Krvna grupa

Majku ne volim. Otvoreno joj kažem da je mrzim. I još gore, da je kurva, klošarka, alkoholičarka. Znate tužno je što joj to kažem, ali je istina. Kući dovodi nepoznate muškarce, piju, kockaju se, i svašta rade. Ne mogu da kažem, prema meni su fini, niko me ne dira.

Ona i nije nikakva majka; ostavila me na ulici kad sam se rodila. Neka žena me našla i odnela u dom za bebe. Posle, kad se pojavio tata, priznao me za ćerku. On je mnogo pio. Sad više ne pije, ali dok je bio sa mojom majkom mnogo je pio. Razišli su se, a u stvari nikad nisu ni bili venčani.

Onda je ona tražila izdržavanje, kao za mene, a on je rekao: – Ne dam, teraću do suda, to nije moje dete. Čik dokaži, kaže ona i odemo svi troje u zavod za krv. Posle toga kažu: – Mile ti nije otac. Pitala sam majku, kako to da mi Mile nije otac, a ona kaže: – Ko ti je kriv što imaš levu krvnu grupu. Ja je pitam, pa dobro ko mi je onda otac? Otkud znam, pored tolikih, kaže moja majka meni. Da me je slagala lakše bi mi bilo. Uvek se ljuti kad je pitam ko mi je otac i uvek kaže: – Ne znam.

Pre dva dana je bila ovde u prihvatilištu da me poseti. Kaže, hoće da mi uzme prezime, da je ne brukam. Ja ne znam da li to može, i šta ću ja bez prezimena. Htela sam zato da odem kod Mileta, da sa njim razgovaram, ali on je stalno na putu. Ne znam da li će mi on dati prezime, kad kažu da mi je niko i ništa. Kao da je najvažnija kakva mi je krvna grupa. Čula sam da može tačno da se utvrdi ko ti je otac, samo do pete godine. A te krvne grupe, to uopšte nije sigurno. Možda su meni menjali krv dok sam bila u domu za bebe. A možda je i moj tata imao neku nesreću pa su i njemu menjali krv.

Ako i Mile neće da mi da svoje prezime, ne znam gde da ga tražim, kad mog pravog oca ne zna ni moja majka. Možda je ipak Mile moj otac.

Devojčica, 13 godina; učenica VII razreda osnovne škole. 
“Vršeći svoju redovnu službu u auto-patroli u gorenavedenom vremenu našao sam Milicu na Kalemegdanu gde bez veze skita po parku, sklanjajući se od hladnoće ispod drveća” (iz prijave milicionera)

Materijal za ovu knjigu je nastao tokom redovnog rada na radnim mjestima psihologa u Centru za socijalni rad Zemun i Prihvatilištu za decu i mladež u Beogradu. 

“Otac i sin” – Đura Jakšić

Jedanput ide stari Amidža
ko neki sedi mandarin;
a za njim tapka, trči, skakuće
junačke krvi najmlađi sin.

Vašar je bio; a na vašaru
sablje, pištolji, arapski at,
tuniske kape, srebro i zlato,
mletačka svila, ženevski sat.

– E, šta ćeš, sine, da kupi babo? –
deteta sklonost kušaše svog.
– Hoćeš li sablju tu, britku, sjajnu,
il’ voliš ata misirskog?

Il’, možda, želiš od svile ruho?
Neka ti bude svileno sve!
Govori, sine, govori brže,
da kupim one toke zlaćene? –

Dete se češka rukom po glavi,
kao da ne zna šta bi od sveg:
– Ah, babo, babo, kupi mi, babo,
pečenja kupi jarećeg

Sad se i babo češe po glavi,
gledajuć dugo sinčića svog:
“E, ja sam volo sablje i koplja,
a sin mi jarca pečenog!”

Đura Jakšić (1832-1878)

Novogodišnje želje jednog roditelja

“Bože mili, kud sam zaš'o, / Noć me stigla u tuđini.” Prvi put sam čitao Preradovićevu pjesmu u kući mojih roditelja. Već tad sam shvatio jačinu i istinitost ovih stihova, iako je to iskustvo bilo jako daleko od mene. Ali prije par večeri, kad sam napravio ovu sliku, nervni završeci mojih moždanih ćelija su, na sebi svojstven način, riječi ove pjesme vratile u prvi plan. Počinjem da se pitam, ima li u mislima roditelja ičeg drugog osim njihove djece? Šta ih očekuje u životu? Njihovi potencijalni strahovi mene već danas plaše. Pravo je pjevao Bora Čorba: “Djecu ti neću oprostiti!”

U isto vrijeme, osluškujem odjeke iz “najluđe noći.” To je “dozvola za grijeh”, “bijeg u ništavilo”, “ludilo i zezanje” … terminologija zavisi od toga koji pogled na svijet vam je bliži. Kako je moguće da ima onih koji još uvijek ne vide prazninu svega toga? Ili sam ja (pod uticajem svog iskustva) indoktriniran melanholijom i pesimizmom?

