O poimanju čuda

Jedan od najvećih nesporazuma između vjerujućih i nevjerujućih jeste u pristupu, i jednih i drugih, čudu. Vjerujući ljudi veoma vole da se pozivaju na čuda i stiče se utisak da je čitava njihova vjera i zasnovana isključivo na „čudesima“, na natprirodnim pojavama. Vjerujući ljudi ne shvataju da to uporno pozivanje na čuda, ta kazivanja o lavovima koji riču na grobobovima tugujući za svetim otšelnicima, o čudesnim uplivima onostranoga u svakodnevni život, o snovima i viđenjima – sve to vrlo često, umjesto da ubijedi nevjerujuće i da ih privuče k vjeri, naprotiv, samo razdražuje i okreće protiv vjere.

Zaista , kada bi u svijetu bilo toliko vidljivih čudesa – svugdje, svakodnevno – kako to ispada po pričama neki vjerujućih ili po određenoj religijskoj literaturi, onda bi naprosto neshvativo bilo kako i dalje uopšte postoje oni koji ne vjeruju.

A sa druge strane, kod nevjerujućih, to uporno poricanje bilo čega „čudesnog“, kao i stalno htjenje da se ne prizna, da se ne vidi, da se ne osjeti postojanje – makar ono bilo i nepojmivo razumu – nesumnjivo postojećih prodora u život onoga što je neizrecivo, neobjašnjivo i nesvodivo na tablicu množenja, svjedoči o njihovom strašnom duhovnom sljepilu i uskogrudosti. I tako su se obrazovala i stoje jedan naspram drugog dva tabora, oba jednako uporna i jednako nepomiriva. Jedni tvrde, i kada treba i kada ne treba, „Evo čuda, evo natprirodnog narušavanja zakona prirode!“, drugi odgovaraju: „Ne postoje nikakva čuda, sve se do kraja može objasniti, sve je dostupno razumu, sve je racionalno!“

Aleksandar Šmeman, Živeti danas po jevanđelju, 126-127.

Kad ste roditelj, a dijete vam idiot

I sam sam roditelj. Zato sam sebi dopustio ovakvo naslovljavanje ovog teksta. Imam dvoje djece za koje ne znam šta će postati kada nastane vrijeme da budu nezavisni i kada se smanji moj, nadam se pozitivni, uticaj na njih. No krenimo redom.

Moj drug Goran mi je ispričao jedan događaj koji je nas, tada mlade očeve, naveo na razmišljanje. Njegova ćerka Sara se rodila i prošlo je nekoliko mjeseci kada dijete počinje sa razvijanjem osnovnih sposobnosti i vještina koje će joj biti neophodne za cijeli život. U isto vrijeme, njegov poznanik je dobio dijete istog doba. Razlika je bila ta, što je majka kolege predstavljala svoju unuku i njen razvoj svim mogućim superlativima. “Ona je bila najmirnije dijete, najbrže prohodalo, najlakše propričalo … sve naj.” Goran se pitao šta nije u redu sa njim ili njegovim djetetom, jer je ono imalo sve normalne muke i nevolje na svom putu odrastanja. Nije to bilo samo bakino oduševljenje prvim unučetom: bilo je tu više nekog nezdravog takmičenja i upoređivanja djece, koja se u stvarnosti, u tim prvim godinama, i nisu mnogo razlikovala. Pravi problemi nastaju kasnije. Svi iskusni roditelji to znaju: mala djeca mala briga, a velika djeca … a odrasla djeca? Da li djeca ikada prestaju to da budu svojim roditeljima?

O tome razmišljam danas dok čitam u novinama o događaju iz grada u kome sam proveo lijepe godine svog života. Naslov je grdan, tipično novinarski: “Objesio se zatvorenik osumnjičen za pedofiliju.” Vidio sam ga par puta, ali mnogo bolje poznajem njegovog sina. Jako simpatičan klinac: na djeci ne možete da prepoznate tako lako ožiljke koje mogu da nose iz porodice. A on ih je zasigurno imao jer danas saznadoh iz novina da je majka njega i muža ostavila i otišla s drugim. (Ne, ova rečenica nema za cilj da uveća niti da umanji težinu situaciju: ona je samo informacija). U Njemačku – a gdje bi drugo iz Bosne?

Majku ovog nesrećnog pokojnika poznajem još bolje. Da li je znala, naslućivala ili kao i većina roditelja problematične djece bila nesvjesna, odsutna ili nije sebi htjela to da prizna? Ko zna, osim nje. A ona to neće reći, naročito ne sad. Muka i težina će je najvjerovatnije navesti da ga vidi kao žrtvu. “Neko mu je to podmetnuo, nije on taki, kad t’ kažem, bolan,” pokušavaće uvjeriti kroz suze ljude koji će doći da je požale i izvuku informaciju više da bi se pohvalili u čaršiji kako znaju ono što niko drugi ne zna. Sve dok ne izađe novi članak u novinama sa još grdnijim naslovom koji će učiniti da na ovaj zaboravimo. Ali ne i ona, ne majka.

I da nema unuka, koji sada neće imati nikog osim babe, ona će se svega sjećati i cijeli život osjećati: mučni bol po sred stomaka, na onom istom predjelu gdje je ga je svih devet mjeseci dodirivala dok ga je, kao mlada, sretna majka, nosila. I maštala i hvalila se kako je baš njeno dijete najnaprednije, najmirnije dijete, koje je najbrže prohodalo, najlakše propričalo … sve naj. Često se pitala šta će njen sin postati kada poraste, ali ni u najluđem snu odgovor na ovo pitanje nije bilo ono što je mogla da pronađe u novinama: osumnjičeni, zatvorenik, pedofil, samoubica.

