DUHOVNA MISAO
©️ Želimir Stanić
“Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore. O čemu volim da govorim? O svemu što ljude i mene zanima. O životu, o prirodi, o radu, o smrti (i o smrti, zašto ne, smrt je važna koliko i život), zaista o svemu, jer teško da ima stvari o kojoj čovjek nikad nije pomislio. Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima.” (Selimović)
Citati
Kako se boriti protiv zabluda?
„Sporenje, to je najslabije oružje protiv jeretika – oružje koje je više štetno nego korisno. Ono biva takvo shodno osobinama duševnog neduga – jeresi. Gorda jeres ne trpi razobličenje, ne trpi da bude pobijeđena. Zbog razobličenja ona se razgnjevljuje, a poraz je dovodi do ludila. To su dokazali bezbrojni opiti. Jeres se pobjeđuje krotkim savjetovanjem; ili još bolje – ćutljivim pozdravom, smirenjem, ljubavlju, trpljenjem i dugotrpljenjem, prilježnom molitvom ispunjenom saojsećanjem prema bližnjem i milosrđem prema njemu. Čovjek ne može da pobijedi jeres, pošto je ona demonski izum i poduhvat. Nju može da pobijedi samo Bog, prizvan na borbu protiv nje i pobjedu nad njom čovjekovim smirenjem pred Bogom i ljubavlju toga čovjeka prema bližnjem… Игнатий Брянчанинов (1807-1867), руски писац и православни светитељ Onome ko želi da se uspješno suprotstavi jeresi treba da budu potpuno strane sujeta i neprijateljstvo prema bližnjem, kako ih ne bi izrazio podsmjehom, ili grubom riječju, ili pak nekom sjajnom besjedom koja može da ostavi utisak na gordu dušu jeretika i uzburka strasti u njoj. Ranu bližnjega kao iscjeljujućim jelejem pomazuj jedino riječima ljubavi i smirenja, kako bi milosrdni Gospod pogledao na tvoju ljubav i tvoje smirenje, kako bi se oni pokazali srcu tvoga bližnjeg i kako bi ti se darovao veliki dar Božiji – spasenje tvoga bližnjeg. Gordost, drskost, tvrdoglavost i zanos jeretika imaju samo privid energije, no u suštini su slabost, koja zahtjeva razborito saosjećanje. Ta slabost samo jača i postaje grublja kada protiv nje djeluju nerazboritom revnošću, koja se izražava žestokim razobličenjima“.
Sveto pismo
Jevanđelje srijedom: Matej 14. poglavlje
Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja. Poslije malo dužeg vremena, nastavljam sa razmišljanjima na tekstove iz jevanđelja. Moguće da su onima koji redovno prate ovaj blog, ako ima takvih ;), dosadili tekstovi o islamskoj državi. Moram priznati da su se meni te pronađene informacije svidjele i zato sam ih prenosio, a čini mi se da ih još ima te da ih možete očekivati i u kasnijem periodu. U ovoj blog rubrici "Jevanđelje srijedom," u kojoj objavljujem svoje poglede na tekstove iz Svetog pisma, imali ste priliku da čitate od prvog do trinaestog poglavlja iz jevanđelja po Mateju. Danas je na redu četrnaesto poglavlje. U tridesetšest stihova, od koliko se sastoji ovo poglavlje, nalazi se par tematika od kojih ću jedno kratko da dotaknem. To su smrt Jovana Krstitelja (u narodu poznato kao "usjekovanje glave"), hranjenje pet hiljada ljudi i Hristov hod po moru. Biblijska kritika poslednja dva događaja posmatra kao metafore iz kojih se izvlače poruke za svakodnevni život, bez obzira što se ti događaji nisu u stvarnosti desili. Ja vjerujum da su se čuda zapisana u Svetom pismu zaista desila. Hrišćanska vjera počiva na vaskrsenju Isusa Hrista, i ako je ono bilo moguće da se desi, onda su i druga