Sretno vještice!

Društvene mreže imaju čudesnu sposobnost da nevažne događaje učine važnim, a onim važnim smanje ili povećaju značaj u zavisnosti od broja „šerovanja linkova“. Njihova viralnost – a ne istinitost i korisnost – čine ih čitljivim i dostupnim. To važi i za današnji datum, 31. oktobar, kada različite grupacije obilježavaju njima važne praznike. Tako se u Indiji danas proslavlja nacionalni dan jedinstva. U Kambodži se obilježava rođendan kralja oca. Katolička crkva se sprema za obilježavanje praznika svih svetih, dok u pravoslavlju se danas opominju apostola Luke, jevanđelista i, prema istočnoj tradiciji, ikonopisca. Protestantske denominacije koje još uvijek održavaju svoju vezu sa korijenima reformacije sjećaju se dana kada je Luter zakucao svojih 95 teza na vrata vitenberške katedrale. Istog dana se dešava i tzv. Halloween, na neke jezike preveden i kao dan, ili bolje rečeno, noć vještica.

O porijeklu i istoriji ovoga dana je mnogo pisano. Veza sa religijom druida, tamnim i mračnim ritualima, žrtvovanje bogu Samhainu (ili Samanu??), fokusu na mrtvima (zanimljivo je ovo uporediti sa sličnim naglaskom nekih tradicionalnih crkava) … je prilično poznata i možete je pronaći u svim enciklopedijama i člancima o ovoj tematici. Osnovne karakteristike se kreću od autentičnog i stvarnog zanosa misterioznim i mračnim silama tame do kulturološkog i zabavnog oblačenja kostima, ukrašavanjem bundeva, strašnih priča i horor filmova. Međunarodnu popularnost su ove aktivnosti stekle promovisanjem kroz filmove i nekritičkim usvajanjem od strane drugih kultura. U tom pravcu je zanimljiva pojava sasi dana ili na portugalskom Dia do Saci čime neke brazilske nevladine organizacije žele da se odupru amerikanizaciji i globalizaciji, te pokušavaju da održe vlastiti foklor, običaje i kulturu.

Na našim područjima, ili bar na društvenim mrežama, je vidljivo slično probuđenje. Sve više nailazim na one koji u ovom internacionalnom kulturološkom fenomenu vide napad na njihove kolektivne duhovne vrijednosti. A pošto je napad najbolja odbrana zato se Halloween satanizuje (a čini se da mu ne treba mnogo 🙂 i posmatra kao jedan od najvećih problema sa kojima se danas – bukvalno danas – susrećemo mi i naša djeca. Daleko da branim i afirmišem Noć vještica kao takvu. Moja uvjerenja možete prepoznati u tekstovima ovog bloga gdje zastupam jevanđeoske vrijednosti i težim da one zažive u mom životu i iskustvu. Ali mislim da to ne znači frontalnu borbu protiv svega i svakoga sa čim i kim se ja ne slažem i u šta ne vjerujem.

Ukoliko vjerujemo da iznad nas postoji božanstvo koje se, igrom slučaja, našlo baš na našoj strani (ili mi na Njegovoj), zanimljivo je da se Ono čini mnogo tolerantnijim na mnoge negativne pojave i ljudske ludosti nego što su to Njegovi nazovi sledbenici. Čak i kada govorimo o hrišćanima, mogu se pronaći slične paralele. Čini mi se da se u ovom kontekstu mogu vrlo korisno upotrijebiti riječi fantastičnog Marinka Madžgalja iz jedne od najpoznatijih sekvenci u seriji Crni Gruja. Kada susreću turskog špijuna (Dragan Jovanović) prerušenog u pravoslavnog sveštenika, on lobira za Boleta riječima:

