DUHOVNA MISAO

©️ Želimir Stanić

“Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore. O čemu volim da govorim? O svemu što ljude i mene zanima. O životu, o prirodi, o radu, o smrti (i o smrti, zašto ne, smrt je važna koliko i život), zaista o svemu, jer teško da ima stvari o kojoj čovjek nikad nije pomislio. Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima.” (Selimović)

Prenosim

Islamska država i korijeni radikalnog islama – 4. dio

U srcu teologije Sajiba Kutba je analiza ljudskog stanja, posebno ilustrovano na sekularnom zapadu. Prema Kutbu, ljudska rasa je potpuno izgubila svoj put. Ona je izgubila dodir s Bogom. To je posebno vidljivo u zapadnom svijetu gdje su ljudi prožeti novcem, seksualnošću i moći. Zbog toga su postali jadni, nervozni i skeptični. On tvrdi da što je zemlja bogatija, ljudi su  nesretniji. Dokaz za svoju tezu on nalazi u činjenici da je zapad poharan drogom, alkoholom i nekontrolisanom seksualnošću, koje može obuzeti sav nečiji smisao ali opet da ne dovede do zadovoljenja. Bogatstvo nije odgovor na ljudsko stanje. Nauka se dokazala takođe kao nedovoljna. Suština problema savremenog življenja jeste što odvaja ljude od njihove istinske suštine. Kako je moguće da je hrišćanstvo izvršilo tako slab uticaj na zapadnu kulturu? Šta je pogrešno sa hrišćanstvom i zapadom da se ovo tužno stanje razvija i nastavlja? U ovoj tački Sajid Kutb nudi objašnjenje zasnovano na istoriji zapadne civilizacije. Za njega se osnova zapadne civilizacije nalazi u judaizmu koji je Božje otkrivenje. Bog je dao Jevrejima holistički pristup životu (jedinstvo tijela, duše i duha). Izrael je bio teokratija (političko tijelo kojim je upravljao Bog kroz nadahnute sudije ili proroke) sa jasnim zakonima za život koje je Bog dao. Ali umjesto poslušnosti iz cijelog srca, Izrael je slijedio svoju religiju beživotnih rituala. Prema Kutbu, Isus je došao da reformiše judaizam i obnovi ga na ono što je on bio ranije. Ali umjesto da prihvate cjelokupni Isusov program, sledbenici Isusa - hrišćani - su odbacili judaizam i prekinuli Božju namjeru. Zamijenili su cjeloviti pogled na čovjeka sa vjerovanjem u podijeljenu ljudsku prirodu zasnovanu na grčkoj filozofiji. Za ove hrišćane tijelo više nije bilo važno, te je svakodnevni život bio odvojen od odnosa sa Bogom, za koji su Grci vjerovali da se odvija na duhovnom, netjelesnom nivou. Ovo se u hrišćanstvu pokazalo u dvije krajnosti. Konstantinovo hrišćanstvo je često vodilo raskalašnosti. Ako tijelo nije bilo važno onda ono što radiš nije uticalo na tvoju duhovnost sve dok je tvoja duša povezana sa Bogom i crkvom. Druga hrišćanska krajnost, monasticizam, je bila potpuna reakcija na prvu. Ako tijelo nije bilo važno za nečiju duhovnost, pobožna osoba treba da ga ignoriše, izgladnjuje, bičuje, drži pod punom podložnošću. Negirajući jedinstvo tjelesnog i duhovnog, Evropa je nastavila da ispovijeda hrišćanstvo ali sekularno i duhovno više nisu bili ujedinjeni i svakodnevni život je stalno bio razdvajan od religije. Sayyid Qutb (1906-1966) Sajid Kutb je vjerovao da je Bog poslao odgovor za probleme zapada i izazov vjeri kroz otkrivenja koja je primio Muhamed. On nije pozvan da započne novu religiju nego da reformiše judaizam i hrišćanstvo koji su već postojali u zapadnoj Arabiji. Pozvan je da obnovi ono što je izgubljeno kada je hrišćanstvo odbacilo jevrejska učenja Isusa. Muhamed je obnovio jedinstvenu ljudsku prirodu koja je tako centralna biblijskom pogledu. U šerijatuskom zakonu on je obnovio Božja pravila za život. Obnovio je poštovanje za fizički svijet tako što je vjeru utkao u svaki aspekt posla, rata i zadovoljstva. Ovaj pokret nije samo obnovio vjeru, on je vodio otkriću naučnog metoda i velikom napretku svakodnevnog življenja. To je ono što se danas poznaje pod imenom zlatno doba islama i proteže se od 750 do 1250 godine. Islamska imperija je postala vodeća svjetska civilizacija, tokom kojeg istog perioda je Evropa stagnirala u mračnom vijeku. Ali islamsko zlatno doba nije potrajalo. Islam je takođe izgubio svoj smjer. Kombinacija krstaša, mongolskih osvajanja u XIII i XIV vijeku, muslimanske nevjernosti vodila je opadanju islamske imperije (kao i otomanskog carstva koje ju je naslijedilo). Kako je islamska civilizacija propadala, muslimanska nauka je bila preseljena u Evropu. Evropa je ubrzo počela da dominira svijetom, ali ta dominacija u kontekstu razumijevanja podijeljene ljudske prirode takođe je dovela do sekularizma, sa svim svojim otuđenjem. Islam je ponižen i gurnut u stranu s tim da su (u dvadesetom vijeku) zemlje Bliskog istoka i većine muslimanskih zemalja bile podijeljene od strane evropskih kolonijalnih sila. U suštini, kroz kolonijalizam su hrišćanske sile u svijetu objavile rat islamu. Raniji tekstovi na istu temu: Islamska država i korijeni radikalnog islama – 1. dio Islamska država i korijeni radikalnog islama – 2. dio Islamska država i korijeni radikalnog islama – 3. dio

