DUHOVNA MISAO
©️ Želimir Stanić
“Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore. O čemu volim da govorim? O svemu što ljude i mene zanima. O životu, o prirodi, o radu, o smrti (i o smrti, zašto ne, smrt je važna koliko i život), zaista o svemu, jer teško da ima stvari o kojoj čovjek nikad nije pomislio. Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima.” (Selimović)
Citati
Izvrtanje Isusovih riječi
Mnogi milioni su kroz vijekove poštovali Isusovo ime, ali je samo nekolicina razumjela i još manje sprovela u djelo ono što je On zahtijevao. Njegove riječi bile su izvrtane da znače sve, bilo šta i ništa. Njegovo ime je korišteno i zloupotrebljavano da se opravda kriminal, plaše djeca, a ljudi i žene inspirišu na herojsku glupost. Isus je više poštovan i obožavan za ono što nije mislio, nego za ono što je mislio. Najveća ironija je da je ono čemu se najviše suprostavljao u svijetu u svoje vrijeme, danas oživljeno, propovijedano i rašireno po cijelom svijetu – u Njegovo ime. Albert Nolan, "Isus prije hrišćanstva" https://www.youtube.com/watch?v=lw3U0nQwNco
Vrijeme
Slaviš li pravi Božić?
Božić je prelijep praznik. Nosi sa sobom mnoštvo ideja i poruka koje su čovjeku potrebne svakodnevno, a ne samo jednom godišnje. Ono što u vremenu otuđenosti uspije povezati rodbinu, porodicu, roditelje i djecu ima veliku vrijednost. Ipak, kao i u svemu dobrom i ovdje se znaju zavući neke manje dobre stvari koje pokvare cijelu sliku. Ne govorim o paganskim obredima niti o pogrešnim datumima. Kad smo kod datuma, uglavnom je uobičajeno mišljenje kako postoje dva Božića, njihov i naš, naš i njihov ... zavisi sa koje strane posmatrate i čiji su tvoji a čiji tuđi. No i to je pogrešno: Božić se ne slavi sedmog januara zato što je to sedmi januar po gregorijanskom (onom kojeg većina koristi) nego zato što je sedmi januar po gregorijanskom kalendaru 25. decembar po julijanskom kalendaru (po kome crkve na istoku računaju praznike). Dakle, ne postoje dva datuma za isti praznik nego jedan datum za isti praznik prema dva različita računanja vremena, kalendara. U suštini, za one koji slave, to je slavlje na isti datum: 7. januar = 25. decembar. Negativna implikacija Božića na zapadu je svođenje praznika na poklone i konzumerizam. Iskoristiti sniženje po radnjama je mnogo važnije nego se zamisliti nad idejom utjelovljenja Boga: ogromni redovi kupaca koji stoje pred vratima radnji još od prethodnog dana u "hrišćanskim" zemljama su jasno prefokusiranje praznika na "sebe" i "meni". Susret s nebeskim Bogom je zamijenjen ličnim "božanskim" iskustvom koje nastaje nakon povoljne kupovine. Istok je uspio izbjeći komercijalnost Božića ali nisam siguran koliko svoje posebno iskušenje tradicije. Mnoštvo običaja, za koje je potrebna velika vještina i kreativnost da bi se objasnili sa biblijsko-hrišćanske tačke gledišta, često su u praksi centralni događaji u glavama i srcima onih koji ga slave. Potrebno je prepoznati kada sačuvani ostaci tradicije idu na uštrb istinske vjere. Vezivanje uz tradiciju zna nositi isključenje drugih koji imaju drugačiju ili nemaju tradiciju uopšte, zaboravljajući kako ovdje možda vrijedi ona narodna "sto sela, sto običaja." Time se univerzalna poruka svodi na lokalnu i etničku. I dok se generalno raspravljamo čiji je praznik bolji, ljepši, ispravniji ... kad su datumi i običaji u pitanju, trebalo bi se zapitati koliko ovaj praznik donosi promjene i stvarnosti hrišćanskih vrijednosti u mom životu. Istinsko slavlje ovog praznika će izbjeći svođenje veličanstvenog, svemogućeg i silnog Boga na malog i nejakog boga ("božića") te će mu dopustiti da zaživi u životu slavljenika. Sa ovim željama vas pozdravljam: "Mir Božji, Hristos se rodi!"
