Dokle, Gospode?

Poslednja novozavjetna knjiga, Apokalipsa ili Otkrivenje Jovanovo, sadrži mnogo eshatoloških tema. Ali prije nego se pozabavi njima, apostol Jovan, pisac ovog teksta, govori o najvažnijoj ličnosti svoje knjige, o Isusu Hristu. Prije nego “otkrije” šta će skoro biti, on sa svojim čitaocima dijeli ono što je njemu prvo “otkriveno”: karakter Isusa Hrista. U poslednjem tekstu pisao sam o Hristovoj vlasti nad svim zamaljskim vlastodržcima. Ili kako sam tekst tvrdi, Hristos je knez nad carevima zemaljskim. Postavlja se pitanje, kako se ta Hristova superiornost slaže sa situacijom u kojoj se, prema određenim tumačenjima, nalazi sam Jovan, a to je progonstvo na ostrvo Patmos zbog svoje vjere u tog istog Hrista?

Kada je u pitanju progonstvo Jovana na ostrvo Patmos, savremeni tumači nude i drugačiju mogućnost. Tako Leonard L. Thompson smatra da Jovan nije bio prognan (Reading the Book of Revelation: A Resource for Students). Na osnovu onoga što je poznato o rimskom zakonu iz tog vremena, takva kazna je mogla zadesiti samo rimske građane iz višeg društvenog staleža i to umjesto smrtne kazne ili teškog rada. Jovan nije pripadao toj grupi. Kazna za hrišćane je bila pogubljenje, osim ako dotični hrišćanin nije bio rimski građanin. Thompson dalje piše kako Patmos nije spomenut kao mjesto za izdržavanje kazne, a prema njemu to nije ni mogao biti jer nije bio pusto ostrvo. Tamo je postojalo naselje sa gimnazijom i veoma živom i raznolikom populacijom. Jovan je imao sastanak sa grupom hrišćana na ovom ostrvu, tvrdi ovaj teolog.

Argumenti koji idu u prilog tradicionalnom tumačenju o Jovanovom progonstvu potiču od autora koji su živjeli najbliže vremenu kada je nastajao ovaj biblijski tekst. Oni su jednoglasni da je Jovan bio prognan na ostrvo Patmos od strane Rimljana. Međutim, bilo da je Jovan bio prognan ili ne, jasno je da tekst nastaje u vrijeme kada hrišćanska zajednica prolazi kroz težak period. Sa tim će se složiti i oni koji ne vjeruje u Jovanovo progonstvo. J. A. T. Robinson piše, “ukoliko ne bi bilo progonstva i nemira u društvenoj sferi, Otkrivenje bi bilo proizvod psihotične imaginacije.” U kasnijem tekstu, crkvi u Smirni je upućeno ohrabrenje “Ne boj ste što ćeš postradati … budi vjeran do same smrti” (Otkrivenje 2:10). U Pergamu je ubijen Antipa, Božji vjerni svjedok (Otkrivenje 3:3). Nakon otvaranja petog pečata Jovan vidi pod oltarom ljude pobijene za riječ Božiju koji pitaju “Dokle Gospodaru sveti i istiniti?” (Otkrivenje 6:10). Veliko mnoštvo, koje stoji pred prijestolom i pred jagnjetom obučeni u bijele haljine, opisano je kao oni “koji dođoše od nevolje (θλῖψις) velike” (Otkrivenje 7:14). Ista riječ (θλῖψις) koja se spominje u sedmom, nalazi se i u prvom poglavlju, gdje Jovan sebe opisuje kao “brat vaš i drug u nevolji” (Otkrivenje 1:9). U jedanaestom poglavlju se spominju dva svjedoka koja su ubijena, čija su tijela ostavljena na ulici grada velikoga (Otkrivenje 11:7-8). Aždaja želi da proždere dijete od žene obučene u sunce (Otkrivenje 12:4), nakon toga progoni tu istu ženu (Otkrivenje 12:13) i na kraju odlazi da se bori protiv ženinog potomstva (Otkrivenje 12:17). Prva zvijer, koja se spominje u trinaestom poglavlju, se bije sa svetima i pobjeđuje ih (Otkrivenje 13:7). Svi ovi tekstovi (a ima ih još) potvrđuju da oni koji slijede Hrista prolaze kroz nevolje, iako je Hristos opisan kao suvereni gospodar nad svima (Otkrivenje 1:10b). Kako da to razumijemo?

