DUHOVNA MISAO
©️ Želimir Stanić
“Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore. O čemu volim da govorim? O svemu što ljude i mene zanima. O životu, o prirodi, o radu, o smrti (i o smrti, zašto ne, smrt je važna koliko i život), zaista o svemu, jer teško da ima stvari o kojoj čovjek nikad nije pomislio. Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima.” (Selimović)
Život
Poruke iz Svete zemlje: Arad
Iako se moja posjeta Izraelu desila, sada već prije više od pola godina, i dalje sakupljam utiske i često mislim kako nisam dovoljno dobro iskoristio to putovanje. Jedan od propusta je taj što sam ovo trebao pisati dok sam bio tamo. Ali, u tom trenutku je bilo toliko događaja i toliko toga za vidjeti i obići da jednostavno nije bilo moguće sve stići (ili je to samo jedan od standardnih izgovora). Kako god, sada, uz velike napore i naprezanja da što autentičnije prenesem svoje utiske, pišem o tom ugodnom iskustvu kojeg preporučujem svima koji to mogu sebi da organizuju. Ovaj drevni gradić Arad je smješten u pustinji Negev, nekih tridesetak kilometara jugoistočno od Virsaveje, i zato smo krenuli u tom pravcu poslije posjete Virsaveji. Smješten je na jednoj uzvisini u sredini ogromne ravne pustinjske površine. To je ovom mjestu davalo izuzetnu poziciju zbog puta u blizini, koji se protezao od Jude do Edoma. Kada je jevrejski narod krenuo iz egipatskog ropstva ka obećanoj zemlji, car ovog grada po imenu Hananej (Biblija, 4. knjiga Mojsijeva 21:1-3) ih je napao, zarobivši neke iz naroda. Nakon što su se sabrali i organizovali, Jevreji napadaju Arad (moguće i neke druge gradiće iz okruženja), pobjeđuju i raskopavaju ga do temelja. Grad tada dobija novi izgled i novo ime: Orma (razorenje). Činilo se da je put u obećanu zemlju sada otvoren i da mogu krenuti ravno naprijed. Umjesto toga, Bog ih je poveo drugim putem obilazeći zemlju istočno od Edoma. Nikakvo čudo da je ta čudna promjena iznervirala narod koji se počeo buniti i vikati: "Zašto nas izvedoste iz Egipta da izginemo u ovoj pustinji?" (4. knjiga Mojsijeva 21:5) Iako se ovaj put mogao učiniti dužim i težim, ulazeći sa druge strane preko Jordnaa, u skoro samo središte Hanana omogućilo je Izraelu da kontroliše cijeli region i iz te perspektive bilo mnogo bolja strategija. Upravo je ovo mjesto gdje sam po prvi put u svom životu doživio pustinju i njene osobine. Vodiči su nam stalno naglašavali potrebu za vodom i podsjećali da je dovoljno nosimo sa sobom omogućivši nam da je kupimo - naravno po većoj cijeni 🙂 - u samom autobusu koji smo putovali. Nedaleko od glavnog lokaliteta Tel Arad, koji je dio nacionalnih parkova Izraeal, nalazila se i česma sa vodom kojom sam strašno bio razočaran: njenim okusom, mirisom, bojom, količinom ... Bez želje da kritikujem jako dobro organizovan sistem nacionalnih parkova u Izraelu, koji su obezbijeđeni vodom i to aparatima koji hlade vodu, na ovom mjestu sam ipak po prvi put shvatio šta znači naći se u pustinji bez adekvatne vode. Ono po čemu je ovo mjesto jako značajno jeste otkriće hrama. Pošto je bogosluženje u drevnom Izraelu bilo centralizovano (postojalo je samo jedno mjesto molitve i prinošenja žrtvi), ovo otkriće iznenađuje. Arheolozi pretpostavljaju da ostaci ovog hrama sežu sve do vremena iz Davidovog carstva. Navike prinošenja žrtava na visinama i, "pod svakim zelenim drvetom" kako su proroci voljeli kritički da se izražavaju, čini se da je potrajala među jevrejskim narodom i nakon uspostavljanja centralnog mjesta za bogosluženje. Oltar za žrtvovanje je još uvijek lako prepoznatljiv u unutrašnjosti ovih ruševina. Pretpostavlja se da je služba na ovom mjestu prekinuta u vrijeme vjerskih reformi od strane cara Jezekije (2. knjiga o carevima, 18. poglavlje). Arheološka istraživanja se nastavljaju na ovom području. U američkim novinama New York Times (moguće i na drugim mjestima, ali ja sam ovdje "naletio" na ovu vijest) objavljeno je jedno od poslednjih. U pitanju je drevna lista za nabavku: Elijasiv, upravitelj ove pustinjske tvrđave, primio je nalog za dostavu ispisan na grnčariji: vino, brašno i ulje. Čini se da je pismenost bila mnogo raširenija nego što se ranije vjerovalo. Istraživači zaključuje da je najmanje šest različitih ruku bilo uključeno u pisanje. Profesor Izrael Finkelštajn sa Univerzitetat u Tel Avivu tvrdi "da su pisali jako dobro, skoro bez ikakvih grešaka." Cijeli članak možete pronaći na ovom linku.
