Knjiga o Jovu: Utjeha tokom dezorijentacije

Dezorjentacija koju Jov doživljava čini se kao najraniji biblijski primjer duhovnog bola. Duhovni bol se može definisati kao nesuglasica između nečijeg pogleda na duhovni život i iskustva te duhovnosti u ličnom životu. On je najčešće izražen kroz uzvik ”Zašto Bože?!”
Razgovor između Jova i njegova tri prijatelja otkriva određene izazove sa kojim se suočava onaj koji nudi pastoralnu pomoć osobama koje se nalaze usred katastrofe. Njegova tri prijatelja se poistovjećuju sa njegovim bolom još posmatrajući ga izdaleka i počinju drevni ritual žaljenja (cijepanje odjeće, posipanje prašinom po glavi i sjedenje u tišini sa ožalošćenom osobom). Nakon prekida tišine, Jovovi prijatelji pokušavaju da ga umire i ućutkaju. Jovova prva reakcija je šokirala njegove prijatelje i oni ga savjetuju da se smiri i da govori umjerenije. Jedan od njih, Elifas, ilustruje dvije pogreške tokom tješenja osobe u boli. Prva pogreška je iskušenje tješitelja da se usmjeri ka isticanju poznatih religioznih motiva: u ovom slučaju to je Božja suverenost i insistiranje na bogobojaznosti (strahopoštovanju) u obraćanju Bogu. Ovakav pristup smatra da i usred najveće patnje bilo kakav oblik kršenja osnovne vjerske pristojnosti mora biti spriječen. Druga slabost jeste naglasak da je važno da se održi stav poniznosti. Ovo je drugačije od primjera koje nalazimo u Bibliji, gdje su se biblijske ličnosti uključivale u žustar dijalog sa Tvorcem, tražeći odgovor na svoju muku kad već nije bilo rješenja problema. Elifas podsjeća Jova da je njegov govor zasnovan na oholosti i neadekvatnom znanju. Poziv na poniznost i pobožnost u ovakvim situacijama čini da tješioc izgleda izolovan od bolne stvarnosti lične ranjivosti zbog grijeha, očaja i katastrofe. 
Zanimljivo da Elifas prebacuje Jovu zbog ispoljavanja emocija (15:12-13). Kako bi Jov mogao izbjeći osjećaj gnjeva dok prolazi kroz sve probleme, uključujući nedostatak empatije od strane svojih prijatelja? Njihove riječi veoma često odslikavaju okrivljavanje žrtve radi uspostavljanja religijske ispravnosti. Usred velike patnje, emotivni integritet tješitelja i spremnost da prihvati autentično iskustvo onog koji pati su krucijalni za omogućavanje ispravnog pristupa za susret sa Bogom. Čini se da u slučajevima susreta sa patnjom i pokušaja tješenja onog koji pati, tješitelj se suočava sa izazovom između održanja stava pobožnosti i iskrenosti. 
Takođe, prilikom savjetovanja, i samog prebivanja u blizini onog koji pati, veoma je važno izbjeći ideju retribucije: dobri dobivaju dobro, a loši pate. Jednostavno, ovakav pristup nije ispravan i ne olakšava niti objašnjava situaciju. Jov nikada ne dobija odgovor na pitanje zašto on pati i to je u stvari poruka ove knjige: postoje problemi u životu na koje, ljudski gledano, nema rješenja. 
Zanimljivo da i Jov i Bog postavljaju pitanja, samo što Jov pita ”zašto,” Bog pita ”ko?” Kroz cijelo propitivanje Bog pokušava da uvjeri Jova kako njegovi problemi nisu dio Božjih sudova. Iskušenje onih koji pate jeste da (o)sude: sebe kao one koji zaslužuju nevolju ili Boga kao nepravednog. Ipak, knjiga o Jovu naglašava da nijedna od opcija nije ispravna u ovom slučaju. Da bi Jov bio u stanju da sudi Bogu trebao bi biti jednak kao Bog, da posjeduje jednaku mudrost, silu i  veličanstvo i da vlada nad svim. Ovu misao još dalje razrađuje kroz opis behemota i levijatana, mitološka čudovišta, velika po svojoj sili i moći, koje ljudi nisu mogli da kontrolišu, ali Bog je mogao. Iako na sva pitanja koja Bog postavlja ljudi nemaju odgovor, ona tjeraju na razmišljanje o Božjem staranju u prirodi, a iz tog saznanja oni koji pate mogu da razumiju kako Bog nije kapriciozan, indiferentan, nepravedan niti neprijateljski raspoložen prema svojim stvorenjima. Bog djeluje i nadzire i u ljudskom životu kao i nad svim ostalim stvorenim. 
