Oznaka: briga

Zabava i brige

Obično se industrija zabave i sna uzima kao primjer kad manipulator nema namjeru da izvrši ideološki i politički uticaj na naša vjerovanja stavove i vrijednosti, već samo da ih eksploatiše po principu: što se više vidi, čuje, pomiriše, okusi, opipa i dozna … to se više želi, kupuje, troši, zabavlja, sanja, uživa … „velika rijeka ljudskih naklonosti teče prema uživanju“ (Marx). Lenjinu je već bilo jasno da se iza industrijalizacije zabave i sna kriju ideološko politički ciljevi. On doslovno piše: „Pikantne novosti, svakog dana fabrikovane od strane velikih buržoaskih listova, koji se time bave da unosno prodaju „najsvježije“ i „najpikantnije“ vijesti, unaprijed su namijenjene baš tome da odvlače pažnju mase od stvarno važnih pitanja, od stvarne podloge visoke politike.“ Ono što je važno potiskuje se onim što je interesantno. Kad se opasnost približuje, u duši čovjekovoj govore uvijek dva glasa podjednako jako: jedan veoma razumno govori da čovjek treba da promisli kakva je opasnost i kojim će se načinom izbaviti od nje; drugi još razumnije govori da je suviše teško i mučno misliti o opasnosti kada nije u čovjekovoj vlasti da sve predvidi i da se spase od opšteg toka stvari i zato je bolje ne obazirati se na ono što je teško dogod to ne nastupi, pa misliti o onom što je prijatno. Kad je čovjek sam, on se, većinom povodi za prvim glasom, a kad je u društvu, naprotiv – za ovim drugim. Ne zaboravimo da među gomilama koje se zabavljaju ima mnogo onih koji, svjesno ili nesvjesno, bježe od sebe i traže zaborav. Varamo se ako mislimo da se gomile zabavljaju iz čiste potrebe za razonodom. To je samo privid, i ako zavirimo ispod površine toga vidljivog ponašanja otkrićemo da je potreba za razonodom izraz dublje potrebe da se pobjegne od sebe, od stvarnosti koja nas postvaruje. To je potreba za životom jednoga drugog Ja koje tek živi u trenucima zaborava svakodnevnog Ja. Čovjek ne može da misli na svoje brige i svoju bijedu kad je obuzet svojom razonodom. Kad trči za loptom, ne misli na svoje obaveze; kad na ekranu posmatra zavodljive kretnje lijepe žene, začas bježi ispred bračnog jarma; kad lovi srnu, ne misli na svoju, nego na njenu smrt!

„Jedina stvar koja nas tješi u našoj bijedi jeste razonoda, a to je međutim najveća od naših bijeda. Jer to je uglavnom što nas sprečava da mislimo o sebi, i što nas neosjetno upropašćuje. Da nije toga, bilo bi nam mučno, i ta muka bi nas gonila da tražimo neko pouzdanije sredstvo da je se otresemo; ali razonoda nas zabavlja i dovodi nas neosjetno do smrti“ (Paskal, Misli). Što je više briga i strepnje – to je veća potreba za zabavom. Ljudi se boje sebe i zato ne mogu da se razonode sami, nego u gomilama iz kojih crpe psihološku sigurnost i istovjetnost sudbine. Čak se i ne zabavljaju na svoj način nego svi na isti način, što je osoben slučaj identifikacije u uvjetima kada je gomila na bilo koji način ugrožena. I sfera zabave je postala sfera otuđenja, jer trenutni zaborav svih prokletih pitanja života i smrti ne ukida i ne rješava ta pitanja koja se, već narednog sata ili dana, ponovo vraćaju u nesretnu svijest, još više otežala od crnih sumnji i briga. 

