DUHOVNA MISAO
©️ Želimir Stanić
“Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore. O čemu volim da govorim? O svemu što ljude i mene zanima. O životu, o prirodi, o radu, o smrti (i o smrti, zašto ne, smrt je važna koliko i život), zaista o svemu, jer teško da ima stvari o kojoj čovjek nikad nije pomislio. Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima.” (Selimović)
Citati
I mržnja može mnogo, ali ljubav može više
“I opet je mislio o majci i ocu. Toliko su voljeli sina, da je ta ljubav nadvladala sve prirodne zakone samoodržanja, sav strah, sva ustručavanja koja su prirodna za ljude. Da li to znači da ljubav može sve pa i ono što je nemogućno. Onda bi čovječanstvo trebalo da pronađe način kako bi pokrenulo ljubav u ljudima, da bi aktiviralo ogromnu nepokretnu energiju koja leži sakrivena u ljudima. I mržnja može mnogo, ali ne toliko koliko ljubav koja mirno gleda smrti u oči.” Mehmed Meša Selimović, pisac (1910-1982)
Knjige
Pravilo srca
Ne tako davno u prošlosti, postojao je jedan grad koji se hvalio svojim zakonima i propisima. U tom gradu sve je bilo određeno pravilima: kada šetati parkom, kakvu odjeću nositi na javnim mjestima, kada i kako obrađivati njive... Jednostavno, za sve što bi neko mogao samo da pomisli da uradi ili ne uradi – postojao je nekakav propis. Gradonačelnik je sjedio u svojoj kancelariji ponedjeljkom, srijedom i petkom, studirajući prihode i rashode grada i, - to je bilo sve. Trgovci su u svojim prodavnicama nudili robu koju su sami proizvodili i – ništa više od toga. Žene su uvijek šetale istim stazama, do određene tačke, i dalje ne. Svako je imao svoje odgovornosti i nije se brinuo ni o čemu izvan toga. Jednog jutra se u gradu pojavio neki starac. Jedva je čuo i nije ništa govorio, a izgledao je kao da je prevalio dugačak put. Jedna noga mu je bila osakaćena pa je hodao uz pomoć štake, a na sebi je imao stari vojnički kaput, ostatak iz davno prošlog rata. Starac je šepajući ušao u grad, sjeo na jednu klupu nasred gradskog trga, sklopio oči i pognuo se, oslanjajući se rukama na drvenu štaku. Prve su ga primijetile žene koje su povremeno izvirivale kroz prozor da vide šta se događa na ulici. Ali odmah su se povukle iza zavjese; na upitne poglede svojih kćeri odgovarale su da je to sigurno nečiji rođak koji je izašao u jutarnju šetnju. Međutim, kako je dan odmicao i prelazio u veče, s hladnim vjetrom koji je nemilosrdno počeo da duva, gradom se proširila vijest o starcu na gradskom trgu. Bilo je očigledno da starac ne pripada nikome. «Vlasti su dužne da učine nešto za njega», - govorile su žene jedna drugoj. «Sigurno postoji nekakav propis i za ovakve slučajeve. On, vjerovatno, pošto je star, pripada u starački dom». U staračkom domu rekli su da nepoznati starac treba da ide u bolnicu jer ima osakaćenu nogu. U gradskoj bolnici su objasnili da ne treba oni da ga prime nego vojna bolnica, pošto starac ima vojnički kaput na sebi. Vojna bolnica, međutim, nije mogla da ga primi jer starac nije imao nikakve podatke o svom imenu, eventualnom činu i serijskom broju. Ni gradska dobrotvorna ustanova nije mogla da se pobrine o njemu jer su se njene kompetencije odnosile samo na stanovnike grada, a ne i na pridošlice sa strane. Pošto gradonačelnik nije mogao da pronađe nijedno pravilo koje bi se odnosilo na ovakav slučaj, odlučio je da sledeće sedmice detaljno ispita mogućnosti, s obavezom da na kraju mjeseca podnese izvještaj o tome. Te noći podigla se jaka, hladna oluja, s vjetrom koji je prodirao do poslednje kosti i ledenom kišom. Kad je osvanulo, starac je još uvijek sjedio u istom položaju, pognut, naslovnjen na drvenu štaku, ali kada su mu prišli bliže, vidjeli su da je mrtav. U gradu je postojalo pravilo da zvona oglase nečiju