Novogodišnje želje jednog roditelja

„Bože mili, kud sam zaš’o, / Noć me stigla u tuđini.“ Prvi put sam čitao Preradovićevu pjesmu u kući mojih roditelja. Već tad sam shvatio jačinu i istinitost ovih stihova, iako je to iskustvo bilo jako daleko od mene. Ali prije par večeri, kad sam napravio ovu sliku, nervni završeci mojih moždanih ćelija su, na sebi svojstven način, riječi ove pjesme vratile u prvi plan. Počinjem da se pitam, ima li u mislima roditelja ičeg drugog osim njihove djece? Šta ih očekuje u životu? Njihovi potencijalni strahovi mene već danas plaše. Pravo je pjevao Bora Čorba: „Djecu ti neću oprostiti!“

U isto vrijeme, osluškujem odjeke iz „najluđe noći.“ To je „dozvola za grijeh“, „bijeg u ništavilo“, „ludilo i zezanje“ … terminologija zavisi od toga koji pogled na svijet vam je bliži. Kako je moguće da ima onih koji još uvijek ne vide prazninu svega toga? Ili sam ja (pod uticajem svog iskustva) indoktriniran melanholijom i pesimizmom?

U svom magnovenju pitam se, gdje je ta domovina, pjesniče, gdje svako jutro sunce sine, kuda duša diše, a srce bije? U koju sigurnost da odvedemo svoju djecu? „There’s a killer on the road!“ Morisson je bio u pravu: Zato, uzmimo dugačak odmor i igrajmo se sa djecom (Take a long holiday / Let your children play). Vrijeme koje provedemo zajedno jedino ih može pripremiti za put u njihovu noć, gdje god da ih ona zadesi. Ne dozvolimo da odrastu sami ili sa strancima. Ona će nam to možda oprostiti, ali ima ko neće.

Advertisements