DUHOVNA MISAO

©️ Želimir Stanić

“Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore. O čemu volim da govorim? O svemu što ljude i mene zanima. O životu, o prirodi, o radu, o smrti (i o smrti, zašto ne, smrt je važna koliko i život), zaista o svemu, jer teško da ima stvari o kojoj čovjek nikad nije pomislio. Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima.” (Selimović)

Knjige

Bez porodice

Vozeći kroz gužvu u gradu, svakodnevno zaustavljajući vozilo, moj pogled je privukao veliki oglas za film sa moje desne strane. Postavljen pomalo neprofesionalno, na zid uvučene zgrade, nije ga bilo jednostavno niti lako primijetiti; posebno ne u gradskoj gužvi. Za trenutak sam u mislima prešao 1600 km i našao se na livadi gdje sam prije trideset godina pronašao ovu knjigu, po kojoj je snimljen ovaj film koji se u kinima mogao vidjeti za Božić prošle godine. Mala biblioteka moje seoske osnovne škole je doživljavala svoje sređivanje. Neželjene, zastarjele knjige, kojima nije bila mjesta u novom školskom programu, bile su izbačene. Ali bukvalno izbačene: na livadu u školskom dvorištu, onu livadu što se nalazi odmah do kuće Nebojše, mog drugara iz razreda. Uvijek smo mu zavidjeli što mu je kuća tik uz školu, što  i na najmanjem odmoru može otrčati u maminu kuhinju. Tu livadu smo koristili za jurnjavu i igru loptom, svi mi manji razredi jer je pravo igralište bilo uvijek zauzeto od starijih dječaka iz većih razreda. I baš na tu livadu, pokojni direktor Bobar vjerovatno - bilo je to vrijeme kada su sve odlučivali direktori škole - naredio je da se izbace te knjige i da učenici uzmu one koje žele. Ostatak su "podvornici" (i meni je ta riječ danas čudna ali tako smo nazivali one koji su brinuli o čistoći škole) zapalili nakon našeg otimanja. Pokušavao sam da uzmem što veći broj knjige, žaleći se što i oni koji nikada nisu zavirili u biblioteku imaju jednako pravo na ovo blago. Među knjigama koje sam pronašao bio je i roman pod naslovom "Bez porodice." Napisao ga je Ektor Malo (Hector Malot), francuski pisac čiji se grob nalazi 20 km od mjesta na kome ovo pišem. Sa te livade u bučne ulice Pariza me vratila sirena vozača iza mene, koji je bio nestrpljiv da nastavi sa vožnjom. U svojoj najpoznatijoj od šezdesetak knjiga, Malo piše o dječaku Remiju. Još uvijek se sjećam prve rečenice iz knjige: "Ja sam nahoče." Nisam mogao da razumijem značenje te riječi ni porijeklo te riječi. No sadržaj mi je pomogao: Remi je usvojen. Usvojitelji ga prodaju kao slugu putujućem boemu koji zarađuje predstavama sa psima i majmunom. Obilazeći gradiće Francuske i Engleske, i njega i njegove pse stiže umor, starost i smrt. Remi doživljava happy end usvojen u novoj porodici sa jednim od pasa gospodina Vitalisa. Ne znam šta znači odrasti bez roditelja. Vjerovatno je to ružno iskustvo. Čuo sam za čovjeka koji je u svojoj četrnaestoj godini saznao da je usvojen. Od tada je njegov život krenuo putem ovisnosti o drogi i alkoholu. Sigurno da postoje i ljepša iskustva usvojene djece. Isto kao što postoje i djeca zlostavljana od strane vlastitih bioloških roditelja. Danas porodica doživljava ogromne modifikacije. Čini se da ona više nije bitna i važna kao što smo to mislili ranije. Ali za zdrav rast neophodni su čvrsti korijeni. A oni se nalaze i postavljaju u mirnom domu i zdravoj porodici. Veze i osjećanja koje se uspostave u domu i djetinjstvu, između roditelja i djece, ostaju za cijeli život. Volim ovaj Mešin opis susreta starog oca i odraslog sina: "Prignuo sam se da ga poljubim u ruku, svi sinovi tako čine, ali nije dopustio, uhvatili smo se za mišice, kao poznanici, i to je bilo najbolje, izgledalo je prisno a nije pretjerano. Ali kad sam osjetio njegove ruke, još jake, na mojima, kad sam iz blizine vidio njegove sive, vlažne oči, kad sam prepoznao njegov krepki miris, drag mi od djetinjstva, zaboravio sam na svoju i njegovu zbunjenost, i djetinjim pokretom prislonio glavu uz njegova široka prsa, odjednom raznježen nečim što sam mislio da je davno nestalo. Možda me uzbudio sam taj pokret, ili blizina starčeva što je pokrenula skrivena sjećanja, mirisao je na jezero i žitna polja, možda je razlog bio u njegovu uzbuđenju, osjećao sam kako mu drhti ključnjača na koju sam se oslonio čelom, ili me savladala priroda, čudom oživjeli ostatak onoga što je moglo biti moja priroda, iznenadivši i mene samoga obiljem iskrenih suza. Trajalo je to samo trenutak, i još dok suze nisu počele ni da se suše, zastidio sam se tog smiješog djetinjeg postupka, jer nije odgovarao ni mojim godinama ni odjeći što sam je nosio. Ali sam, začudo, dugo poslije pamtio tu stidnu slabost kao beskrajno olakšanje: na čas samo bio sam izdvoje iz svega i vraćen u djetinjstvo, pod nečiju zaštitu, oslobođen godina, događanja, muke odlučivanja, sve je bilo predato u jače ruke od mojih, bio sam divno nejak, bez potrebe za snagom, zaštićen ljubavlju koja sve može. Htio sam da mu ispričam kako sam sinoć jurio mahalama uplašen griješnom uzbuđenošću ljudi, i sam otrovan čudnim mislima, uvijek je tako kad sam smeten i nesrećan, kao da tijelo traži izlaz iz muka, ...  kako ništa više nije na svome mjestu, i zato tražim utočište na njegovim prsima, malen kao nekad." Dok pišem ova tekst, u sobu ulazi moj petogodišnji sin, žaleći se na neku od nepravdi koja mu je učinjena. Ne mogu da zamislim, ne želim, kako bi taj trenutak izgledao u životu nekog drugog dječaka njegovih godina, bez porodice.