smrt; zato je s tornja crkve odjeknuo zvuk koji se razlegao gradom. Postojalo je takođe pravilo da prodavci zatvore svoje radnje; zato su toga dana sve trgovine u gradu ostale zatvorene. Postojalo je i pravilo da se sahrana umrlog mora obaviti u roku od dva dana nakon smrti; ali sada su stanovnici grada zaključili da ne postoji pravilo koje određuje ko treba da obavi sahranu u ovom slučaju. I tada, odjednom, prvi put otkako je ovaj grad postojao, ljudi su počeli da rade nešto bez pravila koje bi odobrilo ili naredilo njihovu aktivnost. U sažaljenju, žene su izvadile iz svojih ormara čistu odjeću i presvukle umrlog starca. U tišini, njihovi muževi su napravili kovčeg i tijelo umrlog stavili u njega. S poštovanjem, trgovci su odnijeli kovčeg do gradskog groblja. Svečano i dostojanstveno gradonačelnik je održao pogrebnu ceremoniju. Ali starac, koji je još juče bio živ, nije više mogao ni da čuje, ni da vidi niti da osjeti njihovo saučešće. Na kraju pogrebne službe gradonačelnik je kazao: «Hajde da od sada, ako već nešto treba da žrtvujemo, žrtvujemo pravila a ne ljude». Ljudi su se vratili svojim kućama osvjedočeni da iznad svih pravila, uputstava, propisa i zakona stoji – pravilo srce. Naravoučenije: "Pokazao ti je, čovječe, što je dobro; i šta Gospod ište od tebe osim da činiš što je pravo i da ljubiš milost i da hodiš smjerno s Bogom svojim?" (Sveto pismo, knjiga proroka Miheja 6:8)
Sveto pismo
Jevanđelje srijedom: Matej 3. poglavlje
Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja. U prvom poglavlju jevanđelja po Mateju pisao sam o ženskim osobama iz Hristovog rodoslova. Drugo poglavlje je bilo rezervisano za tri različite reakcije na Hristovo rođenje predstavljene kroz tri grupe ljudi: mudrace, Iroda i jevrejske vođe. U trećem se javlja još jedna nova ličnost, Jovan Krstitelj, te se opisuje njegov odnosa prema Isusu, mesijanskom caru. Jovan Krstitelj je veoma intrigantna ličnost. Živio je u izolovanom području do trenutka objavljivanja Mesijinog dolaska te se smatra njegovim pretečom. Ovu temu će Matej još obrađivati u 14. poglavlju. Njegova pojava i poruka je bila tako silna da je njemu izlazio "Jerusalim, sva Judeja i okolina Jordanska" (Matej 3:5). A on ih je krštavao. Krštenje o kome je ovdje riječ se odvijalo uranjanje u vodu. Za ovaj čin, tekst jevanđelja kaže da je bilo potrebno "mnogo vode" (jev. po Jovanu 3:23). Krštavane su odrasle osobe: bilo je neophodno da razumiju upućen im poziv, prihvate ga i pokaju se. I sam Isus koji je bio kršten imao je oko 30 godina. Zanimljivo je da Jovan upućuje poziv onima koji su se uveliko smatrali Božjom svojinom. Činjenica rođenja u određenom mjestu, porodici ili narodu ne znači mnogo za naš duhovni identitet ukoliko on nije potvrđen ličnom odlukom i ispravnim stavom. Prema riječima Jovana Krstitelja neophodni su odgovarajući rezultati duhovnog življenja ("rod dostojan pokajanja," Matej 3:8) te povezanost sa Isusom ("krštenje Duhom svetim i ognjem," Matej 6:11). U protivnom, sam Hristos će napraviti odvajanje suprotnih od sebe. Vrhunac ovog teksta je Hristovo krštenje. Sam obred je imao veze sa završetkom grešnog života i početkom novog (što opet ne znači da su kršteni bezgrešni). Zato se Jovan čudi zašto se Hristos izlaže tom činu. Ali Isus insistira tvrdeći da se tako dešava ispunjenje "svake pravde." Ukoliko je Isus mesijanski car, prema Starom zavjetu neophodno je da u tu službu bude uveden od strane proroka. Započinjanje službe proroka, sveštenika i cara u Starom zavjetu se nazivalo pomazanjem, a službenici pomazanici (na grčkom Χριστός). Jedan od primjera za to nalazimo u 1. knjizi Samuilovoj 10:1. Ispunjenje "svake pravde" potvrđuje golub i glas s neba (Matej 3:16-17). Hristova javna služba ovim započinje.