Prenosim

Islamska država i korijeni radikalnog islama – 3. dio

Teologija džihada je zasnovana na djelima učenjaka Muhameda ibn Abd al-Vahabija. On sam nije bio džihadista u savremenom smislu te riječi, ali je zagovarao striktnu, fundamentalnu struju suntiskog islama. Ovo učenje se danas naziva vehabizam, a njegovi sledbenici vehabije. Oni sami zagovaraju termin salafizam koji potiče od salafa, onih koji su najbolje razumjeli i sproveli Muhamedovo učenje. Vahabi je sebe doživljavao kao reformatora islama, želeći da se vrati prvobitnoj, pustinjskoj religiji, odbacujući svaku idolatrijsku praksu kao što je posjećivanje grobova svetaca, a obnavljanje čiste, monoteističke vjere, bez ljudskih inovacija. Salafisti su naglašavali život Muhameda onako kako je viđen kroz oči i učenje prvih generacija islama. Njihovi protivnici nazivaju ovaj porekt pseudo-sunitski islam. Kroz savez as kućom Saudovom, salafizam ima dominantnu ulogu u Saudijskoj arabiji i veoma je uticajan u Egiptu. Ali iako je salafizam važan dio razumijevanja islamske države (ID) i drugih džihadista, sam po sebi nije nasilan. Džihad teži da pročisti islam kroz lično predanje i prepušta Bogu svaku vrstu duhovne ili političke revolucije u islamu. Sledbenici ove verzije se povlače iz modernog društva više nego što se uključuju u njega. U XX vijeku, egipatski ogranak salafizma je proizveo pokret Muslimanska braća koji je bio mnogo agresivniji prema zapadu nego što su to bili prvobitni salafisti. Iako su se pozivali na salafsko razumijevanje Muhamedove prakse i učenja, oni su koristili zapadni jezik i govorili direktno o savremenim problemima. Glavni vođa ovog bratstva je bio učenjak po imenu Sajib Kutb. Iako su danas pacifisti, Muslimanska braća, za razliku od salafista, vjeruju da u određenom trenutku u budućnosti, vojni džihad je neophodan i adekvatan. Vrijeme takvog džihada je ono gdje se Muslimanska braća i džihadisti razlikuju. Za Muslimansku braću, vojni džihad je potencijalna budućnost u Božjoj ruci. Za džihadiste, ona je sadašnji nalog. Budući da je Muhamed Kutb, Sajibov brat, bio mentor Osame bin Ladena, teologija Sajid Kutba (koja se može pronaći na sledećoj web stranici http://www.kalamullah.com/shade-of-the-quran.html) je veoma važna za razumijevanje mentaliteta džihadista. Muhamed ibn Abd al-Vahabi (1703-1792) Ono o čemu se svi muslimani ukorijenjeni u vehabizmu slažu je potreba za masivnim reformama unutar islama. Religiozna manjina zahtijeva reformu sekularne većine. U konačnici, postupci terorista imaju manje veze sa SAD-om; to je više unutrašnji obračun za dušu islama. Zbog čega onda napadi na SAD? Zato što džihadisti misle kako je glavna prepreka obnovi islama korumpirana “muslimanska” vlast nastala nakon pada kolonijalizma Bliskog istoka (posebno nakon Drugog svjetskog rata). Ove vođe nastaju iz elite koja je prvobitno pomagala kolonijalne sile, a sada ih opet kontrolišu druge države nakon nezavisnosti. A država koja drži ove elite na vlasti novcem i vojnom pomoći (posebno nakon rata za Suecki zaliv 1956) su Sjedinjene američke države. Napadi SAD 11. septembra su isplanirani da uključe SAD više u bliskoistočne probleme i tako demonstriraju njenu slabost ponavljajući ono što su kolonijalne sile uradile. Ako se dokaže islamskom svijetu da je SAD nemoćan da dominira islamskim zemljama, onda će sekularne i korumpirane vođe biti zbačene a vjerski sistem postavljen na vlast. Zapadnjaci treba da razumiju kako njihove riječi i djela mogu ojačati ruku terorizma unutar samog islama. Same predrasude prema terorizmu guraju umjerene muslimane u fundamentalnije krilo salafista, Muslimanske braće i radikalnih džihadista. Ovo je ono što su teroristi željeli da postignu svim napadima. I u velikoj miri, čini se da uspijevaju. Raniji tekstovi na istu temu:  Islamska država i korijeni radikalnog islama - 1. dio Islamska država i korijeni radikalnog islama - 2. dio

