Deset razloga zašto ne treba čitati Bibliju

1. Može te potaknuti da iza sebe ostaviš nešto vrijedno i korisno onima koji dolaze na ovaj svijet iza tebe
Možda ćeš poželjeti da pronađeš veći cilj života kome bi se posvetio od onih svakodnevnih koji nam se serviraju: jurnjava za uživanjem i ličnim zadovoljstvima.

2. To može promijeniti tvoje pretpostavke o Bogu
U ovom trenutku, tvoja slika o Bogu može biti uveliko obojena onim koji se izdaju kao “Božji sledbenici i Njegovi predstavnici” a koji ti, u isto vrijeme, prikazuju sliku Boga u kojeg nisi siguran da želiš da povjeruješ. Ako počneš da čitaš Bibliju za sebe, možeš otkriti da mnoge tvoje pretpostavke o njemu, su zasnovane na tuđim mišljenjima, i da ne nalaze svoje uporište u ovoj, za hrišćane, svetoj knjizi.

3. Možeš otkriti razliku između formalne religioznosti i živog odnosa sa stvarnom ličnošću
Čitajući možeš otkriti da ono što si do sada smatrao religioznošću se često svodi na formu koja ponekad nema uticaja niti velike veze sa tvojim svakodnevnim životom. Čitajući Sveto pismo može se desiti da susretneš veličanstvenu ličnost Isusa iz Nazareta koji je dao mnoge čudne izjave, a jedna od njih da je još živ i da je s njime moguće ostvariti komunikaciju.

4. Ovo čitanje može promijeniti tvoj karakter
Možeš biti inspirisan da se prema ljudima ponašaš drugačije: da djeluješ u korist obespravljenih, potlačenih ili onih koje svi odbacuju ili mrze. Znam, znam … reći ćeš kako to nije česta pojava u religioznom svijetu oko tebe. Ali ovo čitanje je posebno jer će te potaknuti da se malo više pozabaviš sobom, a ne drugima kao što nam je svima lakše i udobnije.

5. Može te dovesti do tačke da konačno prihvatiš sebe
Dok doživljavaš razvoj biblijske priče, primijetićeš koliko mnogo u njoj ima ljudi čija biografija nije bila uopšte idealna. U njoj ćeš pronaći mnogo više ljudi bez oreola nego onih sa njima. Ali u isto vrijeme, otkrićeš kako se njihov život postepeno mijenjao nakon susreta sa živim Bogom. Svako od nas može da odahne, prestane da se upoređuje sa drugima i živi život dopuštujaći Bogu da se pozabavi njegovim slabostima i propustima dok ih u konačnici ne pobijedi.

6. To može uticati na tvoje odnose sa ljudima
Možda ćeš i ljude oko sebe početi da posmatraš na jedan sasvim drugačiji način. Umjesto da stalno očekuješ kako ti možeš da profitiraš, počećeš razmišljati kako ti možeš da doprineseš njihovom dobru. Možda, za početak, pronađeš neko udruženje u svom okruženju koje se bavi nekim filantropskim aktivnostima. U svakom slučaju, ako budeš dovoljno dobar slušač onoga što čitaš u Bibliji, vjerujem da će to pozitivno uticati na ljude oko tebe. To je iskustvo nekih čitača ove knjige, iako ne, na žalost, svih.

7. To može dovesti do promjene tvojih vrijednosti
Svi se mi kuvamo u istom loncu i na sve nas utiču jednake vrijednosti društva oko nas. Veoma često, one idu u sebičnom pravcu: ja, meni, moje … Nakon što počneš razmišljati drugačije, velika je vjerovatnoća da ćeš početi drugačije i da se ponašaš. Ljudi oko tebe mogu primijetiti tu promjenu, jer počinješ da djeluješ suprotno onome što većina drži da su glavne vrijednosti. Budi spreman da izgledaš drugačije i spreman na primanje raznih etiketa poput uštogljen, staromodan, umišljen, pametuje, misli da je jedini u pravu i slično.

8. Možeš postati nezadovoljan
Dok čitaš događaje o požrtvovnosti nesavršenih ljudi iz prošlosti, možeš se utopiti u te priče. Možeš postati nezadovoljan svojim trenutnim načinom življenja i krenuti u avanturu koja će te odvesti u jednom sasvim novom pravcu. Poznajem mnoge ljude čiji život se iz temelja promijenio i to doslovno.

