Vera i neverje u svetlosti jevanđelja

Verujući čovek, neverujući čovek – kako su to, u suštini, apstraktne reči! Kao da verujući čovek svagda i svo vreme veruje. I kao da neverujući čovek sve vreme živi svojim neverjem. U Jevanđelju, otac bolesnog deteta obraća se Hristu rečima: “Verujem Gospode! Pomozi mome neverju!” (Mk. 9:24) I u ovim rečima ima više istine o čoveku, više duboke i stvarne istine, nego u svim apstraktnim sporovima o veri neverju.

Verujući čovek, ako je iskren prema sebi, zna da isuviše često živi kao da nema nikakvoga Boga, i da suviše često u zbrci i strci svakodnevnice gubi, raspršuje svoju veru. A u nekom neverujućem čoveku često ima više tuge za Bogom, više tuge za Svetlošću i Istinom, nego u nekom samozadovoljnom verniku-fariseju. Zato su u najdubljem smislu, tako isprazni i tako bespredmetni svi sporovi o veri i neverju.

Ove misli prolaze čoveku kroz glavu dok čita i sluša sporenja o religiji. S obe strane, čuje se hvalisanje o svojim pobedama i trijumfima: nastupa sila protiv sile, propaganda protiv propagande, mržnja protiv mržnje, i, u krajnjem ishodu, tako često, čak, i zlo protiv zla. Ali, svekoliko Hrišćanstvo tvrdi da se zlom ne može uništiti zlo, da se ne može mržnjom pobediti mržnja – sve je to “ovaj svet”, za koji je odavno rečeno da “u zlu leži” (1. Jov. 5:19).

I zar onda, nije pravo vreme da se mi, koji sebe nazivamo verujućima, setimo tog središnjeg paradoksa Hrišćansva – da je njegova pobeda jedino u krstu, u nepobedivoj i nepojmivoj sili krsta, u jedinstvenoj krasoti i duhonosnoj dubini krsta? Zar Hristos nije došao da nas spasi, ali ne silom, niti spoljašnjom pobedom, već zapovešću da saznamo kakvoga smo duha, da bi u nama dejstvovala sila krsta?

I zaista je zapanjujuće da i danas, tamo gde se vodi borba protiv Hrišćanstva, pobeđuju samo oni koji se nasilju suprostavljaju isključivo istinom, mržnji – isključivo ljubavlju i žrtvom, huci i buci propagande – isključivo “glasom tihim i tananim”, tišinom i svetlošću istinske vere. … Vreme je da se “svetu koji u zlu leži” suprostavi ne čudo, ne autoritet i ne hleb, već onaj likujući oblik dobra, ljubavi, nade i vere, bez koji se rod ljudski guši.

(A. Šmeman, Živeti danas po jevanđelju)

I za izbore je potrebna vjera (po drugi, i svaki, put)

Prije deset godina, tačnije 8. septembra 2010. godine sam pisao na svom blogu tekst sa istim naslovom. Zato se ovaj zove isto tako, samo “drugi put”. Iako je bilo mnogo više izbora, ne mislim da sam ja adekvatan da propratim i komentarišem svaki od njih. Šta više, nisam ja mnogo politički pismen mada živimo u vremenu kada svako za sebe misli da to jeste. Budući da je moja profesija i preokupacija – kao što i samo ime ovog bloga kaže – duhovna stvarnost, pokušaću da iz te perspektive (duhovnost, teologija, Sveto pismo) dam svoje mišljenje o ovoj pojavi.

Ljudi su se oduvijek grupisali i organizovali na određene načine. Šira porodica, pleme, selo, grad, država … Kroz istoriju su se ti oblici razvijali i stigli smo do današnje demokratije kao najkorisnijeg koncepta za najveći broj ljudi. Kao i sve drugo što je ljudsko, i ona je daleko od idealnog i savršenog i uveliko zavisi od korisnika i izvođača, sa obe strane: i onih koji biraju i onih koji su birani. Ako je to tačno onda dolazimo do pitanja karaktera, morala, vrijednosti, pa čak i duhovnosti.

Sa te strane su jako zanimljivi stavovi duhovnih vođa (na Balkanu). Oni veoma rijetko daju svoja (kritička i analitička) mišljenja o djelovanju vladajućih (i ostalih) stranaka. To bi bilo dobro kada bi se poštovao sekularni aspekt i odvojenost vjere i države. Ali to se u potpunosti mijenja pred izbore. Tada duhovne vođe, veoma često, staju na stranu određenih stranaka – po pravilu onih na vlasti – i javno pozivaju i usmjeravaju vjernike u pravcu njihovih biračkih spiskova. Koliko bi ljepše i korisnije bilo da čujemo – za promjenu – od vjerskih vođa da pozovu na ljepše komuniciranje između stranaka, manje sukoba, prljavih političkih poteza i ružnih riječi na koje smo tako navikli u predizbornom periodu da ih smatramo normalnim i poželjnim. Vjerske vođe bi trebalo da upozore protiv kulta vođa, ličnosti, i na kraju, prevelikog uzdanja u čovjeka. Riječi Svetog pisma su veoma jasne: “Prođite se čovjeka, kojemu je dah u nosu, jer šta vrijedi?” Ovim riječima prorok Isaija nije negirao vrijednost čovjeka nego preveliko uzdanje u istog. Sa druge strane, trebalo bi da biramo one najbolje među nama, one koji uistinu vrijede i rade za dobro svih. Naviknuti na pragmatizam oligarhije mnogi će se pitati da li takvi uopšte postoje među nama.

