Da li svijet zaista postaje bolji?

“Vjerujte mi, svijet zaista postaje bolji, a ne lošiji.” Ovo su riječi koje je početkom godine, tačnije 4. januara, napisao za časopis Time jedan od najbogatijih ljudi današnjice i osnivač kompanije Microsoft. Gospodin Gates navodi i razloge zašto vjeruje u ovu svoju izjavu. Nikada u istoriji ovako veliki procenat djece nisu imali mogućnost obrazovanja. Sa druge strane, broj djece ispod pet godina koja umiru je najmanji do sada, tvrdi Gates. Broj žena koja imaju vodeću poziciju u javnim institucijama je u porastu, a više od stotinu zemalja svijeta su donijele zakone koji štite prava homoseksualaca. Većina ovoga se ne vidi i ne čuje zbog toga što su mediji preplavljeni negativnim vijestima, završava IT mogul svoje viđenje današnjeg stanja našeg svijeta. 

Još je Voltaire kritikovao Lajbnicovu ideju o “najboljem od svih mogućih svjetova” na šta podsjeća ovaj Gatesov tekst. Optimistički pogled na svijet je uveliko splasnuo nakon Drugog svjetskog rata. Misao da će tehnološki napredak donijeti do poboljšanja kvalitete življenja je odavno napuštena. Mnogo je prisutniji strah od gubitka svake vrste slobode te preuzimanja uprave nad našim životima od strane automata koje je čovjek napravio. Ali mene nešto drugo muči, što mi kvari doživljaj ovog sve boljeg i boljeg svijeta. Juče sam izgubio kišobran.

Nije to bio običan kišobran koji se može bilo gdje kupiti. Dobio sam ga na poklon od Thomasa iz Beča. Imao je duplo kvalitetno, skoro nepoderivo platno. Iako anarhijskih boja, crveno-crno se veoma lijepo slagalo sa čvrstom, masovnom, ergonomskom ručkom. Već sam ga jednom bio zaboravio, ali na mjestu gdje su ga ljudi sačuvali i vratili. Ovo se desilo na stanici: vjerovatno ga je neko pokupio čim sam ušao u javni prevoz. Sramota!, bar onih koji su sjedili do mene čekajući prevoz. Mogli su me podsjetiti kada sam krenuo. Čak ni naknadno raspitivanje u službi “izgubljeno-nađeno” nije pomoglo. Sve se ovo desilo dok sam išao na sahranu: Boris je izgubio oca.

Svijet može postajati bolji ali to tebi i meni ne mora apsolutno ništa značiti. I to nije sebični pogled nego lični i jedini koji imamo. “Zato što nas patnja pogađa na tako ličan način, kad patimo skloni smo misliti da su nepovoljne okolnosti koje su nas našle jedinstvene, da niko drugi ne pati kao mi, ili da se naša bol ne može uporediti ni sa jednom drugom. Na određeni način, to i jeste tako.” (Baden, Suočavanje s patnjom) Spinozin pogled “sub specie æternitatis” ne pomaže mnogo kada muka i patnja dotakne nas lično. Da bi svijet bio bolji, mora biti bolje meni i onima oko mene. A meni teško da bude dobro dok je drugima – posebno onima do kojih je meni stalo – oko mene loše. Jedino bi se svijet, o kome je Hristos govorio, u kome je svima dobro mogao nazvati boljim. “Smrti neće biti više, ni plača, ni vike, ni bolesti neće biti više…” Naravno, za većinu današnjeg svijeta je to utopija. Ali zato skupo plaćamo i spremno kupujemo i čitamo oligarhijske priče.

Moje saučešće Borise; ja ću možda ponovo imati tako dobar kišobran, ali ti svog oca ne. Osim ako ne postoji neki drugi, mnogo bolji i drugačiji svijet, u koji čvrsto vjerujem i kome se nadam. 

Najbolji od svih mogućih svijetova?

 

art-sufferingVolim pregledati tuđe police sa knjigama. To je prvo što sam uradio kad sam nedavno sa suprugom posjetio njenu sestru koja iznajmljuje mali ali uredan stančić u centru gradića u kome živi i radi. Pored mnoštva “pobožne” literature ostale iza starice kojoj je nekada pripadao stan, pronađoh i zaniljivu knjigu za koju odavno znam ali nisam imao priliku da je pročitam. U pitanju je Volterov “Kandid”, satira koju je ovaj nosilac “prosvjetiteljstva” (pitanje je koliko su nas prosvijetlili), objavio 1759. godine uvjeravajući druge kako to nije njegov roman. Četiri godine ranije desio se zemljotres u Lisabonu poznat kao veliki lisabonski zemljotres. Osim što je vodio rađanju moderne seizmologije te onom što se naziva earthquake engineering, zemljotres je potaknuo mnoga pitanja o teodiceji ili pitanju zašto dobri i svemoćni Bog dopušta zlo. 