čuda spomenuta u Bibliji stvarni događaji. Ako Bog postoji, onda je on svemoguć - i čuda, iako nisu njegov svakodnevni način djelovanja, su moguća. No, krenimo redom. Jevanđelista Matej je već spominjao Jovana Krstitelja: u trećem poglavlju kada je opisivao Hristovo krštenje, i u jedanaestom, kada je vijest o Jovanom hapšenju stigla do Isusa. Budući da ovo jevanđelje nije hronološki pisano, Matej u ovom trenutku umeće događaj o Jovanu sa željom da nešto važno saopšti svojim čitaocima. Dok je danas navika da se duhovni fokus zaustavi na biblijskim (i vanbiblijskim) ličnostima kojima pripajamo pridjev "svet", Sveto pismo koristi djela i života tih istih osoba da usmjeri pažnju na Isusa Hrista. To je upravo ono što Matej radi u ovom poglavlju: smrt Jovana Krstitelja koristi kao uvod u ono što će se desiti sa Isusu Hristu. - Irod hvata i vezuje Jovana Krstitelja (14:3); isto to, hvatanje i vezivanje, će se desiti i i Isusu Hristu (26:50, 27:2). - Irod je htio odmah da ubije Jovana, ali se plašio reakcije narod jer su Jovana smatrali prorokom (14:5); Hristovi neprijatelji su imali iste planove i sa Isusom, ali ih je sprečavala ista misao: "ali se pobojaše naroda, jer ga (Isusa) držahu za proroka" (21:46). - U slučaju Jovana Krstitelja, Irodova supruga Irodijada je iskoristila Iroda preko svoje kćerke da ostvari svoje planove u vezi sa Jovanom (14:6-9); kada je u pitanju Isus, jevrejske vođe su iskoristile slabost Pontija Pilata i preko naroda osudili Isusa na smrt (27:19-24). - Nakon Jovanove smrti, njegovi učenici su se postarali za njegovu sahranu, preuzimajući njegovo tijelo (14:12); isto se desilo i sa Isusom nakon njegove smrti: njegovi sledbenici su se postarali za njegov ukop (27:56-61). Ono što se ističe kroz ove tekstove jeste da je Jovan Krstitelj bio Hristov preteča i u smrti. Ali za razliku od Jovana, Isus nije ostao u grobu nego je vakrsao. Tom činjenicom i mnogim ostalima, Isus se uveliko razlikuje od svih drugih spomenutih u Bibliji, a koji su ukazivali na Njega i Njegovu službu. U ime svih ostalih Jovan Krstitelj govori za Isusa: "On treba da raste, a ja da se umanjujem" (Jovan 3:30).
Prenosim
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 7. dio
Osnovni element rata u Afganistanu bila je spremnost američke obavještajne službe i vojnog aparata da opreme ove islamske vojnike. Mudžahedini su naučili skrivanje i specijalne operacije. Naučili su vještine prikrivene i borbe prsa u prsa. Dobili su informacije od američkih obavještajaca i naučili kako da dobiju takve informacije. Naučili su prednosti i ograničenja vojne tehnologije. Mnogi od vojnika Osame bin Ladena su bili relativno bogati i visoko obrazovani. Oni su slušali i učili, i naučili su dobro, što će zapad kasnije otkriti, na svoju žalost. Rat u Afganistanu je bio dug i surov. Iscrpio je snagu sovjetske armije kao i kredibilitet te je bio odlučujući faktor u raspadu Sovjetskog saveza 1989. godine. Ali je takođe stvorio i hiljade u ratu oprobanih i iskusnih islamskih vojnika, od kojih su mnogi obučeni od CIA-e i američkih specijalnih snaga. Raspad Sovjetskog saveza je imao ogroman uticaj na ove islamske vojnike. To je bilo prvi put nakon mnogo vijekova da je islamska sila porazila neislamsku. A ova poražena vojska je pripadala jednoj od najvećih svjetskih sila. U umovima islamskih fundamentalista, islamska