DUHOVNA MISAO
©️ Želimir Stanić
“Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore. O čemu volim da govorim? O svemu što ljude i mene zanima. O životu, o prirodi, o radu, o smrti (i o smrti, zašto ne, smrt je važna koliko i život), zaista o svemu, jer teško da ima stvari o kojoj čovjek nikad nije pomislio. Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima.” (Selimović)
Život
“Bože, kako neki mogu gore …”
"... a ja i Žuga ni na more," svirao je Nele i Zabranjeno pušenje. Da li taj stih odražava zavist ili samo mladalačku želju (otpjevanu na osnovu stvarnog događaja dvojice Sarajelija)? Želje, zavist, poređenje ... jave se danas često kod ljudi. Internet je postao jeftin i dostupan, ali ne i neke druge pojave koje oni imućniji, srećniji ili šta već dijele na svim mogućim društvenim mrežama. Jer, šta je danas i koliko vrijedan vlastiti doživljaj ako nije ispračan, podijeljen, zapisan, zabilježen, "šerovan" ... Vidio sam to u očima mnoge djece kojima roditelji nisu mogli da priušte više od interneta, a oni su na njemu vidjeli da ima mnogo više nego što njihovo iskustvo i prostor mogu da ponude. Spominjanje Boga u ovom stihu postavlja (bar meni) i pitanje pravde i podjele sredstava i mogućnosti na ovoj zemlji. Zaista, kako to da neki mogu, a neki ne mogu? I zašto je toliko razlika i da li je moguće da svima bude isto? Ili bar da onima kojima je loše bude malo bolje? Nedavno sam sa planine Salev, koja se nalazi na samoj granici Francuske i Švicarske (ili Švajcarske, ako želite) posmatrao Ženevu koja se prostire ispod da vam se čine da je možete dotaknuti. Bio je to onaj vikend kada je fudbalska reprezentacija Srbije doživjela poraz od Švicarske i kada su moja patriotska osjećanja bila prilično ugrožena. Više od samog poraza zasmetalo je suđenje Feliska Briha, te način proslavljanja golova od strane naturalizovanih Albanaca. Da moj događaj bude potpun, postarala se jedna gastarbajterska porodica koja je svojim turanom, registrovanim u Ženevi i ukrašenim zastavama, izašla na piknik te nedjelje da proslavi pobjedu. A prethodno veče sam proveo sa Francuzom koji je bio jedna od "plavih kaciga" u Bihaću, dvije stotine kilometara od moje kuće. Dok je narod u mojoj zemlji stradavao oni su zarađivali dobre novce. Zašto? Misao da su "svi protiv nas" je česta među mojim narodom. Nisam ja nikada bio posebno koristan nacionalista, ali posmatrajući iz daljine, iz tuđe sredine, dođu i drugačije misli. U isto vrijeme, drugi misle kako je to sve jedna velika zabluda i iluzija. Ali jasna podjela na dvije strane od kojih jedna (uvijek) dobija, a druga (skoro uvijek) gubi se da primijetiti i na ozbiljnijim izvorima. Riječi našeg nobelovca - koga svi svojatamo - jasno opisuju nepravednu podjelu svijeta i njegovih dobara: "Lijepo ste podijelili svijet: Sve je za vas, za vašu djecu, za djecu vaše djece i za vaše sluge. Dobro ste podijelili svijet. Sve što je svjetla i ljepote uzeli ste sebi, a sve što je mraka i tegobe ostavili ste nama, pa sad se svi rađamo sa jasno i neumoljivo predodređenim sudbinama, vi sa svijetlim, a mi sa tamnim. Priroda sa suncem, morem, glečerima i ružama služi kao šaren ćilim za vas i vašu djecu. Religije, umjetnosti, znanosti, izumi i otkrića