Jevanđelje srijedom: Matej 21. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja.

Dvadeset prvo, dvadeset drugo i dvadeset treće poglavlje jevanđelja po Mateju su tekstovi koji se bave jevrejskim narodom (tačnije vođama) i njihovim stavom prema Isusu iz Nazareta. Ako se podsjetimo da prvobitni biblijski tekstovi nisu bili podijeljeni na poglavlja i stihove već da je to učinjeno mnogo kasnije radi lakšeg snalaženja, ovo ima još više smisla. Cijeli odsjek počinje Hristovim ulaskom u Jerusalim, koji je privukao mnogo pažnje. Jerusalim je bio sjedište jevrejskih careva iz vremena nezavisnosti te je ovakav scenario (jahanje na magarici je bila jedna vrsta svečanog defilea) naišao na kritiku vladajuće elite. Grad Jerusalim je i ovih dana centar političkih dešavanja zbog premještanje ambasade SAD iz Tel Aviva u ovaj grad, čime mu je dana važnost istinskog centra jevrejske države, čemu se protive predstavnici palestinskog naroda.

Dakle, ovo poglavlje sadrži pet odvojenih događaja:
– Hristov ulazak u Jerusalim (21:1-11)
– Čišćenje hrama (21:12-17)
– Neplodna smokva (21:18-22)
– Govor Hristov u hramu (21:23-32) te
– Priču o vinogradarima (21:33-46).

Ono što je zajedničko glavnim mislima iz svih ovih tekstova jeste bavljenje jevrejskim narodom. Dvadeset prvo poglavlje izgleda kao Hristov poslednji pokušaj da uvjeri svoj vlastiti narod u svoje božansko poslanje. Dvadeset drugo poglavlje je još jedna prilika za diskusiju sa onima koji imaju dodatna pitanja. Ta diskusija se završava kada su njegovi protivnici iskoristili sve svoje argumente (Matej 22:46). Nakon toga je uslijedio Hristov ukor vođama kroz proročansku tužbalicu „teško vama!“ (23. poglavlje) kome slijedi negativno žaljenje zbog posledica odbacivanja Hristove ličnosti. Razorenje Jerusalima koje će uslijediti nekoliko godina kasnije (24. poglavlje) mnogi su povezivali s prethodnim događajem, iako sam Hristos ih ne dovodi u direktnu vezu.

Reakcija naroda na Hristov ulazak u Jerusalim je naznaka njihovog prepoznavanja mesijanskih simbola. Ako tome dodamo radosni uzvik „Hosana!“ te izricanje blagoslova nad onim „koji ide u ime Gospodnje“ (Matej 21:9), ne možemo se oteti utisku da narod ima velika očekivanja od Isusa. Problem je samo što se ta očekivanja razlikuje od onoga što Hristos smatra svojim zadatkom. Jedan od aspekata tog zadatka je simbolično čišćenje hrama, što podrazumijeva obnavljanje ispravnog bogosluženja i službe Bogu. Ilustracija neplodne smokve (21:18-19) je kritika onih kojima je mnogo dato i od kojih je mnogo očekivano. Ne možemo ne pomisliti da se ne radi o jevrejskom narodu pogotovo što se na nju nadovezuje govor u hramu. U tom govoru Isus jasno ističe, kroz priču o dva sina, neposlušnost afirmativnog i poslušnost negacijskog. Oni koji su ispovijedali vjeru u Bogu nisu prihvatili Njegovo djelo u ličnosti Isusa Hrista, dok oni koji su bili daleko od monoteizma, prepoznali su u Hristu mnogo više od još jednog jevrejskog proroka propasti.

Vrhunac nastupa u priči o vinogradarima. Ako je u svečanom ulasku u Jerusalim, čišćenju hrama, događaju sa neplodnom smokvom i priči o dvojici sinova ostalo šta nejasno, to je uklonjeno u ovom Hristovom diskursu. „Od vas će se uzeti carstvo Božije i daće se narodu koji njegove rodove donosi“ (Matej 21:43) nije moglo da se shvati na nekoliko načina. Matej bilježi da su vođe, glavari sveštenički i farseji, „razumjeli da za njih govori“ (Matej 21:45). Umjesto da ih to navede na razmišljaje, bili su potaknuti da se razračunaju sa glasnikom.