armija je bila ta koja je podarila Americi pobjedu nad sovjetskom prijetnjom. A da li je SAD bio zahvalan za ovu islamsku žrtvu? Baš suprotno, Amerika je vjerovala da je Afganistan bio samo mali faktor koji je uticao na pad SSSR-a (bez sumnje oba pogleda su bila djelimično istinita). Sa američke tačke gledišta, islamski svijet je dugovao zahvalnost SAD-u. Tako su se Amerikanci povukli iz Afganistana nakon pada SSSR-a, i scena je postavljena za sukob između islama koji vaskrsava i jedine preostale svjetske sile. Amerika nikada nije ušla u afganistanski rat iz nekih altruističkih motiva i želje da brani islam od ateizma i komunizma. Ona je koristila islamski zanos Osame bin Ladena i drugih da bi držala Ruse okružene u sjevjernom dijelu evroazije. Kada su se Sovjeti povukli iz Afganistana, SAD je potpuno izgubio interes i takođe se povukao ostavljajući porušena i osiromašenu zemlju punu sukobljenih plemena i dobro obučenu, međunarodnu islamsku vojsku regrutovanu iz cijelog islamskog svijeta. Šta će sad ova vojska da radi? Da ode kući? To nije bila opcija. Ovi obučeni vojnici su bili više od prijetnje vlastima u svojoj zemlji, kao što su bili i Sovjetima. Tako da ih nijedna od islamskih zemalja nije željela nazad. Oni su bili suštinski nasukani u Afganistanu, bez vanjske podrške i cilja. Ono što su Amerika i saveznici uradili u Afganistanu bilo je da su obučili vojsku raznovrsnih ljudi vezanih zajedno iskustvom rata protiv SSSR-a, osjećajem izdaje od strane svojih vlada kao i amerikanaca i svjesnosti da imaju moć da promijene svijet. Al Kaida je neželjena posledica američkih kratkoročnih političkih ciljeva. Prethodni tekstovi na istu tematiku: Islamska država i korijeni radikalnog islama – 1. dio Islamska država i korijeni radikalnog islama – 2. dio Islamska država i korijeni radikalnog islama – 3. dio Islamska država i korijeni radikalnog islama – 4. dio Islamska država i korijeni radikalnog islama – 5. dio Islamska država i korijeni radikalnog islama – 6. dio
Citati
Bog nacionalnog poslanja
Kada se jednog dana, početkom devedesetih, jutro pred rat, Bog u Jugoslaviju vrati, neće to biti isti onaj Bog koji je između 1943. i 1948, ili još nekoliko sljedećih godina, napuštao duše naših očeva, baba i djedova, nego će taj novi Bog svjedočiti svoje prisustvo u ime nacije. Ukazat će se svakoj od njih, pa će u Bosni, slijedom povijesnih i narodnosnih okolnosti, svoju svetu trojnost rasporediti na tri nacionalne nominacije. Novi Bog neće biti ni tako zahtjevan i striktan kao stari, niti će od vjernika očekivati da vjeruje u mitove, legende i svete priče, u to da je Svijet stvarao šest dana a sedmoga se odmarao, ili u to da je Kain ubio Abela. Bit će to Bog nacionalnog poslanja, neka vrsta nebeskog Starčevića, Strossmayera i Karađorđa, sasvim praktičan Bog, čije će se ingerencije vršiti i provoditi po starinskome principu, kako budu napredovale njegove vojske, ali prema suvremenim metodima i saznanjima nauke i tehnike, koja su dovela do izuma savršenih artiljerijskih oružja i oruđa, što Božje stvorenje uspijevaju pronaći i likvidirati na svakome mjestu na kojem se ono skrije u strahu od smrti i patnje. Miljenko Jergović (28. maj 1966), novinar i književnik
Prenosim
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 6. dio
