DUHOVNA MISAO
©️ Želimir Stanić
“Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore. O čemu volim da govorim? O svemu što ljude i mene zanima. O životu, o prirodi, o radu, o smrti (i o smrti, zašto ne, smrt je važna koliko i život), zaista o svemu, jer teško da ima stvari o kojoj čovjek nikad nije pomislio. Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima.” (Selimović)
Život
Poruke iz Svete zemlje: prvi utisci
Kao što sam spomenuo u jednom od ranijih postova na ovom blogu, nedavno sam imao veoma zanimljivo životno iskustvo o kome želim da pišem: putovanje u Izrael. Svako putovanje je zanimljivo iskustvo, a posebno putovanje u zemlju sa tako dugom istorijom i tako velikim uticajem na čitavi svijet. Prije nego budem opisao lokacije i mjesta koje sam posjetio evo par osnovnih informacija o ovoj zemlji, koje će biti od koristi u kasnijim tekstovima. Merneptova stela Ime Izrael je povezano sa Jakovom, praocem jevrejske nacije, koji je tokom hrvanja sa božanskom figurom na potoku Javoku zadobio povredu, pobjedu i ime Izrael (1. Mojsijeva 32. poglavlje). Kamenorez faraona Merneptaha (1230 pne) je najstariji vanbiblijski dokument na kome postoji ime Izrael. Iako je savremena država Izrael formirana 14. maja 1948. godine, oblici državnog uređenja, religije i kulture na ovim prostorima postoje od davnina. 15. maja 1948. započinje sukob sa susjednim arapskim državama kojima Izrael uspijeva odoliti. Čini se da sukobi na ovom području nisu prestajali od vremena kada je prvo naselje kreirano na ovom području. Na žalost, sukobi i dalje traju: za vrijeme moje posjete (10-20.10.2015) situacija je bila prilično napeta zbog nedavnih napada u Hevronu koji su se proširili i u ostale dijelove zemlje, a posebno Vitlejem i Jerusalim. Budući da dolazim iz Bosne i Hercegovine (BiH), države nastale nakon sukoba, prilično je lako razumjeti sadašnju situaciju u Izraelu. Kao i BiH, i Izrael je zemlja nastala uz pomoć međunarodnih sila (UN), iako su želje i tenzije za povratkom u svoju prapostojbinu postojale u glavama i srcima jevrejskog naroda i njihovih vođa od prvih iseljenja i progona. Kao i u BiH, postoji centralna vlast, koja nema veliki uticaj na određenim lokalitetima gdje žive predstavnici drugog naroda (u ovom slučaju Palestinaca) i doživljavaju te prostore (Judeja i Samarija ili Zapadna obala) okupiranim teritorijama. Zato je po cijeloj zemlji prisutno dosta vojske koja pokušava održavati mir i red. Sam grad Jerusalim, čije ime znači Grad mira (što danas zvuči prilično ironično), je planiran da funkcioniše kao corpus separatum ili distrikt (bh verzija je grad Brčko), imajući poseban status zbog svog religijskog značaja. Ta ideja je umrla nakon šestodnevnog rata (5-10.6.1967) kada Jerusalim ulazi unutar granice jevrejske vlasti, a 1980. godine biva proglašen glavnim gradom. Kao što znate, situacija na ovom području (kao i u BiH) je i dalje napeta i postoje tenzije ka ocjepljenju palestinskih teritorija. Bez obzira na svu političku situaciju, posjeta ovoj zemlje je nezaboravno iskustvo koje treba doživjeti ukoliko je moguće. Zbog toga i zbog veze ovih prostora sa sve tri monoteističke religije, te Svetim pismom, u narednom periodu ću pisati o ostalim mjestima koje sam posjetio i njihovoj vezi sa Biblijom i porukom iste.
