DUHOVNA MISAO
©️ Želimir Stanić
“Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore. O čemu volim da govorim? O svemu što ljude i mene zanima. O životu, o prirodi, o radu, o smrti (i o smrti, zašto ne, smrt je važna koliko i život), zaista o svemu, jer teško da ima stvari o kojoj čovjek nikad nije pomislio. Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima.” (Selimović)
Sveto pismo
Jevanđelje srijedom: Matej 23. poglavlje
Jevanđelje (ευαγγέλιον) znači radosna vijest. U suštini to je poruka o Bogu koji je toliko volio svijet da je bio spreman na neizrecivu žrtvu radi dobra čovjeka. Pod ovim naslovom (Jevanđelje srijedom) pišem svoja razmišljanja na čitanje tekstova iz Biblije, ne samo jevanđelja. Zloupotreba moći i vlasti čini se da ni u jednom vremenu ljudske istorije nije bila vidljivija i očitija. Iako je nama naš prostor najveći problem, situacija se veoma malo razlikuje u većini država širom svijeta. Juče sam putovao sa dvojicom ljudi: jedan potiče iz Venecuele, a drugi sa Filipina. Bilo je jako zanimljivo (i žalosno u isto vrijeme) slušati izazove sa kojima se prosječni čovjek suočava u ovim zemljama i uvidjeti da ima mnogo više sličnosti nego razlika sa našim svakodnevnim problemima. Ali problem zloupotrebe povjerenja biva još veći kada je povezan sa religijom, vjerom i duhovnošću. Upravo o tome je riječ u dvadesettrećem poglavlju jevanđelja po Mateju. Kroz cijelu svoju službu Isus se suočavao sa protivljenima od strane vjerskih vođa. Jevanđelista Matej sve njih (fariseji, sadukeji, književnici, glavari sveštenički, irodovci …) posmatra kao jednu grupu protivnu Hristu. Tako da se u ovom poglavlju Hristos obraća svima njima i zna da će time ubrzati proces svojeg hapšenja i suđenja. Ali bez obzira na sve to, Hristos počinje svoj govor pozitivnom notom. On prepoznaje neophodnost postojanja određenog oblika organizacije koji u ovom slučaju ima vezu sa Mojsijevim vremenom. Ta veza nosi dodatni autoritet ali i odgovornost. Učenje ovih vođa je velikim dijelom bilo je ispravno, ali njihova praksa se nije slagala s istom (Matej 23:3). Nedostatak njihove doktrine je bilo “otežavanja bremena” (23:4) što se odnosi na umnožavanje pravila i propisa. Sa druge strane, Hristos je proglasio da je njegovo “breme lako” (Matej 11:28). Cijela Hristova kritika vjerskog establišmenta svog vremena se svodi na sedam (ili osam, u zavisnosti od načina brojanja: sedam i osma su veoma slična pa ih stavljam u "isti koš") misli koje počinju riječima “teško vama”. Te riječi nisu rezultat Isusovog nerviranja, frustracija i ličnih emocija. Cilj ovih riječi nije da ih uplaši i zaprijeti. To je način obraćanja starozavjetnih proroka i u isto vrijeme Hristovo ispunjavanje proročke uloge koja će se kasnije nastaviti i izraziti opisom predskazanja njihove tragične budućnosti ukoliko ne promijene svoj stav prema ovom Proroku. «Teško vama» x 7 Matej 23:13 - Vođe nisu zainteresovane za Božje carstvo. To nije osnovni problem jer svako ima pravo na lično opredjeljenje. Ali tim svojim potezom oni negativno utiču na druge oko sebe. Njihovo javno ispovijedanje vjere koju ne praktikuju vodi ka konceptu nazvanom “sablazan” (Matej 18:7). Matej 23:14 - Ovdje je spomenuta njihova krivica na socijalnom aspektu. Novi zavjet uči da je proizvod prave religije «posjećivati udovice» i pomagati one kojima je pomoć potrebna (Jakov 1:27). Iskorištavanje nevoljnih i onih slojeva bez zaštite oduvijek je negativno posmatrana od strane proroka. No sve to što su ovi ljudi činili pokrivali su plaštom pobožnosti. Matej 23:15 - U pitanju je pogrešan napor i pogrešno ulaganje energije. Biti “guru” je uvijek iskušenje za predstavnike vjera: učiniti da ljudi slijede vođu a ne ideju koju on predstavlja. U vrijeme apostola bilo je dosta onih koji su pokušavali da ljude učine svojim sledbenicima a ne sledbenicima Hrista. Ovo nije uvijek lako vidljivo i treba biti jako oprezan. Matej 23:16 - Zloupotreba finansija je