Uloga budale u društvu

U turska vremena budale su bile više neka vrsta društvene ustanove nego li lično stanje duha. Biti na svoju ruku nosilo je sa sobom društvenu odgovornost. Budale su bile ventil koji je regulisao i popuštao pritisak u loncu u kome su se svi kuvali. Njima je bolest duha obezbjeđivala bezbjednost tijela – i zato su uglavnom neometani mogli govoriti javno ono što je ležalo zapretano duboko u srcima njihovih sugrađana, šrdati se s onim od čega je čaršija strahovala i vikati na sav glas ono što se po čaršiji šaptalo. Kada se sve ovo uzme na um postaje jasno zašto su budale predstavljale vitalni interes svih segmenata gradskog društva. Jedna poštena kasaba kojoj je stalo do imena i ugleda morala je imati i dežurnu budalu. Nedostatak iste bi je degradirao u najobičnije selo. Nije da na selu nije bilo duševnih bolesnika. Jednostavno, tamo su oni bili obični bolesnici, bez ikakve posebne društvene uloge. Nije ih se slušalo, njihove riječi se nisu prepričavale, niko ih nije podsticao i ohrabrivao da govore ono što drugi ne smiju. U gradovima Orijenta budale su bile besplatno pozorište, narodni parlament. Stoga i nije čudo što su budale postale indikatar razvijenosti nekog mjesta. I drugdje se grad bez pozorišta smatra većim selom. Vele da su Andrića jednom pitali da li i danas svaki bosanski grad ima po jednu budalu – a da je on odgovorio da danas ima po jedan pametan.

Eliezer Papo, Sarajevska megila.

Memento mori

Svako novo takmičenje u bilo kom sportu donese mnogo zanimljivih vijesti. Evropsko prvenstvo u fudbalu, koje je zbog pandemije sa prošle godine pomjereno na ovu, nije izuzetak. Prethodni događaji ove vrste su organizovani od strane dvije zemlje domaćina, ovogodišnje (ili je ispravnije reći prošlogodišnje 🙂 ) se održava u jedanaest gradova širome Evrope. Mišel Platini, predsednik UEFA, je to objasnio željom za romantičnim događajem koji će obilježiti šezdesetogodišnjicu fudbalskih takmičenja u ovoj organizaciji. Od zemalja iz bivše Jugoslavije nastupaju Hrvatska i (Sjeverna) Makedonija, s tim što je Makedoniji ovo prvi istorijski nastup predvođeni Angelovskim i Pandevom.

Međutim, interes cijele svjetske javnosti ovaj sportski događaj je pobudio već drugog dana takmičenja. Nije to bilo zbog velikog broja golova, izvanrednih poteza niti nastupa poznatih fudbalskih zvijezda. Igrala se prilično nezanimljiva utakmica između dvije slabije fudbalske sile, Danske i Finske. Za najveći broj pratilaca ovog sporta, imena braće Laudrup, golmana Šmajhela i Jari Litmanena su oni po kojima prepoznajemo ove reprezentacije. Međutim, od sinoć je ime Kristijana Eriksena na vrhu pretraživanja i interesa.

Od tada je cijeli svijet saznao da se Sabrina Kvist Jensen, Eriksenova djevojka, bavi humanitarnom djelatnošću za gladnu djecu dok radi u tekstilnoj kompaniji. Mogli smo saznati kako ona na nema nalog na twitteru i ne objavljuje svoje slike na instagramu, poput drugih “partnerica” poznatih fudbalera. Njih dvoje su zajedno od 2012. godine a bila je to ljubav na prvi pogled. Imaju sina starog tri godine i ćerku rođenu prije par mjeseci. Sve ovo, i mnogo drugih detalja iz života ovog dvadesetdevegodišnjeg fudbalera, do četrdesetdrugog minuta druge utakmice ovog prvenstva bilo je poznato samo uskom krugu fudbalskih zaluđenika. U trenutku kada je želio da prihvati loptu bačenu sa aut linije, Eriksen je iznenada pao i ostao da leži na terenu. Utakmica je prekinuta, a dok mu je pružana sva moguća medicinska pomoć, raspravljalo se o tome da li da se igranje nastavi ili prekine. Cijeli svijet je taj jedan sat iščekivao informacije o njegovom stanju dok je kamera prikazivala uplakana lica njegovih saigrača, navijača pa i protivničkih igrača.