Jevanđelista Matej ne spada u antisemite zbog toga što implicitno ukorava jevrejski narod (kroz njihove vođe) za neprihvatanje Hristove službe. I on sam je pripadnik tog naroda kao i svi ostali apostoli. Vojno podupiranje izraelske države zbog njihove posebnosti od strane dispenzacionalistički motivisanih američkih političara je druga, pogrešna, krajnost. Jevanđelje ne poznaje etničke podjele. „Jer Bog ne gleda ko je ko“ (Rimljanima poslanica 2:11). Svi narodi imaju jednaku vrijednost u Božjim očima. Pismo je vrednije od poštara.

Islamska država i korijeni radikalnog islama – 7. dio

year-did-cold-war-begin_b7011c5ee9d9c360Osnovni element rata u Afganistanu bila je spremnost američke obavještajne službe i vojnog aparata da opreme ove islamske vojnike. Mudžahedini su naučili skrivanje i specijalne operacije. Naučili su vještine prikrivene i borbe prsa u prsa. Dobili su informacije od američkih obavještajaca i naučili kako da dobiju takve informacije. Naučili su prednosti i ograničenja vojne tehnologije. Mnogi od vojnika Osame bin Ladena su bili relativno bogati i visoko obrazovani. Oni su slušali i učili, i naučili su dobro, što će zapad kasnije otkriti, na svoju žalost.

Rat u Afganistanu je bio dug i surov. Iscrpio je snagu sovjetske armije kao i kredibilitet te je bio odlučujući faktor u raspadu Sovjetskog saveza 1989. godine. Ali je takođe stvorio i hiljade u ratu oprobanih i iskusnih islamskih vojnika, od kojih su mnogi obučeni od CIA-e i američkih specijalnih snaga. Raspad Sovjetskog saveza je imao ogroman uticaj na ove islamske vojnike. To je bilo prvi put nakon mnogo vijekova da je islamska sila porazila neislamsku. A ova poražena vojska je pripadala jednoj od najvećih svjetskih sila. U umovima islamskih fundamentalista, islamska armija je bila ta koja je podarila Americi pobjedu nad sovjetskom prijetnjom.

A da li je SAD bio zahvalan za ovu islamsku žrtvu? Baš suprotno, Amerika je vjerovala da je Afganistan bio samo mali faktor koji je uticao na pad SSSR-a (bez sumnje oba pogleda su bila djelimično istinita). Sa američke tačke gledišta, islamski svijet je dugovao zahvalnost SAD-u. Tako su se Amerikanci povukli iz Afganistana nakon pada SSSR-a, i scena je postavljena za sukob između islama koji vaskrsava i jedine preostale svjetske sile.

7892792232_8651b871afAmerika nikada nije ušla u afganistanski rat iz nekih altruističkih motiva i želje da brani islam od ateizma i komunizma. Ona je koristila islamski zanos Osame bin Ladena i drugih da bi držala Ruse okružene u sjevjernom dijelu evroazije. Kada su se Sovjeti povukli iz Afganistana, SAD je potpuno izgubio interes i takođe se povukao ostavljajući porušena i osiromašenu zemlju punu sukobljenih plemena i dobro obučenu, međunarodnu islamsku vojsku regrutovanu iz cijelog islamskog svijeta.