čest propust koji je pratio propovjednike Božje riječi kroz istoriju. Zlato je vrednije od crkve, materijalno od duhovnog. Postojao je pokret siromašnih u srednjem vijeku koji je naglašavao taj aspekt i tražio od vođa crkva da doslovno slijede Njegov primjer. O ovome je dosta rečeno, ali u praksi ima još mnogo mjesta za popravak. Matej 23:23 - Vođe zaboravljaju najvažnije dok naglašavaju sekundarne stvari: sljepilo prema istinski važnim duhovnim vrijednostima. Engleski jezik poznaje izraz: “majoring in the minors”. U iskušenju smo da ono što je nama drago učinimo najvažnijim, a ono što nam možda baš nedostaje stavimo u fioku nevažnog. Matej 23:25.27 - Briga za vanjštinu je prilično povezano sa prethodnim, možda čak i jedan primjer prethodnog. To je bila praksa vođa onog vremena: željeli su da se “dobro prodaju” (Matej 23:3-5), da ih smatraju posebno vjernima i revnima. Lakmus test pobožnosti je vlastito predstavljanje svoje ličnosti: svaki koji želi da se prikaže posebno posebnim nije prišao suštini vjere. Matej 23:29 - Veza sa prošlim vremenima i vođama je važna za svaku ideju. Savremeni lideri vole da se predstavi kao naslednici onog početnog. Čak i kada su ti isti bili otvoreni protivnici avangarde onog vremena i današnjeg napretka. Možemo naslijediti Mojsijevu stolicu ali ne i njegove principe i stavove. Sve ovo onda - a i danas - čini jevanđelje neadekvatnim, nepotpunim, ružnim, nepoželjnim, polovičnim i neprihvatljivim. “Jer se ime Božije zbog vas ne poštuje među onima koji ga ne poznaju” pisao je jedan od apostola. Treba zapamtiti da ovaj tekst više ne govori nekima tamo, drugima, jevrejskim vođama ili današnjem sveštenstvu. Hristos se obraća onome koji čita, čuje i razumije. Svaki put kad čitam Sveto pismo, postavljam pitanje šta meni taj tekst poručuje. Bog više nema problema sa sadukejima i farisejima, ali ima sa nama, današnjim i modernim, sa tobom i sa mnom.
Prenosim
Robovanje našeg vremena
Svaki dan ih sretam, odrpane, blijede; pojedince, sa rukama otraga kao podrezana krila ili u grupama, vezani sve dva i dva, kao nerazdruživi drugovi u nesreći, a sve ih, po sredini, spaja jedan dugi lanac, kao bratstvo robovanja i zajedničkog jada. Ja bih htio da moje oči imaju tu moć, da u sebi zadrže sve slike ulica i trgova sa gomilama opterećenih, iznemoglih i vezanih ljudi i da te slike ostavim kao nevjerovatnu baštinu budućim naraštajima, da gledaju okrutnost i robovanje našeg vremena i da slobodu vole i čovjeka poštuju. I kad god tako sretnem vezana brata svoga, prolijem dvije suze (o, ne vidljive, nego one u duši, koje se tajno i iskrenije plaču) i spustim ih u dušu kao na mali grob, jer svaki put kad vidim vezana čovjeka, ja saranim u sebi jedan malen dijelak slobode, pravde i dostojanstva čovjekova. Zaplačem se tako od očaja i stida, što sam malen i nemoćan prema tom velikm zlu i sramoti. Ali ja nisam sam. Ja vjerujem, da se tisuće duša zaplače na pogled te vezane braće; i bezbrojni prolaznici i nesrećnici, koji moraju da prate svoje drugove i sami suci, ja vjerujem da proliju dvije suze nemoćna gnjeva kao i ja. I u svojoj nemoći i beznadnosti ja vjerujem još jedino u bratstvo suza, u to gorko more, koje se puni i širi i koje će napokon spojiti rastavljene i suhe obale i - preliti se, ogromno i svesilno. A okupana morem nijemih, dugo kupljenih suza, postidit će se tada sva zemlja i - dići i osloboditi. Izaći će na sunce potlačeni i siromasi i razvezat će se bezbrojne ruke vezanima, da grle, da rade i da se na molitvu sklapaju. Tada će lakše biti i mojoj duši, jer će znati, da nije u sirotovanju i poniženju zalud plakala. Ivo Andrić, Iz knjige "Crveni listovi", (Ex ponto, Nemiri, Lirika; 162. strana)
Priče
Ispunjen život