9. Možeš prepoznati da su ljudi oduvijek bili ovakvi
Iako se svijet danas uveliko razlikuje od svijeta iz biblijskih vremena, prepoznajemo da su ljudi uvijek bili isti – sa istim potrebama, sa istim jakim i slabim stranama. Ljudi koji su sebični, slomljeni i zbunjeni, ali koji često završavaju život obnovljeni, osnaženi i uvjereni kome mogu da vjeruju i gdje pripadaju.

10. Možda ćeš poželjeti da pobudiš interes za čitanje u drugima
Biblija je pisana duži vremenski period od strane različitih autora. Lično vjerujem da je to Bogom nadahnuta knjiga. Nije jednostavna i laka za čitanje, ali taj napor se na kraju isplati. Dok sam otkrivaš svijet Biblije i njenih ličnosti, poželjećeš da to podijeliš sa drugima, da i druge potakneš da sami za sebe steknu svoje mišljenje o ovoj knjizi i njenom Autoru. To je bila moja želja u ovom tekstu.

Poruke iz Svete zemlje: Vitanija kod Jordana

Sledeće u nizu mjesta koje sam posjetio tokom svog putovanja po Izraelu je Vitanija kod Jordana ili Qaser el-Yahud. Vjerovatno nam je svima poznatije kao mjesto krštenja Isusa Hrista. Naravno, kao i svaka druga lokacija u ovom području, i ova je označena na par mjesta kao autentična. Tačnije, nekoliko bliskih prilaza rijeci Jordan je uređeno za turiste kao mjesto krštenja. Jevanđeoski tekst ne daje preciznu lokaciju nego opisuje: ” … dođe Isus iz Galileje na Jordan k Jovanu da se krsti” (Matej 3:13)

Ova lokacija je prilično izdvojena od naseljenog mjesta i, slobodno se može reći, pusta. Do nje vodi put od najbližeg većeg gradića, Jerihona. Budući da sama lokacija graniči sa susjednom zemljom Jordanom, neophodno je proći kontrolu vojnog punkta. Sama lokacija nije pretrpana sa vojnicima kao što je to slučaj na nekim drugim mjestima: samo dvojica raspoloženih mladih vojnika su primijećena u blizini.

Mjesto je veoma posjećeno od strane turista koji upravo ovdje žele obaviti vjerski obred krštenja. Ostaci pagansko-ritualno-magijskih ideja su još uvijek prisutni među mnogim hrišćanima i oni ih potiču da smatraju posebno svetim određena mjesta i predmete. Ovo je prilično strano jevanđelju Isusa Hrista, čija misija spasenja je obuhvatala i pokušaj promjene fokusa u tadašnjoj religiji Jevreja: sa forme na suštinu. Tako sam na samom ovom mjestu susreo dvije posebne zanimljivosti.

Prva je vezana direktno uz ovo mjesto i ono što ono predstavlja. Grupa turista koja je zajedno sa svojim sveštenikom izašla iz autobusa rumunskih registracija je privodila kraju obred krštenja. Opšte je poznato da je Isus Hristos, kao i njegovi sledbenici u prvih par vijekova, kršten uronjavanjem. To znači da je cijelo tijelo osobe pogruženo (umočeno) u vodu. Ovo potvrđuje i sam grčki glagol βαπτιζο koji van religiozne upotrebe objašnjava bojanje tkanina potpunim potapanjem u vodu. Krštenje na škropljenjem nastaje u kasnijim vremenima i pravdalo se nedostatkom vode ili mogućnosti za pogružavanje. Spomenuti rumunski turisti su prevalili više od 2800 km da bi taj obred obavili na ovom istorijskom mjestu. Ali sam obred je obavljen škropljenjem a ne uronjavanjem u vodu. Ne kritikujem ničije neznanje niti praksu. Jednostavno sam bio zatečen velikom željom pojedinaca da se ovaj obred obavi na ovom mjestu, a koji je ipak učinjen na drugačiji način od originalnog. Tome je posvjedočila i jedna od krštenih osoba koja je nakon obreda škropljenjem, kada su svi krenuli ka autobusu, ušla sama u vodu i sama se uronila.

