Poznata poslovica kaže: „Zdrav čovjek ima hiljadu želja, bolestan samo jednu.“ Jedno od težih iskustava kroz koja čovjek može da prođe je bolest. U takvoj situaciji, često ne biramo način i sredstva koja će nas dovesti do ozdravljenja. U kontekstu religioznih ljudi, a posebno harizmatičnog pokreta, javlja se i pitanje molitve za ozdravljenje ili molitve za bolesne. Koliko je zloupotreba ljudske muke i povjerenja, te povezivanja sa Bogom i božanskim uzelo maha pokazuje prisustvo mnoštva iscjelitelja u našem komšiluku i na svim medijima. Ponekad se ovi „isjelitelji“ prilagođavaju i okolnostima i vjerovanju onih koji ih okružuju, pa se pozivaju na razne religiozne relikvije, crkvene ikone i slične stvari, koje drže u prostorijama gdje vrše „tretman.“ O tome govore i mnogi filmovi, i igrani i dokumentarni (jedan od njih sa Stiv Martinom u glavnoj ulozi, Korak vjere, snimljen 1992. godine).
Poslanica apostola Jakova je mjesto u Bibliji gdje se poziva na molitvu za bolesne. Tekst glasi ovako: „Boluje li ko među vama, neka dozove starješine crkvene, te neka čitaju molitvu nad njim, i neka ga pomažu uljem u ime Gospodnje. I molitva vjere pomoći će bolesniku, i podignuće ga Gospod; i ako je grijehe učinio, oprostiće mu se“ (Jakovljeva poslanica 5:13-14).
Iako treba uvijek moliti i ne posustati (jev. po Luki 18:1), očigledno je da postoji povećana potreba za molitvom u bolesti. Veoma često u stanju oslabljenog tijela i naša nada i povjerenje oslabe. Iskrena molitva je odraz čovjekovog pokušaja da razumije Božji plan i sarađuje sa Njim.
Pomazanje, jeleosvećenje – ne postoje nikakvi dokazi da je rana hrišćanska crkva davala nekakvu posebnu, sakramentalnu moć obredu pomazanja, iako je crkva kasnije počela da koristi ono što se nazvalo „sveto ulje“ kao zamjenu za pagansku magiju, u pokušajima liječenja bolesnika. Ovaj stih je vodio neke onome što je u osmom vijeku, u Katoličkoj crkvi shvaćeno kao poslednja pomast, crkveni obred za umiruće. Sabor u Trentu na svom 14. zasjedanju 1551. godine službeno je proglasio kako ovaj tekst uči o sakramentalnom dejstvu ulja.
U ime Gospodnje – moliti u Gospodnje ime znači mnogo više od završavanja molitve riječima „u Hristovo ime, amin.“ Ljudi su uvijek samo instrumenti; čudo obnavljanja zdravlja i oproštenja grijeha su dio koji dolazi sa Božje strane. Cijela služba, uključujući i pomazanje uljem i molitvu moraju biti urađeni u skladu sa Božjom voljom.
Molitva upućena u bilo kom pravcu i za bilo koju potrebu je ozbiljna stvar, jer podrazumijeva da je čovjek iskreno voljan da sarađuje sa Bogom i da poštuje Njegove zakone. Nedostatak potpune iskrenosti negativno utiče na ishod molitve. Isto tako, bolesna osoba ne može očekivati Božji blagoslov bez iskrene težnje da napusti ono što može dijelom pomagati njegovu bolest i treba težiti da živi u skladu sa zakonima zdravlja.
Dalje, sve molbe treba upućivati u skladu sa Božjom voljom, jer nijedan čovjek ne zna šta je dobro za drugog (Rim. 8:26). Neke od najpotrebnijih i najdragocjenijih pouka u životu se nauče kroz muku i patnju (Jev. 2:10) iako Bog ne uzrokuje patnju (Jakov 1:13). Nekada se može desiti da Bog vidi da je najbolje da se ona dopusti za neko vrijeme. Tako da molitva za ozdravljenje treba da se uputi u povjerenju i podložnosti Bogu, sa tihim povjerenjem u mudrog nebeskog Oca koji zna šta je najbolje i koji nikada ne pravi greške. Svaka mudra molitva hrišćanina će tako uključiti i ponizne riječi: Neka bude volja tvoja.
Molitva vjere će pomoći. A šta je to molitva vjere? Da li je to neka posebna tajna molitva koju poznaje samo uski krug posebnih ljudi? Ne, molitva vjere je povezana sa vjernim moliteljem, čovjekom koji istinski vjeruje u moć i stvarnost molitve. Ali, dobro je zapamtiti da nije svaki posvećeni čovjek vjere bio izliječen; primjer za to je Pavle. Tako da riječi Jakova možemo razumjeti: Molitva vjere će donijeti izliječenje ukoliko Bog odluči da je to najbolje za bolesnika.
Obnavljanje zdravlja, oporavak, može biti trenutan, a može biti i posepeni proces. Ono može doći direktno kao rezultat Božjeg čina koji nadmašuje čovjekovo ograničeno znanje prirodnih zakona – a može doći i postepeno, indirektno, kao rezultat Božjeg vođstva u primjeni prirodnih lijekova. Ovaj drugi način, proces, nije ništa manje odgovor na molitvu nego prethodni i isto je tako ispoljavanje božanske ljubavi, mudrosti i snage. Zreo hrišćanin će prepoznati da Bog ne radi za čovjeka ono što on ili drugi mogu uraditi za njega. Zreo hrišćanin će shvatiti da božanska ljubav i mudrost, bar to nije pravilo, ne krši prirodne zakone za ono što može ostvariti prirodnim sredstvima, kroz razumnu primjenu poznatih naučnih principa.
Poznata poslovica kaže: „Zdrav čovjek ima hiljadu želja, bolestan samo jednu.“ Jedno od težih iskustava kroz koja čovjek može da prođe je bolest. U takvoj situaciji, često ne biramo način i sredstva koja će nas dovesti do ozdravljenja. U kontekstu religioznih ljudi, a posebno harizmatičnog pokreta, javlja se i pitanje molitve za ozdravljenje ili molitve za bolesne. Koliko je zloupotreba ljudske muke i povjerenja, te povezivanja sa Bogom i božanskim uzelo maha pokazuje prisustvo mnoštva iscjelitelja u našem komšiluku i na svim medijima. Ponekad se ovi „isjelitelji“ prilagođavaju i okolnostima i vjerovanju onih koji ih okružuju, pa se pozivaju na razne religiozne relikvije, crkvene ikone i slične stvari, koje drže u prostorijama gdje vrše „tretman.“ O tome govore i mnogi filmovi, i igrani i dokumentarni (jedan od njih sa Stiv Martinom u glavnoj ulozi, Korak vjere, snimljen 1992. godine).
Kao i mnoge druge riječi, i voda se na dosta mjesta u Bibliji koristi kao metafora (iako to ne negira doslovnu upotrebu ove riječi). Metafora ima svoj korijen u grčkom jeziku i doslovno znači „nositi iznad“ te označava preneseno značenje riječi. Metafora je jezik koji u jednoj riječi povezuje nevidljivo sa vidljivim; ona je leksički svjedok postojanja transcendentnog, svega onog do čega se ne može doći mikroskopom i teleskopom, algebrom i geometrijom, vaganjem i mjerenjem.