Videoblog
Vrijeme
Želim, želim, želim …
Šta ste vi poželjeli sebi za Novu godinu? Puno zdravlja, ljubavi, (novca), mira i sreće … Posve drugo je pitanje imaju li ikakve stvarne vrijednosti ove naše želje, no to je druga tema. Dok sjedim i pišem ovo zapušenog nosa i bolesnog grla, shvatam kako je zdravlje naša osnovna potreba. Sve ostalo je manje važno. Pored zdravlja, javlja mi se, kao i svakome od nas, još jedna jaka želja. A to je želja da prestanem da želim. Dopustite da pojasnim ovu svoju želju. Možda sam neke ovim asocirao na naučavanja Sidarte Gautame, prosvijetljenog indijskog plemića, poznatog kao Buda. Tvrdio je da je cijeli život patnja koja nastaje iz želje. Zato je potrebno ugasiti svaku želju, postići nirvanu i dostići savršenstvo. Asketski život budističkih monaha slijedi njegov osmostruki put ostavljajući po strani sve ono što nas, neprosvijetljene, privlači i mami. Budina koncepcija je striktno dualistička: jasno povlači crtu između duhovnog, pozitivnog i materijalnog, zlog. Sličnim, po mom mišljenju pogrešnim, putem su krenuli i osamljenici u hrišćanstvu koji negiranje tijela i materijalnog vide kao glavni domet vjere, a stilite (među njima posebno Simon), podvižnike koji su živjeli na stubu želeći da umrtvljivanjem tijela doprinesu spasenju svoje duše, drže nedokučivim idealom. Isus Hristos je svojim dolaskom na ovaj svijet prigrlio isti, pokazao njegovu vrijednost. U svojoj molitvi je tražio da svoje učenike sačuva od zla, a ne da ih uzme od svijeta. Dokazao je da se može, treba i mora živjeti u svijetu, ali ne biti “od svijeta” tj. imati druge vrijednosti. I želje. Ali zato treba izbjeći drugu, ništa manje lošu, krajnost hrišćanski hedonizam, jevanđelje prosperiteta, health & wealth gospel. To je učenje zapadnjačkih tv evangelizatora koji uvjeravaju kako će spoj njihove molitve i vaše vjere donijeti do ogromnih promjena u vašem životu, a posebno u vašem novčaniku. Čini mi se da bi ovdje, kao i u mnogim drugim situacijama života, trebalo naći balans, umjerenost, sredinu. To me podsjeti na one riječi Zije Dizdarevića iz pripovjetke Majka: “Ne idi sredinom džade, satraće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešta s krova, nego hajde 'nako, ‘nako…” To ‘nako u mom slučaju bih najbolje opisao na sledeći način: vjerujem da je Bog u nas ugradio dobre želje, za dobrim i lijepim vrijednostima i stvarima. Smatram pogrešnim razdvajati duhovno i materijalno - jer je Bog čovjeka stvorio tjelesnim i takvim će ga vaskrsnuti. Moja želja ide u pravcu ostvarenja svih onih naših uobičajenih novogodišnjih želja, ali praćena umorom neostvarenja. Sve to smo poželjeli i prošle godine. I pretprošle, i one iza nje. Moja novogodišnja želja pita “Dokle ovako?" I neka se i ispune moje želje, šta je sa željama ostalih? Ko može uživati u svojim igračkama gledajući druge oko sebe kako umiru od gladi? Naše najbolje želje su samo prašina na vjetru. https://www.youtube.com/watch?v=IPzq2bqVgkg Čini mi se da je C. S. Lewis dao dobar odgovor: “Ako u sebi pronalazim želje koje ništa na ovom svijetu ne može zadovoljiti, jedino logično objašnjenje je da sam stvoren za drugi svijet.”
Život
Zašto nas toliko pogađa smrt slavnih?
Umro je Joe Cocker (Džo Koker). Tim umjetnicima nikad ne znaš pravo ime, ali tako su ga zvali i tim imenom su objavili njegovu smrt: BBC, Time, Guardian, Rolling Stone ... i onda "naši" mediji to preveli i prenijeli. Facebookom je krenuo masovni RIP od strane ljubitelja njegove muzike. Zanimljivo, na zvaničnoj stranici (tvrde da je zvanična) ovog pjevača nema nikakve informacije o ovome. Nikakvo čudo kad je poslednja objava iz 2013. godine. Tužno je kad čovjek umre. Bilo koji čovjek. No, čini mi se da nejednako doživljavamo smrt slavnih od manje medijski propraćenih ličnosti? Zašto je to tako? Evo odgovora jednog mog prijatelja: "Joe je bio čovek sa kojim sam rastao. U stvari rastao sam sa njegovom muzikom i znao sam njegov izgled. Ali neka baba Joka koja mi je nepoznata naravno da nije ista kao i popularni pevač. Dakle ne radi se o slavi samoj po sebi. Racimo kada bi umrla J.Kareluša ne bih se ni najmanje osetio pogođenim. Ali zato ako umre Nick Cave bicu jako tuzan, da li ti je mozda ovo zadovljavajuci odgovor na tvoju poslednju objavu?" Dopuštam svakome svu slobodu (koja ne brani tuđu i ne ugrožava druge). Tako i sa muzikom i muzičarima, oporavljenim narkomanima i alkoholičarima (i jednih i drugih mi je žao još dok su živi), te žaljenjem za istima. Ali sve ovo me potaklo da razmišljam ... Juče sam na malom seoskom groblju vidio sahranu. Ne znam ko je umro, ni koliko je imao/la godina. Da li je ta osoba bila bolesna ili umrla lako, s osmjehom na usnama? Ne znam ni da li se uopšte umire tako. Ali siguran sam u jedno: da je onima koji su joj bili bliski i koji su je sahranili jednako žao, ako ne iskrenije, nego "nama" za "umjetnicima." Umjetnici, imali su drugačiji, "slavniji" život - zar ih i u smrti moramo glorifikovati? I kome je to u stvari potrebno, njima ili nama? Zar smo mislili da će živjeti vječno? Naša tuga će trajati tek toliko dok svoj fokus ne prebacimo na drugog živog slavnog, do njegove smrti. I tako u krug. Mučan je takav život. Skoro mučniji nego neprimijećena smrt. PS. Zvanična web stranica vas vara: čak i ako navratite kasnije novih koncerata neće biti.