Covid-19

Svjedoci smo ponovnog globalnog straha zbog nove pandemije. Mnogo je različitih stavova prema ovoj pojavi. Jedni u ovome vide još jednu u nizu zavjera farmaceutske industrije kojoj je cilj bogaćenje tih korporacija. Usko povezano s ovome je zloslutno optuživanje svjetskih moćnika iz sjenke koji, sarađujući sa stručnjacima iz laboratorija, planiraju smanjenje ljudske populacije preko bolesti radi dosezanja resursa za svoje korporacije. Drugi opet u ovome vide znakove kraja ljudske civilizacije prorečene u svetim spisima mnogo godina ranije. Zbog vlastite nepromišljenosti i (po)grešnog smjera ljudi se blizu istrebljenja koje su sami uzrokovali, a potpomognuti nebeskim silama. Za treće je ovo samo još jedan u nizu prirodnih evolutivnih procesa kojeg smo doživjeli mnogo puta ranije u našoj istoriji. Vodeći se Hegelovom dijalaktikom, šta god da se desi idemo naprijed – polako ali sigurno. Brige, kao i uvijek, rastu sa nedostatkom informacija. Prije mog nedavnog puta van zemlje gdje živim, moja majka je podijelila svoje brige i strahove, te savjetovala da je bolje da ne putujem. Zato ovdje dijelim neke od poslednjih informacija iz jedne od ozbiljnih medicinskih ustanova.
„U decembru 2019. godine, novi i agresivni oblik respiratorne infekcije je otkriven u Wuhanu, kineskoj provinciji Hubei i nedavno je nazvan COVID-19. Virus potiče iz grupe korona virusa i iz iste je porodice kao i virus koji je uzrokovao epidemiju SARS-a u 2002. i 2003. godini.
Prenos ovog virusa se dešava kroz kašalj ili kihanje zaraženih ljudi koji kasnije dobiju pristup tijelu kroz pluća. Simptomi uključuju povišenu temperaturu, kašalj, bolove u mišićima, kratkoću daha i umor; neki pacijenti mogu imati i dijareju, a drugi male ili nikakve simptome. Napredovanje bolesti može voditi do teške upale pluća sa razaranjem plućnog tkiva i smrću. Bolest se proširila van Kine i ne postoji način da se predvidi koliko je rasprostranjena i kako teška situacija može nastati. Mnoge zemlje su usvojile mjere za suzbijanje širenja, uključujući i stvaranje karantina za oboljele. Vremensko razdoblje karantina (izolacije od drugih) je dvije sedmice.
Još uvijek ne postoji vakcina, a liječenje je siptomatsko. Trenutno nema poznatih antivirusnih lijekova za COVID-19. Proizvodnja vakcine, iako je prioritet, može potrajati i do godinu dana dok se ne dokaže djelotvornost i sigurnost. Pouzdani izvori nadgledanja primijetili su da oni koji nisu imali imunizaciju protiv gripa imaju teže simptope i lošije ishode. Teško je tačno procijeniti smrtnost od ovog virusa jer nije prijavljen svaki slučaj, ali se trenutno procjenjuje oko 2%.
Predlaže se praktikovanje standardnih mjera predostrožnosti, kao što su:
  • Često perite ruke sapunom i vodom ili sredstvom na bazi alkohola.
  • Kišite i kašljite u sklopljenim rukama uz maramice. Koristite maske dok putujete. Ako se nađete u okolnostima gdje ljudi kašlju i kišu u neposrednoj blizini, ne oklijevajte da koristite masku (aerodromi, kabina aviona, tržni centri, učionice i druga okupljanja).
  • Održavajte socijalnu distancu – najmanje jedan metar između sebe i drugih ljudi. Izbjegavajte bliske kontakte sa onima koji kašlju ili šmrču.
  • Izbjegavajte dodirivanje i trljanje nosa, očiju i usta.
  • Ako se razvije kašalj i doživite promjene u disanju, potražite medicinsku pomoć i podijelite svoju istoriju putovanja sa zdravstvenim radnikom.
  • Izbjegavajte otvorene prodavnice i direktni kontakt sa životinjama i životinjskim proizvodima.
  • Praktikujte mjere bezbjednosti hrane: dobro skuvana hrana, čisti proizvodi, pasterizovano mlijeko)
  • Izbjegavajte putovanja u endemska područja. WHO ne preporučuje putovanje u Kinu.
  • Ako mislite da ste bili izloženi putovanjem ili kontakom sa zaraženom osobom, potražite savjet od svog ljekara. Obavezno podijelite svoju istoriju putovanja.“
Uvijek postoje razlozi za brigu, ali postavlja se pitanje ima li mjesta panici. Pokušaji umirivanja ljudi kada postoje globalni problemi često se posmatraju kao još jedan od načina pokoravanja masa. Ali kao hrišćanin i teolog, ovdje se obraćam svima onima koji vjeruju u Boga. Ukoliko vjerujete da On postoji, možemo li i u ovako kriznim trenucima imati povjerenja u Njega? To ne znači ignorisanje stvarnosti niti zanemarivanje predostrožnosti. Govorim o miru koji se može steći posjedovanjam uvjerenja da „Neko to od gore vidi sve.“ A da On nije u poslu onih kojima je cilj smanjivanje populacije, ako takvi postoje. Jevanđelje tvrdi da On dođe da donese „život i izobilje“ (jev. po Jovanu 10:10). Želim vam da doživite mir koji prevazilazi svaki um, kojeg su mnogi iskusili i vjeruju da je moguć bez obzira na  okolnosti života.

