O krivici koju prebacujemo na druge

Ima tako mnogo neobuzdanih strasti u svijetu, tako mnogo nepobitnog i iskrenog optuživanja drugih ljudi, beskrajnih otežavajućih sukoba među ljudima, samo zato što svaki čovjek nosi osjećanje krivice u sebi od koje on ima jaku želju da se zaštiti tako što prebacuje svoje odgovornosti na druge ljude. Uživanje u ogovaranju i skandalima ukazuje na potrebu da se ljudi osjećaju manje izolovanim i samim, sa svojom potisnutom krivicom dok ističu krivicu drugih ljudi. 

Ako je to tačno na opštem planu tačno je i u svakonednevnom životu. Kada smo nezadovoljni sobom mi se žalimo na druge. To je poput dječije igre „lovca papuče.“ U njoj djeca stoje u krugu i svako dobacuje drugome papuču koju prima od prethodnog igrača. Iz igre ispada onaj kod koga koga se nađe papuča u trenutku iznenadnog zaustavljanja igre. Isto tako, čovječanstvo je poput djece: oni prebacuju krivicu jedni na druge. 

Nažalost, postoji razlika između igre i krivice. Igrač koji proslijedi papuču onom do sebe, nema više papuču u svojim rukama; dok se mi ne rješavamo svoje vlastite krivice prebacujući je na druge. Kami (Camus) piše: „Ja znam bez sumnje da je svako prenosilac kuge, jer apsolutno niko na svijetu nije bez njenih osobina.“ 

Ako ne projektujemo svoje odgovornosti na svog bračnog druga, svoje roditelje, svoje prijatelje ili one koji nas izdržavaju, mi ih projektujemo na društvo, ekonomski sistem ili čak na određenu grupu ljudi koje smatramo odgovornima za sva zla u svijetu: Jevreje, kapitaliste, ateiste … Možemo takođe projektovati naše odgovornosti na naše pretke, ili na naše vlastito tijelo, posmatrajući ga kao nešto izvan nas samih za šta mi nismo odgovorni. Porast osiguravajućih agencija takođe odgovora ovoj potrebi prenosa odgovornosti, i tako smo stigli do tačke kada čujemo da uzročnik nesreće govori, „Nema veze, osiguran sam.“ 

Paul Tournier (1898-1986)

U konačnosti, odgovornost se projektuje i prebacuje na Boga. Mnogi koji se ne usuđuju da to otvoreno ustvrde nose skriveno u sebi ogorčenost na Boga za sve svoje patnje i za sve svoje pogreške. Kao što je Adam prebacio Bogu: „Žena koju si udružio sa mnom, ona mi dade s drveta, te jedoh“ (1. Mojsijeva 3:12) i tako suptilno ukazujući da konačna krivica počiva na Bogu koji mu je dao ženu. 

Prirodno je za čovjeka da prebacuje svoju krivicu na druge ljude i na Boga. Ali on je se time ne rješava i pobuna protiv drugih i protiv Boga koja nastaje postaje zauzvrat izvor svježih poticaja na zlo, a samim tim i izvor nove krivice. 

Paul Tournier, „Guilt and Grace“ 

Oče, gdje si?

Kao dječak nisam mogao da podnesem rep muziku. Moje konzervativno vaspitanje nije moglo da proguta način oblačenja i životni stil onih koji su promovisali ovaj muzički žanr. Nisam ni danas pobornik ove muzike ali mi se čini da postoje mnoge pjesme ovog žanra koje postavljaju izuzetno važna životna pitanja. Jedna od takvih je i pjesma „Papaoutai“ od belgijskog izvođača poznatog pod umjetničkim imenom Stromae (ime dolazi od „maestro“ sa francuskog šatrovačkog jezika). Naziv pjesme je takođe igra riječi i potiče od pitanja „Papa où tu es?“ (Oče, gdje si?) U videospotu koji je pogledan više od 690 miliona puta prikazan je dječak koji pokušava da komunicira sa svojim ocem. Otac, koga glumi Stromae, se ponaša kao lutka, potpuno je beživotan i nepokretan. Dječak kroz prozor vidi roditelje sa djecom dok je njegov otac potpuno nedostupan: sve što dječak posjeduje je njegova figura. 