Život

Ko je Gustav Schwabe?

     Ko je Gustav Švabe? Najčešći i najlakši vid današnjeg traganja za informacijama jeste internet. Mada, google nije jedini niti prvi od pretraživača. Stariji se mogu sjetiti Altaviste i Yahoo (koji još postoji, dok je prvi kupljen od strane ovog drugog). Ako ovo ime unesete u internet pretraživač, kao prvi rezultat dobićete engleskog bankara njemačkog porijekla (Gustav Christian Schwabe). Ali postoji još (najmanje) 2811 osoba sa ovim imenom. O nekima se zna nešto, o drugima mnogo manje, skoro ništa. O ovom Gustavu ja samo mogu da nagađem. Njegov grob se nalazi nekih osamdesetak kilometara od Parisa, tačnije 4 kilometra od gradića Soisson, na  francuskom državnom groblju Vauxbuin. Tu su sahranjeni francuski (4899 te 17 njih iz drugog svjetskog rata) i engleski vojnici (281) iz prvog svjetskog rata. Ali, na istom mjestu se nalazi posmrtni ostaci 9229. njemačkih vojnika. Gustav Schwabe je jedan od njih. Najveći broj njih je poginuo u njemačkoj ofanzivi die Kaiserschlacht za pokušaj proboja zapadnog fronta u proljeće 1918. godine. Bio je to poslednji pokušaj da se dobije rat. Dvadesetog prvog marta u 4:20 ujutro, Nijemci su započeli petosatno artiljerijsko i minobacačko bombardovanje: stotine i stotine bombi je ispaljeno. Nakon toga je uslijedila akcija tzv. Stosstruppen, specijalno obučenih jedinica za borbu u neprijateljskim rovovima. Njihovom ulasku duboko u neprijateljsku teritoriju pomogla je gusta magla. Savezničke snage su tog dana izgubile 7000 britanskih vojnika. Do kraja operacije, 5. aprila, Nijemci su zarobili 90 000 vojnika. Ali i sami su imali velike gubitke, nedostajala je bolja strategija kao i resursi, te su 8. avgusta bili potisnuti nazad, a 11. novembra priznali poraz. Među mnogobrojnim izubljenim ljudskim životima bio je i desetar Gustav Schwabe.      Dok sam stajao na zemlji ispod koje se nalazilo 14426 mrtvih vojnika shvatio sam koliko daleko su oni bili spremni da slijede nečiju ideju. Sigurno da je bilo prisiljenih, ali mnogi su tu bili svojom voljom. Dezerterstva je u Velikom ratu bilo veoma malo. Svi oni su vjerovali da se bore za (svog) cara i dali život za njegovo carstvo. Kasnije su granice prekrajane i mijenjane, a mnogo godina kasnije one su i nestale.      Za šta se mi spremni da se borimo i za koga (ili šta) da živimo?