Još je Epikur posumnjao a Hjum prenio sledećim pokoljenjima pitanje koje suprostavlja Božju moć i ljubav. Ta argumentacija glasi ovako:
– Ako Bog ne može da spriječi zlo, onda nije svemoćan.
– Ako Bog ne želi da spriječi zlo, onda nije dobar.
– Ako je Bog svemoćan i dobar, zašto postoji zlo?

Naravno da ovo pitanje zahtijeva mnogo složeniji pristup i tretman. Ja ovdje želim da pružim kratki prikaz iz perspektive Otkrivenja. Tu je Hristos predstavljen kao svemoćan (knez nad carevima zemaljskim) i kao dobar (koji nas ljubi). U već daljem tekstu (Otkrivenje 1:9) Jovan se identifikuje kao brat i drug u nevolji, u carstvu i u trpljenju. David L. Barr kaže kako se nevolje i trpljenje veoma dobro slažu, ali šta da činimo sa carstvom? Upravo tu leži odgovor: Apokalipsa tvrdi da se život treba simultano posmatrati iz perspektive nevolje i carstva, θλῖψις i βασιλείᾳ, jer nam ona pruža mogućnost da pogledamo iza zavjese svakodnevnog iskustva, neotkupljenog svijeta i da vidimo stvarni poredak stvari, Božje carstvo. Život u tom carstvu daje snagu da se živi u trpljenju što je svojevrsni otpor u vremenu nevolje. Jovan svojoj zajednici pruža resurse za borbu prikazujući konačni poraz zla. Nasilje samo rađa novo nasilje u beskrajnom nizu. Ovo je poseban oblik pobjede kroz patnju i žrtvu. To je slijeđenja modela koga je postavio sam Isus Hristos, koji se Jovanu predstavio kao “prvenac iz mrtvih” (Otkrivenje 1:5a). Ovu situaciju jako dobro opisuje riječ cara Lazara koje je izgovorio Bajazitu: “Tvoj je poraz u tome što ne vidiš u čemu je naša pobjeda.” S obzirom da ovo zvuči jako apstraktno i suviše teško za povjerovati, više o tome u sledećem tekstu.

Knez nad carevima zemaljskim

Kao što sam već pisao, Otkrivenje se bavi predviđanjem, iz perspektive samog pisca, onoga što tek treba da se desi. Međutim, otkrivenje ličnosti Isusa Hrista prethodi otkrivanju budućnosti. Ta ličnost, njen karakter, je ono što je primarno, a predskazivanje događaja koji slijede sekundarno. U nastavku teksta slijede neki elementi tog simboličkog opisa i predstavljanja Isusa u prvom poglavlju knjige Otkrivenje.

Od Jovana na sedam crkava koje su u Aziji: blagodat vam i mir od onoga koji jest, i koji bješe, i koji će doći; i od sedam duhova koji su pred prijestolom njegovijem. I od Isusa Hrista, koji je svjedok vjerni, i prvenac iz mrtvijeh, i knez nad carevima zemaljskima, koji nas ljubi, i umi nas od grijeha našijeh krvlju svojom
Otkrivenje 1:4-5

Cijela ova biblijska knjiga, Otkrivenje, je bila namijenjena za sedam crkava, u kojima je Jovan služio. Te crkve Jovan pozdravlja čestim novozavjetnim riječima “blagodat vam i mir”. Blagodat i mir dolazi iz tri izvora:

Onoga koji jest i koji bješe i koji će doći
Od sedam duhova koji su pred prijestolom prethodnog
I od Isusa Hrista

Mnogi čitaoci i komentatori će u ovim riječima vidjeti, iako indirektno, hrišćansko učenje o Bogu Ocu, Bogu Sinu i Bogu Svetom Duhu. Ja želim da se kratko pozabavim izrazom “knez nad carevima zemaljskim” koji se nalazi zapisan u petom stihu prvog poglavlja.

