DUHOVNA MISAO
©️ Želimir Stanić
“Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore. O čemu volim da govorim? O svemu što ljude i mene zanima. O životu, o prirodi, o radu, o smrti (i o smrti, zašto ne, smrt je važna koliko i život), zaista o svemu, jer teško da ima stvari o kojoj čovjek nikad nije pomislio. Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima.” (Selimović)
Život
Život u bajci
Prije dva mjeseca sam sa porodicom stigao u Francusku, u okolinu Pariza. Dok smo jednog dana čekali u redu za kasu, osoba iza nas je prepoznala naš jezik i uključila se u razgovor. Ispostavilo se da je porijeklom iz gradića 130 km od Banjaluke, što za ljude u tuđini predstavlja veoma malu udaljenost. Pored ostalog o sebi, reče da radi u Disneylandu i pozva nas da dođemo sa djecom gdje će nas uvesti za džabe. S obzirom da stanujemo petnaest kilometara od Disneylanda ova ponuda je mojoj djeci djelovala nevjerovatno te su od tada nestrpljivo iščekivali odlazak. Disneyland Paris je smješten u Francuskoj zbog svoje geografske lokacije. Od 1200 potencijalnih lokacija izabrana je ova zbog procjene da je 68 miliona ljudi mogu posjetiti za manje od četiri sata vožnje te dodatnih 300 miliona kojima treba samo dva sata leta. Park je otvoren 1992. godine i bio je daleko od ovako popularnog i posjećenog kao što je to danas. Francuska javnost se bunila zbog "američkog kulturološkog imperijalizma" te strahovala od nezdravog konzumerizma (zaboravljajući izgleda da su Francuzi izmislili ono što Amerikanci nazivaju shopping mall). Tek od 2002. godine Disneyland postaje najposjećenija lokacija u Evropi, ispred muzeja Louvre i Eiffelovog tornja. Posjetiocima su na raspolaganju Disney village, Golf Disneyland, Walt Disney Studios Park te Disneyland Park, koji smo mi imali priliku da vidimo. On se sastoji od pet tematskih dijelova: Main Street, U.S.A., Frontierland, Adventureland, Fantasyland i Discoveryland. Main Street, U.S.A. je napravljen prema izgledu gradića sa američkog divljeg zapada. U njemu dominiraju restorani i prodavnice koje ne djeluju uopšte jeftino za prosječnu platu iz naših krajeva. Nismo bili jedini koji smo sebi obezbijedili sendviče i "upotrijebili" ih u trenucima čekanja u dugim redovima. Na ulazu u svaku od atrakcija stoji vrijeme čekanja koje se tog dana kretalo od 45-70 minuta. Frontierland je u potpunosti američki krajolik sa obaveznim detaljima iz života kauboja i indijanaca. U njemu dominira jezerce kojim možete se provozati u kopiji broda sa Misisipija. Pored ostalih ponuda tu je vožnja vozom kroz pustinjski rudarski predio te, za period oktobra-novembra nezaobilazna, kuća strave i užasa. U Adventureland je smješten Robinzon Kruso, Indiana Jones i Pirati sa Kariba. Fantasyland je posebna zanimljiv prostor za djecu. U nju se ulazi direktno iz Main Street kroz dvorac uspavane ljepotice koji dominira cijelim parkom. Petar Pan, Mickey Mouse, Pinokio i Alisa su samo neki od stanovnika ovog dijela parka. Discoveryland je odvojen za tematike naučne fantastike poput "Ratova zvijezda" i sličnog. Disneyev plan za ovaj park je uveliko vezan uz američke ideje. Još davne 1955., otvarajući park u SAD on je