DUHOVNA MISAO
©️ Želimir Stanić
“Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore. O čemu volim da govorim? O svemu što ljude i mene zanima. O životu, o prirodi, o radu, o smrti (i o smrti, zašto ne, smrt je važna koliko i život), zaista o svemu, jer teško da ima stvari o kojoj čovjek nikad nije pomislio. Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima.” (Selimović)
Život
Nove čarape
Jutros sam ustao i krenuo u svakodnevne obaveze ne primjetivši jednu sitnicu: lijeva čarapa je imala rupu pri samom vrhu. S obzirom da mi je lijeva noga veća od desne - to primijetim svaki put kada kupujem novu obuću - možda je i sa noktima slično 🙂 Šta god da je, bilo je vrijeme da ove čarape budu zamijenjene i ranije, ali nisu. Nisam nikakav bogataš, ali ni čarape nisu ekstremno skupe: bar one turske, pamučne, koje možete kupiti na svakoj pijaci, a u razvijenim zemljama poput naše, čak i pored puta, od strane penzionisanih radnika i još češće njihovih supruga, udovica. Otvorivši ladicu sa čarapama, pronašao sam nekoliko novih, još uvijek zapakovanih, pari čarapa koje stoje nedirnute. Nisu one tamo slučajno dospjele: oni koji poznaju moju suprugu znaju da kod nje ne postoje slučajnosti u uređivanju stambenih prostorija. Ja sam i ranije znao za njih, ali eto, sve sam mislio kako ih trebam sačuvati za neko bolje vrijeme. Ova ideja odlaganja za neko drugo vrijeme se odražava i na drugim aspektima mog života. U decembru se ukaže lijep i sunčan dan, koliko u decembru dan može da bude takav, ali ipak ni dio njega ne iskoristimo s porodicom jer moramo nešto drugo važnije da uradimo. Moj sin ima dvije godine i priznajem da prođe ponekad i previše vremena a da mu ne posvetim dovoljno pažnje i dovoljno sebe. A on samo sada ima dvije godine. Ovaj negativni niz može da se nastavi u nedogled. Vjerovatno ste vi koji čitate ove moje tekstove mnogo normalniji ljudi od mene i nemate ovih problema. Ne znam da li je to zaostavština rata u kome smo malo toga imali, a i ono što je bilo, čuvalo se za neko buduće vrijeme, jer je sadašnjost bila neizvjesna. U svakom slučaju, postoji te tendencija da živimo sutra - a da danas samo životarimo, preživljavamo, čekajući ljepše vrijeme, bolje ljude i srećnije trenutke. Na kraju krajeva, u periodu smo iščekivanja Nove godine i svih ostalih praznika: vjerovatno će tada, ili bar poslije toga, da bude bolje. Do tada slijedimo političku mantru koju je Dubioza Kolektiv otpjevala: šuti i trpi. A ipak, ja ovdje ne govorim o geopolitičkim mogućnostima i globalnim (ekonomskim) promjenama. Govorim o svom (i svakom sličnom) stavu: da zaboravimo živjeti danas jer se plašimo sutrašnjice. Bez želje da povrijedim sve one koji uistinu moraju da se "stisnu" i više nego što je krevet dugačak zbog teške situacije u koju su ih velikim dijelom doveli oni drugi oko njih, mislim da veoma često postoji mogućnost za izbor našeg boljeg i drugačijeg stava. Možda će moju poentu još bolje objasniti jedna pričica koju sam davno pročitao, a koja nosi naslov "Sada je vrijeme." Jednu malu djevojčicu često su slali u podrum po krompir koji je trebalo pripremiti za večeru. Jednoga dana dok je birala krompir, sišao je i njen otac u podrum. "Šta radiš?", upitao je. "Pokušavam da nađem najsitnije krompire koje ćemo iskoristiti za večeru. Krupnije i bolje krompire iskoristićemo kasnije." Otac se smiješio dok je iz njene ruke uzimao sud i sitan krompir izručio natrag na gomilu. "Ako tako postupaš uvijek ćemo jesti samo sitan krompir. Izaberi najveći, najbolji krompir za danas, pa ćemo uvijek jesti najbolji krompir." Dakle, od onoga što nam je palo u dio, bilo malo ili malo više, izaberimo najbolje. Težimo izvrsnosti u najmanjim stvarima i vjerujem da će to donijeti pozitivan rezultat. To se neće uvijek odraziti samo na naše živote, ali zasigurno na živote onih oko nas. A onda ko zna, kako će sve uticati na nas lično. Isprobajte! Gore prenešena priča završava sledećom moralnom poukom: Ono što najbolje možemo da učinimo svojim bližnjima ne treba da čuvamo za neko buduće vrijeme. Ta buduća prilika možda nikada neće doći. Ako se trudimo da sada živimo najboljim životom i sada budemo ljudi dobre volje, onda nije potrebno da brinemo da li ćemo biti takvi i u budućnosti. Izaberite sada samo ono što je najbolje i uvijek najbolje!