Kada tuđe snove kupuje za svoj novac, on na nestvaran način zadovoljava sve stvarne poterbe. Snovi su od kapitalne važnosti za kapital. Ako pojedinac ne može da proizvodi sam nego udružen sa drugima, on ne umije ni da se zabavlja sam, nego u gomili; ako je uključen u jedan sistem masovne proizvodnje, on ne može da gaji lični stil u potrošnji… Moć masovne proizvodnje jeste u tome da proizvodi isto, dok je osobina masovne potrošnje da troši na isti način ono što je proizvedeno. Jednom sistemu masovne proizvodnje odgovara masovni potrošač lišen ličnog ukusa i sklonosti. Talasu standardizacije nije podlegla samo proizvodnja nego i potrošnja, jer ljudi ne mogu da troše ništa drugo do ono što se proizvodi. Način proizvodnje određuje način potrošnje. Ljudi ne mogu masovno da koriste drugu kulturu do one koja se u građanskom društvu masovno proizvodi, kulturu iz konfekcije.

Građansko društvo je u svojoj biti represivno društvo. Svojim pravnim, običajnim, moralnim i religioznim normama ono je svakom svom članu odredilo šta smije i šta ne smije, šta treba i šta ne treba, šta je sveto i šta je svjetovno. Svojim sistemom obrazovanja i vaspitanja ono više ohrabruje pokoravanje tim normama nego ispoljavanje ličnih mogućnosti. Frojd: „Utvrdili smo da čovjek postaje neurotičan jer ne može da podnese obim odricanja koja mu je nametnulo društvo radi svojih kulturnih ideala.“
Izgleda da je zapadni čovjek sit razuma koji je za njega simbol kontrole ne samo fizičke nego i psihičke stvarnosti. Zato se on, s vremena na vrijeme, nastoji da oslobodi kontrole razuma na nerazuman način. „Čovjek otkriva kakvo je zadovoljstvo da se barem povremeno otrgne od razuma i da se preda iskušenjima bezumlja.“ U tome ga izdašno podstiču prodavci sreće koji dobro smišljenim simbolima pomažu najdublje ukorijenjenim nagonima da dođu do riječi. U tim trenucima, „cijela se zemlja pruža kao vrt zadovoljstva,“ a granice između dobra i zla, svetog i svjetovnog, istinitog i lažnog itd. brišu se. Posmatrač sa strane jedino može da zabilježi ovaj opasni izlazak čovjeka iz sebe u mračnu oblast iracionalnog.

Đuro Šušnjić, Ribari ljudskih duša

Kako smo podcijenili smrt?

Kada umre nekoliko osoba koje poznajemo u kratkom vremenskom periodu, mi se za kratko ozbiljnije pozabavimo fenomenom smrti. Tada najčešće, u kraju iz koga ja potičem, ljudi se pitaju: “Šta je ovo ovako zaredalo?” A možda je preciznije reći da se u takvom trenutku smrt pozabavila nama. Jer, razmišljajući na ovaj način, mi pravimo najmanje dvije greške. Prva je da zaboravljamo da se smrt dešava svakodnevno. Guglajući za ovom informacijom pronalazim da:

  • svaki dan umre 151 600 osoba
  • svaki sat umre 6316 muškaraca, žena i djece
  • 105 ljudi završi svoj život svake minute
  • a dok ste prešli sa jedne riječi u ovom tekstu na drugu, dakle svake sekunde, umru dvije osobe

Druga greška koju pravimo jeste da smrt ozbiljnije osjećamo tek kada nam uzme nekoga ko je nama jako poznat, blizak i drag. Naravno, niko od nas nema dovoljno energije da otplače i ožali svaki pojedinačni kraj života na ovoj zemlji. Bilo bi to nemoguće jer bi u tom slučaju teško mogli nastaviti sa normalnim življenjem. Sa druge strane, svakodnevno izvještavanje o ogromnom broju mrtvih otupilo je naše senzore koji nas obavještavaju o konačnosti i našeg vlastitog života. Smrt ogromnog broja drugih ljudi je odavno postala zabava koju konzumiramo uz omiljenu hranu i piću. U isto vrijeme, stvarne smrti ljudi koje smo poznavali i voljeli dešavaju se daleko od naših očiju. Oni provode svoje poslednje dane u bolnicama, uz nepoznate ljude koji se brinu, često nezadovoljni iznosom koji dobiju za taj “posao”. Za njihovu smrt ih takođe pripremaju “plaćenici”. A sahranama običnih ljudi i žena prisustvuje sve manje i manje osoba. Ovo poslednje je dio mog posla i sve rjeđe vidim i rodbinu pored otvorenog groba osobe koju sahranjujemo. Često čujem da kažu pošto nisu uspjeli da se vide za života, njihov dolazak na sahranu toj osobi neće značiti mnogo. I koliko god je ova misao istinita, ona samo ukazuje na sve veću udaljenost živih od mrtvih, života od smrti. A to u suštini ukazuje na ogromnu provaliju koja postoji između ljudi. No, samo da podsjetim: ne ide se na sahranu zbog mrtvih, nego zbog ožalošćenih živih.