Odakle potiče al Kaida, samoproglašeno vođstvo svjetskog islamskog terorizma? Šta je izvor njihovom bijesu prema zapadu, a posebno prema SAD-u? Da bi se ovo potpuno shvatilo potrebno je vratiti se nazad u istoriju i posmatrati vjerske, političke i ekonomske aspekte koji su dio cijele priče. Ona počinje u pješčanoj pustinji Hidžaz, na zapadnom dijelu arapskog poluostrva, u VII vijeku naše ere. Šta god mislili o Muhamedu, on je zasigurno jedna od najuticajnijih ličnosti u istoriji svijeta. Energija kojom je podijelio svoje vjersko iskustvo promijenila je arapska plemena od idolopokloničkih bandita u jednu od najvećih civilizacija koje je svijet poznavao do tada. Islamsko carstvo je bila velika sila srednjeg vijeka i odigrala je odlučujuću ulogu u svjetskim događajima do prosvjetiteljstva. Tada je nešto krenulo po zlu sa islamskim snom. Neki pad vide povezan sa islamskom reakcijom na krstaše, drugi u društvenom razvoju Španije iz XIII vijeka. Ali ono što je sigurno jeste da Muhamedova energija nije nastavljena nego je usmjerena na održavanje postojećeg stanja. Renesansa, prosvjetiteljstvo i povratak na grčko-rimske ideale stvorili su energiju u Evropi koja je krasila ranije islamsko carstvo. Baklja nauke i učenja je prešla na zapad i sila i bogatstvo svijeta je otišlo sa tim. Do XVIII vijeka islamski svijet bio je u ozbiljnom intelektualnom, političkom i ekonomskom slabljenju. Do sredine XIX vijeka bio je uveliko koloniziran od strane zapada i nikad se nije oporavio. Suočavajući se s ovim padom, Muhamed ibn Abd al-Vahab (1703-1792) je osnovao islamski pokret sličan evangelističkom “Nazad ka Bibliji” (Back to the Bible). Želio je da obnovi čisti pustinjski islam, bez kasnijih dodataka i inovacija. Učio je da svi resursi potrebni da se obnovi veličina islama leže u prošlosti. Ovo je osnovno ubjeđenje koje dijele današni muslimanski fundamentalisti. Kao i hrišćanski fundamentalisti oni pokušavaju da obnove vjeru prema ranijoj veličini pažljivim čitanjem učenja osnivača vjere. Ključ islamskog spasenja leži u obnavljanje njegove prošlosti. Muslimanski svijet je skrenuo od čistog islama i jedino povratak njegovim korijenima može ga sačuvati od dominacije i iskorištavanja od strane zapada. Ovaj “vehabizam” je usko povezan sa carskom porodicom Saudi koja je počela vladati arapskim poluostrvom početkom prvog svjetskog rata. Ovo je intelektualna atmosfera u kojoj su Osama bin Laden i njegovi borci podignuti. Druga tačka razvoja al Kaide se desila 1938. godine sa otkrićem svjetski najvećih lako dostupnih rezervi nafte. Sve do ovog trenutka, osnovni izvor prihoda saudijskog carstva dolazio je iz gostoprimstva hodočasnicima u Meku, najsvetiji grad islama. Ova izolovana zemlja, bez izvoznih proizvoda, postala je glavni faktor na političkoj sceni. Scenario je postavljen za ono što se desilo kasnih 1970ih godina. Konekst nastanka al Kaide je bio rat u Afganistanu koji je počeo 1970ih. Da bi razumjeli motivaciju uključenih u rat, moramo razumjeti nešto o političkoj geografiji. Najbliže što je neka sila bila blizu dominacije cijele evroazijske površine bio je Sovjetski savez (ako izuzmemo mongolsku imperiju još od 1200ih godina). Tako je primarni fokus američke politike 1970ih godina bio zadržavanje sovjetske sile okružene sistemom saveznika od sjeverne obale Norveške, preko Evrope i Bliskog istoka, sve do južne obale Azije do Beringovog moreuza. Sovjeti