Zabava i brige

Obično se industrija zabave i sna uzima kao primjer kad manipulator nema namjeru da izvrši ideološki i politički uticaj na naša vjerovanja stavove i vrijednosti, već samo da ih eksploatiše po principu: što se više vidi, čuje, pomiriše, okusi, opipa i dozna … to se više želi, kupuje, troši, zabavlja, sanja, uživa … „velika rijeka ljudskih naklonosti teče prema uživanju“ (Marx). Lenjinu je već bilo jasno da se iza industrijalizacije zabave i sna kriju ideološko politički ciljevi. On doslovno piše: „Pikantne novosti, svakog dana fabrikovane od strane velikih buržoaskih listova, koji se time bave da unosno prodaju „najsvježije“ i „najpikantnije“ vijesti, unaprijed su namijenjene baš tome da odvlače pažnju mase od stvarno važnih pitanja, od stvarne podloge visoke politike.“ Ono što je važno potiskuje se onim što je interesantno. Kad se opasnost približuje, u duši čovjekovoj govore uvijek dva glasa podjednako jako: jedan veoma razumno govori da čovjek treba da promisli kakva je opasnost i kojim će se načinom izbaviti od nje; drugi još razumnije govori da je suviše teško i mučno misliti o opasnosti kada nije u čovjekovoj vlasti da sve predvidi i da se spase od opšteg toka stvari i zato je bolje ne obazirati se na ono što je teško dogod to ne nastupi, pa misliti o onom što je prijatno. Kad je čovjek sam, on se, većinom povodi za prvim glasom, a kad je u društvu, naprotiv – za ovim drugim. Ne zaboravimo da među gomilama koje se zabavljaju ima mnogo onih koji, svjesno ili nesvjesno, bježe od sebe i traže zaborav. Varamo se ako mislimo da se gomile zabavljaju iz čiste potrebe za razonodom. To je samo privid, i ako zavirimo ispod površine toga vidljivog ponašanja otkrićemo da je potreba za razonodom izraz dublje potrebe da se pobjegne od sebe, od stvarnosti koja nas postvaruje. To je potreba za životom jednoga drugog Ja koje tek živi u trenucima zaborava svakodnevnog Ja. Čovjek ne može da misli na svoje brige i svoju bijedu kad je obuzet svojom razonodom. Kad trči za loptom, ne misli na svoje obaveze; kad na ekranu posmatra zavodljive kretnje lijepe žene, začas bježi ispred bračnog jarma; kad lovi srnu, ne misli na svoju, nego na njenu smrt!

„Jedina stvar koja nas tješi u našoj bijedi jeste razonoda, a to je međutim najveća od naših bijeda. Jer to je uglavnom što nas sprečava da mislimo o sebi, i što nas neosjetno upropašćuje. Da nije toga, bilo bi nam mučno, i ta muka bi nas gonila da tražimo neko pouzdanije sredstvo da je se otresemo; ali razonoda nas zabavlja i dovodi nas neosjetno do smrti“ (Paskal, Misli). Što je više briga i strepnje – to je veća potreba za zabavom. Ljudi se boje sebe i zato ne mogu da se razonode sami, nego u gomilama iz kojih crpe psihološku sigurnost i istovjetnost sudbine. Čak se i ne zabavljaju na svoj način nego svi na isti način, što je osoben slučaj identifikacije u uvjetima kada je gomila na bilo koji način ugrožena. I sfera zabave je postala sfera otuđenja, jer trenutni zaborav svih prokletih pitanja života i smrti ne ukida i ne rješava ta pitanja koja se, već narednog sata ili dana, ponovo vraćaju u nesretnu svijest, još više otežala od crnih sumnji i briga. 