Ovdje se takođe nadzire i povezanost jednog života sa cijelim stvorenjem, pa recimo i svemirom. To proširuje vrijednost našeg ličnog života izvan njega samog. A cijeli naš svijet je uhvaćen u borbi između dobra i zla, te se tako i svako od nas pojedinačno nalazi u tom konfliktu.
Na kraju Božjeg monologa, Jov priznaje kako je reagovao prebrzo i bez ispravnog razumijevanja. On shvata da je njegovo znanje o Bogu bio intelektualni koncept zasnovan na onom što su drugi govorili o Bogu. To je prilično izražen problem u svjetlu modernog hrišćanskog naglaska na teologiji, učenju i doktrini. Ipak, čini se da samo intelektualno slaganje sa određenim ”istinama” nije dovoljno da izdrži u vrijeme patnje i stradanja. Knjiga o Jovu nas uči da vjera koja opstaje u vrijeme nevolje nije intelektualna nego ontološka. Zbog svih Božjih pitanja, Jov dolazi do iskustvenog saznanja Boga („a sad te moje oči vide“) i spontano prezire svoju aroganciju i kaje se u prahu i pepelu. Bog ne ukorava Jova zbog njegovih riječi, nego potvrđuje da je Jov, što nije slučaj sa njegovim prijateljima, govorio ispravno o Bogu. Jov je doživio proširenje perspektive: sada posmatra život u svjetlu Božije brige za njega i za sva stvorenja. Od Jovovih prijatelja Bog traži pokajanje kroz prinošenje žrtve i Jovovu posredničku molitvu: Bog nije zadovoljan našom pobožnošću kada ona negira stvarnost patnje onih oko nas. Zanimljivo, Jovovi prijatelji se nisu molili za njega u vrijeme njegove nevolje i stradanja, a sada Bog traži od Jova da se moli za svoje prijatelje koji nisu stradali, ali su očigledno u većoj nevolji od njega: jer pogrešno razumiju Boga i njegov karakter. Šta više, onaj koji pati biva pozivan da pomaže drugima te tako i sama njegova patnja biva umanjena. On je na početku priče opisan kao otac koji prinosi žrtvu i moli za svoje sinove, da slučajno nisu zgriješili. Sada on to isto čini i za svoje prijatelje. 
Iako nije dobio odgovor na pitanje svoje patnje, u trenutku kada je uspostavio ontološko/iskustveni odnos sa Bogom i kada se moli za druge, on više nema problem. Na kraju, Bog je obnovio sve ono što je Jov posjedovao na početku. A i sam Jov je radikalno promijenjen: on sada daje nasledstvo i svojim ćerkama, što nije običaj na istoku gdje on živi. Moguće da je kroz svoje iskustvo on proširio svoje saučešće i u okviru svoje porodice. Patnja pruža mogućnost susreta sa aspektima naše ličnosti i društvene stvarnosti koju ranije nismo poznavali ili smo je negirali. 
Veoma je lako postupati u patnji na vještački način: kratka posjeta, osmjeh, nekoliko klišea, rukovanje ili zagrljaj … što za mnoge od nas čini da smo se oslobodili neugodne dužnosti. Autor knjige o Jovu nas je poveo u dubinu razmišljanja o patnji, otkrivajući kako je složeno i kako teško biti od stvarne pomoći onima koji pate, ali isto tako naglašavajući da je stvarna pomoć moguća. 
Izvor: Ronald E. Hopson and Gene Rice, ‘The Book of Job as a Resource for Counseling,’ The Journal of Pastoral Care & Counseling, Spring-Summer 2008, Vol. 62, 87-98.