Prenosim
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 2. dio
Radikalni džihad se može razumjeti samo u svjetlu njegovih vjerskih ubjeđenja. Dok glavna struja islama danas odbacuje radikalni džihad (sama riječ “islam” ima korijen u riječi “selam”, što je arapska riječ za mir), njihova teologija može biti poticajna za konzervativno nastrojene muslimane. Kako islam može imati korijene i mira i rata u isto vrijeme? Vjerujem da se dio odgovora nalazi u dvije stvarnosti: 1) islam je teološki jako fragmentiran, ne postoji centralni autoritet, i 2) osnovni tekst islama, Kur’an, je sam po sebi dvosmislena knjiga te može da ima mnoštvo tumačenja. Kur’an u svojoj suštini nije baš tako jasna knjiga. Ovo je potvrđeno na samom početku opšte prihvaćenog teksta: “On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena - željni smutnje i svog tumačenja - slijede one što su manje jasni. A tumačenje njihovo zna samo Allah. Oni koji su dobro u nauku upućeni govore: "Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg!" - A samo razumom obdareni shvaćaju.” (3:7) Kao i Biblija, i Kur’an ima neke tekstove koji su jasni, čak i nakon hiljada godina. Ali postoje mnogi drugi tekstovi koji su opisni ili složeni ili čije značenje se izgubilo tokom vremena. Kao rezultat ovih nejasnoća, te zbog nepostojanja centralnog teološkog autoriteta, postoji nekoliko glavnih načina razumijevanja Kur’ana u islamu. Svaki od njih na neki način pokušava da razjasni nejasnoće i stvori jasnu poruku iz njih. Neki muslimani se fokusiraju na to kako je Kur’an shvaćen od strane Muhamedovih ahbaba, onih koji su ga najbolje poznavali i slijedili u vođenju islamskog pokreta kao što su Abu Bakr, Umra, Usman i Ali (moguće da sam pogrešno preveo ova imena). Ali čak i u ovoj grupi tumača postoje podjele između Sunita i Šita po pitanju primjene učenja ahbaba prema njihovom razumijevanju Kur’ana. Neko vrijeme nakon smrti Muhameda tradicije o Muhamedovim govorima i djelima su sakupljene u ono što se naziva hadis. Oni obuhvataju sjećanja ahbaba, ali takođe i kasnija sjećanja prenošena od strane onih koji su znali ahbabe, mnogo veća grupa sa manjim poznavanjem prvobitnih događaja. Većina ljudi čita Kur’an u svjetlosti hadisa, ali se razlikuju po pitanju koja sjećanja su autentičnija a koja su tačnija. Suniti i Šiti se u stvari razlikuju mnogo po ovim pitanjima. U kasnijim vijekovima Kur’an je tumačen od strane velikog broja komentatora koji su uradili najbolje što mogu da protumače (tasfir) Kur’an. Neki od poznatih su ibn Abas, Al-Askari, Al-Tabari, Al-Azari i Al-Bagavi. Oni su težili da objasne Kur’an proučavajući stil teksta, definišući ključne riječi, razjašnjavajući gramatiku i značenje cijele rečenice. Takođe su pokušavali otkriti dublje značenje, objasniti metafore i figurativni govor, te pomiriti stihove koji se čine suprotni jedni drugima. Budući da tumači danas imaju tendenciju ka jednom od komentatora, nejasnoće Kur’ana često se povećavaju mnoštvom opcija i komentatora. Budući da islam nema nikakav centralni autoritet poput pape ili glavnog odbora, nejasnoće Kur’ana ostaju neriješene uprkos svim istraživanjima. Ovo