Citati

Definicija otmjenosti

ŽIVKA: Izvolite vi meni samo reći što je otmeno i šta bi trebalo još učiniti. Sve ću ja to učiniti. NINKOVIĆ: Znate li koju igru na kartama? ŽIVKA: Znam žandara. NINKOVIĆ: Ah! ... Vi morate naučiti bridž. ŽIVKA: Šta da naučim? NINKOVIĆ: Bridž. Bez bridža se ne da zamisliti otmena dama. Naročito vi imate nameru da prizivate i diplomatski kor, a diplomatski kor bez bridža, to nije diplomatski kor. ŽIVKA: (kobajagi ubeđena): Pa, da! NINKOVIĆ: Gospođa, razume se, puši? ŽIVKA: Taman! Ne mogu čak ni dim da trpim. NINKOVIĆ: I to, gospođo, morate naučiti, jer bez cigarete se ne da ni zamisliti otmena dama. ŽIVKA: Juh, bojim se ugušiću se od kašlja. NINKOVIĆ: Znate kako je: otmenosti radi čovek mora pogdešta i da podnese. Nobles obliž. I još nešto, gospođo, ako mi dozvolite samo da vas pitam? ŽIVKA: Je l' to opet zbog otmenosti? NINKOVIĆ: Da, gospođo, samo, pitanje je... kako da kažem... vi mi, je l' ts, nećete zameriti, pitanje je vrlo delikatno. In kestion tu ta fe diskret? ŽIVKA: Molim! NINKOVIĆ: Ima li gospođa ljubavnika? ŽIVKA (iznenađena i uvređena): Kako? Ja, pa za kakvu vi mene držite? NINKOVIĆ: Ja sam vam unapred rekao da je pitanje vrlo delikatno, ali, ako želite da budete otmena dama, in fam di mond, vi morate imati ljubavnika. ŽIVKA: Ali ja sam poštena žena, gospodine! NINKOVIĆ: Ekselan! Pa to je baš ono što je interesantno, jer kad nepoštena žena ima ljubavnika, to nije više interesantno. ŽIVKA: No, samo mi još to treba. NINKOVIĆ: Ja vas uveravam, gospođo, da samo tako možete biti otmena dama, dama od položaja, in fam di mond, ako igrate bridž, ako pušite, i ako imate ljubavnika... ŽIVKA: Ju, teško meni! 'Ajde za taj bridž i za to pušenje kako-tako, ali za toga ljubavnika... NINKOVIĆ: Pitali ste me i ja sam smatrao za dužnost da budem iskren i da vam kažem. Razume se, vaša je stvar kako ćete postupiti. Možete vi biti ministarka i bez bridža i bez cigarete i bez ljubavnika i uopšte bez otmenosti. ŽIVKA: Pa dobro, a gospođa Draga je l' ona igrala bridž? NINKOVIĆ: Razume se! Naučila je! ŽIVKA: I pušila je? NINKOVIĆ: Razume se. ŽIVKA: I... ono?... NINKOVIĆ: Da, gospođo, da, imala je ljubavnika. ŽIVKA (zabavljajući se, vrlo radoznalo): A ko je to bio? NINKOVIĆ: Ja. ŽIVKA: Vi? A je l' gospa Nata bila otmena? NINKOVIĆ: Još kako! ŽIVKA: A ko je bio njen? NINKOVIĆ: Opet ja. ŽIVKA: Pa, kako to.... vi onako redom? NINKOVIĆ: Čim kabinet da ostavku i ja dam ostavku. ŽIVKA: A vi ste samo dok je osoba na vladi? NINKOVIĆ: Pa da, gospođo! Dok je gospođa ministarka na vladi, ona mora biti otmena; čim nije više na vladi, ne mora biti otmena. ŽIVKA: Pravo da vam kažem, to mi nikako ne ide u glavu. NINKOVIĆ: Međutim, ništa lakše od toga. Od svega što sam vam kazao, bridž je najteži. Jer šta je pušenje — iskašljete se malo pa gotova stvar, a šta je ljubavnik — iskompromitujete se malo pa gotova stvar, ali bridž je, verujte, vrlo teška i komplikovana igra. En že kompliks, me tre distange. ŽIVKA: Ali ja bih, gospodine, želela da ostanem poštena žena. NINKOVIĆ: Pa ostanite, ko vam to brani! ŽIVKA: Kako to »pa ostanite«, a ovamo bridž? Zar da igram bridž, pa da ostanem poštena?