Citati
I zemlja će donijeti plod suza tvojih
Ako se nalaze oko tebe ljudi zlobni i bezosjećajni, koji neće da te slušaju, padni ničice pred njih i zamoli ih za oproštenje jer si zaista i ti kriv što neće da te slušaju. A ako već ne možeš da govoriš s ozlojeđenim ljudima, služi im šutke i ponizno, nikad ne gubi nade. Ako te svi ostave i otjeraju silom, te ostaneš sam, padni na zemlju i ljubi je, pokvasi je svojim suzama. I zemlja će donijeti plod od tvojih suza, mada te nije niko ni vidio ni čuo u tvojoj samoći. Vjeruj bezgranično, pa ma se čak i to desilo da svi na zemlji pođu stranputicom, a ti sam ostaneš u vjeri, i onda prinesi žrtvu i hvali Boga, ti jedini. A nađe li vas se dvojica takvih – u vama je već cijeli svijet, svijet žive ljubavi, zagrlite se i smjerno veličajte Bog, jer se ipak sačuvala njegova istina, pa makar samo u vama dvojici. Фёдор Михайлович Достоевский (1821-1881)
Priče
Neka bude malo riječi tvojih …
Krаlj је trеbаlо dа prоglаsi nоvоg ministrа zа nајvišu službu u cаrstvu. Zа tu priliku оrgаnizоvао је pоsеbnо tаkmičеnjе u lаgаnju: kо mоžе dа izgоvоri vеću lаž. Svi njеgоvi ministri priјаvili su sе zа tаkmičеnjе i svi su izgоvоrili svојu nајvеću lаž. Mеđutim, krаlj niје biо zаdоvоljаn; njihоvе lаži bilе su nеubjеdljivе. Krаlj је tаdа upitао svоg nајbližеg i nајpоvjеrljiviјеg sаvjеtnikа: »Zаštо sе ti nisi priјаviо?« Sаvjеtnik је оdgоvоriо: »Žао mi је štо ću vаs rаzоčаrаti, аli ја nе mоgu dа sе priјаvim.« »Zаštо«, upitао је krаlj. »Zаtо štо nikаdа nе lаžеm«, оdgоvоriо је sаvjеtnik. Krаlj је оdlučiо dа pоstаvi njеgа nа tu pоziciјu. Naravoučenije: Nemoj nagliti ustima svojim, i srce tvoje da ne bude brzo izgovoriti što pred Bogom, jer je Bog na nebu a ti si na zemlji, zato neka bude malo riječi tvojih (Sveto pismo, Knjiga propovjednikova 5:2)
Besjede
O postu
Pred svaki veći religiozni praznik, poput dana proslave Hristovog rođenja ili pred obilježavanje Hristovog vaskrsenja, ljudi se više zainteresuju za post. To je slučaj sa svim tradicionalnim hrišćanskim vjerama na našem području ali i sa onim nehrišćanskim monoteističkim koje imaju svoje postove vezane za određene dane i praznike. U svakom od ovih slučajeva nije rijetko da dobijem pitanje od svojih prijatelja i poznanika da li i ja postim, kada, kako i koliko. Tim više, ukoliko o ovoj temi potražite na internetu, često ćete dobiti netačne podatke, naročito kada se opisuje teorija i praksa druge vjerske zajednice. Zato mislim da je potrebno da svaka osoba dobije pravi uvid u ovu temu zasnovanu na pravom izvoru informacija, Bibliji ili Svetom Pismu. Hrana i duhovnost Često se dešava da ljudi ne vide (ili previde) povezanost tjelesnog sa duhovnim. Možda je upravo hrana jedno od područja koje to najbolje pokazuje. Zato je neophodno vidjeti kako je to hrana povezana sa duhovnošću čovjeka? 1. Prvi argument u prilog povezanosti hrane i duhovnosti nalazimo u suštini čovjekove ličnosti. Čovjek je jedinstvena cjelina koja se ne može podijeliti (bez nanošenja štete) na dušu i tijelo, kao što se to inače čini. Zasnovan na grčkom dualističkom učenju a ne na Bibliji, ovaj pogled uči da su duša i tijelo razdvojive komponente čovjeka, bilo za vrijeme života ili poslije njega. Tako da uticaj jednog na drugi nije dovoljno jasan niti snažan: nije važno šta tijelo čini, važno je kako se duša osjeća – česta je misao koja dovoljno objašnjava ovu ideju. Tako ćete pronaći hrišćane koji pušenje i alkohol, na primjer, ne smatraju grijesima, upravo zbog ovog dualističkog pogleda. Biblija, sa druge strane, uči da je čovjek stvoren od Boga kao cjelovito biće koje se ne može razdvajati na svoje komponente. Šta više, duša (koja je često termin za neki posebni aspekt čovjekove ličnosti) je termin koji pisci Biblije (1. Moj. 2:7) upotrebljavaju za čovjeka (poput arhaičnog načina izražavanja: bilo je prisutno 5 duša). Da se poslužimo biblijskim jezikom: Čovjek nema dušu: on jeste duša; čovjek nema tijelo, on jeste tijelo. Budući da je čovjek jedna cjelina, sve što on čini utiče na svaki aspekt njegovog življenja. 