Šta će sad ova vojska da radi? Da ode kući? To nije bila opcija. Ovi obučeni vojnici su bili više od prijetnje vlastima u svojoj zemlji, kao što su bili i Sovjetima. Tako da ih nijedna od islamskih zemalja nije željela nazad. Oni su bili suštinski nasukani u Afganistanu, bez vanjske podrške i cilja. Ono što su Amerika i saveznici uradili u Afganistanu bilo je da su obučili vojsku raznovrsnih ljudi vezanih zajedno iskustvom rata protiv SSSR-a, osjećajem izdaje od strane svojih vlada kao i amerikanaca i svjesnosti da imaju moć da promijene svijet. Al Kaida je neželjena posledica američkih kratkoročnih političkih ciljeva.

Prethodni tekstovi na istu tematiku:
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 1. dio
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 2. dio
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 3. dio
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 4. dio
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 5. dio
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 6. dio

Islamska država i korijeni radikalnog islama – 6. dio

Odakle potiče al Kaida, samoproglašeno vođstvo svjetskog islamskog terorizma? Šta je izvor njihovom bijesu prema zapadu, a posebno prema SAD-u? Da bi se ovo potpuno shvatilo potrebno je vratiti se nazad u istoriju i posmatrati vjerske, političke i ekonomske aspekte koji su dio cijele priče. Ona počinje u pješčanoj pustinji Hidžaz, na zapadnom dijelu arapskog poluostrva, u VII vijeku naše ere. Šta god mislili o Muhamedu, on je zasigurno jedna od najuticajnijih ličnosti u istoriji svijeta. Energija kojom je podijelio svoje vjersko iskustvo promijenila je arapska plemena od idolopokloničkih bandita u jednu od najvećih civilizacija koje je svijet poznavao do tada. Islamsko carstvo je bila velika sila srednjeg vijeka i odigrala je odlučujuću ulogu u svjetskim događajima do prosvjetiteljstva. 

Tada je nešto krenulo po zlu sa islamskim snom. Neki pad vide povezan sa islamskom reakcijom na krstaše, drugi u društvenom razvoju Španije iz XIII vijeka. Ali ono što je sigurno jeste da Muhamedova energija nije nastavljena nego je usmjerena na održavanje postojećeg stanja. Renesansa, prosvjetiteljstvo i povratak na grčko-rimske ideale stvorili su energiju u Evropi koja je krasila ranije islamsko carstvo. Baklja nauke i učenja je prešla na zapad i sila i bogatstvo svijeta je otišlo sa tim. Do XVIII vijeka islamski svijet bio je u ozbiljnom intelektualnom, političkom i ekonomskom slabljenju. Do sredine XIX vijeka bio je uveliko koloniziran od strane zapada i nikad se nije oporavio. 

Islam-1000x699-998x698Suočavajući se s ovim padom, Muhamed ibn Abd al-Vahab (1703-1792) je osnovao islamski pokret sličan evangelističkom “Nazad ka Bibliji” (Back to the Bible). Želio je da obnovi čisti pustinjski islam, bez kasnijih dodataka i inovacija. Učio je da svi resursi potrebni da se obnovi veličina islama leže u prošlosti. Ovo je osnovno ubjeđenje koje dijele današni muslimanski fundamentalisti. Kao i hrišćanski fundamentalisti oni pokušavaju da obnove vjeru prema ranijoj veličini pažljivim čitanjem učenja osnivača vjere. Ključ islamskog spasenja leži u obnavljanje njegove prošlosti. Muslimanski svijet je skrenuo od čistog islama i jedino povratak njegovim korijenima može ga sačuvati od dominacije i iskorištavanja od strane zapada. Ovaj “vehabizam” je usko povezan sa carskom porodicom Saudi koja je počela vladati arapskim poluostrvom početkom prvog svjetskog rata. Ovo je intelektualna atmosfera u kojoj su Osama bin Laden i njegovi borci podignuti. 

Druga tačka razvoja al Kaide se desila 1938. godine sa otkrićem svjetski najvećih lako dostupnih rezervi nafte. Sve do ovog trenutka, osnovni izvor prihoda saudijskog carstva dolazio je iz gostoprimstva hodočasnicima u Meku, najsvetiji grad islama. Ova izolovana zemlja, bez izvoznih proizvoda, postala je glavni faktor na političkoj sceni. Scenario je postavljen za ono što se desilo kasnih 1970ih godina. 