Stromae je rođen kao Paul van Haver, majka mu je iz Belgije a otac porijeklom iz Ruande. Rano je počeo da se interesuje za muziku, učio solfeđo i sviranje bubnjeva. Počinje da piše i objavljuje svoje pjesme na youtube. Proslavlja ga prvi hit Alors on danse (2010) i omogućava mu saradnju sa poznatim muzičarima, mnoge nominacije i par nagrada. Pjesma „Papaoutai“ je izraz njegovog teškog životnog iskustva. Kada je imao devet godina, 1994. godine, njegov otac odlazi u posjetu svojim rođacima u Ruandu. To nije bio najbolji trenutak jer tada u Ruandi bjesni rat između plemena Tutsi i Hutu. Njegov otac se ne pojavljuje, a majka krije tu činjenicu čak tri godine, nadajući se da je živ i da će se jednog dana vratiti. Tek tri godine kasnije on shvata da mu je otac umro. Zato u pjesmi ponavlja pitanje,

Où t’es, papa où t’es?
Où t’es, papa où t’es?
Où t’es, papa où t’es?
… Maman dit que lorsqu’on cherche bien
On finit toujours par trouver
Ah sacré papa
Dis-moi où es-tu caché?
Ça doit, faire au moins mille fois que j’ai compté mes doigts

„Oče, gdje si, gdje si …
mama kaže kada dobro tražimo,
da na kraju uvijek pronalazimo (aluzija na tekst iz jevanđelja)
O, tata
reci mi gdje se kriješ? 
Najmanje hiljadu puta sam brojao prstima“ 

U sredini smo sedmice kada hrišćani obilježavaju praznik Hristovog vaskrsenja. Gregorijanski datum je prošao, a julijanski je pred nama. U isto vrijeme, veliki dio svijeta nalazi se u karantinu zbog pandemije virusa. Kao nikada ranije, pitanje iz ove pjesme postaje relevantno ako ga upućujemo „nebeskom“ ocu. Zašto Bog, ako postoji, dopušta ovakve događaje, je drevno ljudsko pitanje. Jedan prijatelj koji prolazi kroz tešku roditeljsku muku razmišlja glasno: „Nevidljiv, tih, zagonetan, kontroverzan, nerazumljiv, pristupačan jedino putem teško komplikovane eksegeze grčkog i jevrejskog teksta starog nekoliko hiljada godina, Bog kojemu se godinama možeš moliti, danonoćno, bez da ti ikada konkretno, jasno, razumljivo odgovori.“  Neki uspijevaju da žive s ovakvim i sličnim pitanjima, pronađu neka svoja rješenja; drugi napuštaju i samo traganje za odgovorom, povrijeđeni i ogorčeni. 

Bez želje da olako govorim o tuđoj patnji i muci, želim usmjeriti pažnju na jedan detalj vezan uz spomenuti hrišćanski praznik. Možda se tu može pronaći ako ne odgovor, onda bar slično pitanje. Dva od četiri jevanđelja spominju jedno čudno Hristovo pitanje, veoma slično ovom našem. Na aramejskom jeziku one zvuče nešto kao „Eloi, Eloi lama sabahtani?“ a znače „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ U trenutku kada je Hristos postavio to pitanje, On nije mogao da vidi preko groba. Njegovo pitanje ostavlja prostor za postavljanje pitanja dok prolazimo kroz teške periode življenja. Bilo bi korisno ako bi mogli nastaviti da hodamo, čak i bez dobijenog odgovora. Ili rečeno poznatim riječima Čerčila, „Ako prolaziš kroz pakao, nastavi da hodaš.“ Onaj što je na krstu postavio pitanje je nadvladao i smrt. U tome je suština praznika koji ukazuje na nadu i kada se ona ne vidi.

Bog i ljudska patnja

Bilo je to teško vrijeme za njegov narod. Bili su već sedam godina u okupaciji, ruka neprijatelja je postala veoma teška i nasilna. Narod je iz straha napuštao svoja naselja i tragao za pećinama i sličnim prirodnim skloništima. Hrane je već ponestajalo i panika se širila poput jutarnje magle. Jedan mladi sin tog naroda je skupio hrabrosti i izašao na njivu da sabere nešto malo pšenice i pobjegne sa njom prije nego stignu neprijateljski vojnici. U tom trenutku mu se javio anđeo i pozdravi ga posebnim riječima: “Gospod je s tobom, hrabri junače!” Taj pozdrav kao da je isprovocirao ovog čovjeka koji je kratko zastao u svom radu, okrenuo se i upitao: “Ako je Gospod s nama, zašto nas snađe sve ovo? I gdje su sva čudesa Njegova, koja nam pripovijedaše oci naši … a sada nas je ostavio i predao u ruke neprijateljima!” 

