiti. Narednih dana, kovane su mnoge zavjere protiv njega. Ali ona vješala na trgu svima su toliko bola oči da su se pitali: čemu li služe? Nisu li namijenjena kažnjavanju onih koji ne prihvataju nove zakone? Ko je uz Ahaba, a ko protiv njega? Ima li izdajnika u našim redovima? 

Vješala su tamo stajala čitavih deset godina. Drvo je bilo otporno, samo su konopac povremeno zamjenjivali novim. Nikad nisu upotrijebljena. Nikad Ahab nije progovorio nijednu riječ o njima. Samo njihovo prisustvo bilo je dovoljno d ase hrabrost izrodi u strah, pouzdanje u sumnju, glasna hvalisanja u šapate pokornog prihvatanja. Poslije deset godina, kad je u mjestu konačno zagospodario red i zakon, Ahab je naredio da se vješala poruše, a da se od njihovog drveta na istom mjestu podigne raspeće. Ahab je doista poznavao ljudsku prirodu: nije želja za poštovanjem zakona ono što nas tjera da se pridržavamo društvenih pravila, već strah od kazne. U svakom od nas postoje jedna takva vješala.

Đavo i gospođica Prim

O krivici koju prebacujemo na druge

Ima tako mnogo neobuzdanih strasti u svijetu, tako mnogo nepobitnog i iskrenog optuživanja drugih ljudi, beskrajnih otežavajućih sukoba među ljudima, samo zato što svaki čovjek nosi osjećanje krivice u sebi od koje on ima jaku želju da se zaštiti tako što prebacuje svoje odgovornosti na druge ljude. Uživanje u ogovaranju i skandalima ukazuje na potrebu da se ljudi osjećaju manje izolovanim i samim, sa svojom potisnutom krivicom dok ističu krivicu drugih ljudi. 

Ako je to tačno na opštem planu tačno je i u svakonednevnom životu. Kada smo nezadovoljni sobom mi se žalimo na druge. To je poput dječije igre „lovca papuče.“ U njoj djeca stoje u krugu i svako dobacuje drugome papuču koju prima od prethodnog igrača. Iz igre ispada onaj kod koga koga se nađe papuča u trenutku iznenadnog zaustavljanja igre. Isto tako, čovječanstvo je poput djece: oni prebacuju krivicu jedni na druge. 

Nažalost, postoji razlika između igre i krivice. Igrač koji proslijedi papuču onom do sebe, nema više papuču u svojim rukama; dok se mi ne rješavamo svoje vlastite krivice prebacujući je na druge. Kami (Camus) piše: „Ja znam bez sumnje da je svako prenosilac kuge, jer apsolutno niko na svijetu nije bez njenih osobina.“ 

Ako ne projektujemo svoje odgovornosti na svog bračnog druga, svoje roditelje, svoje prijatelje ili one koji nas izdržavaju, mi ih projektujemo na društvo, ekonomski sistem ili čak na određenu grupu ljudi koje smatramo odgovornima za sva zla u svijetu: Jevreje, kapitaliste, ateiste … Možemo takođe projektovati naše odgovornosti na naše pretke, ili na naše vlastito tijelo, posmatrajući ga kao nešto izvan nas samih za šta mi nismo odgovorni. Porast osiguravajućih agencija takođe odgovora ovoj potrebi prenosa odgovornosti, i tako smo stigli do tačke kada čujemo da uzročnik nesreće govori, „Nema veze, osiguran sam.“ 

Paul Tournier (1898-1986)

U konačnosti, odgovornost se projektuje i prebacuje na Boga. Mnogi koji se ne usuđuju da to otvoreno ustvrde nose skriveno u sebi ogorčenost na Boga za sve svoje patnje i za sve svoje pogreške. Kao što je Adam prebacio Bogu: „Žena koju si udružio sa mnom, ona mi dade s drveta, te jedoh“ (1. Mojsijeva 3:12) i tako suptilno ukazujući da konačna krivica počiva na Bogu koji mu je dao ženu. 

Prirodno je za čovjeka da prebacuje svoju krivicu na druge ljude i na Boga. Ali on je se time ne rješava i pobuna protiv drugih i protiv Boga koja nastaje postaje zauzvrat izvor svježih poticaja na zlo, a samim tim i izvor nove krivice. 

Paul Tournier, „Guilt and Grace“ 

Poticajni govor profesorice Dragićević

rajna dragićevićDragi moji studenti, poštovane kolege, budući profesori, Na dan kada smo proslavljali vaše apsolventsko veče, odložen je maturski ispit malih maturanata jer su se testovi koje je trebalo da popunjavaju pojavili u javnosti. Ovaj događaj samo je jedna od brojnih manifestacija urušenosti našeg prosvetnog sistema, kao i društvenog sistema u svim oblastima. Dolazeći na vaše veče i gledajući vas onako doterane, nasmejane, mlade i pune pozitivne energije, razmišljala sam o tome hoćete li uspeti da zadržite taj optimizam i kada diplomirate i kada se suočite s niskim platama, nedovoljnim uvažavanjem profesorske profesije, prilično nezainteresovanim učenicima, roditeljima koji su uvek na strani svoje dece (čak i ako je to na njihovu štetu), različitim pritiscima i omalovažavanjem. Pročitajte više „Poticajni govor profesorice Dragićević“