Sudbina čovjeka u savremenom svijetu

Živimo u vrijeme ludila. Niko nije primijetio da je čovjek jednostavno poludio. Zbog žudnje za životom, zbog ljubavi prema palom svijetu, on je izgubio ravnotežu i srušio se. Čovjek se otvorio za svaku vrstu ludila, za demoniju svake vrste, njime su ovladale demonske kosmičke i socijalne sile. Usled te hipnoze čovjek postaje opsjednut ili elementarnim kosmičkim telurskim silama zemlje, rase, naroda, pola ili elementarnim socijalnim silama ekonomskih interesa, novca, klasa, socijalnih grupa, partija. Ali duhovno je potpuno dezorganizovan.

Savremenom kolektivnom ludilu i opsjednutosti, savremenom polidemonizmu i idolatriji, moguće je suprostaviti se jedino kroz mobilizaciju duhovnih snaga. Sama po sebi, socijalna organizacija je nemoćna da se suprostavi haotičnom raspadanju svijeta i čovjeka. Čovjek će se razdvajati u dva suprotna pravca, u pravcu poživotnjenja ili u pravcu mašinizacije. Spasenje može da donese samo nova duhovnost u kojoj će ljubav prema Bogu biti i ljubav prema ljudima, u kojoj će sloboda od vlasti svijeta takođe biti i ljubav prema čitavoj Božijoj tvorevini, u kojoj će duhovni život čovjekov biti ne samo iskupljenje već i stvaralačko djelo u svijetu.

 

Zlatno pravilo

Hristos nas uči da ne brinemo o tome koliko treba da primimo, nego koliko možemo da damo. Mjerilo naše dužnosti prema drugima je upravo ono što smatramo da je njihova dužnost prema nama. U ophođenju prema drugima, prenesimo se uvijek u njihov položaj. Nastojmo da shvatimo njihova osjećanja, njihove teškoće, njihova razočarenja, njihove radosti i njihove tuge. Poistovijetimo se s njima i postupajmo s njima onako kako bismo sami željeli da oni postupaju prema nama kada bismo bili na njihovom mjestu. To je pravi zakon časti. … To je načelo Neba i ono će biti izgrađeno u svima koji su se pripremili za svetu nebesku zajednicu.

Tršić, nedaleko od rodne kuće Vuka Stefanovića Karadžića

Nijedan čovjek, koji ima pravu predstavu o tome šta čini savršeni karakter neće propustiti da ispolji Hristovo saučešće i nježnost. Blagodat svojim uticajem omekšava srce, oplemenjuje i čisti osjećanja, darujući nam nebesku istančanost i osjećanje pristojnosti. Mjerilo zlatnog pravila je mjerilo hrišćanstva; sve što je manje od toga je prevara. Religija, koja navodi ljude da malo cijene ljudska bića, koja je Hristos toliko cijenio da je svoj život dao za njih; religija, koja nas navodi da budemo nemarni prema ljudskim potrebama, patnjama ili pravima, lažna je religija. … Hrišćanstvo u svijetu ima tako malo sile zato što ljudi samo nose Hristovo ime, dok se životom odriču Njegovog karaktera. Zbog toga se i huli na Gospodnje ime.

Misli s Gore blagoslova, str. 147-9.

Ne vidjeh ubavije zemlje

Ne vidjeh od Pariza do Pireja, a bogme ni do slavnoga Petrograda, ubavije zemlje od ove, niti gradova u kojima bi se bolje poznavala čovjekova mjera. Onima koji se tu rode, vjerovatno se čini da je čaršija sagrađena upravo oko njihove kolijevke, i u čast njihova rođenja. Ali ne vidjeh nigdje ni lažljivije zemlje od ove. Kad bi istina bila sve što su mi govorili, a ja zapisao i vama na znanje i ravnanje predao, u tim bi šumama živjeli sedmoglavi zmajevi, anđeli bi s neba padali u bašče, vile i vještice se naganjale po brezovim šumama i jedne drugima ženske podvale činile, i ništa od onoga što o svijetu znamo, čemu su nas antički mudraci poučili i što je bezbroj puta provjereno, ne bi bilo tačno. Kad bi istina bila sve što su mi govorili, mogli bismo zaboraviti sami sebe, zato vjerujem da nam je razboritije zaboraviti tu lijepu zemlju. Barem dok se njezini ljudi pameti ne dozovu i ne prime naša znanja, jer bi nas u suprotnom omađijati mogla njezina ljepota, pa da njima postanemo nalik. (Miljenko Jergović)

Orwell ili Huxley?

Orwell je upozoravao da će nas nadvladati vanjski nametnuto ugnjetavanje. Ali u Huxleyevoj viziji, nije bilo potrebe da Veliki brat lišava ljude njihove autonomije, zrelosti i istorije. Kako je on to vidio, ljudi će voljeti ono što ih ugnjetava, obožavaće tehnologije koje će poništavati njihove sposobnosti za razmišljanje. Ono čega se Orwell plašio bili su oni koji će zabraniti knjige. Ono čega se Huxley plašio je da neće biti razloga za zabranu knjiga, jer neće biti nikoga ko bih ih želio čitati. Orwell se bojao onih koji će nam uskratiti informacije. Huxley se bojao onih koji će nam dati toliko informacija što će nas učiniti pasivnim i sebičnim. Orwell je strahovao da će istina biti sakrivena od nas. Huxley je strahovao da će se istina utopiti u moru nevažnih podataka. Orwell je predviđao da ćemo se nalaziti u kulturi porobljavanja. Huxley je predviđao kulturu trivijalnosti … ukratko, Orwell se plašio da će nas uništiti ono što mrzimo, dok se Huxley plašio da će nas uništiti ono što volimo.

Neil Postman, Amusing Ourselves to Death