Bez obzira koliko zreli vjernici bili, trenuci lične i kolektivne patnje podstiču pitanja. Zašto? Zašto se ovo dešava ako je Bog svemoćan i dobar? Posvećeni ljudi tragaju za odgovorima i pokušavaju da osmisle svoje situacije oslanjanjem na neke od biblijskih stihova i koncepata. Dešava se često da dati odgovore ne obuhvataju dovoljno realne situacije i znaju praviti štetu umjesto da budu od koristi. Prije nego pređem na neke od uobičajenih odgovora i primjedbe za iste, treba se podsjetiti da nisu sva zla jednaka. Postoje tzv. 

  1. Prirodna zla – na koje nema direktnog ljudskog uticaja (poplave, cunami, tornada …) 
  2. Incidentna zla – kada neplanirani događaji utiču na ljudske živote (pad zgrade, sudar …) 
  3. Moralna zla – ono što nastaje zbog ljudske grešne prirode (holokaust, ubistva, ropstvo …) 

Različiti odgovori

  1. Mora postojati neki smisao u patnji. Ovo je prirodna težnja ljudskog uma da uskladi život i pojave u njemu. Ako postoji Bog koji je stvorio svijet sa ciljem, mora postojati neki razlog za patnju. Problem s ovim pristupom je da se na taj način sve može opravdati. 
  2. Patnja kao kazna. Postoje biblijski tekstovi koji neke situacije objašnjavaju ovim putem. Ali to ne znači da svaku situaciju mi možemo staviti u isti koš. Knjiga o Jovu, kao i neke Hristove izjave, ukazuju da nije ispravno praviti univerzalnu primjenu ovog odgovora. 
  3. Patnja kao lekcija. Prema ovom mišljenju, patnja nas obučava i pročišćava naš karakter. Sigurno da se to može desiti ali dok je ovo adekvatan odgovor za neke situacije, nije – kao ni prethodni – ispravno primjenjivati ga na sve. Ne samo da je problematičan nego može biti i destruktivan. Ovaj pristup ide tako daleko da može tvrditi kako je zlo neophodno za ljudsko sazrijevanje i rast. 
  4. Patnja kao test. Bog dopušta patnju onima za koje zna da će položiti ispit. U Bibliji nalazimo primjere i za ovo (Avram, Jov) ali je od veoma male koristi za osobu koja prolazi kroz muku. Posebno pitanje se postavlja: ko određuje šta je test, a šta nije? Ovo zasigurno nije posao za ljude koji posjećuju one što se muče i pate. 
  5. Patnja ukazuje na vječnu slavu. Postoje biblijske reference i za ovo mišljenje (2. Kor. 4:17, npr). Ali ako se generalno prihvati, ono negira emotivni bol koji može donijeti dugotrajne negativne psihološke posledice pojedincu. Takođe, ovaj pristup se ne bavi traganjem za uzrokom patnje. 
  6. Đavo kao uzročnik svakog zla. Sve naše patnje i zla ovog svijeta pripisuju se jednom izvoru. Ovaj pogled je prilično dramatičan i uvjeravajući, posebno u kontekstu ideje o velikoj borbi između dobra i zla u koju je uključena svaka pojedinačna osoba na ovom svijetu. 

Patnja je besmislena

Izuzetno je važno zapamtiti da patnja nikada nema smisla. To znači da ni odgovori koje dajemo osobi u patnji, ne mogu biti u potpunosti zadovoljavajući. Patnja je stvarna, ali ujedno i tajanstvena i mučna. Sveto pismo je prikazuje kao stvarnost ovog života, ali ne daje detaljne odgovore na sva pojedinačna pitanja koja možemo imati. Svaka situacija je posebna i zahtijeva drugačiji pristup. Ipak, ne smijemo zaboraviti, da nisu svi odgovori podjednako korisni. Neki ozbiljno koče ljude u traganju za Bogom u trenucima muke. Ljudi su stvoreni da postavljaju pitanja. Svaki odgovor koji to sprečava ne služi na čast Bogu koga predstavljamo. Mi svi možemo iskusiti patnju i muku jer živimo na zemlji gdje zlo vlada. Ali moramo zapamtiti: patnja nevinih nikada nije Božija volja. On u Svetom pismu obećava uništenje zla i muke, ali je neophodno istrajati čekajući u nadi. 