2. U prvim poglavljima prve knjige Mojsijeve, biblijske knjige koja opisuje početke svijeta i čovjeka, na mnogo mjesta se spominje hrana i jelo, te njen uticaj na čovjeka i njegovu budućnost. Tako u 2:16-17 možemo čitati da je sam Bog napravio podjelu hrane koja je tada bila dostupna čovjeku na ono što može jesti i ono što je zabranjeno za jelo. Ova podjela će u kasnijim biblijskim tekstovima, nakon potopa, dobiti svoju širu podjelu na čisto i nečisto. Kada je sotona kroz zmiju naveo Evu na grijeh, on je doveo u pitanju upravo tu podjelu koju je sam Bog napravio: dozvoljeni i zabranjeni plodovi (1. Moj. 3:2). Na istom području, hrana i jelo, Eva je propustila da ostane poslušna Bogu te je uzela zabranjeni plod i pojela (3:6). Na ovaj način, hrana i apetit bivaju prikazani kao jedan od važnih aspekata života čovjeka na kojima on treba da pokaže poslušnost i suzdržanost. Vladanje sobom ima svoj korijen u vladanju svojim apetitima i željama. Biblija uči ukoliko čovjek nije sposoban da vlada sobom na ovom području, teško će uspjeti i na drugim oblicima moralnih ispita i kušanja. 3. Iz 3. poglavlja prve knjige Mojsijeve saznajemo da će se čovjekov život, u principu, nakon pada u grijeh vrtiti oko sledeće tri stvari: brak (muško-ženski odnosi), posao i hrana (1. Moj. 3:16-19). Time Biblija ne poništava važnost ovih realnosti, ali isto tako nijednu od njih ne diže na prijesto kao jedinstveno važno. Svaka od njih ima svoju vrijednost te uticaj na svaki aspekt čovjeka. Šta je post? Nakon što smo postavili temelje, možemo se pozabaviti odgovorom na gore postavljeno pitanje. U najkraćem obliku, post je uzdržavanje ili apstinencija. Širi odgovor će biti da je post potpuno uzdržavanje od hrane radi duhovnih ciljeva. Post, dakle, nije dijeta: to nije ono što činimo da bismo ljepše izgledali (bar ne na fizičkom planu), iako on može imati takvih sporednih uticaja. U Bibliji pronalazimo više oblika posta. Tako se većina tumača slaže da je Isusov post od 40 dana bio post bez hrane, ali sa konzumacijom vode (Luka 4:2). Postoji spominjanje i djelimičnog posta, koji je uključivao određena ograničenja u ishrani (Danilo 10:3). Ali najčešći primjeri su postovi koji su uključivali potpuno uzdržavanje od hrane, a upražnjavali su ga Jestira, Pavle, Ilija, Mojsije, Isus i druge ličnosti iz biblijskih tekstova. Zanimljivo je da se post na malo mjesta navodi kao zapovijest, osim u kontekstu starozavjetnih praznika (poput Dana očišćenja; kažnjavanje onih koji se ne pridržavaju posta treba se posmatrati u kontekstu starozavjetne jevrejske teokratije i nema direktne primjene na današnje vrijeme). Isus odgovara onima koji su optuživali njegove učenike za nepridržavanje obaveznim postovima, riječima da će njegovi učenici postiti nakon što “im otmu mladoženju” - aludirajući tako na svoje vaskrsenje (Marko 2:18-22). Sam Isus nigdje ne zapovijeda post niti određene dane posta, ali podrazumijeva da će njegovi sledbenici to praktikovati. Jedan od najboljih primjera za to je njegov ukor onima koji se razmeću postom (i svakim drugim religioznim atributom): Kad postiš, nemoj pokazivati vanjskim znacima niti privlačiti pažnju na svoj obred, da ljudi primijete da postiš, nego čini to tako da zna samo tvoj Otac nebeski (Matej 6:16-18). Biblijski post apsolutnog