zato su tu da vaš život čine bogatijim, ljepšim i lakšim, i sama ljubav i dobrota samo su nakit u vašoj velikoj riznici koja se zove svijet. A nama, nama je dan sav teret života, sve što je teško, oskudno i tamno. Ni sunce, ni mjesec nisu jednako naši kao vaši, jer naši prozori ne gledaju ni na istok ni na zapad nego u prazninu susjedskih prozora, beznadnih kao što su i naši." I dok sam stajao tu na rubu bankarskog raja nisam mogao da otjeram ove misli iz svoje glave. Zašto je svijet tako nepravedno podijeljen? Zašto je dogovoreno da baš ova država, a ne neka druga (moja, na primjer?), bude neutralna tokom ratnih sukoba? Kako to da neki mogu gore, a neki znaju samo za gore, za lošije? Teško da mogu ponuditi sve i konačne odgovore na ovo pitanje: ne mislim da sam toliko pametan. Ali se oslanjam na svetopisamsku priču i njene tvrdnje o grešnosti čovjeka koja ga vodi u sebičnost i egoizam, uzimanje i iskorištavanje. Ono je toliko suptilno i silno da nam ne pomaže mnogo ni poređenje sa onima koji su u težoj poziciji od nas. A ima i takvih. Moj najmanji problem je veći od tuđeg najvećeg, jer je moj. A oni što imaju ne znaju, a drugi zaboravljaju, kako je biti u suprotnoj poziciji. Neke od nas malo tješi činjenice da ne postoji konačna radost i stalna sreća, bez obzira na okolnosti. No, ukoliko ne dođe do radikalne promjene o kojoj Biblija govori, ovo pitanje će vječno da ostane neodgovoreno. Jer neki, poput Pišonje i Žuge, nikada neće stići na more.
Andrić
Sudije
Najprije činjahu zulume žuti. Pa bijeli. Pa modri. Pa crveni. Isprva se sudilo po starim, opširnim paragrafima, nemilosrdno ali dugo i pažljivo, gotovo pravedno. Poslije uzeše da sude po skraćenom postupku, oštro i ali trezveno, i - brzo, brzo. Kako su učestali sukobi i rasla oskudica, i suđenje bivaše sve brže. Presude su se još uvijek izricale, ali zadihano i radi jednostavnosti - samo smrtne. Najposlije bi ukinut i onaj skraćeni postupak. Čitala se samo presuda. Dok jedan smio duh - biješe modri po stranci - pun rodoljubivog zanosa ne iznese prijedlog, nov i važan: da se jedno za svagda pročita jedna opšta presuda kojom se svi i sve osuđuje na smrt i sramotu i gubitak svega što se izgubiti može. I to bi primljeno. Ali modrog ubiše crveni, bez presude kao što je sam predlagao. Tada otpoče oštro razlikovanje i strogo ispitivanje među crvenima. Ispitivani su i suđeni polucrveni, cinoberski, ružičasti itd. Njima je brzo suđeno, kao što su i sami sudili. Svijet se sada dijelio još samo na sudije i osuđenike. Ali se ljudi brzo dosjetiše i svi se proglasiše sudijama. Uzalud se istraživalo ko ima pravo da sudi, a ko ne. I kako se to pitanje nije moglo nikako raspraviti ni istina jasno utvrditi, počeše se osuđivati i ubijati sudije između sebe. A u proljeće sedme godine umrije i poslednji čovjek iz toga naroda. U strogoj pozi, zakrvavljenih očiju, razlivene žuči i zapjenjenih usta, on je grmio osudu u mrtvu tišinu oko sebe, kad pade od srčane kapi. Nad sudijama je rasla mirna i ćutljiva trava. Ivo Andrić, 1920 (Ex Ponto, nemiri, lirika)
Život
Fudbal naš nasušni