Zato se uzdržimo od svako povezivanja patnje sa ličnim grijesima i duhovnošću. Često se čuje kako se muka dešava zbog učinjenog grijeha, nedostatka vjere ili kao potreba za ličnim rastom. Izbjegavajmo racionalizovanje tuđe patnje. Umjesto toga ponudimo utjehu i ohrabrenje onima koji prolaze kroz mračne periode svog života. Tišina i prisutnost može pomoći mnogo više nego mnogi odgovori zajedno. Usmjerimo njihove pažnju na biblijske tekstove koji ulivaju nadu, služimo onima koji pate, izbjegavajmo brze i jednostavne odgovore, budimo otvoreni za višedimenzionalnu prirodu patnje, koristimo adekvatan jezik i pokažimo jevanđeosku poniznost. 

Bog je na patnju odgovorio na silan način u ličnosti Isusa Hrista. On je iskusio muku, patnju i bol, kao i mnogi drugi ljudi. Njegov uzvik “Bože, zašto si me ostavio?” daje prostora svakome da podijeli svoja pitanja i bol sa Bogom. Hristos se poistovijetio sa onima koji pate bilo da su nevini ili krivi. Njegovo vaskrsenje nije samo utjeha i obećanje nego znak glasnog božanskog protesta protiv patnje ljudskih bića. 

John Stott je pisao, “Nikada ne biih mogao da vjerujem u Boga da nije krsta.  Jedini Bog u koga ima smisla vjerovati je Bog kome se Niče rugao – kao Bogu krsta.  U svijetu u kome su bol, patnje i nevolje svakodnevna pojava, kako neko može služiti Bogu koji je neosjetljiv prema svemu što se dešava Njegovim stvorenjima.  Ulazio sam u mnoge budističke hramove u mnogim azijskim zemljama i s poštovanjem stajao pred kipom Bude, koji je, skrštenih nogu i ruku, sklopljenih očiju, s jedva primjetnim osmjehom na usnama, odsutnog pogleda, djelovao kao odvojen od ljudskih patnji.  Ali svaki put bih se, poslije izvjesnog vremena, okrenuo do njega.  U mašti sam se, umjesto njemu, obraćao usamljenom, izobličenom, izmučenom tijelu na krstu, ruku i nogu probodenih klinovima, leđa naruženih bičevanjem, polomljenih udova, čela okrvavljenog trnovim vijencem, usta suvih i nesnosno žednih – tijelu utonulom i tamu napuštenosti od Boga.  To je za mene Bog!  Odrekao se svoje neosjetljivosti na bol.  Ušao je u naš svijet krvi i mesa.  Patio je za nas.  Naša patnja postala je podnošljiva u svjetlosti krsta.  I dalje je ljudska patnja pod znakom pitanja, ali preko nje smjelo stavljamo još jedan znak – krst koji simbolizuje božasnku patnju.  Hristov krst … jedini je znak Božjeg samoopravdanja u svijetu kakav je naš.“

Jednom kad sve ovo bude juče

Ovih dana sam primio email sa sledećim sadržajem, „Poštovani kada prođe ovaj virus uz Božiju pomoć, onda ću … ” i onda ta osoba spominje planove koje planira da ostvari poslije “vanrednog stanja.” Tako mi ljudi uglavnom živimo. Stalno u nekom iščekivanju boljih okolnosti i sretnijih vremena. A vrijeme ide, prolazi i ne čeka. Čak i sada mnogi razmišljaju kako da se prođe kroz sve ovo, a da se lični komfor i udobnost ne oštete. Jedni imaju očekivanja sa zemlje, drugi sa neba; ali u suštini nema puno razlike. 