Prenosim
PROMETEJ (1): Prometej, Kecalkoatl i Lucifer
Više od 30 godina posle Osmog putnika (Alien, 1979), režiser Ridli Skot vratio se 2012. naučno-fantastičnom žanru filmom koji nosi naslov Prometej. Pred nama je prvi u seriji tekstova koji obrađuje niz tema povezanih sa sadržajem i porukama filma. Izvesno je da film Prometej (2012) nije postigao uspeh ni kod publike ni kod kritike, ni u svetu ni kod nas. Međutim, premda nije prikladan za zabavu i opuštanje u letnje veče, njegov sadržaj i poruke zavređuju da se nad njima duboko zamislimo. Nomen est omen. Naslov ovog filma danas zasigurno ne govori mnogo prosečnom gledaocu, pošto priča o Titanu koji se zbog čoveka sukobio sa samim Zevsom ne spada u obavezan školski program. Međutim, upravo taj polazni spoj koji je Skotov film ostvario – i nesrazmera – starostavnog imena Prometejevog, koje ponire u mitske početke čovekove istorije, i naučno-fantastične projekcije mita u neizvesnu budućnost čoveka, taj dakle spoj naizgled nespojivog, predstavlja izazov da se damo u potragu za mitskim i simboličkim Prometejem. Kroz ovaj napis putujemo u prošlost, i istražujemo tek neka od mnogobrojnih ovaploćenja Prometeja u filozofiji, književnosti, nauci i stvarnosti. Na kraju ćemo, upoređujući različite verske tradicije i različita tumačenja Prometejeva lika, otkriti zlatnu nit koja spaja jedan drevni mit sa našom stvarnošću, kao i sa nekim shvatanjima o budućnosti ljudskog roda. Mit o Prometeju postaje alegorija, odnosno simbolička priča o svekolikoj čovekovoj civilizaciji, legenda koja nagoveštava, kao što je naslutio Andrićev Goja, i planirani ishod čovekove odiseje u svemiru. Prometej u mitu i književnosti Obično smatran autentičnom tvorevinom grčke civilizacije, što osporavaju neka komparativna izučavanja, Titan Prometej predstavlja kulturnog junaka, odnosno više ili manje mitologizovanog (tj. neistorijskog ili poluistorijskog) prosvetitelja koji je udario temelje civilizaciji jednog naroda ili plemena. Kulturni heroji objedinjuju u sebi dve osnovne karakteristike – moć i znanje – i zato su često bogovi, polubogovi ili bar heroji. Grčki mit predstavlja Prometeja kao božansko biće. On pripada Titanima, predolimpijskoj generaciji bogova. Sin je Titana Japeta, dok za majku srećemo različita imena. 12 Titana, predvođeni Hron(os)om, tj. Saturnom, svrgavaju svog oca Urana (grč. "nebo"). Za vreme svoje vladavine, koja se naziva i "Zlatnim dobom", Hronos ("vreme") stvara i ljude; u ovo najsrećnije vreme čovečanstva, ljudi žive složno i nisu im potrebni zakoni i pravila. Hrona će svrgnuti sopstveni sin Zevs. U toj borbi bogova (na grčkom "Titanomahija"), Prometej je jedini Titan na Zevsovoj strani, zbog čega stiče Divovu naklonost. Međutim, Prometej će se usprotiviti Zevsu i konačno postati njegov suparnik. Ime Prometejevo suprotnost je imenu njegovog brata, Titana Epimeteja. Naime, kako piše Žaklina Dišmen, Hesiodov (Poslovi i dani, 8. vek pre Hrista) i Eshilov tekst (Okovani Prometej, 525/524-456 p.n.e.) dokazuju kako je Prometej (grč. Prometheus) "onaj koji predviđa", "pronicljiv", dok Epimetej (grč. Epimetheus) "kasno shvata". Mudrost i inteligenciju Prometejevu iščitavamo tako već u njegovom imenu. Prometej će doći u sukob sa Zevsom u nekoliko prilika (Robert Grevs, Grčki mitovi, Nolit, 1991; v. "Deukalionov potop" i "Atlas i Prometej"), od kojih izdvajamo dve najčešće obrađivane: 1. Prometej je naučio ljude da prevare Zevsa prinoseći mu za žrtvu kosti prekrivene masnoćom, da bi za sebe zadržali meso. 2. Zevs namerava da uništi ljude jer nije zadovoljan kako ih je načinio. Prometej teži da zaštiti ljude: najpre ih spasava od Zevsovog potopa, a potom na prevaru sa Olimpa ljudima donosi vatru koju im je Div bio uskratio. Po drugoj varijanti (npr. Platonov Protagora), kada je Zevs naložio Epimeteju i Prometeju da ljudima i životinjama