Sveto pismo
Jevanđelje srijedom: Matej 9. poglavlje
Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja. Nakon duže pauze nastavljam sa kategorijom "Sveto pismo" u kojoj pišem na osnovu jevanđelja po Mateju. Do sada ste mogli da čitate misli na prvih osam poglavlja, a u ovom postu biće ukratko obrađeno deveto poglavlje ovog jevanđelja u kome se zapisani sledeći događaji: uzeti bolesnik koji biva donesen i izliječen (9:1-8) poziv Mateju i razgovor s Jovanovim učenicima (9:9-19) Jairova kći i bolesna žena (9:20-26) dva slijepca i jedan nijemi (9:27-34) poziv na molitvu za radnike na Božijoj njivi (9:35-38) Natpis na ulazu u mjesto arheoloških iskopavanja u današnjem Kapernaumu Osvrnuću se kratko na prvi zapisani događaj tj. na prvih osam stihova u ovom poglavlju. Radnja se dešava u Kapernaumu koji se i danas nosi naziv "Hristovog grada." Čim se saznalo da je Isus stigao, stigli su i bolesnici željni iscjeljenja. Jedan od njih je bio poseban slučaj jer je bio donešen od strane svojih prijatelja. Oni su, izgleda, više nego on vjerovali da mu Isus može pomoći i zato su se latili ovog poduhvata. Tekst kaže da je Isus vidio "vjeru njihovu." Danas se mnogo paradira vjerom: mediji su prepuni onih koji žele da se dokažu kao vjernici. Slušamo o institucijama i organizacijama koji su obilježili važne vjerske svetkovine i to se plasira kao udarna vijest. Prilično je drugačiji bio Hristov savjet: vjera nije stvar eksponiranja, ali ju je moguće vidjeti jer se očituje u određenim djelima i određenim ponašanjem. U ovom slučaju, to je djelovanje u korist drugih i sasvim je u skladu sa riječima koje su kasnije zapisane u Svetom pismu: "jer koji ne ljubi brata svojega, koga vidi, kako može ljubiti Boga, koga ne vidi?" (1. poslanica Jovanova 4:20). Hristovo djelovanje, u ovom poglavlju, je usko povezano sa iskazivanjem vjere: vjera je dovela do opraštanja grijeha (9:2), ženina vjera joj je pomogla da ozdravi (9:22) a slijepci su progledali jer su povjerovali (9:29). Na sve ovo Hristovi protivnici reaguje zlim mislima. Jednako kao što je bio sposoban da "vidi" nečiju vjeru, tako u ovom trenutku, prema njihovim reakcijama i izrazima lica, Isus "vidi" i pomisli jevrejskih vođa koji negoduju. Zbog toga postavlja pitanje koje će, čini se, se provlačiti do kraja ovog jevanđelja: "Zašto zlo mislite u srcima svojim?" (U jevrejskoj misli, srce je centar odluke i djelovanja). Jer, šta god Isus da učini, oni to dočekaju negativnim komentarima. Oni su drevni "hejteri": zašto jede s grešnicima (9:11), zašto ne posti kao Jovanovi učenici (9:14), podsmijavaju mu se dok govori o vaskrsenju - kao i današnji mnogi "hrišćani" (9:24). Sa druge strane, njegova djela narod doživljava pozitivno (9:8.18.26). Kulminacija svega su dvije različite reakcije: narod se divi (9:33), dok vođe Hristova djela pripisuju đavolu (9.34). "Zašto zlo mislite u srcima svojim?" Opasnost istrajavanja u negativnom stavu je ono na šta Isus ovdje upozorava. Kada čitamo kraj jevanđelja, na Hristovom suđenju, narod - podgovoren od vođa - je izabrao Varavu, a Isusa tražio da bude ubijen. Kako je moguće da je narod promijenio stav? Zato što ih je neko stalno punio negativnošću. Kako je moguće da danas ljudi imaju negativan stav prema Bogu? Odgovor je dvojak: negativno razmišljanje (lični aspekt) i negativni uticaj (neko je to izgradio u njima pogrešnim postupanjem i predstavljanjem jevanđelja). Adekvatno za kraj, kao i za početak, kalendarske godine je poziv na pozitivno, jevanđeosko, hristoliko razmišljanje i djelovanje.