objašnjava mogućnost da Kur’an citiraju i promoteri mira i zastupnici nasilnog džihada. Nejasnoće knjige ostaje neriješene za većinu muslimana. Uprkos tome, čak i danas oni muslimani koji odbacuju sva ova tumačenja, uključujući i hadis, vjeruju da je Kur’an samo po sebi dovoljan i da jedino čisti mogu istinski da ga razumiju (3:7, 6:114-115, 8:54, 45:2-6, 56:77-81). Možda sam Kur’an nudi izlaz iz ovih muka tumačenja, iako većina muslimani nisu istražili sledeći način. Prema samom Kur’anu, njegove nejasnoće se najbolje razumiju, ne na osnovu kasnijih tumača, nego poređenjem sa ranijim otkrivenjima, onima koja su data prorocima poput Avrama, Mojsija i Isusa i koji su zapisani u Starom (Tevrat) i Novom (Indžil) zavjetu. Kur’an uvjerava čitaoca da se Alah ne mijenja po pitanju odnosa prema prošlim i sadašnjim prorocima (17:77). Čitaoci Kur’ana se ohrabruju “da vjeruju u spise poslane Njegovom vijesniku (Muhamedu) i spise koje je On poslao prije njega” (4:136). Vjernici u Kur’an ne treba da prave razliku između ovih i ranijih otkrivenja zapisanih u Bibliji (2:136). Cilj Kur’ana je da “potvrdi ono što je dato ranije”, naime zakon Mojsijev i jevanđelje Isusovo (3:3-4). Ali ovo potvrđivanje nije jednosmjerna ulica, Biblija takođe pomaže da se potvrdi značenje Kur’ana. Kada je Muhamed bio nesiguran u poruke koje je primao, on je trebao da “pita one koji su čitali Knjigu (u obliku Biblije) prije njega” (10:94). Muslimani koji čitaju Kur’an u svjetlu Biblije otkrili su da je Kur’an veoma drugačija knjiga od one koju su znali ranije. Poznavanje ranijeg otkrivenja pomaže da se razjasni šta je jasno i šta nije u Kur’anu.
Prenosim
Vanredna učenica Jovanka
Čitam u novinama priče o našim političarima koji su u poznim godinama, kroz rad i uz rad, kako se to nekad govorilo, završili fakultete ali ne mogu da se sete na kom su odseku diplomirali, koji su magistrirali ili doktorirali i došli do diploma za kraće vreme nego što je običnom čoveku potrebno da završi auto školu i dođe do vozačke dozvole, a iz ličnog iskustva znam kakve i kolike pritiske na profesore i direktore srednjih škola vrše đački roditelji, naročito oni koji imaju “vezu“ sa nekim na nekom „visokom mestu“. Sve ove gorke stvari podsetile su me na jedan događaj od pre tačno šezdeset godina. Davne 1955. godine bio sam učenik petog razreda Druge mešovite gimnazije na Banovom Brdu u Beogradu. Te i sledeće godine, vanredna učenica gimnazije bila je Jovanka Broz. Da, Jovanka, supruga Josipa Broza Tita. E, sad, za mlađe čitaoce treba reći ko je bio taj čovek. O njemu su napisane desetine i desetine knjiga, ali, sasvim kratko on je tih godina bio predsednik Jugoslavije, maršal Jugoslavije, vrhovni zapovednik Jugoslovenske Narodne Armije, tada jedne od najjačih u Evropi, generalni sekretar, Komunističke partije Jugoslavije, nosilac tri ordena narodnog heroja Jugoslavije i svih ostalih jugoslovenskih ordena, počasni član ili doktor desetina Akademija nauka..... Njegovo ime su nosili Titograd, Titov Veles, Titovo Užice, Titov Drvar, Titovo Velenje ..., glavne ulice u skoro svim gradovima Jugoslavije, stotine škola, rudnika, fabrika..... O