A šta ako ovaj što je poslao email ne dočeka trenutak kada virus prođe? Šta ako ga neki inficirani a nepažljivi stanar iz njegove ulice zarazi? I baš za njega ne bude respiratora, ne bude lijeka? Šta ako sve prođe, i brže nego što on misli, a onda ga životni put odnese na neku drugu stranu i on zaboravi na sve svoje planove i želje iz prošlih vremena? Šta ako … Znam, znam; mnogo je nagađanja i mnogo mogućnosti, kako pozitivnih tako i negativnih. Suština je da nam je dato ovo vrijeme. 

U Svetom pismu, u Jevrejima poslanici apostola Pavla, postoji jedna misao koju on spominje dva puta, a tiče se adekvatne upotrebe danog nam vremena: “Danas ako glas Njegov čujete, ne budite drvenastih srca” (Jevrejima 3:15, 4:7). On ovdje misli na ljude koji osjećaju u svom iskustvu želju i potrebu za nečim što prevazilazi ovozemaljsku, ograničenu stvarnost, ali oklijevaju i odlažu tu odluku, to traganje, za neko bolje vrijeme.  

Daleko bilo da želim slutiti o zlu na kolektivnom ili ličnom planu. Želim vama, kao i svima u našoj državi, i na ovom svijetu, sve najbolje. Ali ne čini se da će globalna kretanja ići mnogo pozitivnijim tokom. Zato podsjećam, kako sebe tako i druge, da nam je dano jedno vrijeme – kakvo god da je – i treba mudro da ga iskoristimo. Istom, gore spomenutom, autoru se pripisuju i sledeći riječi: “Postavio je naprijed određena vremena i međe njihovog življenja da traže Gospoda, ne bi li Ga barem opipali i našli, premda nije daleko ni od jednoga od nas” (Sveto pismo, Djela apostolska 17:26-27). 

Dakle, danas; kakvo god da je, naše je. Šta ćemo učiniti od njega i sa njim?  

Da li da umre stari mandarin?