Citati
… da mir imamo …
"Ovo vam kazah da u meni mir imate. U svijetu ćete imati nevolju, ali ne bojte se jer ja nadvladah svijet" (Sveto pismo, jevanđelje po Jovanu 16:33)
Poezija
Narod
Jedni te isti ljudi Bili su staljinisti Pa antistaljinisti Titovci pa antitovci Marksisti pa antimarksisti Komunisti pa antikomunisti Bezotažbenici pa nacionalisti Bogoborci pa bogoljupci Bratotuci pa bratotvorci Tako nisu ni odlazili A tek je trebalo da dođu Trebalo bi uzeti fotografije Jednih te istih ljudi U različitim godinama I različitim ulogama Pod različitim znamenjima Uvećati ih i umnožiti Pa poređati jednu pored druge I oblepiti sve prolaze Kud stupa ljudska noga Da ih narod gleda i upoređuje Matija Bećković (1990)
Knjige
O, moja tiha molitvo
Ovo je mjesto gdje pozivam Gospoda za svjedoka. Ovo je molitva koju nijesam preuzeo ni iz jednog molitvenika, već sam je uzeo iz svoga srca, i uputio onome ko bdi nad našim životom i smrti. Ova tišina u meni, prije molitve, znači da svi glasovi iz vanjskog svijeta moraju da utihnu, kako bi se čulo samo moje disanje. Ja sam kao struna, napeta i razapeta, koja zadrhti na najtiši jecaj duše: zato moram da se priberem i saberem u sebi. Povukao sam se u samoću, ali ne da bih ćutao: ove riječi, upućene Tebi, svjedoče da su nada i ljubav u meni našle svoje sklonište. Hoću da govorim s Tobom, jer bih bez Tebe bio užasno usamljen: moja duša se otvara na svaku Tvoju riječ. Ti bolje razumiješ mene nego ja sebe. Sve što ima neku vrijednost za život na zemlji, dato mi je kao poklon, od Tebe, darodavče. Na koljenima želim da Te slavim, da Te hvalim, i da Ti zahvalim. Hoću da svaki moj dan započne razgovorom sa Tobom, da moja mala soba bude dom molitve. Sveti, koji živiš u molitvama mojim, riječ Tvoju čekam, jer ona je čista. Izvadi svako zlo iz mene i ispuni me svojom svjetlošću: svani u duši mojoj. Budi utješna riječ, umornom od života. Ivicom ponora koračam, ako me Tvoja ruka ne pridrži, pašću u bezdan. Ne skrivaj lice svoje od mene. Nikad nije kasno da budem ono što bih mogao biti, makar na samrtnoj postelji: sličan Tebi, bogolik. Kad držim upaljenu svijeću u rukama, kao da držim svu radost i čistotu svijeta: sada hoću život kao svijetlo i svetkovinu. Iz tjeskobe moje izvedi me, da i dalje slavim ime Tvoje. Primi u uši svoje molitvu moju, sjenkom krila svojih zakloni me. Došlo je vrijeme da podvučem crtu ispod svog života. Glavnicu života sam potrošio, sada trošim sitniš. Moje sjećanje je duže od moje nade: kad se čovjek sjeća, sklon je da prašta i da voli. Svako je bolji kada se sjeća. Molitvom Tebi pomažem sebi da ne odustanem od nade: "kad Bog hoće, i u situ se može ploviti". Sada sam kao drvo sa koga je opalo lišće: suva grana drveta života. Sve je tako jadno da oko ne može da gleda: iza mene samo groblje uspomena. Za života nijesam dobio nikakve nagrade: učini Oče da me ona mimoiđe i na dan strašnog suda, kada se svode svi računi i obračuni. Hoću da umrem onako kako sam i živio: tiho, u zoru, kada priroda duboko diše u svom snu, i kad još nije uznemirena ljudskim glasom. Tada Te vjera moja vidi i čuje i dira. Teško je umrijeti na vrijeme. Ali ja već sada osjećam da sam dio olupine jednog potonulog čovjeka. Šta će mi sada moji dani pokopani, šta će mi sada moje noći uvele? Šta će mi sada moja jutra blijeda, šta će mi sada moja kosa sijeda? Više niko ne može da se ogrije na mojoj vatri, jer u njoj je više pepela nego žara, spaljen sam vatrom koju si Ti potpalio. Stara poslovica kaže: “Kad je kuća dovršena, dolazi smrt.” Smijem li da Te molim da i dalje ostanem beskućnik? Oče moj, daj mi još malo vremena da dovršim svoju priču: volim da Tebe pričam i zapisujem. Prosijed, u meni se sve bijeli. Svaki živac mi boluje, u meni smrt stoluje. Učini, nado moja, da vedro bude moje duhovno nebo, i da na staroj grani, još koji dan, ne uvene posljednji zeleni listić, kao jedini trag života. Ti, što vedriš i oblačiš, podari mi još neki tren radosti, umjesto dugih godina bola. Jedva naslućujem šta ću i kako ću sa preostalim danima. Vječito iznenađenje moje, izbavi i osvijetli dušu moju, pomozi da se ponovo rodi za svjetlost: ne daj da mi mrak ispuni oči. Skloni me od zlog jezika i mača ljutoga:da mi jezik ne pozna otrovne riječi i da istinita riječ bude jedini mač. Poslije velike borbe dolazi dugi mir: negdje u božijem naselju nađi(te) i za mene mjesto, a grob moj neka se ne obilježava, jer nijesam bio ničiji, osim Tvoj i svoj. Ponekad mi je duša široka i duboka kao okean. Kad uplovim u njega, čini mi se da sam se spojio sa svim bićima u jednom jedinom poljupcu i da nas sve skupa štiti oklop Tvoje ljubavi. Punim srcem živio sam ovdje, iako ovdje nije raj. Uvijek ponešto mislim i pišem, kako me smrt ne bi zatekla u neradu i neredu: moram sve lijepo da sredim i sebe uredim, kako bi čist izašao pred nju. Imam želju da dočekam smrt kao svoju vjerenicu: pripremljen za slavlje, s čašom vina u ruci. Molim se za se, da ne umrem usamljen na tuđem pragu, ili na nekom putu, daleko od svojih bližnjih. Tebi se radujem kao suncu koje grije i koje ne zna za zalazak. Moja je ljubav sada neprestano umiranje od žeđi za Tvojom milošću. Razapeo si iznad moga čela svoje plavo nebo, a kada ga moje oči više ne budu gledale, neka u njima ostanu dvije male plave uspomene. Plod je zreo kada pada. Već istanjen plamičak života tiho uranja u vječnu, hladnu noć. Ponekad Te ne razumijem, često Te molim, uvijek Te volim. Primi, Oče, ovu riječ što izdahnu na mojim usnama. Đuro Šušnjić, "Žetva značenja"
Život
Zašto nisam ništa objavio prošle sedmice?