razdele veštine i sposobnosti neophodne za život, nepromišljeni Epimetej podelio je sve darove životinjama, ne ostavivši ljudima ništa. Tada se Prometej osmelio da sa Olimpa ljudima prokrijumčari vatru i veštine. Zbog toga Zevs kažnjava Prometeja i okiva ga na litici Kavkaza da mu orao kljuje jetru, koja se sutradan obnavlja. Prema retkim "pesimističkim" verzijama, kakva je Eshilova, Zevs na kraju baca Prometeja u ponor Tartara. Većina verzija pružaju drugačiji, svima poznati hepiend: Herakle, Zevsov sin i polubog, posle mnogo vremena oslobađa Prometeja, kome Zevs dozvoljava povratak na Olimp. Od suštinske je važnosti za dalje razlaganje motiva mita i njegovo tumačenje da primetimo kontradiktoran odnos klasičnog mita prema Prometeju. Naime, Prometej se usprotivio Zevsu, i zato je kažnjen. Mit ga optužuje za hibris, tragičnu krivicu u odnosu na bogove i poredak sveta. Međutim, u mitu i klasičnoj tragediji, hibris nije krivica grešnika, nemoralne osobe, kao u hrišćanskom poimanju prestupa prema Bogu, već prestup granica koje su postavljene nekom biću. Hibris predstavlja smelost, gordost kojom čovek ili božanstvo seže ka većoj slobodi izbora ili većoj moći, suprotstavljajući se time poretku svemira i bogovima iznad sebe.S druge strane, klasična varijanta mita o Prometeju pripisuje titanskom "krivcu" plemenite osobine, plemenit cilj, uzvišenu nameru. Prometej se zamera bogovima da bi pomogao ljudima, i to ima prelomnu ulogu u čovekovoj sadašnjosti i budućnosti. Dakle, odnos klasičnog mita prema Prometeju je ambivalentan, dvostruk: ovaj Titan istovremeno je kriv bogovima, ali zaslužan u očima ljudi. Ako je tako, kakav zaključak, kakvu konkluziju izvlačimo iz ovih dveju premisa o Prometeju? Svakako onu koji će izvući većina tumača od renesanse ovamo: da je Prometej pozitivan i plemenit čovekoljubac, dok je krivac onaj bog koji ga kažnjava, koji ga je svojom nečovekoljubnošću naterao na čin prevare i krađe, i o čije zakone se Prometej ogrešio - pravi krivac je dakle Zevs. Prema tome, neophodno je promeniti poredak u kom plemeniti Prometej strada, a tiranin Zevs ga kažnjava. Potrebna je prometejska revolucija, prevrat na Olimpu. Prometej se u antičkim obradama i svim kasnijim tumačenjima javlja kao hrabri čovekov dobrotvor jer se suprotstavlja bogovima da bi čoveku pomogao da se usavrši kao biće. Štaviše, Karl Marks vidi u Titanima prve proleterske mučenike koji stradaju u sukobu sa Zevsom, simbolom tiranije. Marksističko i mnoga ateistička iščitavanja mita o Prometeju prepoznaju u Zevsu utelovljenje religije uopšte, koja unazađuje čoveka. Zevs je antihumanistički negativac; njegova tiranija opravdava Prometejevu krađu, koja se, iz perspektive čoveka, proglašava junačkim delom. Prometej tako postaje božanski hajduk, Robin Hud u ratu sa tiraninom s Olimpa. Kulturni heroji koji varaju, kradu i lažu javljaju se u iznenađujuće velikom broju mitova o stvaranju sveta. Štaviše, značajan broj plemena na svim kontinentima čuva priču o kradljivcu vatre, kog ujedno smatraju i kulturnim herojem. To su najčešće životinje: pauk (mama Pauk kod Indijanaca), kojot (severozapad SAD), gavran (pleme Thinlikeet), bogomoljka (Bušmani), itd. Bogovi varalice Višestruka Prometejeva obmana Zevsa u korist čoveka (prinošenje žrtava, potop i otimanje vatre i veština) predstavlja neke od mnogobrojnih paralela između Prometeja, srednjeameričkog Kecalkoatla (Kukulkana) ili Pernate zmije, i, najčešće, biblijskog Sotone, čije ime, hebrejski satan, znači doslovce "suparnik". Svi se oni u napisima sledbenika Novog doba nazivaju "božanstvima varalicama". U srednjeameričkim indijanskim kulturama, Kecalkoatl (na astečkom jeziku nahuatl od quetzalli, "skupoceno pero", i kóatl, "zmija") poseduje status kulturnog junaka. Javlja se na spomenicima počev od prvog veka pre Hrista kao bog civilizacije i učenosti. Širom