ὁ ἄρχων τῶν βασιλέων τῆς γῆς

Ovako u grčkom izvorniku stoji opis Isusa Hrista kojim želim posebno da se pozabavim. Termin “ἄρχων” dolazi od glagola ἄρχω koji znači vladati. Jevanđelisti često koristi ovaj termin za one koji imaju određenu vlast (Matej 20:25, Jovan 7:26), vođe određenih jevrejskih vjerskih i političkih frakcija (Luka 14:1, 23:13), upravitelja sinagoge (Luka 8:41), demonskog vođu (Marko 3:22, Luka 11:15). U jevanđelju po Jovanu nalazimo zanimljiv izraz “knez ovoga svijeta” (Jovan 12:31, 14:30, 16:11) i to je očigledno način kako sam Hristos naziva đavola.

“Careve ovog svijeta” Hristos spominje kada govori o onima koji uzimaju porez i carinu (Matej 17:25). U Djelima apostolskim su upravo oni protivnici Boga i Njegovog pomazanika (4:26). I sam Jovan ovaj termin koristi u istom kontekstu: carevi zemaljski se kriju po pećinama od onoga što sjedi na prijestolu (Otkrivenje 6:15). Ta misao se čini veoma sličnom onoj sa početka knjige Otkrivenje gdje prilikom Hristovog dolaska za njim plaču sva koljena (plemena) zemaljska (Otkrivenje 1:7); tim više što će mnogi komentatori reći da šesti pečat govori o drugom dolasku. Isti ovi carevi su uključeni u blud sa ženom koja sjedi na zvijeri (Otkrivenje 17:1-3) i sa Vavilonom (Otkrivenje 18:3). Blud i preljuba u Bibliji su često slika nedopuštenih i pogrešnih veza ne samo u kontekstu braka nego i odnosa između političkih i crkvenih vlasti. Pošto su zvijer i Vavilon protivnici Božji u Otkrivenju, jasno je da su i ovi carevi Božji protivnici. Spomenuta žena ima vlast nad ovim carevima (Otkrivenje 17:18), a oni plaču i ridaju nad propašću Vavilona (Otkrivenje 18:9) koji je suprotnost Božjem gradu Jerusalimu. Ti carevi će, zajedno sa zvijeri, povesti poslednji rat protiv Boga (Otkrivenje 19:19) koji će se završiti njihovim porazom. Očigledno je da su u pitanju administrativne i svake druge ovozemaljske vlasti koje imaju moć, silu, slava i čast. Poslednje spominjanje ovog termina je u pretposlednjem poglavlju ove knjige: carevi zemaljski donose svoju slavu i čast u Božji grad Jerusalim (Otkrivenje 21:24). Ukoliko su sve sada (u hronološkom čitanju Otkrivenja), carevi zemaljski bili negativci i Božji protivnici, mala je vjerovatnoća da Jovan njih ovdje spominje. Postoji mogućnost da su njihovo mjesto zauzeli oni koje je Isus “učinio carevima i sveštenicima” (Otkrivenje 1:6a), svi oni progonjeni među kojima je bio i sam apostol Jovan.

Hristos vlada nad vladarima zemlje; to je ono što Jovan želi da poruči svojim čitaocima. Njegov tekst sklanja u stranu zastor i prikazuje ko posjeduje stvarnu vlast. Dok na horizontalnom nivou izgleda kako sve zavisi od ovozemaljskih uticaja, knjiga Otkrivenje tvrdi da je konačna vlast u rukama vaskrslog Hrista. Međutim, postavlja se pitanje kako to izgleda u stvarnosti? Šta znači to što Hristos ima vlast na knezovima zemaljskim, ako je sam Jovan prognan na pusto ostrvo zbog vjere u tog istog Hrista? Kako se ta vlast podudara sa svim onim dešavanjima o kojima Jovan piše u kasnijim poglavljima? O tome ću pisati u sledećem tekstu.

Apokalipsa

Vrijeme u kome živimo je prilično neubičajeno. Mnogi smatraju da bi se ono moglo opisati i mnogo jačim terminima: diktatura, pritisak, uslovljavanje, nestanak ljudskih sloboda, distopija, kraj svijeta, tiranija, apokalipsa … Za svoje lično čitanje Svetog pisma, izabrao sam upravo knjigu s ovim naslovom, Apokalipsa ili Otkrivenje Jovanovo. U narednim tekstovima ću sa vama podijeliti svoje utiske iz čitanja ovog biblijskog teksta. Za početak, pročitajte kratki teološko-istorijski uvod u ovaj novozavjetni spis.