uzdržavanja od hrane traži učenje, naviku i pripremu tijela. Nije dobro krenuti odmah na nešto što nikada nismo činili. Takođe, neki to čine tako što se dan ranije dobro najedu, da bi uspjeli sledeći da budu gladni. Mnogo je korisnije smanjivanjem obroka i količine hrane pripremiti tijelo (i stomak) za dan (ili više njih) kada nećemo uzimati hranu. Takođe, post je potrebno iskoristiti u duhovnom pravcu. Često se dešava da post ima svoju samo tjelesnu, fizičku stranu uzdržavanja od hrane dok čitanje Pisma, molitva i razmišljanje nemaju mjesta jednostavno zato što smo zauzeti nečim drugim, poslom na primjer. U takvim slučajevima je bolje imati kraće vrijeme posta ali ispravno upotrijebljeno i usmjereno, nego duži post koji je bez fokusa. Svrha posta Primijetili smo da kada govori o postu, sam Isus se interesuje za naše motive. Zašto radiš to što radiš? Kome ili zbog koga to radiš? Veoma je lako upotrijebiti dobre stvari za pogrešne ciljeve; to je karakteristika svake pogrešne religije: cilj opravdava sredstva. Post nije magični štap koji čini da nam cijeli svijet uključujući i Boga jedu iz ruke i sprovode našu volju. Post ima za cilj približiti nas Bogu, a ne Boga nama. On je usredsređen na Boga. Upravo zato Bog preko proroka Zaharije opominje ljudi koji su postili u njegovo vrijeme da preispitaju ciljeve svog posta riječima “Kada ste postili dugi niz vremena, kome ste postili?” (Zaharija 7:5). Post nije zamjena za poslušnost Bogu niti način zarađivanja našeg spasenja jer je spasenje je dar Božji. Post je bezvrijedan bez zasluga Hristove smrti na krstu. Ispravno sproveden post treba da otkrije šta u stvari vlada nama, našom ličnošću. Mnoge stvari je moguće prekriti hranom. Tokom posta sve ono u nama izlazi na površinu i mi se podsjećamo da “čovjek ne živi samo o hrani nego o svakoj riječi Božjoj” (Mat. 4:4). Shvatamo da nije hrana, fizičke i materijalne stvari ono što održava naš život, nego je to sila i ljubav Božja. Post posebno koristi pri nekim od sledećih situacija: - Pri proučavanja Svetog Pisma: veoma često raspravljamo o značenju nekog biblijskog teksta iako možda nikada nismo se istinski potrudili da ga razumijemo proučavajući Bibliju uz post. - Kada je potrebna posebna Božja pomoć: uobičajeno je da se posti prilikom fizičkih bolesti; post je jednako koristan i potreban i u duhovnoj bolesti. - Post uz molitvu za izgradnju moralne snage. - Post kao dodatno sredstvo u ličnoj borbi protiv sila spiritizma. - Post uz pokajanje, zbog učinjenog grijeha, ali ne kao pokora: način otkupljivanja grijeha. Srijeda i petak kao obavezni dani posta tokom cijele godine imaju svoj korijen u jednom starom tekstu koji nalaže ove dane kao dane posta; razlog za to je razlikovanje od onih koji poste ponedjeljkom i četvrtkom. Ova logika je dugo zadržana u praktikovanju posta mnogih: post kao suprotnost od nečega ili razlika od nekoga. Jedan od najboljih tekstova koji ukazuju na korisnost i sveobuhvatnost posta, a opet na njegovu osnovnu funkciju jeste iz knjige proroka Isaije 58:6: “Nije li ovo post što izabrah: da razvežeš sveze bezbožnosti, da razdriješiš remenje od bremena, da otpustiš potlačene i da izlomite svaki jaram.” Sveze bezbožnosti, bremenje grijeha, potlačenost lošim navikama i jaram zla je ono što treba da bude pokidano i zbačeno kroz čin posta. Naše vrijeme obiluje takvim pojavama. No i na kraju je ponovo važno napomenuti: post nije nešto što automatski čini čuda kada se praktikuje, post nije magični štapić. Post je aktivnost koja dovodi nas bliže u vezu sa Onim koji može da čini čuda a koji nije mađioničar niti iluzionista nego koji je Bog Stvoritelj i Otkupitelj grešnih ljudskih bića.