su tražili način da probiju ovo okruženje, a Amerika je činila sve što je mogla da ih zadrži u kutiji. Ali dva događaja su priprijetila ovoj situaciji, oba se desila 1979. godine. Prvi je bio pad iranskog šaha, ključnog američkog saveznika u ovoj projektu. Drugi je bila sovjetska invazija na Afganistan. Ako bi Sovjeti uspjeli da pobijede Afganistan i napadnu Iran, oni bi mogli probiti ovo okruženje i zaprijetiti bliskoistočnim naftnim poljima. Ovo bi potaklo ravnotežu svjetskih sila odlučno u njihovu korist. Tako je invazija Afganistana manje od godinu dana nakon pada iranskog šaha izgledala kao najvećka američka noćna mora. Dok su vođe američke vojne igre očekivale moguću sovjetsku invaziju na Iran, oni su zaključili da je najbolje da zadrže Sovjete u Afganistanu, pretvarajući to u drugi Vijetnam, ali ovoga puta sa čizmom u tuđoj nozi. Tako je predsednik Karter ovlastio agente CIA-e da se uključe tajnu operaciju u Afganistanu. Ali odakle novac za ovako nešto? Kongres nije bio za dodatne troškove CIA, posebno zbog nedavnih skandala. Tako se Karter okrenuo skoro obogaćenim Saudijcima, koji su takođe bili potencijalni gubitnici u ovoj borbi, kao i Amerika. Ako bi Saudijci finansirali ovaj gerilski rat i regrutovali islamske borce za otpor sovjetskoj sili u Afganistanu, CIA bi omogućila obuku, koordinaciju i logistiku. Ali ni Saudijci nisu bili spremni da finansiraju ovaj rat iz vladinih resursa. Zato su se okrenuli bogatim porodicama, tražeći od njih da pomognu obnovu islama. Ovdje je bila mogućnost da se vrati vijekovima oslabljena sila islama. Mnoge saudijske porodice su pomogle velikim sumama novca, a najvaća i najbogatija od svih poznatih porodica na zapadu je bila ona “bin Ladenova.” Tako je američki predsednik Karter predsedavao stvaranjem međunarodne vojske islamskih fundamentalista. To je bio jeftin rat, sa tuđim žrtvama i dobar način za amerikance da zadrže Ruse u ogromnoj teritoriji evroazije. I uspjeli su u toj misiji, ali sa tada nepoznatim posledicama. Prethodni tekstovi na istu tematiku: Islamska država i korijeni radikalnog islama – 1. dio Islamska država i korijeni radikalnog islama – 2. dio Islamska država i korijeni radikalnog islama – 3. dio Islamska država i korijeni radikalnog islama – 4. dio Islamska država i korijeni radikalnog islama – 5. dio
Prenosim
Islamska država i korijeni radikalnog islama – 5. dio
Sayyid Qutb (1906-1966) Za Kutba, glavno rješenje za probleme svijeta je ponovno posvećenje Božjem prvobitnom autoritetu. To je poziv povratka počecima, što za posvećenog muslimana znači nazad Kur’anu i njenom prvobitnom okruženju. To znači obnavljanje prirodnog poretka stvari kako su postavljene prvobitno od Boga. To bi značilo obnavljanje Božjih pravila za život kako su izložena u šerijatskom zakonu, uključujući i pravila skromnosti i dobročinstva. Za njega šerijatski zakon nije teret za ljudski duh. On znači objavu slobode od ljudskih pravila i očekivanje da se može živjeti po Božjim pravilima i očekivanjima. Šerijatski zakon prepoznaje da su žene ključne u oblikovanju ljudskog karaktera te da se ovaj posao najbolje obavlja u domu. Tako da poziv ženama da budu domaćice Kutb ne posmatra kao način pokazivanja njihove inferiornosti nego zaštitu seksualnih granica i slobodu ženama da rade najvažniji posao: oblikovanje karaktera sledeće generacije. Ovo