Citati

Isus i grešnica

U činu opraštanja ovoj ženi i hrabrenju da živi boljim životom, Isusov karakter odsjajuje ljepotom savršene pravde. Iako ne prikriva grijeh, niti smanjuje osjećanje krivice, On ipak ne želi da osudi, već da spase. Svijet je za ovu zabludjelu ženu iamo samo podsmijeh i prezir, ali Isus je izgovorio riječi utjehe i nade. Bezgrešni je imao saučešća prema slabostima ove grešnice, pa joj je pružio ruku pomoćnicu. Dok su je licemjerni fariseji optuživali, Isus joj je naložio: "Idi, i od sada više ne griješi." Hristov sledbenik nije onaj koji odvraća svoje oči okrećući se od zabludjelih, ostavljajući ih da nesmetano idu putem koji ih vodi sve niže. Oni koji prednjače u osuđivanju drugih i koji revnuju da ih dovedu pred sud, često su u svom životu mnogo grešniji od njih. Ljudi mrze grešnika, dok vole grijeh. Hristos mrzi grijeh, ali voli grešnika. To će biti duh svih koji Ga slijede. Hrišćanska ljubav je spora da osudi, brza da zapazi pokajanje, spremna da oprosti, da ohrabri, da postavi onoga koji luta na stazu svjetlosti i održi njegove stope na njoj. (Isusov život, misao na tekst iz jev. po Jovanu 8:2-11)