U svom magnovenju pitam se, gdje je ta domovina, pjesniče, gdje svako jutro sunce sine, kuda duša diše, a srce bije? U koju sigurnost da odvedemo svoju djecu? “There's a killer on the road!” Morisson je bio u pravu: Zato, uzmimo dugačak odmor i igrajmo se sa djecom (Take a long holiday / Let your children play). Vrijeme koje provedemo zajedno jedino ih može pripremiti za put u njihovu noć, gdje god da ih ona zadesi. Ne dozvolimo da odrastu sami ili sa strancima. Ona će nam to možda oprostiti, ali ima ko neće.

Savremeni izazovi tradicionalne porodice

Hodam tako ulicom i vidim majku sa djetetom. Romi. Prose. Česta slika za mnoge iz ovog naroda. Gledam dijete i pitam se, šta je ono učinilo, zaslužilo, da bude tu gdje je, u takvoj situaciji i u toj porodici. Nije imalo nikakvog izbora i nikakvih opcija. Tu je gdje je: za bolje ne zna. I sjetim se tada socijalnih službi u zemljama zapadne Evrope i njihovog stava prema problemima u porodici. Posebno onih slučajeva kada roditelji izgube pravo da budu roditelji. I pomislim, pa možda to i ima nekog smisla, u nekim slučajevima.

A život baš zna da nas natjera da situaciju sagledamo i sa drugih strana, na sebi poseban način. Samo par dana kasnije, sretnem se sa čovjekom koga mogu da nazovem dobrim poznanikom i drugarom (još uvijek ne prijateljem). I u jednom trenutku, on mi otvori dušu i podijeli svoju priču, poslednji problem. On je, poput mene, stranac u ovoj zemlji. Došao je ovdje sa porodicom i suočava se sa svim izazovima sa kojima se suočavaju oni koji se suočavaju sa novom kulturom i drugačijim životnim stilom i navikama. Djeca to još teže podnose od odraslih: sve silne promjene, gubitke prijatelja i stabilnosti. Tako da su oni doživjeli jednu situaciju u javnosti, pred školom, koju su svi drugi razumjeli na sebi specifičan način. Majka i šesnaestogodišnja ćerka su se sporečkale, kao što to svuda biva kada su djeca u tom, za njih i za sve druge, specifičnom periodu odrastanja. Osoblje škole je odmah obavijestilo socijalnu službu. Ona je nedugo zatim obavila razgovor sa ćerkom, koja je situaciju opisala onako kako svijet i roditelje, porodicu i dom, vide djeca njenih godina. Porodica bi zaboravila na tu situaciju da nije osam mjeseci kasnije dobila poziv na sud. Tamo je presuđeno da njihova ćerka sledećih godinu dana provede van svoga doma i porodice, u nekom posebnom centru za mlade. “Kada god uđem u kuću i vidim njenu praznu sobu, ja počinjem da plačem,” govori mi čovjek od skoro pedeset godina. A dok on to govori, ja počinjem da plačem: od žalosti, od gorčine, od nemoći da pomognem …

Kako to da sada sve izgleda drugačije? Neko će reći da su u pitanju dva različita slučaja. Moguće. Ali je isto tako moguće da je ovo bliže, poznatije i samim tim djeluje ozbiljnije i važnije. A zar je zaista tako? Zar bol i tuga svake osobe nije isti, bez obzira da li je mi poznajemo ili ne?

Sledeći dan putujem sa drugom osobom koja priča mnogobrojna slična iskustva u koje je lično bila uključena. Šestogodišnjak izjavljuje da ne želi da živi sa roditeljima jer mnogo rade i nemaju dovoljno vremena za njega. Socijalna služba ga odvodi od roditelja. Neki roditelji svoju djecu nisu vidjeli i nakon što su napunila dvadeset godina! Ja nisam poklonik teorija zavjere: ovo se zaista dešava u našem svijetu. Najgore od svega, gore i teže od muke oca i suza majke, što je većina ljudi ovo prihvatila kao normalno, adekvatno i samim tim ispravno. Niko se ne buni osim onih malobrojnih koji su izgubili djecu.

Kako da objasnimo smjer u kome se kreće većina društava ovog svijeta? Ukoliko čovjek pozitivno evoluira i društvo napreduje, zašto neki među nama ne mogu da prihvate ovakve situacije? Zašto se nešto duboko u nama buni kada god se nasilje manifestuje u porodici i oko nje? Kako to ne možemo da prevaziđemo? Šta uopšte danas znači stara mantra kako je porodica osnovna ćelija ljudskog društva? Možemo li uopšte preživjeti kao vrsta ukoliko zanemarimo neke drevne moralne vrijednosti koje su roditelje i djecu vezivale mnogo čvršće i ispravnije nego što to danas vidimo oko sebe?

Nemam nikakve odgovore – ako izostavim one koje sam učio na teologiji. Tada ostaju samo pitanja. I nada da će se ovo nekako zaustaviti prije nego riječ normalno ne izgubi svaki smisao.