Bilo je to, ako se dobro sjećam, 1991. godine kada su braća Mučibabići došli, kao svakog ljeta, na raspust kod bake i djeda. Njihova baka Milka i djed Milorad su bili moje prve komšije. Godinu dana ranije se završilo fudbalsko prvenstvo u Italiji, prvo koje sam pratio i razumio. A godinu dana kasnije će početi opsada Sarajeva, grada u kome su oni živjeli, zbog čega će nastaviti svoje obrazovanje sa nama, u našoj seoskoj školi. Sa sobom su donijeli i svoj skoro potpuno popunjen Panini album, nedostajale su samo dvije-tri sličice. Par mjeseci kasnije, nekom dječijom trampom, ja sam postao ponosni vlasnik, ovog albuma kojeg sam čuvao više od petnaest godina. Važno je napomenuti da je fudbalska reprezantacija Jugoslavije bila kompletirana. Tu bili svi: Jozić, Vulić, Hadžibegić, Spasić, Stanojković, golmani Ivković i Omerović, braća Vujović, Katanec, Brnović, Stojković, Sušić, Prosinečki, Savićević, Škoro i meni omiljeni Pančev (kao da sam nasludio da ću oženiti Makedonku 🙂 Ja, dječak sa sela, nikada ranije nisam znao da tako nešto postoji. Ni za naredno prvenstvo nisam imao mnogo više sreće: i pored rata, sankcija i embarga, nekako sam došao do albuma USA "94, ali nisam mogao ni da pomislim o novcu za sličice. Dresove fudbalskih reprezentacija smo zamijenili dječjim uniformama. Dobro se sjećam ulaska u robnu kuću Bosku gdje sam prvi put vidio maskirnu dječiju uniformu, koja je važila za mnogo "jaču" od SMB uniforme. Mojoj želji se moralo udovoljiti: otac je u Gospodskoj ulici kod švercera (koji i danas tamo stoje) zamijenio 51,00 CAD koje sam dobio u toku nekoliko godina od njegovog strica Boška iz Toronta. Danas, skoro dvadeset godina kasnije, pišem o tome 1600 km udaljen od mjesta na kome sam sa Mićom, Mikijem, Ljušom, Darkom, Ćakom, Topom i ostalima provodio mnogobrojne sate u trčanju za loptom. A sutra počinje novo svjetsko prvenstvo u fudbalu, ovaj put u Rusiji. Zemlja u kojoj sam tada živio sada ima devet fudbalskih saveza, dok dvije zemlje učestvuju na ovom prvenstvu: Srbija i Hrvatska. Sve je to mnogo drugačije od onoga nekada; da li je dobro ili loše ne znam - ali je drugačije. I sam fudbal je drugačiji: vjerovatno je u njemu i ranije bilo novca, bar za one vodeće, dok je danas to biznis u kome neki uveliko prosperiraju, kao i u mnogim drugim sportovima. Ali sport je više od biznisa. "Le sport est une religion avec une Èglise, des dogmes et an culte, mais avant tout avec un sentiment religieux. L'athlète est une espèce de ministre de la religion musculaire." "Sport je religija sa crkvom, učenjem, službom, ali prije svega sa vjerskim osjećajem. Sportista je jedan oblik sveštenika koji promoviše religiju mišića," govorio je Kuberten, osnivač modernih Olimpijskih igara, čija ljetna verzija će se za par godina održati u njegovoj domovini, gdje se i ja trenutno nalazim. Složili se s ovom izjavom ili ne, sakralizacija sporta se odavno dešava u našem postmodernom i posthrišćanskom svijetu. Mjesto koje je nekada imao Bog i sve ono vezano uz njega sada dobija neko drugi. Napustiti pogrešno obožavanje i krive slike o Bogu je neophodno, ali nije dovoljno to zamijeniti idolopokloničkim pristupom bilo kojoj grani sporta. Globalna sportska dešavanja je nemoguće (a nije ni potrebno) u potpunosti izbjeći, ali određenim aspektima ovih takmičenja hrišćani - ukoliko stavove Isusa Hrista uzimaju za ozbiljno - bi trebali