Srednje Amerike, astečkog Kecalkoatla obožavali su Maje kao Kukulkana, narod Kiče kao Gukumaca, kao i Olmeci, Mišteci i Tolteci, kod kojih je bio bog Jutarnje i Večernje zvezde. Codex Cospi (slike 9-11), upućuje na Kecalkóatla kao personifikaciju planete Venere i njene razorne moći, a tako i Codex Borgia (slika 24 do 46). Poređenja radi, u Vulgati, Jeronimovom prevodu Biblije na latinski jezik, stih u starozavetnoj Knjizi proroka Isaije 14:12 ("Kako pade s neba, zvezdo Danice, kćeri zorina?"), koji hrišćanski tumači primenjuju na Sotonu, govori o Luciferu, odnosno "zvezdi Danici". U hebrejskom originalnom tekstu Knjige proroka Isaije 14:12 reč heilel – koju Đura Daničić prevodi sa "zvijezdo danice" – pre svega znači "sjajni". Reč heilel prevedena je u Vulgati, najpoznatijem katoličkom prevodu Biblije na latinski, kao Lucifer – što je na latinskom ime zvezde Danice. Lucifer na latinskom doslovce znači "svetlonoša". Poređenja motiva radi, Prometej krade vatru i često je u likovnim umetnostima predstavljen upravo kako bakljonoša. Samog Kecakloatla su srednjeamerički narodi zvali "bogom Jutarnje i Večernje zvezde", tj. Bogom zvezde Danice! U svim trima kulturama, moralno ambivalentan bog/anđeo povezuje se s vatrom i svetlošću, koja time i sama postaje ambivalentna, dobra i zla. Ambivalentnost vatre jedan je od dominantnih motiva u Mobi Diku Hermana Melvila. Pernata zmija Kecalkatl upućuje takođe na zmiju iz Biblije: već u 3. poglavlju Knjige postanja ili 1. knjige Mojsijeve, Sotona pristupa Evi, pramajci ljudi, u vidu zmije. Od tada, od korica do korica Biblije, zmija postaje isključivi simbol ovog Božijeg suparnika, kao i zla i smrti koje je "darovao" čoveku (v. između ostalog Otkrivenje 12:9 i 20:2). U astečkom periodu, Kecalkóatla obožavaju kao prvog među sveštenicima, tvorca kalendara i knjige, zaštitnika zlatara i zanatlija ; drugi dodaju da je on ljudima otkrio kukuruz i uputio ih u farmakopeju. Slično tome, Eshilov "okovani Prometej" hvali se da je za čoveka učinio sledeće: Spasao ga od Zevsove namere da uništi ljudski rod kao neuspeo pokušaj; Dao mu vatru kao osnovu zanata i privrede; Dao mu razum i inteligenciju, dok je do tada bio bezuman i neuk kao životinja; Naučio ga slova i brojeve; Pokazao mu kako da pripitomi životinje; Pokazao mu osnove rudarstva i metalurgije; Naučio ga tajnama farmacije; Naučio ga raznim magijskim veštinama. Na kraju svoje tirade (Okovani Prometej, II. episodija, I. pojava), Eshilov Prometej rezimira: "veštine sve Prometej dade ljudima." Ovu podudarnost između Kecalkoatla, Prometeja i Sotone potvrđuje viševekovno humanističko i antibiblijsko shvatanje koje Sotonu veliča kao začetnika ili bar simbol početka ljudske civilizacije kroz svojevrstan evolucioni skok. Drugim rečima, po ovom shvatanju, zmija je oslobodila čoveka od Božijeg autoriteta, i omogućila mu nekakav napredak. Kakav napredak? Čovek je po ovom ateističkom tumačenju napredovao zahvaljujući tome što je poslušao Sotonu, a odbacio Boga. Sotona – zmija – tako je dobrotvor čoveka koji ga je naučio da će mu biti bolje ako ne sluša Boga koji ga je stvorio, već slušajući zmiju, Božijeg suparnika. Primera radi, a takvih primera izuzetno je mnogo, u jednom uglu Marsovog polja u Parizu, nedaleko od Ajfelove kule, nalazi se spomenik u čast donošenja "Deklaracije o pravima čoveka i građanina" u vreme Francuske revolucije. Sa desne strane spomenika nalazi se duborez koji prikazuje Adama, Evu i zmiju kod drveta poznanja dobra i zla. Zmija je za inicijatore revolucije i čuvare njenih tekovina veliki simbol čovekovog napretka, i one u našim krajevima nekada popularne reči "progres", iako Biblija i istorija pokazuju da je zmija čoveku donela smrt, nesreću, degradaciju, otuđenje od Boga. Zanimljivo je uvideti da je Biblija gotovo jedina verska knjiga na svetu koja zmiji daje jasno negativno