Svi vi koji pratite ovaj blog, vas 155 koji ste "subscribed" na moje tekstove (prema wordpress statistici), te svi oni ostali koji na bilo koji način "nabasate" na ovo web mjesto, primijetili ste da prošlih sedmica nisam ništa objavio - iako je srijeda dan kada se pojavljuje novi tekst. Razlog za to je bilo jedno jako zanimljivo putovanje - u Izrael - o čemu ću pisati više u narednom periodu. Pisaću o samoj zemlji (ono što vjerovatno većina nas već zna), o svojim iskustvima i mjestima koje sam posjetio, a sve ću to ilustrovati slikama koje sam sam napravio. Hm, možda je bilo bolje da to ne napišem, s obzirom na kvalitet slika 😉 Kako god, u narednom periodu pišem o tome, a sada spominjem samo jednu dogodovštinu u vezi putovanja. I pored vrlo dobrih političkih veza (Republike Srpske) i odnosa entiteta sa državom Izrael (u Banjaluci je nedavno izgrađen jevrejski kulturni centar Ariel Livne), ipak moramo platiti vizu i to ni manje ni više nego 75 USD. Građani Srbije nemaju ovu povlasticu, oni idu bez viza. Šta više, agencija os-tours je imala sasvim poseban način podnošenja zahtjeva za vizu. Dobio sam aplikaciju putem emaila koju sam popunio i poslao nazad. Nakon toga sam sa porodicom otišao na godišnji odmor, obećavši supruzi da ovaj put neću ponijeti kompjuter sa sobom. Usred odmora prevarim se i provjerim email na telefonu gdje pronađem poruku sledećeg sadržaja: "Potrebno je ponovo popuniti formular za vizu i to online na sledećoj web stranici koju je moguće otvoriti samo putem internet explorera. Neophodno je proslijediti sve potrebne informacije za najmanje deset putnika iz iste zemlje (u ovom slučaju BiH) čak iako putuje samo jedna osoba." Ja se nalazim na odmoru bez kompjutera, kompjuter koji imam (kod kuće ženinih roditelja) ne može otvoriti traženu web stranicu jer ne postoji program internet explorer za Mac OS, a oko mene (u Makedoniji) se ne nalazi nijedna osoba iz BiH. Tek nekoliko dana kasnije molio sam prijatelje i prijateljice kojima se ovom prilikom srdačno zahvaljujem za veeeliku pomoć. Božidare, Daniele, Miriam, Siniša, Danijela i Ana bez vas ne bih doživio ovo lijepo iskustvo - veeeliko hvala! Gospođica na aerodromu Nikola Tesla u Beogradu je bila malo zbunjena nekim informacijama sa vize, ali sam ipak ušao u avion sa drugim putnicima. Tri sata kasnije sretno smo sletjeli na Ben Gurion aerodrom u Tel Avivu. Moja sreća je trajala do trenutka kada je pokretna traka sa koferima stala i kada sam shvatio (doduše dva dana kasnije) da je moj kofer otišao u sasvim drugom pravcu, u Zürich. Uslijedilo je kupovanje čarapa, donjeg veša i ostalih neophodnih stvari u iščekivanju kofera. Osim tenzija u Hevronu koje su se u narednoj sedmici prenijele i u Jerusalim, gdje smo bili smješteni, sve ostalo je bilo fantastično.