je ideal koji je on postavio. U praksi je to više stvar muške dominacije i privilegija. Prema njegovoj teologiji, jedini način da se istinski reformiše svijet jeste povezivanje religije sa državom. Jedino kada je religija prepoznata kao najviši cilj države šerijatski zakon može u potpunosti da se sprovede. To je potpuno odbacivanje zapadnih principa, uključujući i slobodu religije. U istinski islamskoj državi, obraćenje ne bi bilo tolerisano i nemuslimani bi bili tolerisani jedino ako se ne petljaju u vjersko-političku agendu većine. Kako bi se takva islamska država ostvarila? Samo preko vjerne avangarde koja je spremna da živi po svojim ubjeđenjima sve do smrti. Sajid Kutb je sigurno bio jedan od takvih, on je pogubljen zbog izdaje egipatske države 1966. godine (optužen da je spremao zavjeru protiv predsednika). Njegova vizija radikalnog islama danas je podijeljena. Prije svega, oni koji slijede njegovu viziju su podijeljeni na salafiste i džihadiste. Salafisti ne vjeruju u uzimanje oružja da bi postigli ciljeve radikalnog islama. Oni vide dostignuće ovih ciljeva kao djelo Božje. Oni podržavaju to djelo ličnim džihadom (borbom sa svojim slabostima i karakterom), ličnom vjernošću Božjim pravilima i svjedočenjem ostalima na svijetu. Salafisti su podijeljeni u dvije grupe: one koji odbijaju svako nasilje u ostvarivanju vjerskih ciljeva (zvani salafisti ili vehabije) i Muslimansko bratstvo, koji vjeruju da nasilni islam nije odgovarajući sad ali da će biti u nekom vremenu u budućnosti. Džihadisti su takođe podijeljeni u dvije grupe, danas uglavnom identifikovane sa al-Kaidom (AK) i Islamskom državom (ID). Ova podijeljena vizija može biti veoma zbunjujuća onima izvan nje. Pokušaću da pojednostavim taj sukoba sa nekoliko kontrasta između ove dvije grupe. 1) AK je osnovana od strane bogatih intelektualaca, koji su zadobili zapadno obrazovanje; ID privlači jednostavne, neobrazovane vjernike, uključujući i one najgore sa ulice. 2) AK ne teži da kontroliše teritoriju i ne nudi društvene usluge. Ona pokušava da utiče na političku stvarnost propagandom i spektakulranim terorističkim napadima. ID vidi teritoriju kao ključnu i društvene usluge na toj teritoriji su centralni dio njihove agende. 3) AK je usmjerena ka savremenim političkim problemima, njihove vođe su često skroz svjetovni i prozapadno orjentisani u ideji i ponašanju. ID slijedi veoma drevnu vjersku viziju: pomoći Bogu u uspostavljanju teokratske države. 4) Za AK apokalipsa je u budućnosti, za ID ona je prisutna sad. 5) AK je ekstremno tajnovita i nepredvidiva; ID je veoma otvorena po pitanju svojih planova za sadašnjost i budućnost. 6) AK je skoro nemoguće iskorijeniti jer su njeni akteri skriveni i nepoznati; ID, sa druge strane, mora imati teritoriju da bi preživjela. Dok ID može postojati skriveno, ako je islamska država poražena, njen osnovni poziv je u sposobnosti da stvori takvu državu, suprotnu postojećoj kulturi. Kao rezultat ovih razlika, ID se često nalazi u sukobu sa različitim pokretima povezanim sa AK (kao što je Džabet Nusra u Siriji i AK u Arabiji i Jemenu) Prethodni tekstovi na istu tematiku: Islamska država i korijeni radikalnog islama – 1. dio Islamska država i korijeni radikalnog islama – 2. dio Islamska država i korijeni radikalnog islama – 3. dio Islamska država i korijeni radikalnog islama – 4. dio