Prošle sedmice je umrla još jedna “poznata” osoba čija slava raste proporcionalno svakim sledećim danom poslije njene smrti. Bio je, kažu, kvalitetna osoba na ličnom i profesionalnom planu. Ali to nismo toliko često čuli dok nije umro. O pokojniku sve najbolje. Ako, i treba: nije smrt trenutak da pljujemo po bilo kome, koliko god on zao bio. Ali zašto smo tako škrti na pohvalama dok je osoba živa? Zar živi ne zaslužuju bar djelić onoga što u njima prepoznamo nakon što umru? Da li se svim tim silnim epitetima želimo opravdati što nismo tim istim ljudima poklanjali dovoljno pažnje i vremena za njihova života, možda posebno u teškim trenucima njihove bolesti? Dijelim Andrićevu, vjerujem, dobro poznatu misao:

“Tako se teško živi, tako se kratko živi, pa još polovica tog teškog i kratkog života nam prođe u mržnji i nesporazumima. Oh, ugasite mržnju! Ljudi su nama potrebni i nikako se, nikako se ne može živjeti bez opraštanja. Svi su mi ljudi i te kako potrebni. Svi, od ove starice koja me je primila na ruke kad sam došao na svijet, pa do onog nepoznatog prolaznika, koji će, kad mene budu nosili na neko groblje neki ljudi, skinuti kapu i prekrstiti se i zaželjeti mi vječni mir i laku zemlju. Vječni mir! – kako je dobra i velika i lijepa ta želja! O nepoznati dobri čovječe, blagodarim ti za tu želju tvoju! Živite i borite se kako najbolje umijete, molite se Bogu i volite svu prirodu, a najviše ljubavi, pažnje i saučešća ostavite za ljude, ubogu braću svoju, čiji je život nestalni plamen svijetla. Volite ljude, često im pomozite i uvijek ih požalite, jer su nam svi ljudi potrebni.”

Dok su vam vaši mili i dragi najbliži živi, uradite sve ono što za čim biste žalili što niste da ih sutra ne bude. Smrt neće čekati, nemojte je podcjenjivati. Živi ništa više ne mogu da urade za mrtve. Naše je samo danas, iskoristite ga.

Sretan novi dan

Moj sin Isak je rođen 2014. i ima više od tri godine, kako ga ja još uvijek predstavljam ljudima. Odnedavno je počeo da, svaki put kada ustane, odškrine vrata sobe, kuhinje, kupatila – u zavisnosti gdje se ko od nas tada nalazi – uzvikne “Novi dan!” Nije uvijek zadovoljan našom reakcijom: očekuje da se svaki put iznenadimo i oduševimo, pa čak malo i uplašimo. Nakon što je nekoliko dana ponovio ovaj svoj ritual, uvjerio me u istinitost i smisao svojih riječi te dijelim sa vama ono što me naučio moj trogodišnji sin. Malo više od tri godine. 

Ovih dana mi jedni drugima izražavamo najljepše želje za novi period vremena. Sa mnogo aspekata ova podjela na godine ima smisla, ali možda bi trebali malo “usitniti” kada posmatramo svoj vlastiti život. Što ste stariji, vrijeme brže prolazi tako da se godina dana ne čini mnogo velikom i dugačkom: brzo ona prođe. Ali, sa druge strane, ko nam može garantovati i tu godinu? Pored dugoročnog planiranja i razmišljanja, valjalo bi staviti naglasak i na svaki (novi) dan. 