Savremeni izazovi tradicionalne porodice

Hodam tako ulicom i vidim majku sa djetetom. Romi. Prose. Česta slika za mnoge iz ovog naroda. Gledam dijete i pitam se, šta je ono učinilo, zaslužilo, da bude tu gdje je, u takvoj situaciji i u toj porodici. Nije imalo nikakvog izbora i nikakvih opcija. Tu je gdje je: za bolje ne zna. I sjetim se tada socijalnih službi u zemljama zapadne Evrope i njihovog stava prema problemima u porodici. Posebno onih slučajeva kada roditelji izgube pravo da budu roditelji. I pomislim, pa možda to i ima nekog smisla, u nekim slučajevima.

A život baš zna da nas natjera da situaciju sagledamo i sa drugih strana, na sebi poseban način. Samo par dana kasnije, sretnem se sa čovjekom koga mogu da nazovem dobrim poznanikom i drugarom (još uvijek ne prijateljem). I u jednom trenutku, on mi otvori dušu i podijeli svoju priču, poslednji problem. On je, poput mene, stranac u ovoj zemlji. Došao je ovdje sa porodicom i suočava se sa svim izazovima sa kojima se suočavaju oni koji se suočavaju sa novom kulturom i drugačijim životnim stilom i navikama. Djeca to još teže podnose od odraslih: sve silne promjene, gubitke prijatelja i stabilnosti. Tako da su oni doživjeli jednu situaciju u javnosti, pred školom, koju su svi drugi razumjeli na sebi specifičan način. Majka i šesnaestogodišnja ćerka su se sporečkale, kao što to svuda biva kada su djeca u tom, za njih i za sve druge, specifičnom periodu odrastanja. Osoblje škole je odmah obavijestilo socijalnu službu. Ona je nedugo zatim obavila razgovor sa ćerkom, koja je situaciju opisala onako kako svijet i roditelje, porodicu i dom, vide djeca njenih godina. Porodica bi zaboravila na tu situaciju da nije osam mjeseci kasnije dobila poziv na sud. Tamo je presuđeno da njihova ćerka sledećih godinu dana provede van svoga doma i porodice, u nekom posebnom centru za mlade. “Kada god uđem u kuću i vidim njenu praznu sobu, ja počinjem da plačem,” govori mi čovjek od skoro pedeset godina. A dok on to govori, ja počinjem da plačem: od žalosti, od gorčine, od nemoći da pomognem …

Kako to da sada sve izgleda drugačije? Neko će reći da su u pitanju dva različita slučaja. Moguće. Ali je isto tako moguće da je ovo bliže, poznatije i samim tim djeluje ozbiljnije i važnije. A zar je zaista tako? Zar bol i tuga svake osobe nije isti, bez obzira da li je mi poznajemo ili ne?

Sledeći dan putujem sa drugom osobom koja priča mnogobrojna slična iskustva u koje je lično bila uključena. Šestogodišnjak izjavljuje da ne želi da živi sa roditeljima jer mnogo rade i nemaju dovoljno vremena za njega. Socijalna služba ga odvodi od roditelja. Neki roditelji svoju djecu nisu vidjeli i nakon što su napunila dvadeset godina! Ja nisam poklonik teorija zavjere: ovo se zaista dešava u našem svijetu. Najgore od svega, gore i teže od muke oca i suza majke, što je većina ljudi ovo prihvatila kao normalno, adekvatno i samim tim ispravno. Niko se ne buni osim onih malobrojnih koji su izgubili djecu.

Kako da objasnimo smjer u kome se kreće većina društava ovog svijeta? Ukoliko čovjek pozitivno evoluira i društvo napreduje, zašto neki među nama ne mogu da prihvate ovakve situacije? Zašto se nešto duboko u nama buni kada god se nasilje manifestuje u porodici i oko nje? Kako to ne možemo da prevaziđemo? Šta uopšte danas znači stara mantra kako je porodica osnovna ćelija ljudskog društva? Možemo li uopšte preživjeti kao vrsta ukoliko zanemarimo neke drevne moralne vrijednosti koje su roditelje i djecu vezivale mnogo čvršće i ispravnije nego što to danas vidimo oko sebe?

Nemam nikakve odgovore – ako izostavim one koje sam učio na teologiji. Tada ostaju samo pitanja. I nada da će se ovo nekako zaustaviti prije nego riječ normalno ne izgubi svaki smisao.

 

Iskupljenje mora doći

Jakov se sjeti riječi koje je njegov imenjak, praotac Jakov, izgovorio na samrtnoj postelji: „A što se tiče mene, kada sam došao iz Padana. Rahela je umrla pokraj mene, u zemlji Hananskoj, na ivici puta, kada nam je valjalo prijeći još samo malo da bismo stigli u Efrat; i ja je sahranim tamo …“

I njegovo ime bijaše Jakov, i on je izgubio voljenu ženu, kćer jednog neznabošca, izgubio je među tuđincima, i Sara je sahranjena pokraj puta, ostavljajući mu sina. I kao biblijski Jakov, i on će prijeći rijeku, noseći sa sobom samo jedan oslonac, a progoni ga jedan drugi Isav. Sve je bilo istovjetno: praiskonska ljubav, praiskonski bol. Možda će ponovo proteći četiri hiljade godina; možda će negdje, na nekoj drugoj rijeci, koračati neki drugi Jakov oplakujući neku drugu Rahilju. Ili su, možda, ko bi znao, to uvijek jedan te isti Jakov i ista Rahilja. Da, ali Iskupljenje mora doći. Sve ovo ne može vječno da potraje.

