DUHOVNA MISAO
©️ Želimir Stanić
“Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore. O čemu volim da govorim? O svemu što ljude i mene zanima. O životu, o prirodi, o radu, o smrti (i o smrti, zašto ne, smrt je važna koliko i život), zaista o svemu, jer teško da ima stvari o kojoj čovjek nikad nije pomislio. Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima.” (Selimović)
Prenosim
Uloga budale u društvu
U turska vremena budale su bile više neka vrsta društvene ustanove nego li lično stanje duha. Biti na svoju ruku nosilo je sa sobom društvenu odgovornost. Budale su bile ventil koji je regulisao i popuštao pritisak u loncu u kome su se svi kuvali. Njima je bolest duha obezbjeđivala bezbjednost tijela - i zato su uglavnom neometani mogli govoriti javno ono što je ležalo zapretano duboko u srcima njihovih sugrađana, šrdati se s onim od čega je čaršija strahovala i vikati na sav glas ono što se po čaršiji šaptalo. Kada se sve ovo uzme na um postaje jasno zašto su budale predstavljale vitalni interes svih segmenata gradskog društva. Jedna poštena kasaba kojoj je stalo do imena i ugleda morala je imati i dežurnu budalu. Nedostatak iste bi je degradirao u najobičnije selo. Nije da na selu nije bilo duševnih bolesnika. Jednostavno, tamo su oni bili obični bolesnici, bez ikakve posebne društvene uloge. Nije ih se slušalo, njihove riječi se nisu prepričavale, niko ih nije podsticao i ohrabrivao da govore ono što drugi ne smiju. U gradovima Orijenta budale su bile besplatno pozorište, narodni parlament. Stoga i nije čudo što su budale postale indikatar razvijenosti nekog mjesta. I drugdje se grad bez pozorišta smatra većim selom. Vele da su Andrića jednom pitali da li i danas svaki bosanski grad ima po jednu budalu - a da je on odgovorio da danas ima po jedan pametan. Eliezer Papo, Sarajevska megila.
Život
Memento mori
Svako novo takmičenje u bilo kom sportu donese mnogo zanimljivih vijesti. Evropsko prvenstvo u fudbalu, koje je zbog pandemije sa prošle godine pomjereno na ovu, nije izuzetak. Prethodni događaji ove vrste su organizovani od strane dvije zemlje domaćina, ovogodišnje (ili je ispravnije reći prošlogodišnje 🙂 ) se održava u jedanaest gradova širome Evrope. Mišel Platini, predsednik UEFA, je to objasnio željom za romantičnim događajem koji će obilježiti šezdesetogodišnjicu fudbalskih takmičenja u ovoj organizaciji. Od zemalja iz bivše Jugoslavije nastupaju Hrvatska i (Sjeverna) Makedonija, s tim što je Makedoniji ovo prvi istorijski nastup predvođeni Angelovskim i Pandevom. Međutim, interes cijele svjetske javnosti ovaj sportski događaj je pobudio već drugog dana takmičenja. Nije to bilo zbog velikog broja golova, izvanrednih poteza niti nastupa poznatih fudbalskih zvijezda. Igrala se prilično nezanimljiva utakmica između dvije slabije fudbalske sile, Danske i Finske. Za najveći broj pratilaca ovog sporta, imena braće Laudrup, golmana Šmajhela i Jari Litmanena su oni po kojima prepoznajemo ove reprezentacije. Međutim, od sinoć je ime Kristijana Eriksena na vrhu pretraživanja i interesa. Od tada je cijeli svijet saznao da se Sabrina Kvist Jensen, Eriksenova djevojka, bavi humanitarnom djelatnošću za gladnu djecu dok radi u tekstilnoj kompaniji. Mogli smo saznati kako ona na nema nalog na twitteru i ne objavljuje svoje slike na instagramu, poput drugih "partnerica" poznatih fudbalera. Njih dvoje su zajedno od 2012. godine a bila je to ljubav na prvi pogled. Imaju sina starog tri godine i ćerku rođenu prije par mjeseci. Sve ovo, i mnogo drugih detalja iz života ovog dvadesetdevegodišnjeg fudbalera, do četrdesetdrugog minuta druge utakmice ovog prvenstva bilo je poznato samo uskom