značenje, dok većina drugih religija sveta, poput egipatske (gde je bilo više zmijolikih božanstava) ili hinduizma, veliča zmiju kao moćno božanstvo. U mnogim kulturama je zmija simbol kraljevske vlasti, mudrosti i okultnog znanja. Zanimljivo je da je u Malom princu, voljenoj knjizi dece i odraslih, pisac Antoan de Sent-Egziperi, pripadnik poznatog tajnog društva, dao zmiji ulogu moćnog i mističnog bića koje zna sve tajne: na kraju ovog dela, Mali princ zahteva od zmije da ga ujede kako bi umro na zemlji, a zapravo nastavio da živi u svemiru i tako se vratio na svoju malu planetu. Pored pomenutih, jedna druga važna paralela između Prometeja i Kecalkoatla sastoji se u tome da se obojici pripisuje stvaranje čoveka! Pausanija, grčki putopisac i geograf iz II veka naše ere pripoveda u svom Opisu Grčke (Periegesis, 1.30.2) da je u njegovo vreme čuvena Akademija pored grada Atine imala običaj da organizuje trke sa bakljama u čast boginje Atine i Prometeja - kradljivca vatre – kome su načinili i oltar pri samoj Akademiji. Takmičari su trčali noseći baklju, koja nije smela da se ugasi sve do cilja. Ne podseća li nas ovaj običaj na atletsku disciplinu štafete i olimpijsku baklju? Paralele između prometeizma i olimpizma toliko su brojne da zavređuju poseban napis, i sama ikonografija olimpizma svedoči o tome. Isti Pausanija nam kaže kako je posetio mesto Panopeja u Fokidi (Periegesis, 10.4.4.), gde se pored puta nalazi građevina za koju se ne zna tačno da li je posvećena Asklepiju ili Prometeju (povezanih preko zmije i farmacije). Iza te građevine je klanac na čijem dnu se nalaze dve velike stene sastava i boje gline, koje, tvrdi Pausanija, mirišu kao ljudska koža. Od njih, prenosi on, kažu da je Prometej načinio ljude. Pored raznih drugih paralela između Prometeja i Kecalkoatla, koje uključuju i priču o globalnom potopu, još jednom istaknimo etički dualizam koji im je svojstven. Prometej čini dobro ljudima, ali putem prevare, kroz jasan hibris, drsku smelost spram bogova; Kecalkoatl je istovremeno dobročinitelj čovečanstva, ali je i prikazan sa trnom u ruci kojim pušta sam sebi krv, jer je on inicijator žrtvovanja ljudi. Kukulkan/Kecalkóatl po jednoj je verziji stvorio ljude od gline, a po drugoj od zdrobljenih ljudskih kostiju nađenih u podzemlju, koje je poprskao svojom krvlju. Tako je Kecalkóatl za Asteke otac sadašnje loze čovečanstva, baš kao i Prometej za grčku civilizaciju. Stvaranje čoveka od gline, ali od strane Stvoritelja, a ne Sotone, dominantan je motiv u Bibliji: "I stvori Bog čoveka od praha zemaljskoga, i dunu mu u nos duh životni ; i posta čovek duša živa.” (1. Mojsijeva 2:7) Za vavilonski spev Enuma Eliš, boginja Ninhursag stvorila je ljude od gline. Kultura Joruba u Afici veruje da je bog Obatala tako stvorio ljude. Kod drevnih Egipćana, ovnoliki bog Hnum stvorio je ljude od gline i vode iz Nila. U jednom kineskom mitu, boginja Nuva stvorila je ljude od blata i gline. Specifičnost biblijskog Sotone Pored svih pomenutih sličnosti između Prometeja, Kecalkoatla i Sotone, postoji među njima i suštinska razlika nad kojom se valja zamisliti, a koju često prećutkuju oni koji naglašavaju njihove sličnosti: Prometej i Kecalkoatl pripadaju mnogobožačkim verskim sistemima, i deo su kosmogonija koje afirmišu mnogobrojne bogove, generacije bogova i borbe među njima, kao i ambivalentnost dobra i zla u njihovom karakteru i postupcima. Etička ambivalencija Zevsa, Prometeja ili Kecalkoatla uklapa se u takvo gledište o dobro-zlim bogovima. Takvi bogovi i njihovi postupci u svom su verskom sistemu predstavljeni u najmanju ruku kao etički neutralni, ako ne i pozitivni. Naprotiv, biblijski Sotona, Božiji suparnik, koga sledbenici Novog doba nazivaju Luciferom, ponikao je iz kosmogonije koja stvaranje sveta jasno pripisuje jednom jedinom Bogu, jer drugih bogova ionako nema. Taj je