„Mi više nismo kicoši na crkvu, mi smo se sad prosvetlili i sekularizovali …“

U ovim riječima ima tako mnogo istine! Oni koji su do juče bili veliki protivnici crkve i svega duhovnog, sada su odjednom veliki pobornici i zagovornici crkvenih i vjerskih vrijednosti. U isto vrijeme, često je životni stil takvih mnogo više sekularan nego duhovan, dok postoji samo veza sa tradicionalnim i sa revnovanjem. A ovakav oblik revnovanja, prema riječima apostola Pavla „nije po razumu“ (Sveto pismo, Rimljanima poslanica apostola Pavla 10:2). Isto kao što su se prije tridesetak i kusur godina u odorama ateizma protivili vjernicima sada se to isto čini samo što je meta promijenjena. Meta su sad nevjernici, vješci i vještice … a plašim se kako ne treba mnogo vremena i neprilika da to postanu i vjernici, samo drugačijeg folklora, tradicije i denominacije.

Osvrćući se na sličan problem sukoba vjere i nevjere, morala i strasti, u kome mu se čini da ovo drugo pobjeđuje, Meša Selimović piše:

„… poletjeće noćas vještice s kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesečine, i niko neće ostati razuman, buknuće ljudi strašću i bijesom, ludošću i željom da se upropaste, odjednom, svi, kuda ću ja? Trebalo bi se moliti, tražiti milost od Boga za sve grešne, ili kaznu, da ih urazumi? Zar ništa ne pomaže sve što činimo? Je li riječ Božja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluho za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se ruši kao trula ograda pred krdom divljih strasti? … Da nije suviše suho i neprivlačno ono što dajemo u zamjenu za sočno drevno divljanje? Čime se suprostavljamo čarima pradavnih doziva? … Nikoga ne tužim, Bože koji sve znaš, i budi milostiv i meni, i njima, i svim grešnim ljudima.“ 

Kada posmatramo pojave oko nas, potrebno je razlučiti kulturološke obrazce i slike od stvarnih negativnih duhovnih sila i njihovog obožavanja. Nije uvijek jednostavno i lako otkriti laž; zato je korisnije provoditi vrijeme u traganju za istinom. Posebno je upitno nekritično usvajanje tuđih kulturnih obrazaca. To je veći problem od samog napada i omalovažavanja svega onoga što je drugo i drugačije. Pozitivno će biti mnogo lakše usvojeno promovisanjem dobrog i ispravnog nego kritikovanjem lošeg i pogrešnog. Zato podijelimo jevanđelje na adekvatan način i ono loše će izgubiti svoju draž.

„Proroci svi jednoglasno proriču dobro caru“

Tada car Izrailjev sabra oko četiri stotine proroka, i reče im:
– „Hoću li ići na vojsku na Ramot Galadski ili ću se okaniti?“ A oni rekoše:
– „Idi, jer će ga Gospod dati u ruke caru.“ A Josafat reče:
– „Ima li tu još koji prorok Gospodnji da ga pitamo?“ A car Izrailjev reče Josafatu:
– „Ima još jedan čovjek, preko kojega bismo mogli upitati Gospoda; ali ja mrzim na nj, jer mi ne proriče dobra nego zlo; to je Miheja sin Jemlin.“ A Josafat reče:
– „Neka car ne govori tako.“ Tada car Izrailjev dozva jednoga dvoranina, i reče mu:
– „Brže dovedi Miheju sina Jemlina.“
A car Izrailjev i Josafat car Judin sjeđahu svaki na svojem prijestolu obučeni u carske haljine na poljani kod vrata Samarijskih, i svi proroci prorokovahu pred njima. I Sedekija sin Hananin načini sebi gvozdene rogove, i reče:
– „Ovako veli Gospod: ovijem ćeš pobosti Sirce dokle ih ne istrijebiš.“ Tako i svi proroci prorokovahu govoreći:
– „Idi na Ramot Galadski, i bićeš srećan, jer će ga Gospod dati caru u ruke.“ A poslanik koji otide da dozove Miheju reče mu govoreći:
– „Evo, proroci proriču svi jednijem glasom dobro caru; neka i tvoja riječ bude kao riječ njihova, govori dobro.“ A Miheja reče:
– „Tako da je živ Gospod, govoriću ono što mi Gospod kaže.“  I kad dođe k caru, reče mu car:
– „Miheja! hoćemo li ići na vojsku na Ramot Galadski ili ćemo se okaniti?“ A on mu reče:
– „Idi, bićeš srećan, jer će ga Gospod dati caru u ruke.“ A car mu reče:
– „Koliko ću te puta zaklinjati da mi ne govoriš nego istinu u ime Gospodnje?“ Tada reče:
– „Vidjeh sav narod Izrailjev razasut po planinama kao ovce koje nemaju pastira; jer reče Gospod: ovi nemaju gospodara; neka se vrate svak svojoj kući s mirom.“