Jakov podiže pogled: „Vodi me Gospode, vodi. Ovo je tvoj svijet.“

Isak Baševis Singer, „Rob“ (Bigz: 1979), 230. 

Da li svijet zaista postaje bolji?

„Vjerujte mi, svijet zaista postaje bolji, a ne lošiji.“ Ovo su riječi koje je početkom godine, tačnije 4. januara, napisao za časopis Time jedan od najbogatijih ljudi današnjice i osnivač kompanije Microsoft. Gospodin Gates navodi i razloge zašto vjeruje u ovu svoju izjavu. Nikada u istoriji ovako veliki procenat djece nisu imali mogućnost obrazovanja. Sa druge strane, broj djece ispod pet godina koja umiru je najmanji do sada, tvrdi Gates. Broj žena koja imaju vodeću poziciju u javnim institucijama je u porastu, a više od stotinu zemalja svijeta su donijele zakone koji štite prava homoseksualaca. Većina ovoga se ne vidi i ne čuje zbog toga što su mediji preplavljeni negativnim vijestima, završava IT mogul svoje viđenje današnjeg stanja našeg svijeta. 

Još je Voltaire kritikovao Lajbnicovu ideju o „najboljem od svih mogućih svjetova“ na šta podsjeća ovaj Gatesov tekst. Optimistički pogled na svijet je uveliko splasnuo nakon Drugog svjetskog rata. Misao da će tehnološki napredak donijeti do poboljšanja kvalitete življenja je odavno napuštena. Mnogo je prisutniji strah od gubitka svake vrste slobode te preuzimanja uprave nad našim životima od strane automata koje je čovjek napravio. Ali mene nešto drugo muči, što mi kvari doživljaj ovog sve boljeg i boljeg svijeta. Juče sam izgubio kišobran.

Nije to bio običan kišobran koji se može bilo gdje kupiti. Dobio sam ga na poklon od Thomasa iz Beča. Imao je duplo kvalitetno, skoro nepoderivo platno. Iako anarhijskih boja, crveno-crno se veoma lijepo slagalo sa čvrstom, masovnom, ergonomskom ručkom. Već sam ga jednom bio zaboravio, ali na mjestu gdje su ga ljudi sačuvali i vratili. Ovo se desilo na stanici: vjerovatno ga je neko pokupio čim sam ušao u javni prevoz. Sramota!, bar onih koji su sjedili do mene čekajući prevoz. Mogli su me podsjetiti kada sam krenuo. Čak ni naknadno raspitivanje u službi „izgubljeno-nađeno“ nije pomoglo. Sve se ovo desilo dok sam išao na sahranu: Boris je izgubio oca.

Svijet može postajati bolji ali to tebi i meni ne mora apsolutno ništa značiti. I to nije sebični pogled nego lični i jedini koji imamo. „Zato što nas patnja pogađa na tako ličan način, kad patimo skloni smo misliti da su nepovoljne okolnosti koje su nas našle jedinstvene, da niko drugi ne pati kao mi, ili da se naša bol ne može uporediti ni sa jednom drugom. Na određeni način, to i jeste tako.“ (Baden, Suočavanje s patnjom) Spinozin pogled „sub specie æternitatis“ ne pomaže mnogo kada muka i patnja dotakne nas lično. Da bi svijet bio bolji, mora biti bolje meni i onima oko mene. A meni teško da bude dobro dok je drugima – posebno onima do kojih je meni stalo – oko mene loše. Jedino bi se svijet, o kome je Hristos govorio, u kome je svima dobro mogao nazvati boljim. „Smrti neće biti više, ni plača, ni vike, ni bolesti neće biti više…“ Naravno, za većinu današnjeg svijeta je to utopija. Ali zato skupo plaćamo i spremno kupujemo i čitamo oligarhijske priče.

Moje saučešće Borise; ja ću možda ponovo imati tako dobar kišobran, ali ti svog oca ne. Osim ako ne postoji neki drugi, mnogo bolji i drugačiji svijet, u koji čvrsto vjerujem i kome se nadam.