Riječ, dvije o Božiću

Ime dana kojim se obilježava Hristovo rođenje je različito u različitim jezicima. Englesko Christmas dolazi od Hristova misa. Na španskom (Navidad), portugalskom (Natal) i francuskom (Noël) riječi označavaju rođenje. Njemačko Weihnachten (kao i Weihnacht) ukazuje na blaženu, blagoslovenu noć. Na jezicima naših naroda, Božić je umanjenica riječi Bog, što ukazuje da se na taj dan rodio mali Bog, Božić. Sam termin nije naslavniji: malo iskrivljuje cijelu poruku i smisao, za moj ukus, u nekom mitološko-bajkovitom smjeru. Problematika postoji i oko datuma (i ovdje ne mislim da li je 25. decembar ili 7. januar), u koju radije ne bih ulazio: prošle godine sam zbog iste izgubio par prijatelja na facebooku. Radije bih napisao nešto o smislu ovog biblijskog događaja.

Pisci jevanđelja ukazuju na misao da je Bog odlučio da uzme ljudski oblik sa ciljem otkrivanja samoga sebe (Jovan 1:14-18, 14:9). On je mogao doći na ovaj svijet i na drugačiji način: kao odrastao čovjek. Biblija izvještava da je prvi čovjek stvoren kao takav (1. Mojsijeva 2:7-8) te da nije odrastao kao dijete. Umjesto toga, Bog je povjerio samog sebe zemaljskim roditeljima da bude hranjen, odgojan i štićen. Iako nam sama misao donosi mnoštvo pitanja, pokušajmo razumjeti šta tekst želi da nam poruči. To je bio način na koji je Bog pokazao svoju bezgraničnu ljubav prema čovjeku, koja je preuzimala veliki rizik i nije zadržala nikakvog „keca u rukavu.“ Jedino je na takav način čovjek u potpunosti mogao razumjeti kakav je Bog (Jevrejima 1:1-3). Samo ljubav bi se odlučila na takav način. Ljubav koja je dopustila svojim stvorenjima da Ga muče i ubiju umjesto da im vrati istom mjerom (Luka 23:34). Nema potrebe plašiti se takvog Boga, a pronalazimo svaki razlog da Ga obožavamo. A dobra vijest je da mi možemo postati slični onome što obožavamo. Obožavati i diviti se takvom Bogu znači postajati sve sličniji Njemu. To bi bio pravi smisao obilježavanja Božića.

Želim, želim, želim …

iStock_000009412810XSmall-425x250Šta ste vi poželjeli sebi za Novu godinu? Puno zdravlja, ljubavi, (novca), mira i sreće … Posve drugo je pitanje imaju li ikakve stvarne vrijednosti ove naše želje, no to je druga tema. Dok sjedim i pišem ovo zapušenog nosa i bolesnog grla, shvatam kako je zdravlje naša osnovna potreba. Sve ostalo je manje važno.

Pored zdravlja, javlja mi se, kao i svakome od nas, još jedna jaka želja. A to je želja da prestanem da želim. Dopustite da pojasnim ovu svoju želju.

Možda sam neke ovim asocirao na naučavanja Sidarte Gautame, prosvijetljenog indijskog plemića, poznatog kao Buda. Tvrdio je da je cijeli život patnja koja nastaje iz želje. Zato je 200px-Kamakura_Budda_Daibutsu_front_1885potrebno ugasiti svaku želju, postići nirvanu i dostići savršenstvo. Asketski život budističkih monaha slijedi njegov osmostruki put ostavljajući po strani sve ono što nas, neprosvijetljene, privlači i mami.

Budina koncepcija je striktno dualistička: jasno povlači crtu između duhovnog, pozitivnog i materijalnog, zlog. Sličnim, po mom mišljenju pogrešnim, putem su krenuli i osamljenici u hrišćanstvu koji negiranje tijela i materijalnog vide kao glavni domet vjere, a stilite (među njima posebno Simon), podvižnike koji su živjeli na stubu želeći da umrtvljivanjem tijela doprinesu spasenju svoje duše, drže nedokučivim idealom.

Isus iz Nazareta, koga stiliti tvrde da slijede, je ipak imao drugačije stavove. Samim svojim dolaskom na ovaj svijet, on je prigrlio isti, pokazao njegovu vrijednost. U svojoj molitvi je tražio da svoje učenike sačuva od zla, a ne da ih uzme od svijeta. Njega su optuživali da suviše pažnje daje „tjelesnim“ stvarima, za razliku od Jovana Krstitelja, njegovog preteče, koji je opet djelovao suviše asketski. Stara mudrost kaže kako onima koji to ne žele nije moguće ugoditi. No Isus je pokazao je da se može, treba i mora živjeti u svijetu, ali ne biti “od svijeta” tj. imati druge vrijednosti. I želje.

Ali zato treba izbjeći drugu, ništa manje lošu, krajnost hrišćanski hedonizam, jevanđelje Simeon_Stylites_stepping_downprosperiteta, health & wealth gospel. To je učenje zapadnjačkih TV evangelizatora koji uvjeravaju kako će spoj njihove molitve i vaše vjere donijeti do ogromnih promjena u vašem životu, a posebno u vašem (pa i njihovom) novčaniku.