Bio je to jedan od onih trenutaka koji pokazuju solidarnost koju ljudi širom svijeta mogu da pokažu onda kada to žele. Ostaće zabilježen kao svijetla uspomena sa sportskih terena kada je život pojedinca bio vredniji i važniji od svog uloženog novca i konačnog rezultata. Gledaoci, navijači i učesnici su odjednom postali ljudi zainteresovani za život pojedinca, koji visi o koncu i na čiji ishod mogu uticati brzina, umješnost i adekvatna reakcija stručnjaka. Uzdah olakšanja se mogao “osjetiti” nakon što je iz bolnice stigla vijest da je Eriksen povratio svijest i da je njegovo stanje stabilno te da poručuje da se igra nastavi. Nakon toga, sve kamere su se mogle vratiti nazad na praćenje najvažije sporedne stvari na svijetu.

Bez želje da budem ptica zloslutnica, mislim da je svima jasno, kako je smrt Kristijana Eriksena samo odgođena za neko vrijeme. U njegovom i našem DNK kodu negdje postoji okidač za starost koji će polako ali sigurno dovesti tijelo do momenta gašenja. Tada neće pomoći ni mnogo veća pažnja sveukupne svjetske javnosti, ni najbolji medicinski stručnjaci kao ni najbogatije opremljene bolnice. Postojaće trenutak kada će neko od najbližih moći samo da izjavi saučešće i ustvrdi da se životna “utakmica” završila, da je odsviran zadnji minut, da je dobio nepovratni crveni karton. Meša Selimović piše,

“Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema, za nju, priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek je bliže, nikad dalje. Pa, ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe? Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas ili dan, zašto se borimo kako bi ga produžili dan ili sat? Zemaljski je život varljiv, vječnost je bolja.”

Vječnost ne poprima ni blizu jednaku pažnju kao sportski događaji. Ona je u najvećem broju slučajeva ostavljena za naučno-fantastične priče i filmove ili je interes malog broja religioznih ljudi u starijem životnom dobu. Dok život traje, ne razmišljamo o njegovom kraju: neki to smatraju ometanjem prirodnog toka stvari. Međutim, možda bi svako od nas trebalo da živi imajući na umu svoju konačnost. Čak i oni koji ne dospiju na slavne terene savremenih gladijatora koji zadovoljavaju drugu potrebu bučne arene (“hljeba i igara”) morali bi o ovom da razmisle. A oni, kojima se poklanjaju savremene verzije lovorovog lišća, trebalo bi češće da čuju ono drevno “Memento mori”. Dok pokušavaju svim sredstvima da iz svog tijela izvuku što je moguće više energije i da istu naplate, trebalo bi da se sjete da su smrtni i prolazni, baš kao i njihova pobjeda ili poraz.

Bilo bi lijepo kada bi svjetska javnost pokazala više solidarnosti svačijom nesrećom i mukom. Hiljade djece i ljudi umiru svakodnevno, a u mnogim slučajevima te smrti i patnje bi se mogli zaustaviti i ukloniti kada bi bilo malo više volje i spremnosti da se zemaljski resursi pravednije podijele. Možda bi trebalo dovesti u pitanje i tu vaojersku zainteresovanost publike za pikanterije iz života bogatih, slavnih i poznatih, dok ih opšta sudbina siromašnih, zapostavljenih i manje poznatih nimalo ne interesuje. Za neke od nas jedina je utjeha i nada da Neko to od gore vidi sve i da će donijeti pravedniju raspodjelu karata i minutažu u vječnosti.