Rani manuskripti nazivaju ovu knjigu “Apokalipsa Jovanova”. Kasniji manuskripti su mu dali bolji naziv zasnovan na prvom stihu “Otkrivenje Isusa Hrista” jer je Hristos centralna ličnost u ovoj knjizi. Ovaj termin, “otkrivenje”, na grčkom jeziku nosi ideju uklanjanja zavjese koja zaklanja pogled. Ovo je poslednja knjiga Biblije u (najčešćem) hrišćanskom kanonu (skupu biblijskih knjiga). Sa svojim poznatim opisima kraja svih stvari, je veoma povezana sa starozavjetnom knjigom proroka Danila zbog sličnosti književnog žanra i velikog naglaska na “otkrivanja” budućih događaja. Njene slike, termini i koncepti se veoma često koriste u mnogim naučno-fantastičnim, distopijskim i horor filmovima: Omen, Sedmi znak, Apokalipsa, Kraj dana, The Book of Eli (nikada ne znam kako je kod nas prevedena ova knjiga), Matrix i mnoge druge.

Jovan je primio viziju na ostrvu Patmos, koje se nalazi u Egejskom moru, blizu obale Male azije, danas Turske. Iako nam Biblija ne kaže ko je bio ovaj Jovan, većina istorijskih izvora ga poistovjećuju sa apostolom Jovanom iz jevanđelja, koji je brat Jakova, sin Zavedeja i učenik Isusa (Matej 4:21-22, 17:1, Marko 3:17, 10:35-41, Luka 9:28.54, 22:8, Jovan 13:23-25, 18:15-17). Ovaj stav potvrđuje i sam tekst Otkrivenja, jer sadrži mnoge jezičke paralele sa jevanđeljem po Jovanu.

Istorijski izvori nam pokazuju da je Jovan bio duhovni vođa crkava u zapadnoj Maloj aziji. Bio je prognan na ostrvo Patmos zbog svoje vjere. Tamo je dobio poruke koje je zapisao, a koje su prvenstveno bile namijenjene crkvama u kojima je djelovao. Gradovi u kojima su se nalazile ove crkve, bili su locirani u radijusu od pedesetak kilometara u današnjoj zapadnoj Turskoj. Naravno, kao i ostali dio Svetog pisma, i ovaj tekst je imao silan uticaj na sve čitaoce od njegovih dana do danas.

Većina tumača datiraju ovu biblijsku knjigu u 95. godinu poslije Hrista, što pada pred kraj vladavine imperatora Domicijana. Postoje dokazi da je tokom njegove vlasti započelo progonstvo hrišćana. Slavni prikaz Božjeg konačnog trijumfa nad silama zla bilo je ohrabrenje prvim čitaocima. Na žalost, i danas postoje mjesta gdje se ovo progonstvo nastavlja. Kada su vremena loša, dobro je znati da je ishod uvijek siguran na Božijoj strani.

Važno je primijetiti kako je sadržaj Otkrivenja put starozavjetnih ideja, slika, simbola, imena, mjesta … ne direktno, nego kroz aluzije. Zato je određivanje starozavjetne pozadine ključno za razumijevanje poruke ove knjige. To ne znači da ovo nije novozavjetna knjiga. Neko je rekao kako se u Otkrivenju sve biblijske knjige sreću i završavaju. Jezik Otkrivenja je prvenstveno simboličan i generalno se ne bi trebao doslovno čitati. Po pitanju žanra pripada drevnoj apokaliptičnoj literaturi koja koristeći razne simbole prikazuje široku sliku istorije i pitanja od univerzalnog značenja. Kroz istoriju su korišteni različiti metodi tumačenja ove biblijske knjige kao što su preteristički, futuristički, idealistički i istoricistički.

Preteristički metod: fokusirajući se na istoriju tvrdi da je knjiga napisana posebno i jedino za sedam crkava u Maloj aziji. Sve što u njoj piše već se ispunilo. Međutim, dok čitamo ne možemo a da ne primijetimo kako se neki dijelovi ove knjige bave budućim događajima, nakon Jovanovog vremena. To znači da pristupiti ovoj biblijskoj knjizi samo putem ovog metoda znači isuviše je ograničiti.
Futuristički metod: sa druge strane je pokušaj da se čitanje ove knjige usmjeri samo na budućnost, drugi Hristov dolazak i događaje koji mu prethode. Pogriješićemo ako sav sadržaj posmatramo samo iz ove perspektive jer je očigledno da knjiga govori i o događajima koji su se desili mnogo prije vremena kraja.