pokazati kritiku i neprihvatanje. Na primjer, ogromni novčani iznosi koji se izdvajaju za preplaćivanje fudbalskih zvijezda su u potpunom neskladu sa osnovnim principima jevanđelja. Naše praćenje sportskih takmičenja pomaže u ovome: širenju nesklada između zarade onih koji stvarno rade i doprinose ovom svijetu i drugih koji zabavljaju klasu koja žive na račun radnika i savremenih robova. Ne mogu da se ne sjetim jednog mladog čovjeka koji je stopirao na putu Sarajevo - Zenica, u blizni skretanja za Travnik. Nije imao više od dvadeset godina i radio je kao rudar. Bio je poput mladog udarnika oduševljen zajedništvom i podrškom starijih rudara sa kojima je radio. Iznos koji je za to dobijao je toliko neznatan da ne smijem ni da ga spomenem. U isto vrijeme, mnogobrojni mladići njegovih godina ne znaju šta da čine sa novcem od sponzora, ugovora, reklama i sporta kojim se bave. "Nepravda, pa to ti je," rekao bi Kalimero, ali mora postojati više mogućnost da se uradi više od toga. Ako ništa drugo, onda bar verbalno izraziti svoje neslaganje sa ovakvim poretkom stvari i prestati obožavatit sport i njegove promotere.
Citati
Bratstvo svih ljudi
Nazivaju ljude Vaša ekselencijo, Vaša svetlosti, Vaša plemenitosti, milostivi gospodine, gospodaru, ali samo jedan naziv priliči svima, a nikog ne vređa. Taj naziv je brate ili sestro. Taj naziv je još i stoga dobar što nas podseća na onoga Oca po kome smo mi svi braća i sestre. Sve dok ljudi ne budu sve druge ljude smatrali braćom, a život najvišim od svih dobara, uvek će se iz ličnih interesa uništavati život drugih ljudi. Lav Nikolajevič Tolstoj
Život
Pravda za sve
Bilo je to, sad već davne, 1996. godine. Upisao sam srednju elektrotehničku školu u Banjaluci pa me je drugar zamolio da mu kupim jednu kasetu u tamošnjem "šoping centru", na čijem mjestu se sada gradi sportski centar, koliko čujem. U pitanju je bio četvrti po redu album američkog heavy metal benda Metallica, "And justice for all" objavljen 1988. godine. Na omotu te audio kasete bila je slijepa boginja pravde, vezana konopcima čiji su tasovi izvrnuti pod teretom novčanica. Ako nastavite pravo Jevrejskom ulicom, nekih tristotine metara dalje, stićićete do centra grada Banjaluke, ispred popularne "robne" kuće Boska. Tu se već šezdesetak dana održavaju protesti velikog broja građana sa ciljem rasvjetljavanja slučaja nestanka i ubistva Davida Dragičevića (21) iz Banjaluke. Ucvijeljeni otac je siguran da zna krivce za smrt svog sina, za šta je prvobitna istraga utvrdila da je nesrećni slučaj. Opozicija optužuje vlast, vlast (tačnije neki njeni predstavnici i korisnici) se brani predstavljanjem protesta kao pokušajem još jedne od obojenih revolucija već sprovedenih širom svijeta od strane vodećih sila. A ožalošćeni otac, sa mnogima koji ga podržavaju, traga za pravdom. Rođen sam u banjalučkoj bolnici, kao i moj sin tridesettri godine kasnije. U tom gradu sam završio srednjoškolsko obrazovanje i proveo predivnih šest godina sa svojom porodicom. Vrbas, Kastel, Gospodska, Banj brdo ... a posebno ljudi koji žive na tim prostorima ostaju zauvijek u mom srcu. Nisam imao mnogo negativnih iskustava: i tih par blijede sve više ostavljajući mjesta u sjećanju samo na ona