njemu se pevalo u narodnim i zabavnim pesmama, njegova slika je bila na prvoj strani u svim bukvarima, njegovi govori i njegove svakodnevne aktivnosti su bili na prvim stranama svih novina..... U svim republikama je imao na raspolaganju najmanje po jednu ogromnu vilu, imao je svoje ostrvo Vangu sa ogromnim parkom i ličnim zoološkim vrtom. Imao je svoj „Plavi voz“ kojim je krstario po Jugi i veliki brod „Galeb“, kojim je, po nekoliko meseci, krstario po svetskim morima i okeanima, o čemu smo mi bili redovno obaveštavani preko „Filmskih žurnala“, koji su prikazivani u svim bioskopima pre početka svakog filma. Uživao je ogroman ugled širom sveta. Na ravnoj nozi, a najčešće i malo više od toga, razgovarao je sa engleskom kraljicom, sa predsednikom Sjedinjenih Američkih Država, sa prvim čovekom Sovjetskog Saveza... Gosti, u Beogradu i na Vangi, su mu bili kraljevi, carevi, državnici, najčuveniji svetski glumci, pisci... Da skratimo priču, u Jugoslaviji, on je bio „Bog i batina“: ono što on kaže, istog trenutka se pretvaralo u zakon za više od dva miliona čalanova komunističke partije, a preko njih i za sve ostale građane Jugoslavije, a za one kojima se to što je on rekao, makar i sasvim malo nije sviđalo, a oni bili neoprezni pa to nekome i rekli, bilo je više mesta „za razmišljanje“, od kojih je najpoznatiji bio zatvor na Golom Otoku. A supruga TOG čoveka je, držeći se svih stavki Zakona o srednjim školama Srbije, po istoj proceduri i na isti način kao i sve druge vanredne učenice i učenici, polagala redom ispite iz svih predmeta sedmog, pa, iduće godine, osmog razreda gimnazije. (To su danas treći i četvrti razred gimnazije.) Desilo se da sam je jednom prilikom lično video. Stigla je automobilom koji je šofer parkirao u blizini glavnog ulaza u današnji hotel „Šumadija“. Šofer je ostao u kolima, a Jovanka, sa torbom u ruci, obučena u skromnu crnu haljinu, zajedno sa još jednom mlađom ženom, je pešice išla Ščerbinovom ulicom, ka glavnom ulazu u današnju osmogodišnju školu „Josif Pančić“, u kojoj je tada bila i gimnazija. Nas nekoliko „drugara iz kraja“ smo sedeli na jednom malom zidiću, delu ograde neke kuće, i svima nam je bilo veoma interesantno da, na nekoliko koraka udaljenosti, vidimo, danas bismo rekli, „prvu drugaricu“ Jugoslavije. Neko je glasno uzviknuo njeno ime, ona se, onako u prolazu, okrenula ka nama, osmehnula se i diskretno nam mahnula rukom. Vremenom je činjenica da je Jovanka Broz vanredna učenica naše škole postalo nešto sasvim obično, na šta niko nije obraćao neku posebnu pažnju. A onda je 1956. godine, kao bomba, odjeknula vest: MAKSA OBORIO JOVANKU. Maksa je bio naš profesor matematike Bogoljub Stanojević. To je bio jedan tih, povučen čovek za koga je, tako smo mi mislili, u životu postojala samo MATEMATIKA. Uvek lepo očešljan i uredan, nosio je, koliko se sećam, uvek jedno isto, skromno ali brižljivo ispeglano odelo, belu košulju i kravatu. Na nogama, savršeno čiste cipele, na nosu male naočare u okruglim okvirima. Niko se nikada nije žalio na njegovu ocenu, ocenjivao je tako tačno i tako pošteno da je Sveti arhangel Mihailo mogao da ga uzme za pomoćnika. U to vreme dvojka je bila ono što je danas jedinica – neprelazna ocena, i svima u školi, i nama đacima i našim profesorima, bilo je savršeno jasno da Jovanka nije znala za više od 2,49 (makar 2,50) i da nije imala nikakve šanse da dobije prelaznu ocenu, makar neku trojčicu. Ali... ona je bila NJEGOVA supruga. Pre par meseci, naš ministar finansija, kada mu, po pravilima službe, u pošti traže ličnu kartu, kaže službenici: „Znate li vi ko sam JA?