mandarin— Balzak je podsjećao na Rusoa, koji je svoga čitaoca pitao šta bi uradio kad bi mogao da se obogati na taj način što bi imao da ubije u Kini jednog starog mandarina.
— Bože sačuvaj!
— Dovoljno bi bilo da mu samo poželite da umre, a da se i ne maknete iz svoje kuće. Mandarinu njegovo bogatstvo ne služi ni za šta, a vi biste svoje mogli upotrebiti korisnije: na činjenje dobrih djela, na pomaganje sirotinje i na ublažavanje strašnih socijalnih razlika u svijetu. To bogatstvo, koje je kod starog mandarina bilo mrtvo, poslužilo bi ljudskoj sreći.
— Ali da mandarin umre?
— To je uslov.
— Ne bih prihvatio — rekao je Ivan odlučno.
— Ni ja — rekla je Katarina.
— I Balzak kaže tako: naša sreća je u cijelom našem biću, u svemu što činimo. Ako naše biće u cjelini ne može da prihvati sve razloge i sve posledice, ako ne može da nađe moralno opravdanje za ono što činimo, ne može prihvatiti ni čin, bez obzira na njegovu moguću korisnost. Zato jedna Balzakova ličnost kaže: “Ja sam za to da Kinez ostane živ”.
— I ja sam — oduševio se Ivan.
— I ja sam — pristala je Katarina.
— To je staro pitanje ljudskog roda — nastavljao je student svoju misao. — Raskoljnikov, ličnost iz romana Dostojevskog, sam stoji pred dilemom: da li treba ubiti babu ako bi drugi od toga imali koristi? To je pitanje cilja i sredstava, najstarije moralno pitanje na zemlji. Svojim romanom Dostojevski odgovara na Ničeovu tvrdnju da čovjek izuzetno snažne volje, natčovjek, ima pravo da se služi drugim ljudima, bez obzira da li će se poslužiti i najgorim sredstvima. Pitanje morala je pitanje moći, kaže Niče. Tako misli i Raskoljnikov. Dostojevski kaže: Ne! Moć je nemoral, a moral je suština čovjekova: pravi ljudski moral ne dopušta da se nanese zlo drugom čovjeku ni iz kakvih razloga, ni zbog kojeg velikog cilja.
— Slažem se! — rekao je Ivan.
— I ja! — rekla je Katarina.
— To pitanje postavlja i Markiz de Sad. Društvo se sastoji od slabih i jakih bića — kaže on — a među njima je ratno stanje. Rušeći društveni dogovor, koji je jednome uvijek uzimao previše, a drugome nikad nije davao dovoljno, svako smatra da će dobiti više i da će postati jači. A ne postoji ništa što bi prirodu vrijeđalo, jer će svi ljudi, koji su izašli iz njene utrobe i koji su za života radili zapravo ono što je ona htjela, naći u njoj isti svršetak i istu sudbinu.
— To znači da bi svako mogao da radi šta hoće! Čak i da izvrši zločin! — primijetio je Ivan.
— Bože sačuvaj! — prekrstila se Katarina.
raskoljnikov— Šta znači zločin? pita Raskoljnikov. Povrijeđeno je jedno slovo zakona i prolivena je krv. Pa lijepo, uzmite za to zakonsko slovo moju glavu, i — dosta! Ali, u tom slučaju, mnogi dobrotvori čovječanstva koji su uzeli vlast silom morali bi biti pogubljeni. Svi zakonodavci, nastavlja Raskoljnikov, i svi preporoditelji čovječanstva, počinjući od najstarijih, pa do Likurga, Solona, Muhameda, Napoleona, i njima sličnih, svi su oni bili zločinci, već samim tim što su, dajući novi zakon, kršili stari, koji je društvo poštovalo kao svetinju i nasleđivalo od otaca, pa ih u djelovanju nije zaustavljala ni krv. Ti dobrotvori i utemeljitelji čovječanstva bili su strašni krvoloci.
— Bože mi oprosti! — šapnula je Katarina. Ivan je mučno uzdahnuo.
— Ljudi se, prema mišljenju Raskoljnikova, dijele na dvije vrste: na nižu vrstu, na materijal, koji služi za sjeme i ranjavanje sebi sličnih, i na prave ljude, koji mogu čovječanstvu da kažu novu riječ. U nižoj vrsti su obični ljudi, poslušni, dobri, konzervativni. Pravi ljudi gaze zakon, oni su rušioci, zahtijevaju obaranje onoga što već postoji, u ime nečega boljega. Ako je takvom čovjeku potrebno da prijeđe i preko mrtvog tijela, preko krvi, on sam sebi daje dozvolu da to učini. Oni ne razbijaju glavu pitanjem — treba li mandarin da umre ili da ostane živ. Ni sto hiljada mandarina nije važno.
— Takvi ljudi su rijetki, hvala bogu — odahnuo je Ivan.
— Bili su rijetki — nasmejao se mladić. — Danas se sve izmijenilo.
— Nabolje ili nagore? — upitao je Ivan.
— Nisu više rijetki.
— Onda se sve izmijenilo nagore.
— Raniji moralisti su pitanje morala dovodili u zavisnost s postojanjem Boga: ako ima Boga, ima i morala; ako nema Boga, moral je smiješan.
— I jeste tako! — potvrdila je Katarina.
— Koješta! — pobunio se Ivan.