Bog Stvoritelj svega živoga i svih svetova, pa i anđela (uključujući i nekad plemenitog heruvima zaklanjača koji se kasnije pobunio i postao Sotona). Bog je čoveka stvorio potpuno savršenog i sebi sličnog ("po obličju Božijemu stvori ga, muško i žensko stvori ih"; 1. Mojsijeva 1:27), savršeno uklopljenog u zajednicu svih živih bića o kojima je trebalo da brine kao Božiji zamenik, tako da čoveku kakav je izašao iz ruke Stvoritelja nisu bile potrebne dorade i prepravke jednog pobunjenog anđela. Stoga je Sotonin uticaj na čoveka predstavljen u Bibliji jasno negativno, kao kvarenje, nazadovanje. Prema tome, nije tačno da ove tri varalice imaju isti status u pripadajućim verskim sistemima i u pripadajućim pripovestima o stvaranju sveta. Politeistički sistemi Prometeju i Kecalkoatlu daju status bogova, dok je Sotona u Bibliji samo stvorenje, pobunjeni anđeo heruvim, koga gordost i samoljublje zaslepljuju za činjenicu da je sav njegov sjaj i mudrost dar savršenog Boga. Biblijski Sotona ubeđuje čoveka da će, ne slušajući Boga, i sam biti kao Bog, dakle nešto više od stvorenja, projektujući tako na čoveka sopstvene ambicije. Ironičnost ove laži iz 1. Mojsijeve 3:5 sastoji se u tome što je, kako čitamo dva poglavlja ranije, u 1:26, sam Bog čoveka sazdao "po svojemu obličju”, namenivši mu tako od početka da bude "kao Bog, koji će biti gospodar i od stoke i od cele zemlje i od svih životinja što se miču po zemlji”. To je, očigledno, mnogo više od onoga što čovek jeste i može od kada je poslušao zmiju-Sotonu, koga sam Isus Hristos naziva "ocem laži" i "krvnikom ljudskim od početka" (Jevanđelje po Jovanu 8:44). Dakle, Bog čoveku nudi da bude "kao Bog”, a Suparnik malo kasnije laže da Bog to ne želi i da je on – sotona, šejtan, pobunjeno stvorenje, ne Bog – kadar da čoveku ponudi više od Onog ko ga je stvorio. Tatjana Samardžija, Znakovi pored puta Bibliografija: 1. Arnaud Decroix, "De Prométhée au Christ: un chemin de passage de la mythologie à la religion", Créatures et créateurs de Prométhée, 2010, 19-29 2. Jacqueline Duchemin, Prométhée, Paris, Les Belles Lettres, 2000. 3. Eshil, Okovani Prometej, Rad, Beograd, 1960, prev. Miloš N. Đurić 4. Robert Grevs, Grčki mitovi, Nolit, 1991. 5. Marks i Engels, O književnosti, Prosveta/Nolit/Zavod za udžbenike, Beograd, 1978, str. 85 6. http://www.empireonline.com/interviews/interview.asp?IID=1507 7. http://www.perseus.tufts.edu/hopper 8. http://en.wikipedia.org/wiki/Olympic_flame
Citati
Za život vrijedan življenja
"Dragi Bože, pomozi mi da dam stvarni doprinos životu. Ne želim lak posao. Želim samo da sam u stanju da Ti potpuno vratim sve što si mi dao. Postavi me gdje sam Ti potreban. Ako mi daš težak posao, zahvaljujem Ti na povjerenju. Pomozi mi da imam na umu da nikada neću morati da se susretnem sa nečim što Ti i ja zajednički ne možemo savladati. Pomozi mi da smatram probleme izazovima i da shvatim da se poraz, odbijanje i teškoće ne mogu izbjeći. Pomozi mi da i na tome budem zahvalan. Pomozi mi da budem častan i pošten. Bez obzira šta drugi čine, pomozi mi da ne varam. I na kraju Gospode, ako potpuno budem onesposobljen ili ako postanem bespomoćan uslijed bolesti ili starosti, pomozi mi da i to prihvatim. A kada se spusti tama i borba se završi, ne želim na odlasku nikakve lažne pohvale. Sve što želim jeste da znam da Ti smatraš da sam u punini proživio svoj život." Tridesetog aprila 1940. godine za vrijeme drugog svjetskog rata, pilot Ed Nortern bio je oboren nad Denkerkom u Francuskoj. Vjerovatno je poginuo, pošto nikada nije pronađen. Među njegovim papirima ostala je i jedna rukom ispisana molitva. Ona sadrži poruku i otkriva njegov stav prema životu koji još uvijek predstavlja nadahnuće i izazov. Teško da bi se drugačijim riječima mogao da iskaže pobjedonosniji stav prema životu nego što je to Ed učinio u ovoj svojoj molitvi.