Kada sam zadnji put pisao o ovoj temi, boravio sam u svojoj zemlji. Sada ove riječi pišem hiljaduišeststotina kilometara daleko od svoje kuće. Ova sredina je (politički) malo bolje uređena, ali čovjek je svuda ist. I ovdje je ljudska priroda ista, pokvarena, grešna i sebična (prema učenju Svetoga pisma). Ono što je malo izgrađenije jeste sistem kontrole na svim nivoima. Zapadna Evropa i drugi dio bogatijeg svijeta još se održava na pokradenom bogastvu iz vremena kolonizacije. Ali i to dolazi svom kraju. Možda zato treba da promijenim naslov: “Iza izbora je potrebna vjera.” Ukoliko su politički sistemi i vodeće ličnosti jedino u čemu vidimo izlaz iz krize u kojoj se nalazimo, nećemo daleko stići. Možda do nekih izlaza iz zemlje, graničnih prelaza, gdje će nas opet sresti neki drugi sistemi koji malo nude, a puno traže.

Za kraju ću kopirati par rečenica iz prethodnog teksta: “Ja ću se ipak ove godine na izborima opredijeliti za istu opcije kao i na svim prethodnim. Mnogo mi je lakše povjerovati u Onog koga ne vidim, nego u ove koje vidim i gledam već godinama. Tako da pozivam sve da za sebe lično izaberu Boga, koji jedini može da unese red u život svakog pojedinačnog glasača.”

O prirodi ljudskoj

Eto, griješe, truju se, raspadaju se; preziru i nipodaštavaju svakog, mrze jedni druge; dužni su, lakomi, sramotni, ali svako od njih drži glavu visoko, oštro gazi, slobodno gleda, dobro jede, lijepo se nosi, nikog se ne boji i ne stidi, radi šta hoće, ima što želi.

– Niko im ništa ne može!

I kad se svi, ovako kako jesu, nađu na drugom svijetu (jer, često joj je iznemogla misao bježala tamo), njoj se sve čini – ma koliko da je grehota – da nijedno od njih neće oboriti oči ni pred sjajem Božjeg lica, i da će se i tamo oni izdići, izdvojiti od ostalih i vladati po svojoj volji i svojim zakonima.

Ivo Andrić, Mara Milosnica

Smisao patnje

Jednom je, pošto je pokušala samoubistvo, na moju kliniku primljena majka dječaka koji je umro u jedanaestoj godini. Moj kolega, dr Kocourek, pozvao ju je da se pridruži logoterapijskoj grupi.

Slučajno sam ušao u prostoriju gdje se izvodila psihodrama. Majka je pričala svoju životnu priču. Poslije smrti svog dječaka ostala je sama s drugim, starijim sinom, bogaljem, koji je bolovao od dječije paralize i bio u kolicima. I majka se pobunila protiv sudbine. Ali, kada je pokušala samoubistvo, sprečio ju je bogalj: on je volio da živi! Za njega je život imao smisla. Zašto za majku nije? Kako bi mogla ponovo da ga otkrije? I kako bismo joj pomogli da ga ponovo postane svjesna?

Improvizujući, ušao sam u diskusiju i počeo da postavljam pitanja jednoj ženi iz grupe. Upitah je: ”Koliko imate godina?” Odgovorila je: ”Trideset”. Nastavih: ”Zamislite da nemate trideset nego osamdeset godina i da ležite na samrtnoj postelji. Bacate pogled na svoj prošli život, život u kome niste imali djece ali ste imali mnogo novca i uživali ugled u društvu”. Upitao sam je šta u takvoj situaciji osjeća: ”Šta mislite o svom životu? Šta sebi govorite?” Navodim njene riječi sa magnetofonske trake: ”Udala sam se za milionera. Živjela sam lagodno, u izobilju. Baš sam živjela, ljubakala sam se i koketirala sa muškarcima! Eto, sada imam osamdeset godina, djece nemam. Gledajući unazad, u svemu tome ne mogu da vidim nikakvog smisla. Zaista moram da kažem da mi je život promašen…”

Tada sam zamolio majku bogalja da isto tako zamisli kako u osamdesetoj godini gleda na svoj prošli život. Evo šta je ona na to rekla: ”Željela sam da imam djece i želja mi se ispunila: jedan dječak je umro, a drugi, bogalj, bio bi poslat u neki zavod da se ja nisam za njega pobrinula. Mada je bogalj i bespomoćan, on je ipak moje dijete. I zato sam mu, što sam više mogla, život učinila ispunjenim; napravila sam od njega, što sam mogla boljeg čovjeka.” Tada je briznula u plač i nastavila: ”Što se mene tiče, mirne duše se mogu osvrnuti na svoj prošli život. Mogu da kažem da mi je život imao smisla i namučila sam se da ga ispunim. Učinila sam sve što sam mogla, najbolje što sam mogla za svog sina. Život mi nije promašen!” Gledajući na svoj život sa samrtne postelje, odjednom je bila sposobna da u njemu nađe smisao, smisao koji uključuje i njene patnje.

Zatim sam, obraćajući se cijeloj grupi, prešao na drugo pitanje: “Da li je majmun od koga se dobija serum poliomelitisa, pa ga neprestano bodu iglama, sposoban da ikada shvati smisao svog bola? Nije, naravno, jer svojom ograničenom inteligencijom ne može da uđe u ljudski svijet u kome njegov bol jedino može biti shvatljiv.” Pitao sam dalje: “A šta je sa čovjekom? … Zar je nezamisliva mogućnost neke druge dimenzije, neki svijet iznad čovekovog svijeta, svijet u kome je odgovor na pitanje konačnog smisla čovjekove patnje?”

Viktor Frankl

(psihijatar i psihoterapeut koji je nekoliko godina bio

zatvorenik u nacističkim koncentracionim logorima)