Druga zanimljivost je vezana za jednog drugog turistu s ovog istoga mjesta. Bio je to jedan fini dobrodržeći gospodin u svojim kasnim godinama koji je na ovo mjesto, čini mi se, došao sa svojom suprugom. Ono čime se on izdvajao od svih drugih turista je bio njegov talisman. Ukucajte ovu riječi u google pretraživač i wikipedia će vam reći da je to “riječ arapskog porijekla koja označava predmet ili neku drugu stvar koja se čuva i nosi, jer po opštem vjerovanju donosi sreću, odnosno štiti vlasnika od nesreće. Svaki predmet ili stvar može biti talisman, što je individualno. Mora se dobro čuvati jer je i sam gubitak znak buduće nesreće.” Nasmiješeni brkati čikica veoma spreman da mi pozira nosio je oko vrat krst. To ne bi bilo ništa novo da ovo nije bio zaista veeeliki krst, ali napravljen, izgleda, od nekog laganog drveta jer se nije primjećivalo da mu pravi probleme pri hodu. Dok je bio na ovoj zemlji Gospod Isus je pokušavao da ljude uputi na pravi oblik ispoljavanja duhovnosti. I u njegovo vrijeme su postojali ljudi koji su vlastite podvige (u obliku crkvenih predmeta i zgrada) smatrali velikim, zaboravljajući na njihovu stvarnu namjenu. Sve je trebalo da usmjerava ljude u pravcu Boga bez pokušaja da istakne veličinu niti pobožnost pojedinca (Matej 6:1). Hristos je upozoravao da je on veći od crkvenih građevina (Matej 12:6) i važniji od bilo kojih velikih ljudi iz prošlosti (Matej 12:42, Jovan 8:58).

Iako su sve ovo sasvim uobičajene pojave u hrišćanskoj tradiciji, očekivao sam da će ljudi koji odlaze na ova putešestvija i toliko mnogo ulažu u njih, biti zainteresovaniji za suštinu od forme. A opet, bez obzira gdje se nalazili, svako od nas može pasti u ovu istu zamku. Potrebno je pronaći istinski autoritet za hrišćansku duhovnost i djelovati prema istom. Za hrišćane svih vijekova i lokacija to je bilo Sveto pismo. Pišem bilo, jer očigledno je ono vremenom postalo zatrpano mnogim drugim glasovima. Potrebno je da obrišemo prašinu sa ove knjige i zapitamo se, svako od nas za sebe lično, šta kaže Gospod.

Bogovi umiru

Bogovi ovog svijeta su bolesni na smrt. Ako neko u to ne vjeruje, sledeći put kad se probudi u velikoj noćnoj tišini ili po danu, neka samo posluša. I malo kasnije, u srcu tišine, čuće zvuk koji dolazi: tupi, nezgrapni topot nogu bogova koji se teturaju po zemlji; ogromne bijele ruke se vijore poput moljaca; kratki jauk muke i očaja. I svi drhtimo na taj zvuk jer svjedoči smrti bogova što je zastrašujuća stvar.

Kojih bogova? Onih koje obožavamo. Bogova koje obožavaju naši neprijatelji. Njihova sveta imena? Tu je nauka, kao prva: ona koja je trebala da spasi svijet od sirotinje i bolesti, na čijim ramenima čovječanstvo je trebalo krenuti naprijed i u visine, do zvijezda. Tu je i komunizam, taj sveti čovjek strašno željan krvnih žrtava ali veličanstven u obećanjima mesijanskog doba: od svakoga prema njegovim mogućnostima, svakome prema njegovim potrebama. Ili demokratija, taj nježni bog sa svojim jevanđeljem slobode za sve, uključujući i one ljude koji nakon vijekova iskorištavanja i zanemarivanja od strane starijih demokratija mogu biti oslobođeni sada osim ako ne upadnu u opasnost zamke novih eksploatatora. A s ovog spiska umirućih ne smijemo izostaviti ono što je često prolazilo kao bog crkve: boga koji posvećuje našu spoljnju politiku i naše poslovne metode, naše političke stavove i rasisitičke predrasude. Bog koji je, blagosloven bio, tražio tako malo a obećavao tako mnogo: mir uma, kraj naših kompleksa inferiornosti. Otiđi u crkvu i osjećaj se bolje. Porodica koja se moli zajedno ostaje zajedno. Ne može svako da si priušti psihijatra ili dvije sedmice solidnog odmora negdje u unutrašnjosti, ali svako može da si priušti ovakvog boga. On se nabavlja jeftino.