Roman je zasnovan na Lajbnicovoj tvrdnji kako je ovo “die beste aller möglichen Welten” – “najbolji od svih mogućih svijetova”. Ovom tvrdnjom je on pokušao da objasni istovremeno postojanje zla i svemoćnog Boga punog ljubavi. Rugajući se ovom odgovoru, Volter u svom romanu prikazuje izmišljene i do krajnosti fantastično teške sudbine Kandida, vjernog mu sluge Kakamba, baronice Kunigunde, njenog brata barona, filozofa Panglosa, pesimiste Martina, služavke Pakete, kaluđera Žiroflea i mnogih drugih. Teško je odrediti ko je od njih imao teže životno iskustvo i ko je nesrećniji.  Ovim se kritikuje svemoćnost i ljubav Božija a samim tim i njegovi tadašnji odgovori na problem zla: kosmološki optimizam koji je potpuno udaljen od surove stvarnosti. 

peaceinthevalleyVolterov pogled na svijet, izražen u ovom romanu, čini se i danas veoma adekvatnim. Zaraza sifilisom filozofa Panglasa ima svoj put koji obuhvata svu visoku društvenu klasu onog vremena. Moderna kritika svakog mogućeg autoriteta koji je izgubio sav integritet je vrlo prihvaćena i raširena, iako ne možemo reći da je neopravdana. Danas kada nam je tako lako i tako brzo dostupna svaka mrlja bilo kog autoriteta, da li je moguće održati ikakav stav poštovanja prema istima? Neko će pitati, da li je potrebno? Dalje, optimizam (što je drugo ime ovog romana) bilo kog oblika je prilično udaljen od našeg savremenog razmišljanja, osim ako nije potaknut nekim vještačkim sredstvom. I sami hrišćani, nekada nosioci vjere i nade, sve više svoj pogled spuštaju ka zemlji u pokušaju da od ovog svijeta naprave malo bolje mjesto za život, zapostavljajući ideju nekog novog, boljeg, drugačijeg, vječnog svijeta. Bez imalo kritike za sve ove pokušaje, oni i dalje ostaju samo pokušaji i Volterova kritika, čini se, ispravnom: ovo nikako nije najbolji od svih mogućih svijetova. U suštini, upravo nedostaci i problemi, sva zla i nevolje, sve muke i patnje ovoga svijeta u meni bude želju i težnju ka nekom boljem svijetu, koji očigledno, ne može da se ostvari ljudskim naporima. Najbolji od svih mogućih svijetova može da se ostvari  tek kad se Tvorac ovog svijeta uključi u ostvarenje svog drevnog obećanja: “Evo sve novo tvorim” (Otkrivenje Jovanovo 21:5). Do tada, ostaju nam naši pokušaji da činimo dobro i da očekujemo ono što je Elvis opjevao kao “peace in the valley”. Vjerujem da će svi umorni i opterećeni koji ipak moraju nastaviti dalje moći poistovijetiti svoja iskustva i osjećanja s ovom, meni lijepom i utješnom, pjesmom.

[youtube https://www.youtube.com/watch?v=SXkCUgCSDwY&w=420&h=315]

Oh well, I'm tired and so weary
But I must go alone
Till the lord comes and calls, calls me away, oh yes
Well the morning's so bright
And the lamp is alight
And the night, night is as black as the sea, oh yes

There will be peace in the valley for me, some day
There will be peace in the valley for me, oh Lord I pray
There'll be no sadness, no sorrow
No trouble, trouble I see
There will be peace in the valley for me, for me

Well the bear will be gentle
And the wolves will be tame
And the lion shall lay down by the lamb, oh yes
And the beasts from the wild
Shall be lit by a child
And I'll be changed, changed from this creature that I am, oh yes

There will be peace in the valley for me, some day
There will be peace in the valley for me, oh Lord I pray
There'll be no sadness, no sorrow
No trouble, trouble I see
There will be peace in the valley for me, for me