Fudbal naš nasušni

Bilo je to, ako se dobro sjećam, 1991. godine kada su braća Mučibabići došli, kao svakog ljeta, na raspust kod bake i djeda. Njihova baka Milka i djed Milorad su bili moje prve komšije. Godinu dana ranije se završilo fudbalsko prvenstvo u Italiji, prvo koje sam pratio i razumio. A godinu dana kasnije će početi opsada Sarajeva, grada u kome su oni živjeli, zbog čega će nastaviti svoje obrazovanje sa nama, u našoj seoskoj školi. Sa sobom su donijeli i svoj skoro potpuno popunjen Panini album, nedostajale su samo dvije-tri sličice. Par mjeseci kasnije, nekom dječijom trampom, ja sam postao ponosni vlasnik, ovog albuma kojeg sam čuvao više od petnaest godina. Važno je napomenuti da je fudbalska reprezantacija Jugoslavije bila kompletirana. Tu bili svi: Jozić, Vulić, Hadžibegić, Spasić, Stanojković, golmani Ivković i Omerović, braća Vujović, Katanec, Brnović, Stojković, Sušić, Prosinečki, Savićević, Škoro i meni omiljeni Pančev (kao da sam nasludio da ću oženiti Makedonku 🙂

Ja, dječak sa sela, nikada ranije nisam znao da tako nešto postoji. Ni za naredno prvenstvo nisam imao mnogo više sreće: i pored rata, sankcija i embarga, nekako sam došao do albuma USA „94, ali nisam mogao ni da pomislim o novcu za sličice. Dresove fudbalskih reprezentacija smo zamijenili dječjim uniformama. Dobro se sjećam ulaska u robnu kuću Bosku gdje sam prvi put vidio maskirnu dječiju uniformu, koja je važila za mnogo „jaču“ od SMB uniforme. Mojoj želji se moralo udovoljiti: otac je u Gospodskoj ulici kod švercera (koji i danas tamo stoje) zamijenio 51,00 CAD koje sam dobio u toku nekoliko godina od njegovog strica Boška iz Toronta.

Danas, skoro dvadeset godina kasnije, pišem o tome 1600 km udaljen od mjesta na kome sam sa Mićom, Mikijem, Ljušom, Darkom, Ćakom, Topom i ostalima provodio mnogobrojne sate u trčanju za loptom. A sutra počinje novo svjetsko prvenstvo u fudbalu, ovaj put u Rusiji. Zemlja u kojoj sam tada živio sada ima devet fudbalskih saveza, dok dvije zemlje učestvuju na ovom prvenstvu: Srbija i Hrvatska. Sve je to mnogo drugačije od onoga nekada; da li je dobro ili loše ne znam – ali je drugačije. I sam fudbal je drugačiji: vjerovatno je u njemu i ranije bilo novca, bar za one vodeće, dok je danas to biznis u kome neki uveliko prosperiraju, kao i u mnogim drugim sportovima. Ali sport je više od biznisa.

„Le sport est une religion avec une Èglise, des dogmes et an culte, mais avant tout avec un sentiment religieux. L’athlète est une espèce de ministre de la religion musculaire.“

„Sport je religija sa crkvom, učenjem, službom, ali prije svega sa vjerskim osjećajem. Sportista je jedan oblik sveštenika koji promoviše religiju mišića,“ govorio je Kuberten, osnivač modernih Olimpijskih igara, čija ljetna verzija će se za par godina održati u njegovoj domovini, gdje se i ja trenutno nalazim. Složili se s ovom izjavom ili ne, sakralizacija sporta se odavno dešava u našem postmodernom i posthrišćanskom svijetu. Mjesto koje je nekada imao Bog i sve ono vezano uz njega sada dobija neko drugi. Napustiti pogrešno obožavanje i krive slike o Bogu je neophodno, ali nije dovoljno to zamijeniti idolopokloničkim pristupom bilo kojoj grani sporta. Globalna sportska dešavanja je nemoguće (a nije ni potrebno) u potpunosti izbjeći, ali određenim aspektima ovih takmičenja hrišćani – ukoliko stavove Isusa Hrista uzimaju za ozbiljno – bi trebali pokazati kritiku i neprihvatanje. Na primjer, ogromni novčani iznosi koji se izdvajaju za preplaćivanje fudbalskih zvijezda su u potpunom neskladu sa osnovnim principima jevanđelja. Naše praćenje sportskih takmičenja pomaže u ovome: širenju nesklada između zarade onih koji stvarno rade i doprinose ovom svijetu i drugih koji zabavljaju klasu koja žive na račun radnika i savremenih robova.

Ne mogu da se ne sjetim jednog mladog čovjeka koji je stopirao na putu Sarajevo – Zenica, u blizni skretanja za Travnik. Nije imao više od dvadeset godina i radio je kao rudar. Bio je poput mladog udarnika oduševljen zajedništvom i podrškom starijih rudara sa kojima je radio. Iznos koji je za to dobijao je toliko neznatan da ne smijem ni da ga spomenem. U isto vrijeme, mnogobrojni mladići njegovih godina ne znaju šta da čine sa novcem od sponzora, ugovora, reklama i sporta kojim se bave. „Nepravda, pa to ti je,“ rekao bi Kalimero, ali mora postojati više mogućnost da se uradi više od toga. Ako ništa drugo, onda bar verbalno izraziti svoje neslaganje sa ovakvim poretkom stvari i prestati obožavatit sport i njegove promotere.