Sveto pismo

Rasipništvo

Danas smo jako osjetljivi na rasipanje novcem. Čak i mnogo siromašnijima od brunejskog sultana to zamjeramo. Javni novac je naš novac koji su nam uzeli – želimo da znamo kako se upotrebljava i koristi. Kada kažu, Vlada je uložila toliko i toliko novca, to nikada nije bio njen novac, to je uvijek novac poreskih obaveznika. A čini se da je uvijek bilo tako. Dok hodam gradom u kome se trenutno nalazim, nailazim na ogromne drevne građevine koje su koštale hektare šuma i brojnih života. Mnoge od njih su podizane u čast i slavu bogova i svetaca, što paganskih što hrišćanskih. Jedna od takvih građevina je i ova na slici, crkva posvećena Sulpisu pobožnom, biskupu Burža, kanonizovanom svecu katoličke crkve.

Kada sam prvi put vidio ovu zgradu, na um su mi došle misli riječi Hristovog učenika koji ga je izdao: „Zašto se čini takva šteta? Jer se mogaše ovo prodati skupo i novci dati se siromasima?“ (Jedan drugi tekst kaže kako je on mnogo više mario za svoj džep nego za siromašne, ali to je već druga priča). Zdrav razum, a i tekst apostola Pavla, nas uvjeravaju: „Bog koji je stvorio svijet i sve što je u njemu, on budući gospodar neba i zemlje, ne živi u rukotvorenijem crkvama.“ Ne treba Bogu ogromna skupa građevina, to ljudi traže. U onom negativnom kontekstu, ona je tu zbog manipulacije i indoktrinacije. Jedan pisac to opisuje na sledeći način: „Blistavi raskoš i svečani obredi očaravaju čula i ućutkavaju glas razuma i savjesti. Oko je očarano. Raskošni hramovi, veličanstvene procesije, zlatni oltari, dragim kamenjem ukrašeni kovčezi sa relikvijama svetaca, odabrane slike i umjetnički kipovi, – sve to probuđuje estetsko čuvstvo. I uho je očarano. Muzika je nenadmašiva. Kada zazvuče bogati tonovi orgulja, pomiješani sa melodijama mnogih glasova, i odjeknu kroz visoke kupole i kolonade veličanstvenih katedrala, duša se ispunjava strahom i poštovanjem. … Ali, Hristovoj veri nije potrebna ovakva raskoš da bi joj služila kao preporuka.“

Sa druge strane, u jednom drugačijem kontekstu, ovakve i slične građevine su izraz ne samo ljudskih mogućnosti i estetskih dometa arhitekture. One su pokazatelj unutrašnje čežnje da se nekome i nečemu višem i većem od samog sebe oda čast i poštovanje i obožavanje. Ta potreba je istinska i suštinska i često ju ušutkamo diveći se samom sebi, za kratko vrijeme. A kada ispliva na površinu, zahtijeva odgovore, čvršće i trajnije od stogodišnjih temelja na kojima počivaju srednjovjekovne bogomolje kojima se divimo. Ostaje pitanje, na šta ja sebe rasipam i šta obožavam?