rekao: "Svima koji dođu na ovo sretno mjesto: Dobrodošli. Disneyland je vaša zemlja. Ovdje stariji evociraju sjajne uspomene na prošlost, i ovdje mladi mogu uživati u izazovu i obećanju budućnosti. Disneyland je posvećen idealima, snovima i činjenicama koje su stvorile Ameriku, uz nadu da će to biti izvor radosti i inspiracije za cijeli svijet." Koliko je to danas drugačija stvarnost, vjerujem da je svima prilično jasno. Disneyland je trebao biti neka vrsta Foresta Gumpa za djecu, samo bez mnogo napora sa vlastite strane. Ostvarenje svih snova iz svijeta bajki, (bar) na jedan dan, kada njihovi roditelji otvore svoje novčanike i učine dostupnim svoje kreditne kartice (cijene ulaznica možete vidjeti na zvaničnoj stranici). A ti svi koji dođu na ovo sretno mjesto uglavnom govore veoma ograničen broj jezika. Osim francuskog, oko sebe možete čuti jezike Skandinavije, engleski i pomalo španskog. Bez želje za diskriminacijom, preovlađuju lica svijetle puti. Vrhunski stručnjaci svih vrsta su dali svoj maksimum u stvaranju ovog centra zabave. Sva vaša čula poprimaju konstantno mnoštvo informacija koje ne možete sačuvati bez ogromnih memorija na pametnim telefonima, fotoaparatima i kamerama. Ali ovaj preveliki stimulans pravi ogroman jaz između onoga što se desi u Disneylandu i van njega. Dan kasnije normalan život izgleda prazan i traži se nova doza nestvarnosti, u bilo kom obliku. U Disneylandu je sve predobro da bi bilo istinito. Nakon završene posjete i izlaska iz parka otkrili smo da zbog saobraćajne nesreće naš voz ne prevozi putnike i da je potrebno pronaći drugi oblik prevoza nazad. Moja djeca su tada osjetila da ih bole noge, da im se spava i da ne mogu da izdrže i čekaju. Zanimljivo kako ništa od toga nije bilo prisutno tokom desetočasovnog hoda po parku. Centralna tačka u programu je svečana parada svih likova kroz park. Mjere obebzbjeđenja za ovaj trenutak se mogu porediti sa bilo kojim zvaničnim političkim događajem. Euforija klinaca dok posmatraju ples izmišljenih junaka uz bučnu muziku sa ogromnih zvučnika je mene roditelja zabrinula. To me podsjetilo na paradiranja kojima se mladi današnjeg vremena mnogo radije predaju od ozbiljnog učenja, rada i spremanja za napore u životu. Čini mi se kako većina ovih parada čuvenu rečenicu Baza svjetlosnog (lik iz animiranog filma Toy Story, ima posebno odjeljenje u Discoverylandu) "Do beskonačnosti i dalje" potiskuju iz naših umova. Beskonačnost i vječnost, i ostale ideje potekle iz Svetog pisma, bivaju sve nestvarnije i dosadnije dok izmišljene ličnosti preuzimaju svu našu pažnju i vrijeme. Dok je i sama ideja o Bogu za mnoge nestvarna, u isto vrijeme nestvarne osobe se tretiraju kao realne. Ne želim da budem negativan već se i sam se suočavam sa dilemom roditelja. Djeca ne mogu odrastati bez bajki: one su im potrebne i iz njih uče mnogo. Ali je neophodno da ih prerastu. Problem je što današnja generacija ne uspijeva u tome: nikako da paradno odijelo zamijene radnim. Kako im pomoći u tome? Možda se jedno od rješenja nalazi u tome da poradimo na nama odraslima. Ne vaspitavajte djecu, nego sebe: ona će se i onako ugledati na vas.
Prenosim
Šta bi Luther rekao?
