Šta odmara umni mišić?

“Ne tako davno, smatrao sam da je nezamislivo da radim na odmoru. Sjećam se dvonedjeljnih putovanja kad nisam bio ni u kakvom kontaktu sa šefovima, zaposlenima, pa čak ni prijateljima. Ali to je bilo kad sam putovao bez mobilnog telefona, tableta i laptopa, prije nego što sam zavolio da živim u neprestanom dotoku informacija i veza,” sjeća se Vilijam Folk.

Razmotrite kognitivni napor koji iziskuje naše novo uobičajeno opterećenje informacijama, tu navalu vijesti, elektronske pošte, telefonskih poziva, tvitova, blogova (ops!), razgovora, promišljanja o mišljenjima kojima svakodnevno izlažemo svoje kognitivne procesore. Ta neuralna vreva dodaje napetost postojećim zahtjevima da se nešto obavi. Odabir jednog izoštrenog fokusa traži da blokiramo mnoštvo drugih. Um mora da se bori protiv privlačne sile svega ostalog, da razvrstava šta je važno, a šta beznačajno. Za to je potreban kognitivni napor. Pomno fokusirana pažnja slabi – baš kao i premoreni mišići – kad je naprežemo do tačke kognitivne iscrpljenosti. Znaci mentalnog umora, poput pada djelotvornosti i porasta ometenosti i razdražljivosti, ukazuju da je umni napor potreban za održavanje pažnje potrošio zalihe glukoze koja obezbjeđuje neuralnu energiju.

Lijek za premorenu pažnju je isti kao i za fizički umor – odmorite se. Ali šta odmara umni mišić?

Pokušajte da promijenite režim rada iz kontrole odozgo u pasivnije aktivnosti koje polaze odozdo tako što ćete napraviti pauzu za odmor u umirujućem ambijentu. Najbolje okruženja te vrste su u prirodi. Ta obnova se odigrava kada prekinemo aktivan napor obraćanja pažnje, pri kojem um mora da suzbija distrakcije, i opustimo se i dozvolimo pažnji da je privuče bilo šta što joj se ukaže. Surfovanje po internetu, igranje video-igara ili odgovaranje na elektronsku poštu to ne čine.

Pametno je da se redovno isključimo; mir obnavlja fokusiranost i spokojnost. Ali deaktiviranje je tek pri korak. Važno je i šta ćemo potom uraditi. Šetnja gradskim ulicama i dalje zahtijeva našu pažnju – moramo da se probijamo kroz gužvu, izbjegavamo automobile i zanemarujemo trubljenje sirena i žamor gradske buke. Nasuprot tome, šetnja parkom ili šumom ne zahtijeva toliku pažnju. Čak je i sjedenje pored murala s prizorom iz prirode – naročito pored onog na kome je naslikana voda – bolje od sjedenja u kafiću na uglu.

iz knjige “Fokusiranost” Danijela Golemana

Čemu služi TV?

Ima puno načina da se govori o televiziji. Ali iz perspektive zarade i poslovnosti, budimo realni: osnova svega u našem televizijskom kanalu je da pomognemo, Coca Cola kompaniji na primjer, da ona proda svoj proizvod. Da bi se neka reklama mogla vidjeti, potrebno je da mozak gledaoca bude dostupan. Naše emisije imaju za cilj da ga učine dostupnim, tj. da ga zabave, da ga opuste, da ga pripreme da primi poruke. Što mi prodajemo kompanijama je vrijeme u kome je ljudski mozak dostupan. Ali, ništa nije teže od dobijanja te dostupnosti. Tu leži ključ stalne promjene. Stalno se trebaju tražiti programi koji su prihvaćeni, stalno se slijedi moda, stalno se razmatraju nove tendencije, u kontekstu u kome se informacija ubrzava, umnožava i banalizuje. Televizija je aktivnost bez memorije. Ako je uporedimo sa automobilskom industrijom, shvatićemo da je za proizvođača kola proces stvaranja dosta spor. Ukoliko su njegova kola uspjeh, on će imati priliku da uživa u svom dobrom rezultatu. Mi na televiziji uopšte nemamo vremena. Čim se jedan program završi, počinje traganje za novim.

Patrick Le Lay, direktor televizijskog kanala TF1