Sveto pismo

Jevanđelje srijedom: Matej 13. poglavlje

Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja. U ovom poglavlju nalazimo sedam priča koje je Isus ispričao sa željom da svoje slušaoce (pa i nas čitaoce) pouči o prirodi carstva koje je nagovještavao. Ovih sedam priča, pored ostaloga, objašnjavaju kako se carstvo nebesko daje, kako djeluje, kako se pribavlja i kako, na kraju trijumfuje. Grčki termin za ove priče je παραβολη, parabola, termin koji postoji i u našem jeziku. Parabola prenosi određenu ideju, ne naglašavajući važnost svih detalja u cijeloj priči - to je jedan od promašaja mnogih čitalaca danas koji pokušavaju da nađu značenje za svaku sitnicu koja se spominje. Zbog odbacivanja koje je opisano u 11. i 12. poglavlju ovog jevanđelja, Isus nastavlja da govori ali mijenja način. Ne želi da požuri svoj kraj. Ovim oblikom kazivanja on 1) pobuđuju interesovanje 2) čine istinu stvarnom i opipljivom (govori o njihovom svijetu) 3) daje trajnu, dinamičnu vrijednost svom poučavanju 4) podstiču ljude da otkrivaju istinu za sebe 5) ispunjava proročanstvo (13:34-35) Gorušičino zrno (obala Galilejskog jezera) Ovo poglavlje spominje sedam parabola: o sijaču, o pšenici i kukolju, o gorušičinom zrnu, o kvascu, o skrivenom blagu, o dragocjenom biseru te o ribarskoj mreži. Priča o sijaču na neki način daje odgovor na pitanje zašto je Isus odbačen od jednog dijela svog naroda. Odgovornost nije na sjemenu, nego na tlu. Objašnjavajući svojim učenicima spominje četiri vrste tla, od kojih je samo jedno ono koje donosi rod. Sledeća, još zanimljivija, parabola je o kukolju i pšenici. Ona ovlaš daje odgovor o porijeklu zla i dopuštanju postojanja istog u kontekstu stvaranja svijeta od strane dobrog Boga. Na pitanje "Otkuda kukolj" stiže odgovor da je to djelo neprijatelja, koji je u prethodnoj paraboli imenovan kao nečastivi (na grčkom πονηρος = zli, 13:19), a u objašnjenju parabole kao đavo (13:39). Žeteocima nije dopušteno da naprave red na njivi trgajući kukolj zbog njihove slabosti u procjenjivanju i razlikovanju kukolja i pšenice tokom procesa čupanja. Sav rod se ostavlja do kraja da bi plod jasno pokazao ko je ko i šta je šta. Ova odluka je vjerovatno nešto što nas posebno muči. "Na kamenu posijano ..." (obala Galilejskog jezera) Sledeće dvije parabole (o gorušičinom zrnu i o kvascu) govore o tajanstvenoj prirodi djelovanja jevanđelja na srca ljudi. U Markovom jevanđelju će to biti objašnjeno riječima da "sjeme niče i raste, da ne zna on" (Marko 4:27b). Tajanstvena i skoro neprimjetna sila djeluje na ljude ukoliko joj oni to dopuste. Peta i šesta parabola (o blagu i o biseru) stavljaju naglasak na važnosti prepoznavanja vrijednosti carstva nebeskoga - jevanđelja. Ono je dragocjeno i vrijedno svake razmjene i zamjene. Poput mudrosti koja se ističe u Pričama Solomunovim, carstvo nebesko je neprocjenjivo, "skuplje od dragog kamenja, i što je god od najmilijih stvari ne mogu se izjednačiti s njim" (Priče 3:15). No ta vrijednost nije lako vidljiva i ne nalaze je površni tragaoci. Poslednja parabola, o ribarskoj mreži, govori o različitim vrstama ribe koje ona uhvati što zahtijeva prebiranje i odvajanje. Ovdje je jasna aluzija na nebeski sud koji će jedini adekvatno ocijeniti ko je bio adekvatno tlo, pšenica a ne kukolj, u čijem životu je carstvo naraslo poput zrna gorušičinog i kvasca, te ko je tu vrijednost otkrio tokom svog života, pronašao blago sakriveno u polju i "kupio" dragocjeno zrno bisera.

Poezija

Putevi

Ti si nakanio da mene nema i pod svaku cijenu Ideš prema meni. I u jurišu Smijući se i plačući Pred sobom Sve čistiš i ništiš Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš Ali nikako da nađeš Istinski put Do mene Jer Ti poznaješ uklesane i utrte pute I niti ijedan drugi ( A mali su zapravo i jalovi Bez obzira koliko su Za tebe Oholog i jakog I preteški I Dugi) Ti poznaješ samo one puteve Što prolaze Od srca I Oka Ali to nije sve Ima puteva što su se ispružili pred nama Bez javnog traga kolovoza Bez voznog reda Bez vremena I roka Ti misliš da je tvoja putanja do ubogog mene Veoma sigurna i česna Ona Što dolazi S lijeva Ili Zdesna Zavaravaš se stalno da do mene treba ići Smjerovima sličnim Sa sjevera Ili Juga Ali to nije sve Kuga Oči uvijek Pametno mi traži Ispod ustalasale na vjetru raži Iz korijena zemlje gdje se zgusla tmina A iz bezmjernih visina Odozgora Pritiskivati Grudi Najjače Može Mora Ali to nije sve Ti ne znaš zakon raskrsnice Između svjetlila I Tmice Ali to nije sve Jer najmanje znaš da u svom žiću Najteža rvanja su I ratovi pravi U samom Biću Ti ne znaš dakle da zlo si moje najmanje Između mnogih Mojih Velikih Zala Ti ne znaš s kim Imaš posla Ti ne znaš ništa o mojoj mapi putova Ti ne znaš da put od tebe do mene Nije isto što i put Od mene Do tebe Ti ne znaš ništa o mome bogatstvu Skrivenom za tvoje moćne oči ( Ti ne znaš da meni je Mnogo više Nego što misliš Sudbina Namrijela I Dala) Ti si nakanio da me pod svaku cijenu uništiš Ali nikako da nađeš istinski put Do mene ( Shvatam te: Čovjek si u jednom prostoru i vremenu Što živi tek sada i ovdje I ne zna za bezgranični Prostor vremena U kojem se nalazim Prisutan Od dalekog jučer Do dalekog sjutra Misleći O tebi Ali to nije sve ) Mak Dizdar