“. Jovanka, kad je čula da nije položila ispit, nije rekla ništa, ustala je, pozdravila članove komisije i –otišla kući. U sledećem ispitnom roku je položila ispit. Nije mi poznato da li je neko nešto zamerao Maksi, tek u tom sledećem roku, on, na svoj lični zahtev, nije bio u ispitnoj komisiji, ali je, na našu veliku radost, ostao u našoj školi, a par godina kasnije je prešao u ministarstvo prosvete, gde je radio kao školski nadzornik za matematiku i gde je dočekao penziju. Danas, kada se, posle tolikih godina, setim svojih dragih profesora iz Druge mešovite gimnazije, pomislim kako mi danas živimo u nekoj drugoj zemlji, u zemlji u kojoj ne žive ljudi poput Makse, koji će na ispitu da obore onog koji ne zna, makar da mu je Bog otac, i poput Jovanke, koja nije rekla „Znate li vi ko sam JA“ , mada je bila udata za "Boga." Autor nepoznat
Vrijeme
Islamska država i korijeni radikalnog džihada – 1. dio
Ko god da je čuo za terorističke događaje u svijetu (a ko nije?) i za spremno izjašnjavanje određenih grupa koje stoje iza istih, sigurno se zapitao za razloge i motive takvog ponašanja. Jedna od najprisutnijih vijesti u medijima već duže vrijeme jeste situacija u Siriji i oko nje te stvaranje nove "države" na prostoru Iraka i Sirije - Islamska država u Iraku i Siriji (ISIL, ISIS, IDIL, ID). Pripadnici islama su zbog ovih pojava - još od napada 11. septembra 2001. - počeli da bivaju potpuno drugačije posmatrani od strane velike većine, uglavnom negativno. Serijom članaka pod naslovom "Islamska država i korijeni radikalnog džihada" želim podijeliti ono što sam pročitao i prevodio na ovu tematiku. Vjerujem da, i pored mnoštva informacija koje postoje na ovu temu, nekima će biti od koristi da stvari pogledaju što je objektivnije i nepristrasnije moguće. Iz islamske perspektive, uzrok većine problema u islamskom svijetu je rezultat kolonijalizma. Sa padom otomanske imperije (sa sjedištem u današnjoj modernoj Turskoj, koja se širila od sjeverne afrike do centralne Azije) poslije prvog svjetskog rata, pobjedničke evropske snage (Engleska, Francuska, Italija) su podijelije otomansku zemlju u vještačke države, čije granice su napravili stranci sa malo ili nimalo osjećaja za uticaj tih granica. Npr., nove kolonijalne granice su ignorisale plemenske veze. Hašemitsko pleme se protezalo od današnjeg Jordana sve do zapadne Saudijske Arabije. Ali kolonijalne granice su podijelile ovo pleme na pola. Jedno pleme je podijeljeno između Jemena i Saudijske Arabije. Ono što se posebno tiče kreiranja islamske države, sunitski dio Sirije i Iraka je podijeljen takođe. Ono što su nekad bile prirodne zajednice sada su podijeljene u različite države sa svim