Zajednička izjava Luteranske svjetske federacije i Pontifikalnog vijeća za promovisanje hrišćanskog jedinstva na zaključku godine zajedničkog obilježavanja reformacije, 31. oktobra 2017. 31. oktobra 2017. godine, poslednji dan godine zajedničke ekumenske komemoracije reformacije, mi smo veoma zahvalni za duhovne i teološke darove dobijene kroz Reformaciju, komemoraciju koju smo zajednički dijelili sa našim ekumenskim partnerima širom svijeta. Isto tako, molili smo oproštaj za naše propuste i za načine na koje su hrišćani ranili Tijelo Gospodnje i povrijedili jedni druge tokom pet stotina godina od početka reformacije do danas. Mi, luterani i katolici, duboko smo zahvalni za ekumensko putovanje na kome smo zajedno pedeset godina. Ovo hodočašće, podstaknuto zajedničkom molitvom, bogosluženjem i ekumenskim dijalogom, rezultiralo je uklanjanjem predrasuda, povećanjem međusobnog razumijevanja i sklapanjem odlučujućih teoloških sporazuma. S obzirom na mnoge blagoslove na putu, mi podižemo srca u hvalu Trojedinom Bogu za milost koju primimo. Danas se podsjećamo na godinu značajnih ekumenskih događaja, počev od 31. oktobra 2016. zajedničkom luteransko-katoličkom zajedničkom molitvom u Lundu, Švedska, u prisustvu naših ekumenskih partnera. Dok su vodili tu službu, papa Francis i episkop Munib A. Younan, tadašnji predsednik Luteranske svjetske federacije, potpisali su zajedničku izjavu sa posvećenošću nastavljanja zajedničkog puta ka jedinstvu za koje se Hristos molio (Jovan 17:21) . Istog dana naša zajednička služba za one kojima je potrebna naša pomoć i solidarnost takođe je ojačana pismom o namjerama između Caritas Internationalis i Lutheran World Federation World Service. Papa Francis i predsjednik Younan su zajedno izjavili: "Mnogi članovi naše zajednice žele da primaju evharistiju za jednim stolom, kao konkretan izraz punog jedinstva. Mi osjećamo bol onih koji dijele čitav svoj život, ali ne mogu podijeliti Božje prisustvo na evharistijskom stolu. Priznajemo zajedničku pastirsku odgovornost za duhovnu žeđ i glad naših ljudi da budemo jedno u Hristu. Tražimo da se ova rana u tijelu Hristovom izliječi. To je cilj naših ekumenskih nastojanja, koje želimo unaprijediti, tako što ćemo obnoviti našu posvećenost teološkom dijalogu." Među blagoslovima ove godine je i činjenica da su luterani i katolici prvi put posmatrali Reformaciju iz ekumenske perspektive. Ovo je omogućilo novi uvid u događaje iz XVI vijeka koji su doveli do našeg razdvajanja. Mi prepoznajemo da, dok se prošlost ne može promijeniti, njen uticaj na nas danas se može transformisati tako da postane stimulans rastućeg zajedništva, i znak nade da svijet prevaziđe podjelu i fragmentaciju. Opet, postalo je jasno da je ono zajedničko što imamo mnogo veće od onog što nas još uvijek dijeli. Radujemo se što je Zajedničku deklaraciju o učenju o opravdanju, koju je svečano potpisala Luteranska svjetska federacija i Rimokatolička crkva 1999. godine, potpisao i Svjetski metodistički savjet (World Methodist Council) 2006. godine, a tokom ove jubilarne godine Reformacije i Svjetska zajednica reformiranih crkava (World Communion of Reformed Churches). Istog dana ga je pozdravila i primila Anglikanska zajednica na svečanoj ceremoniji u opatiji