ugodna. I zato sa tugom pratim i gledam sve što se dešava u tom gradu. "Pravda za Davida." Roditelji, kao i mnogi drugi, ne mogu se pomiriti sa činjenicom da jedno dijete nastrada i da se to završi kao da se ništa nije desilo. Mi se zaista nikada ne bi smjeli pomiriti sa omalovažavanjem vrijednosti ljudskog života. A uveliko smo u tome: nastradali ljudi već odavno nemaju ni ime ni svoju istoriju nego samo broj i statistiku. Nisu tome doprinijeli samo filmovi sa bezbrojnim imaginarnim mrtvima nego i prethodni nemili, ratni događaji sa naših prostora gdje su mrtvi bili vrijedni samo ako su bili "naši", a ne "njihovi." Sad smo se odjednom probudili: bolje ikad nego nikad. Osjećaji za uzvišenije vrijednosti mnogo su jači kada se dotaknu nas i naših najmilijih. Da li je pravda uopšte dostižna? U kakvom obliku treba da stigne? Kakva satisfakcija se dobija pronalaženjem odgovornih i njihovim kažnjavanjem? Ovim ne negiram potrebu za istim, nego samo glasno razmišljam i pitam se. Ne znam kako bih ja reagovao da sam na mjestu Davora, Davidovog oca; znam samo da ne bih volio da budem u njegovoj koži. I da bih volio da u toj situaciji ne bude nikad niko drugi nikad više. https://www.youtube.com/watch?v=lcIBM_9oSGg Dok ovo pišem, sjetio sam se pjesme koju je na Prvom đurđevdanskom festivalu devedesetčetvrte u Banjaluci otpjevao Stefan Nikić. Nisam nikada uspio da poslušam tu pjesmu a da ne zaplačem. U pjesmi dječak pjeva: "Kad stane rat i snjegovi, Moj će tata meni doći, Kad stane rat i mrazevi, Moj će tata da me zagrli. Kad stane rat stigne proljeće, Moj će tata da mi dođe, Kad stane rat, sunce nasmiješi, Moj će tata da me poljubi. Ja neću lutke krpane ni lopte šarene, Želim samo da se, da se tate kući vrate" Rat se završio, neke su se tate vratile, mnoge druge - i naše i njihove - nisu. Mnogo toga se promijenilo, a mnogo toga ostalo isto. Strašno je i tragično što nas sada ne napuštaju samo odrasli nego naša djeca i to na najgori mogući način. Ja nemam nikakvo rješenje ni odgovor, samo žalost i ogromnu tugu što rat - između dobra i zla - još uvijek traje. Činjenica ostaje da bi se mnoge posledice tog rata mogle smanjiti i ublažiti ukoliko bismo se odlučili za dobro. A to dobro mora da bude dobro i za druge, ne samo za mene. Davoru - i svakom drugom roditelju koji je izgubio svoje dijete - mogu samo da ponudim svoju molitvu da mu Bog pomogne i da snage za dalji život bez svog djeteta. "... čekam vaskrsenje mrtvih, i život budućeg vijeka" (Simvol vjere)
Citati
Šta nauka zna o životu?
Zapanjen sam u kojoj je mjeri naučna slika stvarnosti oko mene nepotpuna. Nauka nam pruža mnoštvo činjeničnih informacija i u cjelokupno naše iskustvo unosi veličanstveno dosledan red, ali me plaši njeno ćutanje o svemu i svačemu što je zaista blisko našem srcu i do čega nam je zaista stalo. Ne može da nam kaže ni riječi o crvenom i plavom, gorkom i slatkom, fizičkom bolu i tjelesnom užitku; ne zna ništa o ljepoti i ružnoći, dobru i zlu, Bogu i vječnosti. Nauka se ponekad pretvara da odgovara na pitanja iz ovih oblasti, ali njeni odgovori su vrlo često toliko budalasti da ih ne shvatamo ozbiljno. Erwin Rudolf Josef Alexander Schrödinger (1887-1961, austrijski fizičar, dobitnik Nobelove nagrade)