Jevanđelje srijedom: Matej 24. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Nakon što je u prethodnom, 23. poglavlju, Isus podijelio svoju kritiku jevrejskih vođa u sedam tačaka, završio je cijeli svoj govor ne baš tako ohrabrujućim riječima: „Eto će vam se ostaviti vaša kuća pusta“ (Matej 23:38). Sledeće, 24. poglavlje, počinje riječima da se On kretao od hrama (ἀπὸ τοῦ ἱεροῦ) i željom Njegovih učenika da mu pokažu taj grandiozni objekat, djelo Iroda velikog. Čini se da su oni napravili vezu između Hristovih riječi i lokacije na kojoj se nalazio te zaključili kako će doći trenutak kada će hram biti opustošen. Upravo to i sam Hristos naglašava u jev. po Mateju 24:2. Njegove učenike interesuje kada će se tako loša stvar desiti? Nestanak hrama za njih je isto što i posledak vijeka, kraj svijeta (Mat. 24:3b). Tada Isus počinje izlagati svoje učenje o poslednjem vremenu što se u teologiji naziva eshatologija

Njegova prva misao je povezana sa potencijalnim prijevarama. „Čuvajte se da vas ko ne prevari,“ su riječi koje odjekuju iz ovog poglavlja. Tri puta spominje (Matej 24:5.11.24) lažne mesije i lažne proroke, koji će se dolaziti u Njegovo ime. Iako neće uspjeti da oponašaju način Hristovog dolaska – „na oblacima nebeskim sa silom i slavom velikom“ (Matej 24:30) – oni će uspjeti da prevare mnoge (Matej 25:4). Njihov glavni asortiman u varanju će biti „znaci i čuda“ (Matej 24:24) koji bi trebali da im osiguraju natprirodni identitet. Isus nas podsjeća: nema svako čudo porijeklo u Bogu, postoje i saradnici mračne strane koji to mogu da čine. Sigurnost se nalazi u tome da se osoba ne izlaže ovakvim pojavama (Matej 24:26) nego da pažnju pokloni upoznavanju sa Hristovim riječima (Matej 24:35). 

Evo još nekoliko važnih principa koji treba da nas vode u življenju i iščekivanju Hristovog povratka: 

  1. Hristov dolazak je ličan, javan, vidljiv, doslovan i siguran.
  2. Niko ne zna tačno vrijeme Njegovog povratka, ali blizina je nagoviještena određenim znacima sa području prirode i ljudskih odnosa.
  3. Istorija ovog svijeta ima svoje kretanje ka vrhuncu i smislu. Događaji na zemlji nisu samo besmisleno ponavljanja bez kraja.
  4. Dobro će pobijediti zlo. Iako trenutni raspored ovih snaga u borbi između dobra i zla može izgledati drugačije, Isus nas uvjerava u pozitivan ishod zemaljske istorije.
  5. Hristov dolazak podrazumijeva obnavljanje. Drugi pisci Novog zavjeta govore o „novom nebu i novoj zemlji.“ Život će se nastaviti ali u mnogo kvalitetnijem obliku: bez smrti, bolesti, grijeha i zla. Srednjovjekovna predstava dosadnog bitisanja na oblaku sa harfom nema jevanđeosku podršku.
  6. Sud i razdvajanje. Na žalost, biće onih koji neće nastaviti da žive. Jedna od osnovnih razlika koja se spominje u ovom tekstu je prihvatanje Hristovog poziva da “stražimo.” To je osnovna razlika između onih koji će prepoznati vrijeme u kome žive i onih koji neće „ni osjetiti.“ Poređenje sa potopom govori o ignorisanju upozorenja i svih činjenica od strane onih koji će biti izgubljeni.
  7. Bez obzira na sve informacije, Hristov dolazak će biti iznenadan. Spremnost za ovaj događaj se ne mjeri znanjem, koliko kvalitetom karaktera. Mnogi neće ni dočekati ovaj trenutak, njihov život će se završiti ranije, ali to ne znači da će završiti na pogrešnoj strani. Naš odnos prema ljudima i životu ukazuje koliko smo blizu vrijednostima jevanđelja.