Westminster. Na osnovu toga naša hrišćanska zajednica može da izgradi sve veću vezu duhovnog konsenzusa i zajedničkog svjedoka u službi Evanđelja. Sa zadovoljstvom priznajemo mnoge događaje zajedničke molitve i bogosluženja koje su luterani i katolici držali zajedno sa svojim ekumenskim partnerima u različitim dijelovima svijeta, kao i teološke susrete i značajne publikacije koje su dale suštinu ovoj jubilarnoj godini. Oduvijek smo se obavezali da nastavimo putovanje zajedno, vođeni Božjim Duhom, prema sve većem jedinstvu što je volja našeg Gospoda Isusa Hrista. Uz Božju pomoć namjeravamo kroz molitvu prepoznati naše razumijevanje o crkvi, evharistiji i službi, tražeći značajan konsenzus kako bi prevazišli preostale razlike između nas. Sa dubokom radošću i zahvalnošću vjerujemo "da će onaj koji je započeo dobar posao u nama dovršiti do dana Isusa Hrista" (Fil. 1: 6). http://en.radiovaticana.va/news/2017/10/31/catholics,_lutherans_mark_500th_anniversary_of_reformation/1346149
Život
Zanos
Idem ja na neke časove jezika. Pored učenja gramatike i fonetike, postoji i vrijeme kada slušam predavanja na različite teme. Izabrao sam dva predavanja koja se meni sviđaju, ponedjeljkom i srijedom. No, prevarih se i dođoh u četvrtak. Mislio sam biće neko drugo predavanje pa ovo opet neće biti izgubljeno vrijeme. Ali se i tu prevarih: prostorija je bila prazna puna dva sata, sve do početka moje nastave gramatike. U istu prostoriju u isto vrijeme ušao je mladić tamne boje kože. Mala bradica, ostali dio lica neobrijan. Punačak i crn, djeluje kao da je negdje s Bliskog istoka. Zajedno smo bili i u liftu i nisam u njemu vidio ništa, osim zadihanog gojaznijeg mladića sa slušalicama na glavi. U jednom dijelu prostorije gdje sjedimo nalazi se i električni klavir. Ispostavilo se da je on u stvari došao ovdje da svira. A svira jako lijepo, lijepe numere; kad se meni sviđaju, a ja sam ti težak za te stvari. Nema nigdje nikoga, ali on svira. I uživa u tome što radi. Zanesen je i ne primjećuje ni mene, osim na samom početku kada sam ja pričao telefonom: smanjio je instrument da meni ne smeta. Onda sam mu rekao da mi ne smeta i da slobodno nastavi. Kao da sam ptici otvorio kavez: ispod njegovih ruku je krenula veoma ugodna muzika u kojoj sam i sam zaista uživao. Čime si ti zanesen? Na šta ti trošiš vrijeme i godine svog mladog ili ne tako mladog života? Šta će ostati iza nas? Ivo Andrić je pisao: ”- Vi ćete sagoreti brzo i beskorisno. Iza vas će ostati samo pepeo. - Ako! Znaće se bar da smo bili vatra. A iza vas će ostati samo balav trag, kao iza puža.” Mnogi od nas se zanose velikim djelima koje nikada ne izvedu. Očekujući mnogo ne uradimo ništa. Želeći da budu vulkan, ugasimo i onaj mali plamičak koji nam je dat pri dolasku na ovaj svijet. No ne moramo svi osvijetliti sve i ogrijati mnoštvo. Dovoljno je da bude toplo oko nas, i onima koje život slučajno nanese u našu blizinu. P.S. Kasnije sam ga pitao, nisam bio daleko od istine. Zove se Tirdat i dolazi iz Irana. Studira medicinu i uči jezik, kao mnogi mladi ljudi koje ovdje srećem. Ima osamnaest godina: možda su one glavni razlog zanosa. Ako je to tačno, zašto onda naš zanos tako brzo ostari i umre u nama koji imamo samo duplo više godina od njega? Samo. Samo?