Luksuzna jahta usidrila se u jednom malom meksičkom ribarskom selu. Vlasnik jahte je bio oduševljen kvalitetom ribe i zapitao ribare koliko im vremena treba da ulove tako dobru ribu. "Ne treba nam dugo" - odgovoriše ribari. "A zašto ne ostanete duže na moru i ulovite još više?" Odgovoriše mu da je ono što ulove sasvim dovoljno za njih i njihove porodice. "Pa šta radite sa tolikim slobodnim vremenom?" "Spavamo, malo lovimo ribu, igramo se sa svojom djecom a popodnevni odmor provodimo sa svojim ženama. Uveče izlazimo u selo, sastajemo se sa prijateljima, družimo se i otpjevamo par pjesama. Naš je život ispunjen." Gospodin turista im predloži: "Diplomirao sam ekonomiju na Harvardu i mogu vam pomoći: lovite ribu duže svakoga dana, prodajte je i tim novcem kupite veći brod." "I šta onda?" "Uz veći brod ulovićete još više ribe, i tim novcem možete kupiti još jedan brod, pa još jedan, čitavu flotu. Umjesto da prodajete ribu posredniku, možete pregovarati direktno sa velikim poizvođačima; možete i vi sami postati jedan od njih. Zatim se možete preseliti iz ovog sela u Meksiko Siti, Los Anđeles ili čak Nju Jork! Iz tih gradova možete voditi svoj veliki novi posao!" "Koliko bi nam vremena trebalo za to?" "Dvadeset do dvadeset pet godina". "I onda?" "Onda? E, prijatelji, sada postaje zanimljivo. Kad vam se posao dobro razgrana, možete početi s prodajom i kupovinom dionica i zaraditi milione!" "Milione? Stvarno? A onda?" "Onda možete otići u penziju, živjeti u malom selu na obali, spavati dugo, ići na pecanje, igrati se s unucima, provoditi popodneva sa ženom a večeri s prijateljima uz druženje i pjesmu." "Svaka čast, gospodine, ali upravo to radimo sada. Zašto bi uzalud potrošili dvadeset pet godina?" - upitaše Meksikanci. Naravoučenije: "Jer šta je vaš život? On je para, koja se za malo pokaže, a potom je nestane." (Sveto pismo)
Vrijeme
Makni mi se sa sunca
"Hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjati kako treba?" pisao je Sidran u svom romanu koga je Kusturica ekranizovao. I najzad, sunce je zaista zasjalo i ovdje gdje se ja trenutno nalazim. Sunce u potpunosti mijenja doživljaj života. Nije čudo da su mnogi drevni narodi - prije nego su obasjani svetopisamskim otkrivenjem - suncu pripisivali božanske odlike. I dok sam se tog prvog sunčanog dana, kao gušter izlagao toplim sunčevim zracima, sjetio sam se onog filozofa koji je živio u buretu. A evo i zašto. Diogen iz Sinope, knjige tvrde da se na to ime on odazivao. U literaturi ga danas pronalazimo i kao Diogena cinika jer je bio predstavnik te grčke filozofske škole. Kritikovao je mnoge usvojene običaje građana Atine tvrdeći da se vrlina bolje otkriva na djelu nego u teoriji ("Neće svaki koji mi govori: Gospode! Gospode! ući u carstvo nebesko; no koji čini po volji oca mojega koji je na nebesima", jev. po Mateju 7:21). Usvojio je suviše jednostavan način života za svoje sugrađane jer je živio u velikoj keramičkoj posudi (buretu?) na pijaci. Ovo postaje još zanimljivije jer mu je otac bio bankar (smatra se da je zbog krivotvorenja kovanice bio protjeran iz svog grada). Posebno je poznat zbog dviju anegdota iz svog života. Prva kaže da je usred dana hodao gradom noseći upaljenu svjetiljku u ruci. Kada su ga zapitali šta to radi, odgovorio je da "traži čovjeka" (hominem quaero). Slijedeći grčke ideale tragao je za osobom koja bi ih utjelovila u svom životu, ali prema njegovom tvrđenju nije ju uspio pronaći. U drugoj se priči - koja se najvjerovatnije nije desila - Diogen susreće sa Aleksandrom velikim. Diogen je već ostvaren i poznat filozof, te je mladi car želio da ga sretne. Pronašavši ga u njegovom uobičajenom staništu, zapitao ga je postoji li nešto što on, car, može da učini za njega. Na to je Diogen izgovorio svoje poznate, apokrifne, riječi: "Makni mi se sa sunca." Ovim je drevni cinik želio da kaže kako mu ništa nije potrebno. Oduševljen odgovorom, car je izjavio da bi volio da - da nije to što jeste - da bude Diogen. Čini mi se kako većina ljudi danas slijedi ovu Diogenovu maksimu, mada u malo drugačijem kontekstu. Svako od nas ima svoje ciljeve i želje te traga za njima ne osvrćući se mnogo na druge ljude koji ih okružuju. To je