krugu fudbalskih zaluđenika. U trenutku kada je želio da prihvati loptu bačenu sa aut linije, Eriksen je iznenada pao i ostao da leži na terenu. Utakmica je prekinuta, a dok mu je pružana sva moguća medicinska pomoć, raspravljalo se o tome da li da se igranje nastavi ili prekine. Cijeli svijet je taj jedan sat iščekivao informacije o njegovom stanju dok je kamera prikazivala uplakana lica njegovih saigrača, navijača pa i protivničkih igrača. Bio je to jedan od onih trenutaka koji pokazuju solidarnost koju ljudi širom svijeta mogu da pokažu onda kada to žele. Ostaće zabilježen kao svijetla uspomena sa sportskih terena kada je život pojedinca bio vredniji i važniji od svog uloženog novca i konačnog rezultata. Gledaoci, navijači i učesnici su odjednom postali ljudi zainteresovani za život pojedinca, koji visi o koncu i na čiji ishod mogu uticati brzina, umješnost i adekvatna reakcija stručnjaka. Uzdah olakšanja se mogao "osjetiti" nakon što je iz bolnice stigla vijest da je Eriksen povratio svijest i da je njegovo stanje stabilno te da poručuje da se igra nastavi. Nakon toga, sve kamere su se mogle vratiti nazad na praćenje najvažije sporedne stvari na svijetu. Bez želje da budem ptica zloslutnica, mislim da je svima jasno, kako je smrt Kristijana Eriksena samo odgođena za neko vrijeme. U njegovom i našem DNK kodu negdje postoji okidač za starost koji će polako ali sigurno dovesti tijelo do momenta gašenja. Tada neće pomoći ni mnogo veća pažnja sveukupne svjetske javnosti, ni najbolji medicinski stručnjaci kao ni najbogatije opremljene bolnice. Postojaće trenutak kada će neko od najbližih moći samo da izjavi saučešće i ustvrdi da se životna "utakmica" završila, da je odsviran zadnji minut, da je dobio nepovratni crveni karton. Meša Selimović piše, “Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema, za nju, priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek je bliže, nikad dalje. Pa, ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe? Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas ili dan, zašto se borimo kako bi ga produžili dan ili sat? Zemaljski je život varljiv, vječnost je bolja.” Vječnost ne poprima ni blizu jednaku pažnju kao sportski događaji. Ona je u najvećem broju slučajeva ostavljena za naučno-fantastične priče i filmove ili je interes malog broja religioznih ljudi u starijem životnom dobu. Dok život traje, ne razmišljamo o njegovom kraju: neki to smatraju ometanjem prirodnog toka stvari. Međutim, možda bi svako od nas trebalo da živi imajući na umu svoju konačnost. Čak i oni koji ne dospiju na slavne terene savremenih gladijatora koji zadovoljavaju drugu potrebu bučne arene ("hljeba i igara") morali bi o ovom da razmisle. A oni, kojima se poklanjaju savremene verzije lovorovog lišća, trebalo bi češće da čuju ono drevno "Memento mori". Dok pokušavaju svim sredstvima da iz svog tijela izvuku što je moguće više energije i da istu naplate, trebalo bi da se sjete da su smrtni i prolazni, baš kao i njihova pobjeda ili poraz. Bilo bi lijepo kada bi svjetska javnost pokazala više solidarnosti svačijom nesrećom i mukom. Hiljade djece i ljudi umiru svakodnevno, a u mnogim slučajevima te smrti i patnje bi se mogli zaustaviti i ukloniti kada bi bilo malo više volje i spremnosti da se zemaljski resursi pravednije podijele. Možda bi trebalo dovesti u pitanje i tu vaojersku zainteresovanost publike za pikanterije iz života bogatih, slavnih i poznatih, dok ih opšta sudbina siromašnih, zapostavljenih i manje poznatih nimalo ne interesuje. Za neke od nas jedina je utjeha i nada da Neko to od gore vidi sve i da će donijeti pravedniju raspodjelu karata i minutažu u vječnosti.