preprekama za putovanje i podijeljenom odanošću koja je nastala nakon toga. Takođe, kolonijalne granice su ignorisale vjerske podjele i veze. Osnovno tijelo šiitskih muslimana je živjelo u potezu od Irana do Libana. Ali u srcu ovog dijela šiitske zemlje se nalazila jaka skupina sunitskih muslimana, koji su činili većinu u Sriji i zapadnom Iraku, ali su manjina u Libanu i Iraku kao cjelini. Iako manjina, oni su podržani od sunarodnika u Egiptu, Turskoj, Jordanu i Saudijskoj Arabiji. Ali da stvari budu komplikovanije, u ovom sudaru Šita i Sunita se nalazi značajan broj sekularizovanih Arapa koji se ne osjaćaju ugodno ni sa jednom od militantnih struja. Teško da bilo koji sistem granica na Bliskom istoku može u potpunosti odgovoriti ovoj složenosti, ali je džihadistima jasno da granice postavljene od strane zapadnih sila ne služe islamskim interesima i da treba da se ukinu. Sledeći aspekt kolonijalizma koji još uvijek utiče na tamošnji poredak je tendencija evropskih sila da vladaju ovim “državama” kroz društvene elite. Umjesto uspostavljanja istinske demokratije, kolonisti vladaju kroz lokalnu elitu - ljude koji su prepoznati lokalno zbog svog bogatstva i uticaja - koji su često obrazovani na zapadu i podržavana od strane kolonijalnih sila u zamjenu za dodatno bogatstvo i moć. Ovaj pristup je stvorio ozbiljnu podjelu između običnog naroda i autoriteta (kao što su plemenske poglavice) koji su nekad vladali opštom saglasnošću ali sada su sluge stranog ugnjetavača. Kolonijalizam je zabio klin između naroda i njihovih tradicionalnih vođa, sijući sjeme pobune i revolucije. Suprostavljanje kolonijalnim silama potiče iz dva glavna izvora. Prvi je grupa protivnika tzv. panarabista, koji su sekularni i sanjaju o Ujedinjenoj arapskoj republici - "Sjedinjenim državama arapskih naroda" koji dominiraju prostorom od Maroka do Iraka. Njihov cilj je bio zbacivanje kolonijalnih sila i zamjena sa domaćom, arapskom verzijom sekularnog zapada (ili u ono ranije vrijeme komunističkom ideologijom). Veliko ime ove ideje bio je Gamal Abdul Nasser, koji je jedno vrijeme vladao Egiptom i Sirijom nazivajući ove države Ujedinjana arapska republika. Ličnosti poput njega su zamijenjene kasnijom generacijom: al-Sisijem u Egiptu, Yasserom Arafatom u Palestini, kraljem Huseinom u Jordanu, Basharom Assadom u Siriji te Saddamom Huseinom u Iraku. Druga grupa protivnika kolonijalizma su bili “pan-islamisti,” čija vizija je bila zasnovana na islamu i tako prevazilazila nacionalnost. Oni su sanjali o “kalifatu” (islamskoj verziji teokratije: direktnoj Božjoj vladavini) koja bi se prostirala dalje od arapskog svijeta, uključujući zemlje u kojima dominiraju muslimani sve do Malezija i Indonezije. Dok su pan-arabisti usmjerili svoje ciljeve na društvo vođeno od Arapa za Arape, pan-islamisti su priželjkivali društvo koje bi vladalo prema islamskim principima. Najveća islamska “uspješna priča” u XXI vijeku desila se prvo u Saudijskoj arabiji, a onda poslije 1979. u Homeinijevom Iranu. U ovim zemljama odbor islamske uleme (sveštenstva) ima konačnu silu veta nad izabranim ili postavljenim upraviteljima. Nastaviće se ...