Videoblog
Sveto pismo
Jevanđelje srijedom: Matej 20. poglavlje
Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja. U jevanđelju po Mateju 20. poglavlju zapisano je nekoliko događaja ili tematika. Sve se, kao što je i inače slučaj u jevanđeljima, tiču Isusa, njegovih učenja ili susreta sa ljudima. Tu se nalazi: Priča o radnicima u vinogradu Treće Hristovo predskazivanje svog stradanja Molba majke sinova Zavedejevih Borba Hristovih učenika o prvenstvo Hristov susret sa dva slijepca Svaki od ovih tekstova je jako bogat porukama i poukama za današnjeg čitaoca koji želi da svoj život uskladi sa Hristovim. Pokušaću ukratko načeti bar po jednu misao iz svakog odjeljka. 1. Priča o radnicima u vinogradu Starozavjetni proroci su vinograd upotrebljavali kao metaforu za jevrejski narod (Isaija 5:7). Rad u vinogradu je predstavljao rad za vlasnika vinograda: ispunjavanje uloge koju je Bog povjerio jevrejskom narodu. Stil ove priče se uklapa i u kolektivni i individualni način čitanja. Bog poziva radnike i obećava im poštenu nadoknadu za rad. Onaj koji poziva izlazi nekoliko puta tokom dana, čak i onda kada je ostalo još samo malo vremena za rad. Skoro svaka Hristova priča ima element iznenađenja; ni s ovom nije drugačije: isplata počinje od poslednjih do prvih i svi primaju jednak iznos. Najviše se čude oni koji su došli prvi, jer su poredeći se sa poslednjim, očekivali veći iznos od dogovorenog. Ne treba izostaviti: iako su primili sve po dogovoru, vikali su na vlasnika vinograda (Matej 20:11). Ono što ih je naljutilo je bilo ideja izjednačavanja, uravnilovka. Oni nisu bili oštećeni; problem je nastao što su drugi bili predmet gospodarevog milosrđa. 2. Treće Hristovo predskazivanje svog stradanja Putujući za Jerusalim, Isus podsjeća svoje učenike na Njegov kraj koji se približava. Oni, naravno, i dalje ne slušaju, iako je ovo treći put što Isus ponavlja. Molbu majke Jakova i Jovana te raspravu ko je najveći treba posmatrati u kontekstu Hristovog stradanja. 3. i 4. Molba majke sinova Zavedejevih i Borba Hristovih učenika o prvenstvo Bez obzira šta mislili o Isusu iz Nazareta, o Njegovom identitetu, činjenica koja se ne može poreći jeste da je vodio život onoga koji služi drugima. Oni koji su ga posmatrali mogli su da kaže da "prođe čineći dobro" (Djela 10:38). Njegov život službe i žrtve, u samom početku, nije dovoljno uticao na Njegove učenike. Oni su živjeli pokušavajući da ispune svoj san. Ovu cijelu situaciju najbolje prikazuju Hristove riječi, koje su i opis i propis: "Znajte da knezovi narodni zapovijedaju narodu i poglavari upravljaju njim. Ali među vama da ne bude tako, nego koji hoće da bude veći među vama, da vam služi, I koji hoće među vama da bude prvi, da vam bude sluga Kao što ni sin čovječji nije došao da mu služe nego da služi I da dušu svoju u otkup da za mnoge." (Matej 20:25-28) 5. Hristov susret sa dva slijepca Za kraj ovog poglavlja ostavljena je molba dvojice slijepih ljudi koji traže od Hrista da im vrati fizički vid. U kontekstu cijelog jevanđelja, postoji paralela između fizičkog i duhovnog sljepila, o kojoj možda najizrazitije piše jevanđelista Jovan (Jovan 9. poglavlje). Jedna od karakteristika Hristove službe je bila u pomaganju ljudima da adekvatno posmatraju ovaj svijet i da ga ispravno vrednuju. "Ja dođoh ... na ovaj svijet, da vide koji ne vide i koji vide da postanu slijepi" (Jovan 5:39). Dvadeseto poglavlje Matej završava molbom slijepaca koju Isus ispunjava: "Gospode, da se otvore oči naše" (Matej 20:33). U slučaju Hristovih učenika ta promjena se ostvarila: svaki od njih je vodio život službe i završio ga žrtvujući se za druge. Čitaoci jevanđelja tek treba da odluče za sebe.