posebno vidljivo u velikim gradovima. Druge često posmatramo kao prepreku pronalasku našeg mjesta pod suncem. Ono što tražimo od njih, čak i kada to ne izgovorimo, može se prevesti kao poziv da se uklone i da ne smetaju. To postaje sasvim normalno u kontekstu drugih helenističkih ideja i pravaca, a posebno onih koji se vode idejom da je "čovjek čovjeku vuk." "Moral je oružje slabih," pisao je Nietzsche. Ljudi koji usvoje drugačiji pristup životu i življenju su doista rijetki i traganje za njima je skoro identično Diogenovom traganju sa fenjerom po danu. Sa druge strane nailazimo na Hristovu ideju i poziv - koja čini se da je sve manje prisutna i među hrišćanima - da se krećemo na suprot struje. To je potpuno radikalan pristup životu i ljudskim odnosima: "činite dobro onima koji na vas mrze" (jev. po Mateju 5:44). Umjesto da tražimo od drugih da oslobode tople zrake sunca da padnu na nas možemo pokušati da budemo sunce nekome kome je ovaj svijet hladno mjesto. A takvih je zaista mnogo: posebno, opet, u velikim metropolama ovoga svijeta. Usamljenost i otuđenost su najčešći i najveći problemi, a njihovo rješenje tako lako i jednostavno. Zahtijeva samo nešto malo tvog i mog vremena koje smo spremni potrošiti na druge. Jesi li spreman danas da ga potrošiš na malo drugačiji način nego uobičajeno, samo za sebe?
Videoblog
Minutica 13: Ostariti zdravo
https://www.youtube.com/watch?v=rxvFRposhb4&list=PLXY92rDnapbkz2LqyfFA5TlSoUY0auq0s&index=1&t=1s
Život
Još uvijek ima nade
"Ozarilo ga je to dobrodušno pitanje. Kao da je sreo prijatelja ili dragog dobrog čovjeka koji mu postavlja obično ljudsko pitanje. Kako si? Jesi li umoran? Je li ti teško u životu? Predahni, odmori se, osvježi se ovom vodom, za tebe sam je uhvatio, biće ti lakše. Misli na mene, kao što ja mislim na tebe. Dobro sam, kako si ti? Hvala ti što me pitaš. Baš mi je drago što smo se sreli. Bilo mi je možda i teško, više nije, bodriji sam i veseliji poslije razgovora s tobom. I da znaš, divno je što neprestano stojiš na tom mjestu, nasmiješeno sačekuješ ljude, razgovaraš s njima i olakšavaš im životne teškoće, skidaš im makar dio jada sa srca. Kako si se toga sjetio, čovječe Božji! Niko nikad nije izmislio ljepši i jednostavniji pomen svome ljudskom srcu i želji da svima ljudima bude dobro." Tako piše Selimović u svom romanu "Ostrvo." Glavna ličnost ovog romana, gospodin Ivan, provodi penzionerske dane u razmatranju vlastitog života pitajući se kako je proveo protekle dane i godine. Pitanje "Kako si" pronalazi urezano ispod jedne česme koju je neznani čovjek podigao za života. Oduševljem ovim ktitorskim potezom, razmišlja o sličnom poduhvatu. No, nedostajao mu je natpis. Nije mogao pronaći boljeg od onoga kojeg je pročitao. Trebalo je smisliti nešto drugo, a isto tako silno i jasno. "Šta bi on to rekao ljudima (svim ljudima, ili bar najboljim), i to u časovima kad je najbolje raspoložen? Začudo, odmah je počinjao da smišlja govor koji bi im održao. Ne to! Jednu riječ! Pozdrav, poruku, lijepu želju! Uzalud. ONAJ je uzeo tu riječ." Koju biste riječ vi podijelili? Šta bi bila vaša verbalna ktitorska zaostavština svijetu koji vas okružuje? Jedna davno pročitana knjiga je meni dala ideju u ovom pravcu: "Još uvijek ima nade." Uvijek se iznova začudim kako nam je utjeha i nada svima potrebna. Bez obzira na godine, posao, poziciju, status, pol ... svako od nas se susreće sa vlastitim problemom (ili više njih) te iščekivanjem rješenja za isto/(e). Ali utjeha i nada ne smije biti vještačka niti placebo efekat. Nego stvarno i istinsko. Gospodin Ivan je jedno vrijeme skupljao pare da pretoči svoju misao u djelo. Nakon nekog vremena je sa tim novcem kupio nove cipele svoje ženi. Selimović završava ovu priču negativnim tonom: njegov Skadar na Bojani nije dovršen. Ali možda se dio odgovora nalazi u gore spomenutoj kupovini cipela. Možda se nada i utjeha nazire tek onda kada je počnemo dijeliti sa drugima. Vrijedi pokušati.