Sveto pismo
Jevanđelje srijedom: Matej 12. poglavlje
Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja. Dvanaesto poglavlje nije tako dugačko koliko je bogato tematikom i poukama. U njemu Isus brani svoje učenike koji kidaju klasje u subotu te svoje liječenje u subotu, iscjeljuje nijemog i slijepog čovjeka, govori o neoprostivom grijehu, neće da pokaže čudo farisejima koji ga traže te objašnjava ko su njegovi pravi srodnici. Svaki od ovih odjeljaka je poruka za sebe a ja ću se pozabaviti kratko samo sa dvije: pitanjem subote i neoprostivog grijeha. Biblijski koncept sedmičnog odmora od posla nema paralelu u drevnom svijetu. Četvrta od deset zapovijesti (2. Moj. 20:8-11) povezuje subotu sa stvaranjem, potiče da se svi ljudi tretiraju jednako i dobiju zasluženi odmor od svih obaveza te imaju priliku za duhovni mir, zajedništvo i razmišljanje. Odmor je trebao ljude poučiti da "ne živi čovjek o samom hljebu", kojeg stiče i privređuje, nego Božija sila i milost održava ljude u životu. Jevreji su posebno bili pažljivi u poštovanju ovog dana i ogradili ga još mnogim drugim propisima da bi ga održali svetim. Tom logikom je i trganje pšeničnih klasova sa polja smatrano žetvom, a to je bilo zabranjeno (2. Moj. 34:21). Pitanje oko koga se spore fariseji sa Isusom nije da li se subota treba držati svetom nego kako se to čini. Dakle, ne nalazimo raspravu između sedmog dana subote i nekog drugog dana, nego više između Hristovog i farisejskog pristupa sedmom danu, suboti. Isus se predstavlja kao onaj koji je veći od crkve (12:6), veći od Jone - kao istaknutog proroka (12:41) i veći od Solomuna - najvećeg cara (12:42). On je gospodar od svega, pa tako i od subote (12:8) i on ima pravo da pruži pravo tumačenje kako se ono što je On zapovijedio ljudima da čine treba upražnjavati. Mnogo kasnije poslije Isusa dolazi do rasprava oko dana svetkovanja i promjene istog. No kroz cijelu istoriju mnogi sedmi dan - subotu - nastavljaju da smatraju svetim i pokušavaju da ga održe posebnim onako kako je to Isus činio i poučavao. Ideja neoprostivog grijeha je veoma zanimljiva savremenom čovjeku. Često se posmatra potpuno negativno, u kontektstu krajnje granice - koliko daleko se možemo udaljiti a ipak imati priliku da se vratimo. Tradicionalno se samoubistvo smatra neoprostivim grijehom jer poslije njega čovjek nema prilike da se pokaje. No širi kontekst ovog poglavlja ukazuje da fariseji čine ovaj grijeh time što Hristova djela pripisuju sotoni (Veelzevul, 12:24), umjesto Božijem Duhu (12:28), čijom silom Isus tvrdi da čini čuda. Iz ovog zaključujemo da je suština neoprostivog grijeha namjerno odbijanje da se prepozna i prihvati djelovanje Božijeg duha. Istrajavanje u takvom stavu vodi otvrdnjavanju srca te potpunom odbacivanju djelovanja i uticaja Boga u ličnom životu. Dakle, svako neprihvatanje otkrivene istine potiče u pravcu zanemarivanje ne samo tog aspekta istine nego Istine u potpunosti. Ovdje je korisno podsjetiti se Hristovih riječi iz Jovanovog jevanđelja: "Ja sam put, istina i život" (14:6). Isus i njegova istina dolaze kao cjelina, neodvojivi. Prihvatajući jedno, prihvatamo oboje - i obrnuto, na žalost: odbacujući Isusova učenja iz Svetoga pisma, odbacujemo i Isusa.