Ovo su bogovi u koje je svijet stavio svoje potpuno povjerenje. Neki od njih su naših posebni bogovi, a postoji i dosta drugih, svako može imenovati svoga. I gdje su oni sada? Oni umiru, umiru, i njihov sumrak se zgušnjava u noć. Gdje je sigurnost koju su obećavali? Gdje je mir? Strašna istina je da bogovi ovoga svijeta nisu više vrijedni našeg potpunog povjerenja ništa više od ljudi koji su ih stvorili. Uslovno povjerenje da, ali ne potpuno.

Iz knjige Magnificent Defeat, Frederick Buechner

Jevanđelje srijedom: Matej 18. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Međuljudski sukobi su uvijek bili problem. Osim bolesti, čini se da ništa ne izaziva veću muku među ljudima. Ko od nas nije iskusio nemogućnost sna zbog pokvarenog odnosa sa nekim do koga nam je stalo? Filozofi i književnici su se bavili ovim problemom, opisujući ga i tragajući za rješenjem. Ovom temom se bavi i Sartrovo djelo “Iza zatvorenih vrata” koje sadrži njegovu čuvenu rečenicu “Pakao, to su drugi (ljudi)”. Teškoću suživota čine drugi ljudi koji pojedinca otuđuju i zaključavaju u određeni oblik bivstvovanja, tvrdi Sartr, čime se ograničava njegova sloboda.

Jevanđelje po Mateju 18. poglavlje se uveliko bavi međuljudskim odnosima. Prevodi sa naslovima daju sledeći sadržaj:

– Poziv za oponašanje djece
– Opasnost sablazni
– Moć apostolskih veza
– Pitanje o opraštanju
– Priča o dvojici dužnika

Vijekovima su čitaoci nagađali o kojoj dječijoj osobini Isus govori kada koristi djecu kao model onih koji će imati pristup carstvu nebeskom. Iz njegovih riječi saznajemo da je u pitanju poniznost (18:4): prepoznavanje vlastite nemogućnosti da sami stignu tamo gdje Bog želi da svi budu. Kao što su djeca ovisna o svojim ovozemaljskim roditeljima, tako je Hristos želio da Njegovi sledbenici prepoznaju svoju potrebu za Njim. A za takav korak, poniznost je od suštinske važnosti.

Naše današnje zanemarivanje onih koji nas okružuju nalazi osudu u pouci o sablazni. “Niko od nas ne živi sebi i ne umire sebi,” podsjeća apostol Pavle. Tako sve ono što osoba čini može i bez njenog znanja da naškodi drugima oko nje. Posebno je važno biti obazriv prema onim malima, kaže Isus, koji vjeruju u Njega.

Kada nastane problem i ne postoji mogućnost da dvije osobe riješe vlastiti sukob, potrebno je pronaći instancu koja će donijeti adekvatnu presudu. Za većinu nas danas to su sudovi svih nivoa, dok Hristos predlaže da među hrišćanima tu ulogu obavi njihova zajednica. Pripadnost crkvi ima svoje prednosti ali i odgovornosti: danas se uglavnom traga za prvima, dok se druge zanemaruju. U konačnici, riječ je o vjerovanju u postojanje autoriteta van nas samih koji može pomoći pri nesuglasicama.

Svjesni da se sukobi ponavljaju, učenici su tražili odgovor koliko dugo opraštanje – što je bilo Hristov predlog za rješenje sukoba – treba da se upotrebljava kao opcija. Tvrdi se da je u to vrijeme tri puta bio stav velikodušnih. Petar je želio da bude bolji od ovih pa je oproštenje predložio da se iskoristi sedam puta za osobu koja ponavlja problem. Hristov odgovor je kako njih onda, tako i nas danas, zatekao nespremne: “Ne velim ti do sedam puta nego do sedam puta sedamdeset” (18:22). Mnogi u ovim brojkama nalaze sličnost sa Lamehovom željom za trajnom osvetom (1. Moj. 4:24). Dok su ljudi spremni da istrajavaju u osveti, Hristos predlaže da takvi budu na području opraštanja.

I na kraju ovog poglavlja nalazimo priču o dvije osobe koje su bile dužne nejednake iznose novca (18:23-35). Osoba kojoj je oproštena velika suma nije bila spremna isto da učini drugome koji mu je bio dužan mizernu svotu. Kada bi svako od nas polazio od prepoznavanja Božjeg praštanja naših propusta, mnogo lakše bi doživljavao slabosti svojih bližnjih. U suštini, svi koji mole Očenaš se obavezuju na ovaj oblik ponašanja: “I oprosti nam dugove naše kao i mi što opraštamo dužnicima svojim” (Matej 6:12).