Život
Kad ste roditelj, a dijete vam idiot
I sam sam roditelj. Zato sam sebi dopustio ovakvo naslovljavanje ovog teksta. Imam dvoje djece za koje ne znam šta će postati kada nastane vrijeme da budu nezavisni i kada se smanji moj, nadam se pozitivni, uticaj na njih. No krenimo redom. Moj drug Goran mi je ispričao jedan događaj koji je nas, tada mlade očeve, naveo na razmišljanje. Njegova ćerka Sara se rodila i prošlo je nekoliko mjeseci kada dijete počinje sa razvijanjem osnovnih sposobnosti i vještina koje će joj biti neophodne za cijeli život. U isto vrijeme, njegov poznanik je dobio dijete istog doba. Razlika je bila ta, što je majka kolege predstavljala svoju unuku i njen razvoj svim mogućim superlativima. “Ona je bila najmirnije dijete, najbrže prohodalo, najlakše propričalo … sve naj.” Goran se pitao šta nije u redu sa njim ili njegovim djetetom, jer je ono imalo sve normalne muke i nevolje na svom putu odrastanja. Nije to bilo samo bakino oduševljenje prvim unučetom: bilo je tu više nekog nezdravog takmičenja i upoređivanja djece, koja se u stvarnosti, u tim prvim godinama, i nisu mnogo razlikovala. Pravi problemi nastaju kasnije. Svi iskusni roditelji to znaju: mala djeca mala briga, a velika djeca … a odrasla djeca? Da li djeca ikada prestaju to da budu svojim roditeljima? O tome razmišljam danas dok čitam u novinama o događaju iz grada u kome sam proveo lijepe godine svog života. Naslov je grdan, tipično novinarski: “Objesio se zatvorenik osumnjičen za pedofiliju.” Vidio sam ga par puta, ali mnogo bolje poznajem njegovog sina. Jako simpatičan klinac: na djeci ne možete da prepoznate tako lako ožiljke koje mogu da nose iz porodice. A on ih je zasigurno imao jer danas saznadoh iz novina da je majka njega i muža ostavila i otišla s drugim. (Ne, ova rečenica nema za cilj da uveća niti da umanji težinu situaciju: ona je samo informacija). U Njemačku - a gdje bi drugo iz Bosne? Majku ovog nesrećnog pokojnika poznajem još bolje. Da li je znala, naslućivala ili kao i većina roditelja problematične djece bila nesvjesna, odsutna ili nije sebi htjela to da prizna? Ko zna, osim nje. A ona to neće reći, naročito ne sad. Muka i težina će je najvjerovatnije navesti da ga vidi kao žrtvu. “Neko mu je to podmetnuo, nije on taki, kad t’ kažem, bolan,” pokušavaće uvjeriti kroz suze ljude koji će doći da je požale i izvuku informaciju više da bi se pohvalili u čaršiji kako znaju ono što niko drugi ne zna. Sve dok ne izađe novi članak u novinama sa još grdnijim naslovom koji će učiniti da na ovaj zaboravimo. Ali ne i ona, ne majka. I da nema unuka, koji sada neće imati nikog osim babe, ona će se svega sjećati i cijeli život osjećati: mučni bol po sred stomaka, na onom istom predjelu gdje je ga je svih devet mjeseci dodirivala dok ga je, kao mlada, sretna majka, nosila. I maštala i hvalila se kako je baš njeno dijete najnaprednije, najmirnije dijete, koje je najbrže prohodalo, najlakše propričalo … sve naj. Često se pitala šta će njen sin postati kada poraste, ali ni u najluđem snu odgovor na ovo pitanje nije bilo ono što je mogla da pronađe u novinama: osumnjičeni, zatvorenik, pedofil, samoubica. Dok ovo pišem osjećam tvoj bol, Maro, skoro kao da je i moj. Pregledam police s knjigama i tražim naslove poput “Совети за правилно воспитување на детето” (žena mi je Makedonka), “Ljubav i brak,” “Usudi se da voliš iz dana u dan,” “Tajna ljubavi,” “Drzugo lice erosa,” “Pet jezika ljubavi,” “Roditeljske brige: iskustva i savjeti,” “Mi i naša djeca” … Od njih očekujem da me umudre i osposobe da budem ono najbolje što moja djeca trebaju od muškog roditelja u svijetu u kome se sve manje smije na glas reći da on postoji. I sumnjam da je u rješenje u knjigama. I shvatam da je potrebno mnogo više od znanja: natprirodno djelovanje Više Sile da sačuva roditelje i djecu u adekvatnom odnosu za cijeli život. Sve druge mogućnosti smo kao čovječanstvo iscrpili. Ostalo je jedino da se nadamo (Božjem) čudu i da se molimo za njega. I za ovu majku koja doživjela iskustvo koje niko nije želio. Porodica nije važna stvar. Ona je sve. (Michael J. Fox)