Dok ovo pišem osjećam tvoj bol, Maro, skoro kao da je i moj. Pregledam police s knjigama i tražim naslove poput “Совети за правилно воспитување на детето (žena mi je Makedonka), “Ljubav i brak,” “Usudi se da voliš iz dana u dan,” “Tajna ljubavi,” “Drzugo lice erosa,” “Pet jezika ljubavi,” “Roditeljske brige: iskustva i savjeti,” “Mi i naša djeca” … Od njih očekujem da me umudre i osposobe da budem ono najbolje što moja djeca trebaju od muškog roditelja u svijetu u kome se sve manje smije na glas reći da on postoji. I sumnjam da je u rješenje u knjigama. I shvatam da je potrebno mnogo više od znanja: natprirodno djelovanje Više Sile da sačuva roditelje i djecu u adekvatnom odnosu za cijeli život. Sve druge mogućnosti smo kao čovječanstvo iscrpili. Ostalo je jedino da se nadamo (Božjem) čudu i da se molimo za njega. I za ovu majku koja doživjela iskustvo koje niko nije želio.

Porodica nije važna stvar. Ona je sve. (Michael J. Fox)

Jevanđelje srijedom: Matej 4. poglavlje

isaiah-scroll-aJevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

prvom poglavlju jevanđelja po Mateju pisao sam o ženskim osobama iz Hristovog rodoslova. Drugo poglavlje je bilo rezervisano za tri različite reakcije na Hristovo rođenje predstavljene kroz tri grupe ljudi: mudrace, Iroda i  jevrejske vođe. U trećem se javlja još jedna nova ličnost, Jovan Krstitelj, te se opisuje njegov odnosa prema Isusu, mesijanskom caru.

Četvrto poglavlje, pored ostaloga, bilježi dobro poznato kušanje Isusa Hrista čime bih se kratko pozabavio u ovom tekstu. Iako đavo kuša Isusa tri puta, ja u tome vidim četiri kušanja.

temptation-of-christ1. „Ako si sin Božji, reci da kamenje ovo hljebovi postanu“ (Matej 4:3). Prvo kušanje, a time i svo kušanje, počinje sumnjom u Hristov identitet. Prvo poglavlje jev. po Mateju spominje da je Isus potomak Davida, Avrama (Matej 1:1) ali i Boga (1:18). Kada anđeo savjetuje Josifu da uzme Mariju za ženu, uvjerava ga da Isus nije obično dijete nego natprirodno (1:20). U drugom poglavlju istog jevanđelja Isus je predstavljen kao beba koja se rodila da bude car (2:2). U trećem Božji glas s neba potvrđuje Hristov identitet kao sina Božijeg (3:17). Da ne bude zabune, ne govori se o biološkom sinu, nego je odnos između Boga oca i Isusa Hrista označen ovim terminom. Đavo počinje predlogom koji sumnja u tvrdnju koju je izrekao Božji glas s neba: „Ako si sin Božji…“ Dake, prvo kušanje je vezano za sumnju u Božiju riječ.

2. „Ako si sin Božji, reci da kamenje ovo hljebovi postanu“ (Matej 4:3). Ljudi su uvijek voljeli čuda. Nešto bez ništa je tako dobro došlo i željeno. Sotona potiče Hrista da upotrijebi svoje božanske moći sebi u korist. Želja za čudom ni danas nije ništa manja. Tamo gdje se čuda dešavaju ljudi hrle i sve prirodne elemente povezane s čudom smatraju svetim i posebnim. Umjesto pravljenja čuda, Isus upućuje na Božiju riječ. Pouka Hristovim sledbenicima danas: umjesto svetih mjesta i predmeta Sveto pismo.

Jan_Hus_at_the_Stake
Spaljivanje Jana Husa

3. Pošto je Hristos ukazao na Sveto pismo, đavo prelazi na taj teren (Matej 4:6). Koristiti Sveto pismo ili Bibliju kao relikviju od koje se neprijatelj Boga i ljudi plaši očigledno ničemu ne pomaže. Sam đavo je citirao (doduše van konteksta) stihove iz Svetog pisma i time ih izopačio. Ispravno čitanje, tumačenje i razumijevanje Svetog pisma je jedina odbrana od zloupotrebe svetog teksta.

4. Pošto nije uspio nijednim ranijim pokušajem, sotona prelazi na područje zapovijedanja i sile. „Sve ću dati tebi ako padneš i pokloniš mi se.“ U ovom slučaju govorimo o prisilnom pozivu na obožavanju onoga ko/što nije Bog. U jevanđelju po Mateju Isus je jedini kome se ljudi klanjaju, kome služe i koga tim svojim činom obožavaju (Matej 2:2.8.11, 8:2, 9:18, 14:33, 15:25, 20:20, 28:17). Ukoliko svijet posmatrate sa biblijske tačke gledišta, Bog je jedini dostojan obožavanja – sve drugo je pogrešno. Sa druge strane, svako od nas ima pravo da izabere svoj fokus obožavanja i zato će biti odgovoran jedino Bogu. Niko od nas nema pravo da bilo koga forsira da obožava / bogosluži ili se klanja onako kako on ne želi da služi. U trenutku prisile, nasilnici staju na stranu đavola koji je od Isusa zahtijevao da mu se pokloni. Ovo je činjenica koju su mnogi samozvani Hristovi sledbenici kroz istoriju uveliko zaboravljali. Na žalost.

Čudnovati pas

Čovjek je poveo svog novog psa prvi put u lov. Ubrzo, pogodio je divlju patku koja je pala u jezerce. Pas je prošetao po vodi, dočepao patku zubima i donio je. Zapanjen, čovjek je pucao na drugu patku i, na njegove oči, pas ponovo nije propao u vodu dok je išao da je donese.  Pročitajte više „Čudnovati pas“