Život
Žrtvama svih lažljivih sistema
Svi pričaju o tome pa hajde i ja da napišem riječ dvije. Jeste da malo kasnim, ali šta je tu je. Napravljena je velika buka oko pjesme koja je naslovljena "Sistem te laže," a izvodi je "hip hop sastav iz Beograda" (tako kaže Wikipedia). Nikad nisam bio ljubitelj te vrste muzike, jednostavno bila mi je strana a posebno me nerviralo kako se oblače: izgleda da su me vaspitali prekonzervativno. Ali me svo to dijeljenje ove pjesme na društvenim mrežama navelo na razmišljanje i, evo, glasno razmišljam, i dijelim to svoje razmišljanje sa vama. Ukoliko se pod sistemom podrazumijevaju politički sistemi, oni su uvijek lagali - to nije ništa novo. "Veliki uporno zezaju male." Zašto? Evolucija će to objasniti tezom kako najjači opstaju - i tako treba. Vjerovanje u stvaranje svijeta od strane dobrog božanskog bića tvrdi da je to rezultat grijeha koji se javlja u svakom pojedincu: "Svi sagriješiše i izgubili su slavu Božiju." Ostali pate i trpe. Dokle? Pametniji popušta? Ali ne može ni pametan popuštati koliko lud može zatezati. I da li zaista postoji mogućnost promjene? Ne zanosim se idejom da imam odgovore na sva ova pitanja. Prepuštam ih mudrijima od sebe, onima čija je dužnost da njima lupaju glavu. Mene više interesuje doživljaj ovakvih sistema od strane nas malih, sitnih, te pitanje šta mi možemo da učinimo. Jedna od korisnih ideja pada mi na um, a potiče iz knjižice koju je napisao Erik Artur Bler, javnosti poznatiji pod svojim pseudonimom Džordž Orvel. Ne, nije u pitanju "1984" nego "Životinjska farma". Životinje nisu zadovoljne uslovima života na farmi i podižu pobunu. Pobuna se završava pobjedom životinja, ali svinje koje preuzimaju vlast umjesto čovjeka uskoro počinju jednako da se ponašaju. Cijeli put pobune počinje geslom, "Sve životinje su jednake", da bi stigao do "... ali su neke jednakije od drugih." Ovaj roman završava kultnim pasusom: "Sada je bilo jasno šta se promijenilo u izgledu svinja. Pogled životinja koje su stajale napolju klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovo od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće prepoznati ko je svinja, a ko čovjek." I poslije toliko godina ratovanja i prolijevanja (nedužne) krvi ono što je čudno jeste da veliki broj ljudi (posebno na našim prostorima) i dalje smatra revolucije kao najbolji način popravke loših okolnosti. Naravno, niko i ne razmišlja da nešto treba mijenjati kod sebe nego ono što je potrebno jeste zamijeniti one koji su trenutno na vrhu. Iako ne negiram potrebu promjene loše vlasti, smjena jednih loših da dođu drugi loši ne pomaže mnogo. To mi se čini veoma slično "magičnim" rješenjima koje nudi lažni isjelitelji: uvijek su u pitanju trikovi (npr. stavi ovo ispod jastuka ...) koje treba da obaviš, a nikada poziv vlastitim karakterom da se pozabaviš. Na kraju krajeva, većina i želi promjenu koja je bolja samo za nas i naše (Evropska unija, Velika Srbija, Lijepa naša, Novi svjetski poredak ...), a nikada za sve ljude koji su uključeni u globalni problem. Za one koji se izjašnjavaju kao hrišćani, primjer Isusa Hrista čini se korisnim i kad se suočavamo sa lošom upravom. Obraćajući se onima koji su vodili negativan sistem u njegovo vrijeme, označio ih je kao djecu đavola, a njega nazvao ocem laži (jev. po Jovanu 8:44). Svoje sledbenike je pozivao da, dok žive i rade u negativnim sistetima (a negativnosti možemo pronaći u svakom koji je postojao i koji postoji i koji će postojati na ovoj zemlji), tragaju za vječnijim vrijednostima koje ne prolaze i koje pozitivno djeluje i na naše i na njihove (jev. po Mateju 6:33). I sam Hristos je osuđen od strane jednog sistema bez svoje krivice (jev. po Luki 23:4) i doživio najokrutniju kaznu i najsramotniju smrt. Ne znam koliko ko od nas uspijeva u slijeđenju Njegovog principa, ali ono što zasigurno možemo jeste da ponavljamo Očenaš i to posebno dio koji moli "da dođe carstvo Tvoje i da bude volja Tvoja i na zemlji kao na nebu" (jev. po Mateju 6:10). Ne znam za vas, ali često mi se ovo čini kao jedino rješenje.