Dobar komentar Otkrivenja ne bi trebao dati prednost nijednom posebnom pristupu tekstu. Prirodno je da metod tumačenja koji pisac odabere utiče na način kako čita i tumači tekst. Tada tumačenje obično stvara unaprijed prihvaćene ideje, bez obzira da li se ono uklapa u kontekst ili ne. Takvim tumačenje se često dokazuje neka misao, umjesto da se traži značenje teksta. Tumačenje teksta i primijenjeni pristup mora biti u skladu sa namjerom njegovog autora, koji nam govori šta bismo trebali naći i primijeniti na prošlost, sadašnjost ili budućnost. Nezaobilazno je da tekst upravlja tumačenjem, umjesto da tumač nametne knjizi svoje ideje.
Ranko Stefanović, Revelation of Jesus Christ: Commentary on the Book of Revelation, 24.

Idealistički metod: smatra da je cilj ove knjige pružiti, kroz simbole, opšte principe za svakodnevni život. Bilo ko, bilo kad može imati opštu korist od čitanja. Ovaj metod zasigurno pomaže ali samo ako ne ignoriše globalne, istorijske i političke konotacije iz ove knjige.
Istoricistički metod se bavi tokom cijele istorije tvrdeći da Otkrivenje pokriva period od Jovanovih dana sve do kraja. Sam Jovan ukazuje da je ovo ispravan način čitanja njegove knjige: Otkrivenje je njemu dao Bog da pokaže svojim slugama šta će skoro biti (1:1). To je u skladu sa proročanstvom iz knjige proroka Danila gdje stoji da je Bog otkrio tajnu i javio caru šta će biti do kraja (Danilo 2:28).

Dok čitamo važno je imati na umu osnovne principe tumačenja Svetog pisma.

Dok čitamo važno je imati na umu osnovne principe tumačenja Svetog pisma. Jedan od osnovnih principa jeste da Biblija tumači samu sebe ili Sacra Scriptura Sui Ipsius Interpres kao što to na latinskom glasi. To znači da je potpuno pogrešno učitavanje u tekst onoga čega tamo nema, a to je posebno prisutno kod tumačenja ove biblijske knjige. Najčešće se globalni (i lokalni) savremeni događaji pokušavaju na silu “ugurati” u tekst ili “tjerati” tekst da znači ono što mi želimo da znači. Neko je rekao kako je želja da se sazna istina bez obzira koliko ona lično mene može koštati jedna od najvažnijih molitvi koju bilo ko može uputiti Bogu. Bez želje da vam namećem svoje mišljenje, želim da podijelim svoje utiske, a još više da vas pozovem na čitanje i napor razumijevanja kako Otkrivenja, tako i cijelog Svetog pisma.

I carevaće treći od Trojice

Evo su u krv zagazili. Do članaka im krv, i još raste. Evo, krv, od danas pa za sto godina; i evo još od druge stotine polovina. Toliko vidim. Šest naraštaja sve pregrštima jedan drugom krv dodaje. Sve hrišćanska krv. Biće vrijeme, pa će svako dijete knjigu učiti i pismo znati; ljudi će s kraja na kraj svijeta razgovarati i svaku će riječ čuti, ali se neće moći razumjeti. Osiliće se jedni ljudi i zaimati blaga kakva se ne pamte, ali će im u krvi bogatstvo nestati i ni brzina ni vještina neće im pomoći. Drugi će osiromašiti i ogladniti, da će sami svoj jezik jesti od gladi i zvaće smrt da ih pomori, ali smrt će biti gluha i spora. A i koliko rodi zemlja, od krvi će svaka hrana obljutaviti. Krst će sam od sebe potavnit’. Tada će doći čovjek, go i bos, bez štapa i bez torbe, i zasjeniće sve oči svojom mudrošću, snagom i ljepotom i izbaviće ljude od krvi i sile i utješiti svaku dušu. I carevaće treći od Trojice.

Ivo Andrić (1892-1975), citat iz romana Travnička hronika (izdanje Prosveta), 592. strana