Kada tuđe snove kupuje za svoj novac, on na nestvaran način zadovoljava sve stvarne poterbe. Snovi su od kapitalne važnosti za kapital. Ako pojedinac ne može da proizvodi sam nego udružen sa drugima, on ne umije ni da se zabavlja sam, nego u gomili; ako je uključen u jedan sistem masovne proizvodnje, on ne može da gaji lični stil u potrošnji… Moć masovne proizvodnje jeste u tome da proizvodi isto, dok je osobina masovne potrošnje da troši na isti način ono što je proizvedeno. Jednom sistemu masovne proizvodnje odgovara masovni potrošač lišen ličnog ukusa i sklonosti. Talasu standardizacije nije podlegla samo proizvodnja nego i potrošnja, jer ljudi ne mogu da troše ništa drugo do ono što se proizvodi. Način proizvodnje određuje način potrošnje. Ljudi ne mogu masovno da koriste drugu kulturu do one koja se u građanskom društvu masovno proizvodi, kulturu iz konfekcije.

Građansko društvo je u svojoj biti represivno društvo. Svojim pravnim, običajnim, moralnim i religioznim normama ono je svakom svom članu odredilo šta smije i šta ne smije, šta treba i šta ne treba, šta je sveto i šta je svjetovno. Svojim sistemom obrazovanja i vaspitanja ono više ohrabruje pokoravanje tim normama nego ispoljavanje ličnih mogućnosti. Frojd: „Utvrdili smo da čovjek postaje neurotičan jer ne može da podnese obim odricanja koja mu je nametnulo društvo radi svojih kulturnih ideala.“
Izgleda da je zapadni čovjek sit razuma koji je za njega simbol kontrole ne samo fizičke nego i psihičke stvarnosti. Zato se on, s vremena na vrijeme, nastoji da oslobodi kontrole razuma na nerazuman način. „Čovjek otkriva kakvo je zadovoljstvo da se barem povremeno otrgne od razuma i da se preda iskušenjima bezumlja.“ U tome ga izdašno podstiču prodavci sreće koji dobro smišljenim simbolima pomažu najdublje ukorijenjenim nagonima da dođu do riječi. U tim trenucima, „cijela se zemlja pruža kao vrt zadovoljstva,“ a granice između dobra i zla, svetog i svjetovnog, istinitog i lažnog itd. brišu se. Posmatrač sa strane jedino može da zabilježi ovaj opasni izlazak čovjeka iz sebe u mračnu oblast iracionalnog.

Đuro Šušnjić, Ribari ljudskih duša

Život bez interneta

Poslednji tekst koji sam objavio na svom blogu 29. jula ove godine, govori o problemima koje nastaju zbog prevelikog izlaganja internetu. Ekrani ne prave posebne izazove samo onima koji se nalaze u osjetljivim godinama djetinjstva. Ova ista pojava, koja ima toliko dobrih i pozitivnih strana, utiče i na one koji su davno iza sebe ostavili period odrastanja. To je nešto sa čime se lično borim duži period vremena i smatram da je pojednostavljivanje životnog stila izuzetno potrebno svima onima koje posao i svakodnevne obaveze vezuju za virtuelnu stvarnost. Želeći da pređem sa riječi na djela, protekli mjesec sam eksperimentisao u ovom pravcu. Ovdje želim da podijelim neke svoje utiske iz života van interneta. 

Vjerujte mi, može se preživjeti i bez internet konekcije. Moje iskustvo to dokazuje 🙂 – Elon Musk je nedavno prezentovao svoj novi projekat Neuralink čiji je cilj razvoj ultra jake bežične veze između mozga i kompjutera. Za mnoge evolucioniste ovo je očekivana sledeća etapa u procesu razvoja ljudskog bića. Ima onih koji smatraju da bez ovog koraka čovječanstvo neće preživjeti. Ali, još uvijek, ovo nije istina: za mnoge od nas internet nije neophodnost već luksuz bez koga se može i bez koga je i korisno provesti određeno vrijeme. 