Citati
Ugasimo mržnju
Ljudi različni po svojim vjerovanjima, navikama i načinu odijevanja, ali jednaki po unutarnjoj urođenoj i podmukloj surovosti i divljini i niskosti svojih nagona. Pripadnici triju glavnih vjera, oni se mrze međusobno, od rođenja do smrti, bezumno i duboko, prenoseći tu mržnju i na zagrobni svijet koji zamišljaju kao svoju slavu i pobjedu a poraz i sramotu komšije inovjerca. Rađaju se, rastu i umiru u toj mržnji, toj stvarnoj fizičkoj odvratnosti prema susjedu druge vjere, često im i cio vijek prođe da im se ne pruži prilika da tu mržnju ispolje u svoj njenoj sili i strahoti; ali kad god se povodom nekog krupnog događaja pokoleba ustaljeni red stvari i razum i zakon budu suspendovani na nekoliko sati ili nekoliko dana, onda se ta rulja, odnosno jedan njen dio, našavši najposlije valjan povod, izliva na ovu varoš, poznatu inače zbog svoje uglađene ljubaznosti u društvenom životu i slatke riječi u govoru. Tada sve one dugo zadržavane mržnje i pritajene želje za rušenjem i nasiljem, koje su dotle vladale osjećanjima i mislima, izbiju na površinu i, kao plamen koji je dugo tražio i najposlije dobio hrane, zagospodare ulicama, i pljuju, ujedaju, lome, sve dok ih neka sila, jača od njih, ne suzbije ili dok ne sagore i malakšu same od svog bijesa. Zatim se povlače, kao šakali podvijena repa, u duše, kuće i ulice, gdje opet ožive godinama pritajene, izbijajući samo u zlim pogledima, ružnim uzrečicama i opscenim pokretima. Ivo Andrić (1892-1975)
Prenosim
Sile koje sprečavaju dobro
Drevni pagani, poput nekih animista danas, posmatrali su svijet nastanjen neprijateljskim, ili potencijalno neprijateljskim, silama. Ako biste krenuli na put po moru, dobro bi bilo da se prvo pomirite sa bogom mora. Ako ste započinjali rat, trebali ste Marsa na svojoj strani. Ako ste zaljubljeni, bolje osigurajte pomoć Afrodite. I tako dalje, i tako dalje. U stvari, njih je bilo toliko mnogo da je život postao izuzetno komplikovan i veoma prijeteći. I mnogo običnih ljudi obavljalo je svoje svakodnevne poslove u atmosferi straha i nesigurnosti. Radili su najbolje što mogu da izbjegnu nevolje; ali često to najbolje nije bilo dovoljno dobro i demoni su izvirivali iz svakog grma pokušavajući da vas uhvate. Međutim, bogovi i demoni bi često djelovali preko ljudi. Ako je Rim pobijedio, to je bilo zato što je rimska boginja bila jača od britanske. Zemaljsko i nebesko bojno polje nisu bili razdvojeni velikim jazom; nebesko je bilo skrivena dimenzija zemaljskog: dodatna karakteristika uobičajene stvarnosti koja je objašnjavala šta se "stvarno" događa. Sile i vlasti nisu bili udaljene. One su bile unutrašnja dimenzije vanjskih događaja. Da li se smijemo ovakvom pogledu na svijet? Ako je odgovor pozitivan, onda se smijemo svom licu u ogledalu. Ko upravlja našim svijetom? Političari? Nikako. Oni se sami izjašnjavaju nemoćnima; oni su žrtve "sila" koje su van njihove kontrole. Oni prisvajaju čast kada se stvari odvijaju na dobro, ali kada stvari krenu naopako onda se otkriva sva istina. Sve zavisi od ekonomskih sila. Sila? Ja ne vidim nikakve sile. Ali one mora da se u jako moćne. One drže cijeli svijet u recesiji već nekoliko godina. One stvaraju potoke izbjeglica i najmoćniji ljudi svijeta ne mogu da ih zaustave. Te sile us milione ljude ostavile bez posla. Gurnule su hiljade poslova u bankrot. Prošetajte velikim gradovima i vidjećete mlade beskućnike kako prose. Ko ih je smjestio tamo? Pitajte bilo kog političara, bilo kog ekonomistu: ekonomske sile, reći će vam. Takva je bila politička klima. U pitanju je svjetska ekonomska situacija. Ali pogledajte šire. Zašto nismo riješili probleme Bosne, Ruande, Sjeverne Irske? Imamo šijunske satelite koji nam mogu reći sve što želimo o svijetu. Imamo političke i ekonomske odsjeke na univerzitetima širom svijeta. Imamo kompjutere koji nam mogu reći bilo šta o bilo čemu. Ali ne možemo zaustaviti ljude da se grudvaju niti da mačetama tjeraju jedni druge iz domovina. Zašto ne možemo? Političke sile. Takva je klima nastala nakon hladnog rata. Plemenske podjele. I ako neko pita zar nije ova planeta savršeno sposobna da uzgoji dovoljno hrane i podijeli je svakom čovjeku, ženi i djetetu koje diše, a opet milioni od njih gladuju, odgovor je isti. Postoje sile koje nas onemogućavaju da to uradimo. N. T. Wright