Veliki broj hrišćanskih vođa i crkava se uveliko pozabavio ovozemaljskim problemima te je zapostavio promovisanje ove biblijske istine. Mnogima je politički aktivizam bliži od biblijske eshatologije. Neki čak smatraju da „novi svijet“ nastupa kada crkva i njeni lideri preuzmu vlast na ovome svijetu. Sa druge strane, za mnoge je prethodni period u kome je jedna religija imala dominaciju dovoljan razlog da ne požele ponavljanje takvog vremena. Bez obzira na sve, nismo ostavljeni u neznanju: Hristos je dao dovoljno uputstva za sve one koji žele da budu „gotovi, jer u koji čas ne mislite doći će Sin čovječji“ (Matej 24:44).

Iskušenje moći

Opet uze ga đavo i odvede na goru vrlo visoku, i pokaza mu sva carstva ovoga svijeta i slavu njihovu. I reče mu: sve ovo daću tebi ako padneš i pokloniš mi se. (jev. po Mateju 4:8-9)

Kada se zapitam zašto je tokom zadnjih nekoliko decenija u Francuskoj, Njemačkoj, Holandiji, Kanadi i Americi toliko ljudi napustilo Crkvu, logično se nameće riječ „moć“. Jedna od najvećih ironija u istoriji hrišćanstva je to da su njegove vođe neprestano popuštale pred iskušenjem moći – političke, vojne, ekonomske ili moralne i duhovne – iako su nastavljali govoriti u ime Isusa, koji se nije držao svojih božanskih moći, već se preobrazio i postao kao mi. Iskušenje izbora moći kao najadekvatnijeg oruđa u propovijedanju jevanđelja najveće je od svih. Čujemo od drugih, ali govorimo i sami sebi da je posjedovanje moći koja je u službi Boga i naših bližnjih dobra stvar. Ovakva razmišljanja potaknula su vojne pohode, organizovana je inkvizicija, porobljeni su Indijanci, rodila se želja za uticajnim položajima, sagrađene su biskupske palate, veličanstvene katedrale i luksuzne obrazovne ustanove. Sve je to uključivalo mnogo moralne manipulacije. Kada god je došlo do velike krize u istoriji Crkve, razlog je uvijek bilo primjenjivanje sile onih koji tvrde da su sledbenici siromašnog Isusa lišenog moći.

Šta moć čini tako nedoljivom? Možda moć nudi laganu zamjenu za težak zadatak ljubavi. Čini da je lakše biti Bog nego voljeti Boga, kontrolisati ljude nego ih voljeti, biti gospodar živoa nego voljeti život. Isus pita „Ljubiš li me?“ Mi pitamo: „Možemo li sjesti sa tvoje desne i lijeve strane u tvome carstvu?“ (vidjeti Matej 20:21). Od trenutka kada je zmija rekla „u onaj dan kad okusite s njega otvoriti oči, pa ćete postati kao bogovi i znati što je dobro što li zlo“ (1. Moj. 3:5), mi smo u iskušenju da ljubav zamijenimo sa moći. Isus je proživljavao to iskušenje na najteži način od pustinje pa sve do krsta. Duga, teška istorija Crkve je istorija ljudi koji su stalno u iskušenju da izaberu moć umjestu ljubavi, kontrolu umjesto krsta, vođstvo umjesto da budu vođeni. Oni koji su odoljeli toj napasti i tako nam dali nadu istinski su sveci.

Henri Jozef Machiel Nouwen, (24.1.1932 – 21.9.1996) bio je holandski katolički sveštenik, profesor, pisac i teolog

Jedno mi je jasno: privlačnost moći raste ako bliskost vidimo kao prijetnju. Hrišćanskom vođenju posvetili su se mnogi ljudi koji ne znaju kako ostvariti zdrave, bliske odnose, te su ih zamijenili kontrolom. Mnogi graditelji hrišćanskih carstava su ljudi koji nisu bili sposobni primati i davati ljubav.

Henri J. M. Nouwen, „U Isusovo ime“