Orwell ili Huxley?

Orwell je upozoravao da će nas nadvladati vanjski nametnuto ugnjetavanje. Ali u Huxleyevoj viziji, nije bilo potrebe da Veliki brat lišava ljude njihove autonomije, zrelosti i istorije. Kako je on to vidio, ljudi će voljeti ono što ih ugnjetava, obožavaće tehnologije koje će poništavati njihove sposobnosti za razmišljanje. Ono čega se Orwell plašio bili su oni koji će zabraniti knjige. Ono čega se Huxley plašio je da neće biti razloga za zabranu knjiga, jer neće biti nikoga ko bih ih želio čitati. Orwell se bojao onih koji će nam uskratiti informacije. Huxley se bojao onih koji će nam dati toliko informacija što će nas učiniti pasivnim i sebičnim. Orwell je strahovao da će istina biti sakrivena od nas. Huxley je strahovao da će se istina utopiti u moru nevažnih podataka. Orwell je predviđao da ćemo se nalaziti u kulturi porobljavanja. Huxley je predviđao kulturu trivijalnosti … ukratko, Orwell se plašio da će nas uništiti ono što mrzimo, dok se Huxley plašio da će nas uništiti ono što volimo.

Neil Postman, Amusing Ourselves to Death

Novogodišnje želje jednog roditelja

„Bože mili, kud sam zaš’o, / Noć me stigla u tuđini.“ Prvi put sam čitao Preradovićevu pjesmu u kući mojih roditelja. Već tad sam shvatio jačinu i istinitost ovih stihova, iako je to iskustvo bilo jako daleko od mene. Ali prije par večeri, kad sam napravio ovu sliku, nervni završeci mojih moždanih ćelija su, na sebi svojstven način, riječi ove pjesme vratile u prvi plan. Počinjem da se pitam, ima li u mislima roditelja ičeg drugog osim njihove djece? Šta ih očekuje u životu? Njihovi potencijalni strahovi mene već danas plaše. Pravo je pjevao Bora Čorba: „Djecu ti neću oprostiti!“

U isto vrijeme, osluškujem odjeke iz „najluđe noći.“ To je „dozvola za grijeh“, „bijeg u ništavilo“, „ludilo i zezanje“ … terminologija zavisi od toga koji pogled na svijet vam je bliži. Kako je moguće da ima onih koji još uvijek ne vide prazninu svega toga? Ili sam ja (pod uticajem svog iskustva) indoktriniran melanholijom i pesimizmom?

U svom magnovenju pitam se, gdje je ta domovina, pjesniče, gdje svako jutro sunce sine, kuda duša diše, a srce bije? U koju sigurnost da odvedemo svoju djecu? „There’s a killer on the road!“ Morisson je bio u pravu: Zato, uzmimo dugačak odmor i igrajmo se sa djecom (Take a long holiday / Let your children play). Vrijeme koje provedemo zajedno jedino ih može pripremiti za put u njihovu noć, gdje god da ih ona zadesi. Ne dozvolimo da odrastu sami ili sa strancima. Ona će nam to možda oprostiti, ali ima ko neće.

Sretan novi dan

Moj sin Isak je rođen 2014. i ima više od tri godine, kako ga ja još uvijek predstavljam ljudima. Odnedavno je počeo da, svaki put kada ustane, odškrine vrata sobe, kuhinje, kupatila – u zavisnosti gdje se ko od nas tada nalazi – uzvikne „Novi dan!“ Nije uvijek zadovoljan našom reakcijom: očekuje da se svaki put iznenadimo i oduševimo, pa čak malo i uplašimo. Nakon što je nekoliko dana ponovio ovaj svoj ritual, uvjerio me u istinitost i smisao svojih riječi te dijelim sa vama ono što me naučio moj trogodišnji sin. Malo više od tri godine. 

Ovih dana mi jedni drugima izražavamo najljepše želje za novi period vremena. Sa mnogo aspekata ova podjela na godine ima smisla, ali možda bi trebali malo „usitniti“ kada posmatramo svoj vlastiti život. Što ste stariji, vrijeme brže prolazi tako da se godina dana ne čini mnogo velikom i dugačkom: brzo ona prođe. Ali, sa druge strane, ko nam može garantovati i tu godinu? Pored dugoročnog planiranja i razmišljanja, valjalo bi staviti naglasak i na svaki (novi) dan. 

Prečesto nismo zadovoljni trenutnim stanjem. Sa nostalgijom gledamo unazad u zlatne prošle dane. Prošlost je bolja jer je poznata, ne donosi strah i nesigurnost kao budućnost. Takođe, u to vrijeme smo bili mlađi, a samim tim je sve izgledalo drugačije. Oni snažniji među nama pronalaze osnovu i da se nadaju boljem u budućnosti. Kada kažu „Sretna nova godina“ ne znaju tačno šta bi trebalo donijeti tu sreću, ali se uvjeravaju: „Mora biti bolje!“ Čak i kad smo dotakli dno, jedina opcija je da se odgurnemo o isto ka površini. I tako, u našem razmatranju lijepe prošlosti i očekivanju bolje budućnosti, prolaze dani. 