Film
Život je kao šah, uvijek te pređe neki konj
U svojim tinejdžerskim godinama je zbog rata morao napustiti svoj dom. Otac je ostao da brani kuću, a majka, medicinska sestra, je u tom vremenu imala mnogo posla. Bez porodice i doma, smisao je pronašao u sportu. Bio je strastveni fudbalski navijač i još strastveniji igrač šaha. Sreli smo se na fakultetu kada sam i saznao njegovu životnu priču. Iako sam poznavao osnove ove igre i tokom dugih, zimskih dana na selu igrao sa drugarima, slabo sam razumio filozofiju koja pokreće figure po crno-bijeloj tabli sa 64 polja. Borba za centralna četiri polja, izbor jednog od poznatih otvaranja te važnost planiranja sledećih poteza ... samo su neki od važnih koncepata za uspješnu igru. On je, u tome, bio nenadmašan. A zašto sam se ovih dana sjetio njega? Vjerovatno pogađate već, zbog serije. Serija pod nazivom « Damin gambit » je emitovana prvi put 23. oktobra 2020. godine na netflixu, internet platformi za prikazivanje filmova. U njoj je prikazan život jedne djevojke koja završava u sirotištu, nakon smrti svojih roditelja. Tamo je naučila prve šahovske poteze, a vremenom postaje zaljubljenik u ovu igru u kojoj pobjeđuje sve svoje protivnike. Radnja serije je smještena u šezdesete godine prošlog vijeka a fokus je na životu i izgledu glavne glumice (Anja Tejlor-Džoj), njenim pokretima i prodornom pogledu. Feminizam je nezaobilazna tema i ove serije, a predvidljivost ishoda u hladnom ratu SAD i SSSR, popravlja izvanredna scenografija i gluma. U prve četiri sedmice prikazivanja, ovu seriju je pogledalo više od 62 miliona ljudi. Prodaja šahovskih garnitura za igru je, na samo jednom prodajnom mjestu putem interneta, porasla za 250%. Broj novih igrača na web stranici koja okuplja amaterske igrače šaha iz cijelog svijeta je porastao za pet puta. Google pretraživanja o tome kako igrati šah dostigla su vrhunac u poslednjih deset godina. Roman po kome je urađena ova TV serija, napisan prije 37 godina, postao je najprodavanija knjiga. Kao što znate, cijela priča je izmišljena - ali njen uticaj nije. Zašto? Poznati autor C. S. Lewis tvrdi kako ljudi treba da bude podsjećani radije nego poučavani. Tu je moguće vidjeti tragove platonizma koji uči kako je znanje onih osnovnih ideja urođeno ali je zakopano negdje duboko, u našoj duši. Sve što je potrebno da neko - ili nešto - izvrši djelo porađanja tih ideja i da one dođu na svjetlost dana. Iako vjerujem u uslovnu, a ne urođenu besmrtnost čovjeka, ovo podsjećanje ima smisla u kontekstu našeg svakodnevnog življenja. Svi mi odrastajući dođemo u kontakt sa određenim idejama i vrijednostima, ali ih vremenom zanemarimo ili ih okolnosti obaveza potisnu u stranu. Ako je to tačno, na šta nas je konkretno podsjetila ova serija o šahu? Ko nije doživio vlastiti život kao svojevrsnu borbu? Nekada je to borba protiv drugih, nekada sa drugima, a najčešće sa samim sobom. Vladici Nikolaju pripisuju misao « Cio moj život je jedan obračun između mene i mene. Između mene kakav jesam i mene kakvog me Bog hoće ». Ako i ne vjerujemo da postoji neki ideal koji božansko biće postavlja pred nas, šah nas podsjeća na neke druge sličnosti sa življenjem. Šah se igra po pravilima. Igra se odvija samo po tabli. Ne mogu sve figure da se kreću na isti način u isto vrijeme. Možete biti nezadovoljni, ali samo prema pravilima igra može da se započne, nastavi i dovrši. Bez pravila nema igre! Ima ljudi koji prihvataju ove postavke, a ima i onih koji se cijeli život bore protiv njih. Međutim, dobra strana je to što vi povlačite poteze. I pored određenih ograničenja, cijela igra nije unaprijed determinisana. To znači da dio odgovornosti snosite i vi sami. I možda baš ovdje, u ovom ideološkom konceptu i vremenskom trenutku, pod