Izostavljanje internet veze u jednom periodu, otvara mnoge, često zapostavljene aspekte našeg života. – Ono na šta se fokusiramo, to postoje naša (jedina) stvarnost. Bez obzira koliko mnogo mogućnosti pruža internet veza, život je i dalje mnogo širi i šareniji od najbolje aplikacije za mobilni telefon. Ovo je možda posebno važno da razumiju oni mlađi među nama. Stvarni svijet još uvijek može da ponudi mnogo više nego virtuelni. 

Odnosi sa živim ljudima su ono od čega se sastoji život. – Sva ispitivanja, ankete i statistike ukazuje da veza sa drugim ljudskim bićem je ono što donosi smisao življenju. To nije ni slava, ni lično ostvarenje, ni novac ni bilo koji drugi oblik stvarnog ili pseudo uspjeha. Da, pakao – to su drugi ljudi; ali ljudi su i raj takođe. Internet konekcija jako slabi međusobne ljudske veze. Ako se i ne odlučite na prekid internet veze na određeno vrijeme, onda bar odložiti svoj telefon tokom komunikacije sa drugim ljudskim bićem u stvarnom životu. 

Povratak u virtuelnu stvarnost nakon određenog vremena apstinencije je jako zanimljiv. – Moj prvi login na društvene mreže nakon mjesec dana odsutnosti mi je otvorio oči za neke pojave. Čini se kao da više ništa nije isto. Neka reagovanja koja su mi ranije bila sasvim normalna, sada djeluju prilično … infantilna i nezrela u najmanju ruku. To ne može da se vidi i procijeni ukoliko smo online 24/7. Pravljenje vremenske i fizičke distance u odnosu na internet čini nas mnogo sposobnijima za procjenu korisnog i nekorisnog sadržaja kome smo izloženi. Ako ništa drugo, ovo je dovoljan razlog za eksperimentisanje. Meni je to zaista mnogo značilo. 

Treba imati mjeru! – “Teoretski ljubav lepo zvuči / Malčice je drug'čije u praksi,” kaže poznata pjesma. Siguran sam da su mnogima jasni ovi izazovi virtuelne stvarnosti, ali je to jako teško sprovesti u djelo. Umjerenost je neophodna na svakom aspektu našeg življenja, a posebno u upotrebi savremene digitalne tehnologije. Koliko je previše, a koliko dovoljno vremena? Ako na ovo budemo sami odgovarali, možda ćemo lakše pogriješiti nego ako to pitamo nekoga ko nam je blizak i drag. Šta ti misliš, da li provodim suviše vremena na internetu ili ne? Naravno, ukoliko uputimo ovo pitanje, moramo biti spremni da čujemo i odgovor koji može da nam se ne svidi. 

Ne želim da primam poruke!

Osmog januara 2004. godine, u pauzi između učenja u biblioteci, uzeo sam da prelistam časopis “Vreme” u kome nađem tekst koji svakim sledećim danom dobija sve više na vrijednosti. Potpisao ga je Saša Marković (naslov članka je “e-mail”) i svaki put iznova me podsjeti u kakvom vremenu smo nekad živjeli. Možete ga čitati kao predviđanje, kao proglas pa čak i kao poziv da se osvijestimo na vrijeme. Što se mene tiče, sledećih mjesec dana planiram da smanjim svoju izloženost internetu. Ne znam da li ću u tome uspjeti, jer i sama želja djeluje nemoguća ali smatram da vrijedi pokušati. A ti?

“Nekad je bila privilegija imati e-mail adresu. Danas je privilegija nemati je.  Ili imati samo jednu, malo poznatu, kao u dobra stara vremena.  Civilizacija, ili njen progres, ono što zapravo prestavlja «zadovoljavanje potreba koje do juče nisu postojale», polako uništava poslednje oaze privatnosti koje su do juče bile neprikosnovene. Taj trend je nezaustavljiv: ljudi dobrovoljno upadaju u mrežu globalnih komunikacija, pristajući da ih ostatak tretira kao uvijek prisutan, pasivni objekat koji neprekidno treba zasipati potpuno beskorisnim ili sasvim idiotskim informacijama.