Ugasimo mržnju

Ljudi različni po svojim vjerovanjima, navikama i načinu odijevanja, ali jednaki po unutarnjoj urođenoj i podmukloj surovosti i divljini i niskosti svojih nagona. Pripadnici triju glavnih vjera, oni se mrze međusobno, od rođenja do smrti, bezumno i duboko, prenoseći tu mržnju i na zagrobni svijet koji zamišljaju kao svoju slavu i pobjedu a poraz i sramotu komšije inovjerca. Rađaju se, rastu i umiru u toj mržnji, toj stvarnoj fizičkoj odvratnosti prema susjedu druge vjere, često im i cio vijek prođe da im se ne pruži prilika da tu mržnju ispolje u svoj njenoj sili i strahoti; ali kad god se povodom nekog krupnog događaja pokoleba ustaljeni red stvari i razum i zakon budu suspendovani na nekoliko sati ili nekoliko dana, onda se ta rulja, odnosno jedan njen dio, našavši najposlije valjan povod, izliva na ovu varoš, poznatu inače zbog svoje uglađene ljubaznosti u društvenom životu i slatke riječi u govoru. Tada sve one dugo zadržavane mržnje i pritajene želje za rušenjem i nasiljem, koje su dotle vladale osjećanjima i mislima, izbiju na površinu i, kao plamen koji je dugo tražio i najposlije dobio hrane, zagospodare ulicama, i pljuju, ujedaju, lome, sve dok ih neka sila, jača od njih, ne suzbije ili dok ne sagore i malakšu same od svog bijesa. Zatim se povlače, kao šakali podvijena repa, u duše, kuće i ulice, gdje opet ožive godinama pritajene, izbijajući samo u zlim pogledima, ružnim uzrečicama i opscenim pokretima.

Ivo Andrić (1892-1975)

Sile koje sprečavaju dobro

Drevni pagani, poput nekih animista danas, posmatrali su svijet nastanjen neprijateljskim, ili potencijalno neprijateljskim, silama. Ako biste krenuli na put po moru, dobro bi bilo da se prvo pomirite sa bogom mora. Ako ste započinjali rat, trebali ste Marsa na svojoj strani. Ako ste zaljubljeni, bolje osigurajte pomoć Afrodite. I tako dalje, i tako dalje. U stvari, njih je bilo toliko mnogo da je život postao izuzetno komplikovan i veoma prijeteći. I mnogo običnih ljudi obavljalo je svoje svakodnevne poslove u atmosferi straha i nesigurnosti. Radili su najbolje što mogu da izbjegnu nevolje; ali često to najbolje nije bilo dovoljno dobro i demoni su izvirivali iz svakog grma pokušavajući da vas uhvate. 
Međutim, bogovi i demoni bi često djelovali preko ljudi. Ako je Rim pobijedio, to je bilo zato što je rimska boginja bila jača od britanske. Zemaljsko i nebesko bojno polje nisu bili razdvojeni velikim jazom; nebesko je bilo skrivena dimenzija zemaljskog: dodatna karakteristika uobičajene stvarnosti koja je objašnjavala šta se “stvarno” događa. Sile i vlasti nisu bili udaljene. One su bile unutrašnja dimenzije vanjskih događaja.

Da li se smijemo ovakvom pogledu na svijet? Ako je odgovor pozitivan, onda se smijemo svom licu u ogledalu. Ko upravlja našim svijetom? Političari? Nikako. Oni se sami izjašnjavaju nemoćnima; oni su žrtve “sila” koje su van njihove kontrole. Oni prisvajaju čast kada se stvari odvijaju na dobro, ali kada stvari krenu naopako onda se otkriva sva istina. Sve zavisi od ekonomskih sila. Sila? Ja ne vidim nikakve sile. Ali one mora da se u jako moćne. One drže cijeli svijet u recesiji već nekoliko godina. One stvaraju potoke izbjeglica i najmoćniji ljudi svijeta ne mogu da ih zaustave. Te sile us milione ljude ostavile bez posla. Gurnule su hiljade poslova u bankrot. Prošetajte velikim gradovima i vidjećete mlade beskućnike kako prose. Ko ih je smjestio tamo? Pitajte bilo kog političara, bilo kog ekonomistu: ekonomske sile, reći će vam. Takva je bila politička klima. U pitanju je svjetska ekonomska situacija. 

Ali pogledajte šire. Zašto nismo riješili probleme Bosne, Ruande, Sjeverne Irske? Imamo šijunske satelite koji nam mogu reći sve što želimo o svijetu. Imamo političke i ekonomske odsjeke na univerzitetima širom svijeta. Imamo kompjutere koji nam mogu reći bilo šta o bilo čemu. Ali ne možemo zaustaviti ljude da se grudvaju niti da mačetama tjeraju jedni druge iz domovina. Zašto ne možemo? Političke sile. Takva je klima nastala nakon hladnog rata. Plemenske podjele. I ako neko pita zar nije ova planeta savršeno sposobna da uzgoji dovoljno hrane i podijeli je svakom čovjeku, ženi i djetetu koje diše, a opet milioni od njih gladuju, odgovor je isti. Postoje sile koje nas onemogućavaju da to uradimo. 

N. T. Wright