ograničenjima pandemije i odlukama vlasti, mnogi u šahu pronalaze izlaz: vlastito izražavanje i odlučivanje. Ishod igre zavisi od vas. Ovaj aspekt svemu daje jednu dodatnu notu ljudskosti. Iako su igrači nadvijeni nad tablom jedan drugome protivnici, kraj obilježava rukovanje i čestitanje, bez obzira ko je pobijedio. Ko je izmislio šah? Porijeklo šaha je nesigurno. Jedni izvori tvrde da je u pitanju Iran, drugi Indija, treći Kina. Najvećem broju igrača je to nebitno, važno je da se igra. Slično je i sa našim porijeklom i svrhom na ovoj zemlji. Nastavljamo da živimo iako nam je mnogo toga nepoznato. Meni je sledeća misao bliska i nekako mi osmišljava svu ovu životnu igru, koja nam je dodijeljena: « Bog, koji je stvorio svijet i sve u njemu, Gospodar je neba i zemlji i On ne ne prebiva u hramovima sagrađenim rukom, niti ga ljudske ruke poslužuju, kao da Mu je nešto potrebno. Jer, On je taj koji svima daje život i dah i sve drugo. Od jednog čovjeka stvorio je sve narode da se nasele po svoj zemlji, odredivši vremena i međe njihovoj naseljavanja, da traže Boga, ne bi li Ga nekako napipali i našli, iako On nije daleko ni od jednoga od nas. Jer u Njemu živimo i mičemo se i jesmo. » (Pavle iz Tarsa) Znam da sad ovaj poslednji dio nekima izgleda kao priča. Ali i « Damin gambit » je priča koju je 1983. godine napisao Volter Tevis i svejedno je izvršila ogroman uticaj na kulturu i živote mnogih ljudi. Koliko veći uticaj može napraviti priča koja je istinita? Imam osjećaj da mnoge od nas na ovu Pavlovu misao treba samo podsjetiti.
Prenosim
U svakom od nas postoje vješala
Nijednog trenutka nije ni pokušao da ikoga ubjeđuje, jer je odlično poznavao ljudsku prirodu; iskrenost bi smatrali slabošću i njegov bi ugled bio doveden u pitanje. Zato je pozvao nekoliko drvodjelja iz obližnjeg mjesta i naložio im da, prema nacrtu koji im je dao, naprave nešto na mjestu gdje se danas nalazi raspeće. Desetak dana mještani su danonoćno slušali udarce čekića, gledali majstore kako testerišu daske, zakivaju klinove. Po isteku tih deset dana, na trgu je osvanula neka džinovska skalamerija, prekrivena platnom. Tada je Ahab pozvao sve žitelje Viskosa da se okupe i prisustvuju otkrivanju spomenika. Svečano, bez ikakvih govorancija, uklonio je platno: bila su to vješala. Sa užetom, postoljem, i svim neophodnim dijelovima. Nova novcata, premazana voskom, kako bi dugo mogla da odolijevaju svim vremenskim neprilikama. Iskoristivši prisustvo mnoštva ljudi, Ahab je pročitao niz zakona koji štite zemljoradnike, podstiču uzgoj stoke, obezbjeđuju povlastice svima koji rade za dobrobit mjesta, dodajući da – otada pa nadalje – moraju da se poduhvate nekog poštenog posla, ili da se, u protivnom, odsele negdje drugdje. To je bilo sve što je rekao, a da nijednom nije ni pomenuo «spomenik» koji je upravo otkrio. Ahab nije vjerovao u prijetnje. Kad je došlo vrijeme da se raziđu, ljudi se podijeliše u grupice: većina je smatrala da je svetac obmanuo Ahaba, da je njegova hrabrost splasnula, da ga treba ubiti. Narednih dana, kovane su mnoge zavjere protiv njega. Ali ona vješala na trgu svima su toliko bola oči da su se pitali: čemu li služe? Nisu li namijenjena kažnjavanju onih koji ne prihvataju nove zakone? Ko je uz Ahaba, a ko protiv njega? Ima li izdajnika u našim redovima? Vješala su tamo stajala čitavih deset godina. Drvo je bilo otporno, samo su konopac povremeno zamjenjivali novim. Nikad nisu upotrijebljena. Nikad Ahab nije progovorio nijednu riječ o njima. Samo njihovo prisustvo bilo je dovoljno d ase hrabrost izrodi u strah, pouzdanje u sumnju, glasna hvalisanja u šapate pokornog prihvatanja. Poslije deset godina, kad je u mjestu konačno zagospodario red i zakon, Ahab je naredio da se vješala poruše, a da se od njihovog drveta na istom mjestu podigne raspeće. Ahab je doista poznavao ljudsku prirodu: nije želja za poštovanjem zakona ono što nas tjera da se pridržavamo društvenih pravila, već strah od kazne. U svakom od nas postoje jedna takva vješala. Đavo i gospođica Prim