Sveto pismo
Jevanđelje srijedom: Matej 15. poglavlje
Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja. Petnaesto poglavlje jevanđelja po Mateju sadrži nekoliko događaja. Među njima su čudesno hranjenje četiri hiljade ljudi, iscjeljenje mnogih bolesnika među kojima je žena koja ne pripada jevrejskom narodu te razgovor o "čovječijim običajima," kako neki prijevodi naslovljavaju ovaj odlomak. Ova primjedba koju jevrejske vođe, fariseji i knjiženici, upućuju Isusu zbog njegovog odnosa prema "običajima starih" (Karadžić) ili τὴν παράδοσιν τῶν πρεσβυτέρων na grčkom što bi značilo "predaja otaca" je i danas jako aktuelna. Zbog odbacivanja i borbe protiv autoriteta u postmodernom dobu, jedino na šta može da se poziva jeste dosadašnje ili još adekvatnije drevno razmišljanje i stavovi. To je nešto poput zanimanja za klasičnu antiku i njene vrijednosti u doba renesanse. Vintage, antique i retro style su prilično poznati termini. U kontekstu odbacivanja svakog usmjerenja, ovi drevni putokazi mogu biti od vrijednosti. Šta više, tradicija daje osjećaj pripadanja i omogućava okupljanja oko zajedničkih vrijednosti. Ona stvara platformu za kreiranje ugodnih trenutaka i uspomena. U tom istom procesu nastaju i uzori i modeli koje želimo da oni koji dolaze prate i oponašaju. Tradicija i običaji, sami po sebi, su nešto pozitivno i korisno jer nose elemente homogenizacije u vremenu u kome je teško biti zajedno. U jevrejskom narodu nekad, kao i danas, tradicija ima važnu ulogu. Ona je nastala u obliku usmenog prenosa onoga što je bilo važno za sačuvati. Kada su u pitanju vjerski izvori, judaizam poznaje usmeni (תורה שבעל פה - Tora šebeal pe) i pismeni (תורה שבכתב - Tora šebiktav) zakon. Usmeni zakon obuhvata mnoštvo dodatnih detalja i objašnjenja nastalih kroz istoriju a koji se tiču teksta sačuvanog u Starom zavjetu Biblije. Prema Isusovim riječima, problem je nastao onog trenutka kada je usmeno nadvladalo pismeno (Matej 15:3). I dok će neki kritikovati judaizam, zaboraviće koliko toga bi u hrišćanstvu bilo adekvatnu za ovu istu Isusovu primjedbu: "Uzalud me poštuju učeći naukama i zapovjestima ljudskim" (Matej 15:9). Tradicionalne crkve će opravdavati vrijednost danu tradiciji ili usmenoj predaji na osnovu tvrdnje da je crkva stvorila Bibliju. Mislim da je ideja bliža istini da je Biblija "stvorila" crkvu, tj. da je zajednica Hristovih sledbenika nastala na osnovu Njegovih riječi i učenja. U tom slučaju, ono što je On rekao a što su njegovi učenici zapisali ima mnogo veću vrijednost i autoritet od svega onoga što nastaje u kasnijem periodu.
Život
Traganje za pravdom
Ko nije doživio nepravdu? Volio bih da upoznam takvu osobu i shvatim kako joj je to uspjelo. A svi ostali koji jesu vjerovatno će bolje razumjeti ovaj tekst. Da odmah razjasnim: nisam ja u pitanju. Ne kažem da nisam nikada doživio nepravdu, nego nisam ovaj put. Pišem o svom prvom susretu za tuđim traganjem za pravdom kroz sudski proces. Nisam morao biti tamo, ali sam odlučio da budem i dopustili su mi. U glavi sam imao sve silne slike suda iz filmova, poput Nekoliko dobrih ljudi, Zakon u Los Anđelesu, i slično. Ne zato što vjerujem da sve što vidim na televiziji je istina nego što nisam imao nikakvo drugo iskustvo sa sudom osim ovog vizuelnog, koje će se ispostaviti sasvim pogrešno. Pri samom dolasku pred zgradu suda prvi, iako mali, šok. Iz auta izvode nekoga koga su uhapsili ko zna zbog čega, otvaraju se zadnja vrata vozila i izvode žensku osobu srednjih godina. Šta li je ona skrivila? Priznajem, prva misao je bila vezana za nekakvu ilegalnu trgovinu čarapama na nedozvoljenom mjestu ili neplaćeni porez. Valjda nije nikoga ubila, ili nešto gore, ako toga ima. Sa druge strane, mnogi od onih o kojima stalno slušamo u medijima, koji su pronevjerili silne tuđe novce i dalje su na slobodi i dalje se pojavljuju na tim istim medijima. "Zakoni su paučina kroz koju prolaze velike muhe, a u koju se hvataju male" (Honoré de Balzac). Prva primjedba pravdi ili nepravdi: nekako su ova dva termina teška za razlučiti. Ulazimo kroz ona vrata što pište, cijelo jutro se pokušavam sjetiti kako se zovu. Neću da googlam neka ostane tako. Traže da ostavimo telefone! A ja dobio na poklon novi prije dvije sedmice. I šta da radim bez telefona, mislio sam čitati kindle knjigu kad bude dosadno? Neumoljivi su. Ili bolje reći nezainteresovana (ženska osoba je u pitanju) koja mi je samo rukom pokazala na ormarić sa ključem gdje treba da ostavim telefon. Kasnije, tokom sudskog procesa, jedan od advokata razgovara na telefon: usred rasprave! Da li