Nekad je e-mail bio čudo neviđeno. Moja prva e-mail adresa je bila saxon%vreme.com@moume.calstatela.edu, pošta je putovala okolo-naokolo po tri dana dok se ne bi konačno skrasila u jednom redakcijskom računaru. Svaku poruku koju sam razmjenjivao sa svojim ispisnicima, srećnim emigrantima na američkim univerzitetima, pobožno sam godinama čuvao, takva je to poezija bila. Uzmimo moje elektronsko sanduče od jutros: vijagra – povoljno, bingo od milion dolara na lutriji na kojoj nisam ni učestvovao, besplatno putovanje na Tahiti, nekoliko poslovnih ponuda (Sani Abača, Klaudio Kabila, Kunle Martins, Čarls Mosanga i ostali ugnjetavani nigerijski biznismeni), vijesti iz kulture, tračevi skandal industrije i jedna poruka od prijatelja sa čestitkama za Novu godinu. Jadni moj prijatelj, kad bi samo znao sa kakvim se kabilama i abačama nadmeće za trenutak moje pažnje … Kažu da će, prema nekim istraživanjima, za godinu-dvije «spam» (elektronska pošta koja nikom normalnom ne treba) imati veći obim saobraćaja nego koristan sadržaj. Ja sam već odavno stigao u 2020-u.

Kad pokleknem od tovara elektronskog smeća koje dobrovoljno preuzimam od svog internet provajdera svakog jutra, najčešće izađem iz kuće da prošetam klinca. Kad nisam kod kuće, onda sam na mobilnom. Čak i ako ga isključim, mobilni operater će upozoriti one koji su neuspješno pokušavali da me pozovu da sam ponovo dostupan. Isključivanje mobilnog garantuje jedino privremenu samoću, ali u njoj nema uživanja, jer će se ona pretvoriti u zamarajuću zvonjavu čim uzmem telefon u ruke. Kad bih krišom promijenio broj, bio bih nevaspitan ako ga ne bi svima rastrubio. Ako bih krišom izgubio telefon, bio bih budala. Nekako mi je najjednostavnije da ga dam klincu, da se njime igra i nadam se da će ga kad-tad tresnuti o parket. Ali ne vrijedi – ma koliko mu pokazivao šta treba da uradi, jedino što zna je da ga prisloni na uvo i kaže «halo!».

SMS poruke su takođe neizbježne, dostavljaju ih po tri dana nakon slanja. Sve je tako zamršeno i isprepleteno da se riječima ne da iskazati: neko mi pošalje e-mail, meni stigne SMS poruka da mi je e-mail stigao. Pošaljem e-mail kroz SMS ili SMS-om kupim internet vrijeme od svog provajdera kako bih mogao da pročitam e-mail. Ili odem na internet da bih poslao SMS koji će neko da primi kao e-mail uz podsjećanje SMS-om. Kad sjedem pred TV, bombarduju me porukama koje ne stižu u telefon nego pravo na ekran. … razmišljam kako se zapravo dopisujem s mašinama, razgovaram s mašinama i ćutke trpim njihovo neprekidno zanovijetanje.

Svakodnevno se smišljaju nove ludosti: telefon je nekad prenosio samo glas. Zahvaljujući GPRS-u ili kako se to već zove, sad se šalju i slike. Telefon je bio zgodan baš zato što sagovornici nisu mogli da se vide, razgovor u gaćama ili papučama praćen sočnim gestikulacijama bio je sasvim legalan i često razgaljujući. Kako stvari stoje, za godinu-dvije moraću da se umijem i očešljam prije nego podignem slušalicu. Osim toga, e-mail, SMS i ostale instant novotarije favorizuju treš komunikaciju u kojoj nije bitan jezik, ni stil, ni lijepa riječ ni tanana osjećanja. U SMS staje samo 160 slova, zgodno jedino za haiku-poezija. … Šta se desilo sa vremenom kada ste nesuđenoj dragani pisali pismo na roze hartiji olovkom koju ste čuvali za posebne prilike? Niko više ne piše takve stvari. Niti iko ima volje da čeka na odgovor slušajući jedino kako mu se korpa za smeće roguši od zgužvanih i odbačenih literarnih pokušaja. Danas svako svakog hoće odmah, svejedno šta.