Prečesto nismo zadovoljni trenutnim stanjem. Sa nostalgijom gledamo unazad u zlatne prošle dane. Prošlost je bolja jer je poznata, ne donosi strah i nesigurnost kao budućnost. Takođe, u to vrijeme smo bili mlađi, a samim tim je sve izgledalo drugačije. Oni snažniji među nama pronalaze osnovu i da se nadaju boljem u budućnosti. Kada kažu “Sretna nova godina” ne znaju tačno šta bi trebalo donijeti tu sreću, ali se uvjeravaju: “Mora biti bolje!” Čak i kad smo dotakli dno, jedina opcija je da se odgurnemo o isto ka površini. I tako, u našem razmatranju lijepe prošlosti i očekivanju bolje budućnosti, prolaze dani. 

Ako je nekog ova Isakova misao podsjetila na onu latinsku Carpe diem, možda nije mnogo pogriješio. Mada, moram da vas razočaram, moj sin je ne poznaje i još uvijek ne zna da čita. U svojoj prvoj knjizi Oda, Horacije (65-27 prije Hrista), jedan od vodećih rimskih lirskih pjesnika, je napisao sledeći citat odakle mi uzimamo poznatu uzrečicu: 

Ne pitajte (to je zabranjeno znanje), koje su naše određene godine, 
moje i tvoje; ne pregledajte tablice vavilonskih vidjelaca. 
Mnogo je bolje nositi budućnost, moj Leukone, kao i prošlost, 
Bilo da nam Jupiter ima dati još mnoge zime, ili je ovo naša poslednja; 
Prokušaj svoje vino i dokaži svoju mudrost; život je kratak, treba li se nadati više? 
U trenutku našeg razgovora, zavidno vrijeme je bilo daleko, 
Uhvati sadašnji trenutak (Carpe diem), vjeruj u sutra onoliko koliko možeš. 

Helenistički bogovi nisu mnogo marili za ljude, osim ako od njih nisu imali neke koristi. Zato Horacije ne očekuje pomoć sa strane i ne nudi puno optimizma. Čovjek je sam kovač svoje sreće – u otuđenom svijetu do ove tvrdnje dolazimo induktivnim putem, preko vlastitog iskustva, jer drugačijeg, na žalost, nemamo. Ali jedan životni vijek poslije Horacija, nastupa čovjek koji je učio prilično drugačije, i riječima i djelom. Prema životu, tačnije rođenju, tog čovjeka mi mjerimo vrijeme i brojimo godine. 

On nije tvrdio da je čovjek napušteno biće niti da čovjek čovjeku treba da bude vuk. Uvjeravao nas je da nismo sami te da se Bog veoma interesuje i intenzivno brine za svakog od nas pojedinačno. Njegovo rođenje je bilo vrhunski dokaz pažnje onoga koji sjedi na prijestolu svemira. U jednom od Njegovih zabilježenih govora, pozvao nas je da se ne brinemo za budućnost, da je prepustimo Njemu, te da se usmjerimo na mudro iskorištavanje povjerenog nam dana. “Ne brinite se dakle za sutra; jer sutra brinuće se za se. Dosta je svakom danu zla svoga.” (jev. po Mateju 6:34). Danas je jedino vrijeme koje imamo, sutra nije sigurno. 

Neki od onih koji su povjerovali u Njegove riječi iskusili su sledeće i pozvali i druge da to dožive: “Svakoga jutra posvetite sebe za taj dan Bogu. Predajte sve svoje planove Njemu da budu izvršeni ili napušeni, onako kako Njegovo proviđenje odredi. Život u Hristu je život mira. Vaša nada nije u vama samima, već u Hristu. Vaša slabost združena je sa Njegovom silom, vaše neznanje sa Njegovom mudrošću, vaša nesigurnost sa Njegovom postojanom snagom.” Danas već, jer sutra nije naše.