— Danas se ne postavlja pitanje postojanja Boga, morala, humaniteta. Postalo je važno jedino ideološko opredjeljenje. Danas neće niko postaviti Rusoovo pitanje: da li neko pristaje da se obogati na taj način što bi pristao da u Kini umre stari mandarin, ili da li treba ubiti babu-lihvarku, već šta bi današnji ljudi uradili kad bi mogli da doprinesu pobjedi jedne ideologije? Da li bi pristali da umre stari mandarin, a da pobijedi ideologija kojoj oni pripadaju?
— Ja sam za to da mandarin ostane živ.
— I ja.
— A većina ljudi bi pristala da umre milion mandarina.
— Ne bi, valjda! — uplašila se Katarina.
— Zar svakog dana ne čitate u novinama da je neka Crvena ili Bijela ruža masakrirala potpuno nevine ljude? Nizašto! Da se osveti, ili samo da skrene pažnju na sebe! Surovost postaje sve češća i sve žešća.
— Hvala Bogu, ja spadam u onu drugu klasu, među nevažne ljude. Ja sam za to da mandarin ostane živ — zaključio je Ivan odlučno.
— Možda, u ovoj situaciji, dok ste odvojeni na ostrvu, bez razloga koji čovjek usvoji ni sam ne zna zašto, a on mu postane važniji od svega.
— U svakoj situaciji! Ne može postojati razlog zbog kojega bih izmijenio svoje mišljenje!
— Ali, zamislite… Volite li da zamišljate da jest ono što nije? Imate li mašte?
— Imam.
— Mašta vas oslobađa jada svakodnevnoga života.
— Oh, da!
— Ivane! — oglasila se Katarina prijekorno.
penzija— E pa, zamislite da ste, recimo, generalni sekretar Velike svjetske stranke penzionera. I, naravno, imate svoj program i svoje ciljeve: da svi penzioneri svijeta budu braća, da su svi stvarno jednaki, da čine dobro jedni drugima, a svi zajedno drugim ljudima. Zar je to nemoguće zamisliti?
— Nije, naravno. Čak je i vrlo lako — pristao je Ivan.
— Moglo bi se zamisliti da se toj moćnoj organizaciji da sva politička vlast u svijetu. Prednosti bi bile ogromne: penzioneri su puni iskustva, ne vode ih suviše vrele strasti, mogu da misle na dobro drugih koliko i na svoje dobro, znaju da ocijene prave vrijednosti i među ljudima i za ljude, mogli bi da budu iskreno protiv rata, jer rat donosi siromaštvo i uništenje i opštu surovost, koja se posle obnavlja sama iz sebe, kao ćelije raka. Svjetska partija penzionera bi potpomagala nauku i umjetnost, i brinula bi se o školama, zdravstvu — njima je najpotrebnije — socijalnim službama, o svemu što je korisno ljudima, a ne bi imala finansijskih briga, jer ne bi trošila na vojne pripreme. Bila bi štedljiva u trošenju svega što nije na korist ljudi.
— Što se tiče štednje, tu smo majstori — rekao je Ivan ozbiljno.
— Dobra i pametna uprava stvorila bi dobre opšte uslove, dobri uslovi života stvorili bi dobre odnose u društvu: svi ljudi bi radili, sve bi bilo javno, čak i policija; svako bi imao sve što mu je potrebno, a niko previše. “Mir i blagostanje svim ljudima!” — to bi mogla da bude deviza velike Svjetske partije penzionera. Zar nije privlačno?
— Izvanredno! — oduševio se Ivan.
— A vi ste na čelu te moćne internacionalne organizacije koja ljude ne dijeli ni po rasi, ni po boji kože, ni po naciji, ni po bogatstvu, jer su svi jednaki i svi su bogati. Moćniji ste od ma koje partije na svijetu, od ma koje obaveštajne službe, od organizacije Ujedinjenih nacija, jer ste prevazišli sve granice i pobijedili sve predrasude.
— Kakva divna vizija! Bože, kakva vizija!
— A da se sve to ostvari, postoji samo jedan uslov: da umre stari mandarin u Kini. Ne treba ništa da uradite, već samo da poželite, ne mičući se iz kuće: neka umre stari mandarin! Na šta biste se odlučili?
— Ne znam, zaista.
papa— Pazite još jednom: na jednoj strani vaša moćna organizacija koja bi mogla donijeti sreću cijelom čovječanstvu, a na drugoj nekoristan stari mandarin čije postojanje ometa moguću opštu sreću. Vi ste, naravno, ponosni na tu Svjetsku partiju penzionera i potpuno ste uvjereni da bi ona donijela opšti progres. Dakle? Da li da umre ili da živi stari mandarin?
— Da li bi ta partija zaista donijela ljudima sreću?
— Vi ste u to uvjereni.
— Pa, ako …
— Bez ikakvih uslova! Da umre ili da živi?
— Da umre! — rekao je Ivan tiho.
— Ja sam za to da živi! — pobunila se Katarina.
— Ali vi, tetka, možete da zamislite i nešto drugo. Ako bi, recimo, trebalo da crkva preuzme svu vlast na svijetu i da uvede carstvo Božije, a uslov bi bio da umre mandarin, šta biste izabrali?
— Ako je tako, onda je to nešto drugo. Neka mi Bog oprosti: da umre!
— Neka Bog pomogne čovječanstvu — osmjehnu se mladić.
— Zašto? Jesmo li nešto pogriješili?
— Niste. Tako bi danas učinila većina Ijudi.

Odlomak iz romana Ostrvo Meše Selimovića