Jedan sam od onih koji misle da ovolika poplava mobilnih telefona i e-mail adresa nije izazvana željom ljudi da bolje komuniciraju nego potrebom većine hroničnih luzera da saopšte drugima da i oni zbog nečeg postoje, valjda zato što ih možete naći svuda i u bilo koje vrijeme. Ili zato što šaljući svoj stupidni SMS nekoj lijevoj TV stanici mogu nakratko da imaju utisak da se svijet malo mrdnuo zbog njih. Većinu korisnika mobilnog telefona i interneta niti iko zove niti im ko piše, izuzev Nigerijaca i dilera vijagre. Baš kao što ni većina ne zna zašto svakog ponedjeljka sjeda automobil i kreće iz Vražogrnjaca pravo u centar grada (srećom, većina to shvati tokom radne nedjelje pa se do četvrtka gužva na ulicama prepolovi).

Poneko se i pobuni, ali takvi su malobrojni. Umberto Eko piše, “Ja nemam email adresu. U ovom životnom dobu, moj glavni cilj je da više ne primam poruke. Nešto slično misli i Donald Knut, jedan od vrhunskih stručnjaka iz oblasti kibernetike i programiranja: «Ja sam srećan čovjek, počevši od 1. januara 1990. godine kada sam prestao da koristim e-mail. Koristio sam ga prethodnih 15. godina i čini mi se da je to sasvim dovoljno. E-mail je zgodan za ljude koji žele da trče ispred stvari. Ja više volim da budem iza njih. Ako želite da kontaktirate sa mnom, pošaljite obično pismo.» I ja sam pokušavao da se sakrijem od drugih, makar simbolično. Kada sam na kućna vrata stavio pločicu bez prezimena, alarmirao se kućni savjet («A zašto vi krijete svoj identitet?»). Moj idol je međutim osoba N.N. od koje sam prije neku godinu dobio vizit-kartu, bijelo parče kartona sa imenom ispod kojeg je pisalo samo «niko i ništa». Paradoksalno ili ne, od svih ljudi koji su mi ostavljali svoje šarene legitimacije najbolje se sjećam čovjeka čije sam ime zaboravio, a ostalo nikada nisam ni znao.”

Svjetlo u tami

“Svjetlo je došlo u tamu a tama ga nije prihvatila.” Tama vjerovanja i ideologija, tama laži i religija, tama zla koje čovjek čini sebi, svom bližnjem, onima daleko od njega, tama društva koja prekriva one koji mu pripadaju, tama razuma i nauke … Naš svemir je sačinjen od tame; što se više ljudsko znanje širi, što više ovo razumijemo, što više znanje svijeta napreduje, to više je ovo sigurno. Svjetlost je došla. Ne jedno “svjetlo” među drugima, kao što naravno neko svjetlo može svijetliti među ljudima, nego svjetlo, “svjetlo sve svjetlosti.” Ovo svjetlo je moglo rastjerati svu tamu. I ono je znalo je to moglo. Ali tama je morala da ju prihvati. Da bi bilo stvarno svjetlo, nije moglo da osvaja silom niti da nadvlada na silu. Tada bi prestalo da bude svjetlo i počelo bi da igra igre tame i postalo bi tama. Ono je svijetlilo i sijalo, ali samo u ograničenom krugu koji ga je primio.

“Si tu es le Fils de Dieu: souffrances et tentations de Jésus,” Jacques Ellul