Ako je nekog ova Isakova misao podsjetila na onu latinsku Carpe diem, možda nije mnogo pogriješio. Mada, moram da vas razočaram, moj sin je ne poznaje i još uvijek ne zna da čita. U svojoj prvoj knjizi Oda, Horacije (65-27 prije Hrista), jedan od vodećih rimskih lirskih pjesnika, je napisao sledeći citat odakle mi uzimamo poznatu uzrečicu: 

Ne pitajte (to je zabranjeno znanje), koje su naše određene godine, 
moje i tvoje; ne pregledajte tablice vavilonskih vidjelaca. 
Mnogo je bolje nositi budućnost, moj Leukone, kao i prošlost, 
Bilo da nam Jupiter ima dati još mnoge zime, ili je ovo naša poslednja; 
Prokušaj svoje vino i dokaži svoju mudrost; život je kratak, treba li se nadati više? 
U trenutku našeg razgovora, zavidno vrijeme je bilo daleko, 
Uhvati sadašnji trenutak (Carpe diem), vjeruj u sutra onoliko koliko možeš. 

Helenistički bogovi nisu mnogo marili za ljude, osim ako od njih nisu imali neke koristi. Zato Horacije ne očekuje pomoć sa strane i ne nudi puno optimizma. Čovjek je sam kovač svoje sreće – u otuđenom svijetu do ove tvrdnje dolazimo induktivnim putem, preko vlastitog iskustva, jer drugačijeg, na žalost, nemamo. Ali jedan životni vijek poslije Horacija, nastupa čovjek koji je učio prilično drugačije, i riječima i djelom. Prema životu, tačnije rođenju, tog čovjeka mi mjerimo vrijeme i brojimo godine. 

On nije tvrdio da je čovjek napušteno biće niti da čovjek čovjeku treba da bude vuk. Uvjeravao nas je da nismo sami te da se Bog veoma interesuje i intenzivno brine za svakog od nas pojedinačno. Njegovo rođenje je bilo vrhunski dokaz pažnje onoga koji sjedi na prijestolu svemira. U jednom od Njegovih zabilježenih govora, pozvao nas je da se ne brinemo za budućnost, da je prepustimo Njemu, te da se usmjerimo na mudro iskorištavanje povjerenog nam dana. „Ne brinite se dakle za sutra; jer sutra brinuće se za se. Dosta je svakom danu zla svoga.“ (jev. po Mateju 6:34). Danas je jedino vrijeme koje imamo, sutra nije sigurno. 

Neki od onih koji su povjerovali u Njegove riječi iskusili su sledeće i pozvali i druge da to dožive: „Svakoga jutra posvetite sebe za taj dan Bogu. Predajte sve svoje planove Njemu da budu izvršeni ili napušeni, onako kako Njegovo proviđenje odredi. Život u Hristu je život mira. Vaša nada nije u vama samima, već u Hristu. Vaša slabost združena je sa Njegovom silom, vaše neznanje sa Njegovom mudrošću, vaša nesigurnost sa Njegovom postojanom snagom.“ Danas već, jer sutra nije naše. 

Bogovi umiru

Bogovi ovog svijeta su bolesni na smrt. Ako neko u to ne vjeruje, sledeći put kad se probudi u velikoj noćnoj tišini ili po danu, neka samo posluša. I malo kasnije, u srcu tišine, čuće zvuk koji dolazi: tupi, nezgrapni topot nogu bogova koji se teturaju po zemlji; ogromne bijele ruke se vijore poput moljaca; kratki jauk muke i očaja. I svi drhtimo na taj zvuk jer svjedoči smrti bogova što je zastrašujuća stvar.

Kojih bogova? Onih koje obožavamo. Bogova koje obožavaju naši neprijatelji. Njihova sveta imena? Tu je nauka, kao prva: ona koja je trebala da spasi svijet od sirotinje i bolesti, na čijim ramenima čovječanstvo je trebalo krenuti naprijed i u visine, do zvijezda. Tu je i komunizam, taj sveti čovjek strašno željan krvnih žrtava ali veličanstven u obećanjima mesijanskog doba: od svakoga prema njegovim mogućnostima, svakome prema njegovim potrebama. Ili demokratija, taj nježni bog sa svojim jevanđeljem slobode za sve, uključujući i one ljude koji nakon vijekova iskorištavanja i zanemarivanja od strane starijih demokratija mogu biti oslobođeni sada osim ako ne upadnu u opasnost zamke novih eksploatatora. A s ovog spiska umirućih ne smijemo izostaviti ono što je često prolazilo kao bog crkve: boga koji posvećuje našu spoljnju politiku i naše poslovne metode, naše političke stavove i rasisitičke predrasude. Bog koji je, blagosloven bio, tražio tako malo a obećavao tako mnogo: mir uma, kraj naših kompleksa inferiornosti. Otiđi u crkvu i osjećaj se bolje. Porodica koja se moli zajedno ostaje zajedno. Ne može svako da si priušti psihijatra ili dvije sedmice solidnog odmora negdje u unutrašnjosti, ali svako može da si priušti ovakvog boga. On se nabavlja jeftino.

Ovo su bogovi u koje je svijet stavio svoje potpuno povjerenje. Neki od njih su naših posebni bogovi, a postoji i dosta drugih, svako može imenovati svoga. I gdje su oni sada? Oni umiru, umiru, i njihov sumrak se zgušnjava u noć. Gdje je sigurnost koju su obećavali? Gdje je mir? Strašna istina je da bogovi ovoga svijeta nisu više vrijedni našeg potpunog povjerenja ništa više od ljudi koji su ih stvorili. Uslovno povjerenje da, ali ne potpuno.

Iz knjige Magnificent Defeat, Frederick Buechner

Novogodišnje odluke?

I don’t believe in New Year’s resolutions. I think if you want to change something, change it today and don’t wait until the New Year.

Georgina Bloomberg

polys-equestrienne-team-620px

Ne vjerujem u novogodišnje odluke. Ako želiš nešto da promijeniš, mislim da to treba promijeniti danas i ne čekati do Nove godine. 

Đorđina Blumberg