Čini mi se da bi ovdje, kao i u mnogim drugim situacijama života, trebalo naći balans, umjerenost, sredinu. Ovo me podsjeća na  riječi Zije Dizdarevića iz pripovjetke Majka: “Ne idi sredinom džade, satraće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešta s krova, nego hajde ‘nako, ‘nako…

To ‘nako u ovom slučaju bih najbolje opisao na sledeći način: vjerujem da je Bog u nas ugradio dobre želje, za dobrim i lijepim vrijednostima i stvarima. Život je dar i treba ga živjeti. Treba uživati u njemu. Smatram pogrešnim razdvajati duhovno i materijalno – jer je Bog čovjeka stvorio tjelesnim i takvim će ga vaskrsnuti. Moja želja ide u pravcu ostvarenja svih onih naših uobičajenih novogodišnjih želja, ali praćena umorom neostvarenja. Sve to smo poželjeli i prošle godine. I pretprošle. I one iza nje. Moja novogodišnja želja pita “Dokle?“ Ako se i ispune moje želje, šta je sa željama ostalih? Ko može uživati u svojim „igračkama“ gledajući druge oko sebe kako umiru od gladi? Kao što grupa Kansas pjeva, naše najbolje želje su samo dust in the wind, prašina na vjetru.

Zbog svega ovoga mi se čini da rečenica engleskog pisca C. S. Lewisa unosi nadu : “Ako u sebi pronalazim želje koje ništa na ovom svijetu ne može zadovoljiti, jedino logično objašnjenje je da sam stvoren za drugi svijet.” Bolji, drugačiji, ljepši … koji ne može nastati kao rezultat sukoba svjetskih sila. Možda se baš u božićnoj priči, koja je na našim prostorima prisutna s obe strane Nove godine nagovještava put u taj bolji svijet.

Slaviš li pravi Božić?

kinkade_nativityBožić je prelijep praznik. Nosi sa sobom mnoštvo ideja i poruka koje su čovjeku potrebne svakodnevno, a ne samo jednom godišnje. Ono što u vremenu otuđenosti uspije povezati rodbinu, porodicu, roditelje i djecu ima veliku vrijednost. Ipak, kao i u svemu dobrom i ovdje se znaju zavući neke manje dobre stvari koje pokvare cijelu sliku. Ne govorim o paganskim obredima niti o pogrešnim datumima.

Kad smo kod datuma, uglavnom je uobičajeno mišljenje kako postoje dva Božića, njihov i naš, naš i njihov … zavisi sa koje strane posmatrate i čiji su tvoji a čiji tuđi. No i to je pogrešno: Božić se ne slavi sedmog januara zato što je to sedmi januar po gregorijanskom (onom kojeg većina koristi) nego zato što je sedmi januar po gregorijanskom kalendaru 25. decembar po julijanskom kalendaru (po kome crkve na istoku računaju praznike). Dakle, ne postoje dva datuma za isti praznik nego jedan datum za isti praznik prema dva različita računanja vremena, kalendara. U suštini, za one koji slave, to je slavlje na isti datum: 7. januar = 25. decembar.

220px-AdventCandlesNegativna implikacija Božića na zapadu je svođenje praznika na poklone i konzumerizam. Iskoristiti sniženje po radnjama je mnogo važnije nego se zamisliti nad idejom utjelovljenja Boga: ogromni redovi kupaca koji stoje pred vratima radnji još od prethodnog dana u „hrišćanskim“ zemljama su jasno prefokusiranje praznika na „sebe“ i „meni“. Susret s nebeskim Bogom je zamijenjen ličnim „božanskim“ iskustvom koje nastaje nakon povoljne kupovine.

Istok je uspio izbjeći komercijalnost Božića ali nisam siguran koliko svoje posebno iskušenje tradicije. Mnoštvo običaja, za koje je potrebna velika vještina i kreativnost da bi se objasnili sa biblijsko-hrišćanske tačke gledišta, često su u praksi centralni događaji  u glavama i srcima onih koji ga slave. Potrebno je prepoznati kada sačuvani ostaci tradicije idu na uštrb istinske vjere. Vezivanje uz tradiciju zna nositi isključenje drugih koji imaju drugačiju bozicili nemaju tradiciju uopšte, zaboravljajući kako ovdje možda vrijedi ona narodna „sto sela, sto običaja.“ Time se univerzalna poruka svodi na lokalnu i etničku.

I dok se generalno raspravljamo čiji je praznik bolji, ljepši, ispravniji … kad su datumi i običaji u pitanju, trebalo bi se zapitati koliko ovaj praznik donosi promjene i stvarnosti hrišćanskih vrijednosti u mom životu. Istinsko slavlje ovog praznika će izbjeći svođenje veličanstvenog, svemogućeg i silnog Boga na malog i nejakog boga („božića“) te će mu dopustiti da zaživi u životu slavljenika. Sa ovim željama vas pozdravljam: „Mir Božji, Hristos se rodi!“

Moj ovogodišnji neobični doživljaj Božića

Moj prijatelj Kaspa, s kojim zajedno igram fudbal, vodi javnu kuhinju u gradu Banja Luci. Svake godine on sa svojim društvom iz udruženja organizuje božićnu večeru za ljude koji se hrane u njihovoj kuhinje i kojima dostavljaju obroke. To su uglavnom siromašni građani Banja Luke i ljudi sa liste za socijalnu zaštitu. Ovo je njihov običaj već šestu godinu za redom. A ove godine je i mene pozvao. Pročitajte više „Moj ovogodišnji neobični doživljaj Božića“

Put mudrih ljudi

Dvadeset petog decembra su rođeni Isak Njutn, Hemfri Bogart, Robert Ripli, Anvar Sadat, otac Andre Agasija, Eni Lenoks, Geri MekAlister… Ali niti čuveni fizičar, ni spomenuti glumac, ni kolekcionar, ni političar, ni otac tenisera, ni pjevačice ni škotski fudbaler nisu obilježili ovaj datum koliko drevni jevrejski putujući učitelj, koji je tvrdio da je Bog ili bar njegov sin.   Pročitajte više „Put mudrih ljudi“