je to druga primjedba (ne)pravdi ili mi se čini? Čekamo pred vratima da počne. U jednom ćošku tužitelj sa advokatom i svjedocima, u drugom tuženi sa istima. Poznajem obe strane, veoma dobro. I oni se poznaju, ali se to trenutno ne vidi, i čini mi se, tužitelj je manje zainteresovan za to poznanstvo u ovom trenutku. Počinje, pozivaju nas unutra. A to "unutra" je moje sledeće razočarenje: prostorija 3x5 m, nečiji špajz je veći. Dobro, možda i 4x6, ali sigurno nije više. Sudija i zapisničar, obe ženske osobe; dakle, sudijinica i zapisničarka (gender inclusive language je komplikovana stvar za mene). Samo šest stolica, većinu vremena sam stajao ili sjedio na prozoru i radijatoru: osim kada je stajao advokat - onda bih sjeo na njegovo mjesto. Nakon popisa prisutnih počinje ispitivanje svjedoka. A meni muka u stomaku: jesam li ja toliki slabić ili je to normalna reakcija? Nisam kriv, nisam svjedok, ne tuže mene ... ali svejedno. Ružno iskustvo sa još ružnijim osjećanjima. Pauza. Prilazim tužitelju, grlimo se i pitamo za zdravlje i porodicu. Kaže, "mora ovako, nema prekida bez obzira na sve ponude druge strane. Ovo je laž, Bog sve vidi." Eh, to isto misli i ona druga strana. Valjda su zato i na sudu. I sad to neko treba razriješiti, te njihove nedoumice, razmirice, sukobe, tužbe i žalbe. Ovdje je najveća (moja) primjedba pravdi i nepravdi! Posmatram sudijinicu dok zaustavlja svjedoke i suflira zapisničarki šta da se unese, a šta da se obriše. Zar to ne ide drugačije, zar ta što zapisuje ne može sve da hvata redom i unosi bez usmjerava? Zašto stalno prekidanja i molba da se govori sporije da bi moglo da se "stigne"? Šta je s ovim: "Zapisničar treba pisati brzo kako bi stigao zapisati sve što se govori. Medjutim, čovjek piše sporije nego što govori. Zapisničar zbog toga zapisuje samo najvažnije. Ako je, medjutim, važno zapisati sve, služi se stenografijom. Stenografija je skraćeno pismo s posebnim sustavom znakova koje omogućuje brzo zapisivanje govora. Stenografira se na posebnom papiru za stenografiju, a naknadno se stenogram dešifrira i strojno prepisuje. Vrsni stenografi, koji tako brzo stenografiraju da je u zapisniku sastanka zabilježena svaka izgovorena riječ, nazivaju se debatni stenografi. Postoje i posebni strojevi s tipkovnicama na kojima su stenografski znakovi." Ništa. Mi smo u špajzu gdje nema stolica a daleko je sunce. Napolju pada snijeg. Sudiji i advokatu postaje dosadno i ubrzavaju proces. Čak to i čini advokatica tužitelja koji pred sobom ima zadnjeg, glavnog (krunskog, je l'?) svjedoka. Poslije svakog pitanja, sudija pita ima li još pitanja, dajući time znak da se privodi kraju. To i čine. Izlaze svi, ja se vučem polako zadnji da još šta vidim, čujem i razumijem. Imam i šta: sve troje (sudija i dva advokata) se slažu: dugačko ovo bi, treba to skratiti. Ha! Jesam li ja to dobro čuo!? A gdje je interes za pravdu, za istinu? Jadni svi oni zaneseni i prevareni koji ovdje dolaze po pravdu. Još davno su neki mislioci tvrdili kako sve što vidimo na zemlji ima svoj idealni pandan u svijetu ideja. Vjerovatno ljudi imaju tu misao u glavi kad se odlučuju za sudske procese: ima negdje pravde, samo je treba pronaći. Pravda je spora ali dostižna, mislili su i oni u Sluga Jernej i njegovo pravo, Proces, Jazavac pred sudom pa i Priča o kmetu Simanu ... i utvrdili da je "nemoguće reći gdje se zakon zaustavlja i počinje pravda" (Arthur Bear). A ako se već zanosimo idealima, možemo i drugima, zapisanim u jednoj staroj knjizi, koja je mnogim ljudima osnovni izvor informacija o životu, smrti, nepravdi i pravdi. U toj knjizi stoji da: postoji glavni Sudija koji će jednog dana presuditi pravedno (jev. po Mateju 25:32, 1. Petrova 4:5) smo pozvani na praštanje i izmirenje van sudskih procesa (jev. po Mateju 6:12, 5:25) smo pozvani na radikalno prihvatanje štete (1. Korinćanima 6:7) je na ovoj zemlji pravda teško dostižna (knjiga proroka Isaije 59:14) smo svi sebični i nepravedni (1. O carevima 8:46, Rimljanima 3:23) Ovi prinicipi bi nas trebali usmjeravati prije nego dođe do sudskih sporova. A kada dođe, onda se molite Bogu - vjerovali u njega ili ne - jer vam to jedino preostaje s obzirom na zemaljsku pravdu i sudske procese.
Citati
Često se pitam …
“Sometimes I wonder whether the world is being run by smart people who are putting us on or by imbeciles who really mean it.” Laurence J. Peter (kanadski profesor i "hijerarholog") Ponekad se pitam vode li ovaj svijet pametni ljudi koji nas zavitlavaju ili ludaci koji su ozbiljni. Lorens Dž. Piter (kanadski profesor i "hijerarholog")