Konekst nastanka al Kaide je bio rat u Afganistanu koji je počeo 1970ih. Da bi razumjeli motivaciju uključenih u rat, moramo razumjeti nešto o političkoj geografiji. Najbliže što je neka sila bila blizu dominacije cijele evroazijske površine bio je Sovjetski savez (ako izuzmemo mongolsku imperiju još od 1200ih godina). Tako je primarni fokus američke politike 1970ih godina bio zadržavanje sovjetske sile okružene sistemom saveznika od sjeverne obale Norveške, preko Evrope i Bliskog istoka, sve do južne obale Azije do Beringovog moreuza. Sovjeti su tražili način da probiju ovo okruženje, a Amerika je činila sve što je mogla da ih zadrži u kutiji. 

maxresdefaultAli dva događaja su priprijetila ovoj situaciji, oba se desila 1979. godine. Prvi je bio pad iranskog šaha, ključnog američkog saveznika u ovoj projektu. Drugi je bila sovjetska invazija na Afganistan. Ako bi Sovjeti uspjeli da pobijede Afganistan i napadnu Iran, oni bi mogli probiti ovo okruženje i zaprijetiti bliskoistočnim naftnim poljima. Ovo bi potaklo ravnotežu svjetskih sila odlučno u njihovu korist. Tako je invazija Afganistana manje od godinu dana nakon pada iranskog šaha izgledala kao najvećka američka noćna mora. 

Dok su vođe američke vojne igre očekivale moguću sovjetsku invaziju na Iran, oni su zaključili da je najbolje da zadrže Sovjete u Afganistanu, pretvarajući to u drugi Vijetnam, ali ovoga puta sa čizmom u tuđoj nozi. Tako je predsednik Karter ovlastio agente CIA-e da se uključe tajnu operaciju u Afganistanu. Ali odakle novac za ovako nešto? Kongres nije bio za dodatne troškove CIA, posebno zbog nedavnih skandala. Tako se Karter okrenuo skoro obogaćenim Saudijcima, koji su takođe bili potencijalni gubitnici u ovoj borbi, kao i Amerika. Ako bi Saudijci finansirali ovaj gerilski rat i regrutovali islamske borce za otpor sovjetskoj sili u Afganistanu, CIA bi omogućila obuku, koordinaciju i logistiku. 

Ali ni Saudijci nisu bili spremni da finansiraju ovaj rat iz vladinih resursa. Zato su se okrenuli bogatim porodicama, tražeći od njih da pomognu obnovu islama. Ovdje je bila mogućnost da se vrati vijekovima oslabljena sila islama. Mnoge saudijske porodice su pomogle velikim sumama novca, a najvaća i najbogatija od svih poznatih porodica na zapadu je bila ona “bin Ladenova.” Tako je američki predsednik Karter predsedavao stvaranjem međunarodne vojske islamskih fundamentalista. To je bio jeftin rat, sa tuđim žrtvama i dobar način za amerikance da zadrže Ruse u ogromnoj teritoriji evroazije. I uspjeli su u toj misiji, ali sa tada nepoznatim posledicama. 

Prethodni tekstovi na istu tematiku:
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 1. dio
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 2. dio
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 3. dio
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 4. dio
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 5. dio

Neko ipak žali za Bin Ladenom

Sasvim slučajno sam naletio na ono što je juče bila jedna od najvažnijih vijesti u svijetu: „Bin Ladena su, napokon, pronašli i likvidirali specijalci američke vojske željni da uspostave toliko očekivani mir u svijetu.“  Sve važne ličnosti SAD-a, počevši sa zvijezdama TV serija i niskobudžetnih filmova, su objavile na svojim profilima društvenih mreža svoju radost te veličale i onaku veliku veličinu velike i moćne Amerike i njene vojske mirotvoraca. Pročitajte više „Neko ipak žali za Bin Ladenom“