Citati

I carevaće treći od Trojice

Evo su u krv zagazili. Do članaka im krv, i još raste. Evo, krv, od danas pa za sto godina; i evo još od druge stotine polovina. Toliko vidim. Šest naraštaja sve pregrštima jedan drugom krv dodaje. Sve hrišćanska krv. Biće vrijeme, pa će svako dijete knjigu učiti i pismo znati; ljudi će s kraja na kraj svijeta razgovarati i svaku će riječ čuti, ali se neće moći razumjeti. Osiliće se jedni ljudi i zaimati blaga kakva se ne pamte, ali će im u krvi bogatstvo nestati i ni brzina ni vještina neće im pomoći. Drugi će osiromašiti i ogladniti, da će sami svoj jezik jesti od gladi i zvaće smrt da ih pomori, ali smrt će biti gluha i spora. A i koliko rodi zemlja, od krvi će svaka hrana obljutaviti. Krst će sam od sebe potavnit'. Tada će doći čovjek, go i bos, bez štapa i bez torbe, i zasjeniće sve oči svojom mudrošću, snagom i ljepotom i izbaviće ljude od krvi i sile i utješiti svaku dušu. I carevaće treći od Trojice. Ivo Andrić (1892-1975), citat iz romana Travnička hronika (izdanje Prosveta), 592. strana

Život

Novogodišnje želje jednog roditelja

"Bože mili, kud sam zaš'o, / Noć me stigla u tuđini." Prvi put sam čitao Preradovićevu pjesmu u kući mojih roditelja. Već tad sam shvatio jačinu i istinitost ovih stihova, iako je to iskustvo bilo jako daleko od mene. Ali prije par večeri, kad sam napravio ovu sliku, nervni završeci mojih moždanih ćelija su, na sebi svojstven način, riječi ove pjesme vratile u prvi plan. Počinjem da se pitam, ima li u mislima roditelja ičeg drugog osim njihove djece? Šta ih očekuje u životu? Njihovi potencijalni strahovi mene već danas plaše. Pravo je pjevao Bora Čorba: "Djecu ti neću oprostiti!" U isto vrijeme, osluškujem odjeke iz "najluđe noći." To je "dozvola za grijeh", "bijeg u ništavilo", "ludilo i zezanje" ... terminologija zavisi od toga koji pogled na svijet vam je bliži. Kako je moguće da ima onih koji još uvijek ne vide prazninu svega toga? Ili sam ja (pod uticajem svog iskustva) indoktriniran melanholijom i pesimizmom? U svom magnovenju pitam se, gdje je ta domovina, pjesniče, gdje svako jutro sunce sine, kuda duša diše, a srce bije? U koju sigurnost da odvedemo svoju djecu? "There's a killer on the road!" Morisson je bio u pravu: Zato, uzmimo dugačak odmor i igrajmo se sa djecom (Take a long holiday / Let your children play). Vrijeme koje provedemo zajedno jedino ih može pripremiti za put u njihovu noć, gdje god da ih ona zadesi. Ne dozvolimo da odrastu sami ili sa strancima. Ona će nam to možda oprostiti, ali ima ko neće.

Prenosim

Riječ, dvije o Božiću

Ime dana kojim se obilježava Hristovo rođenje je različito u različitim jezicima. Englesko Christmas dolazi od Hristova misa. Na španskom (Navidad), portugalskom (Natal) i francuskom (Noël) riječi označavaju rođenje. Njemačko Weihnachten (kao i Weihnacht) ukazuje na blaženu, blagoslovenu noć. Na jezicima naših naroda, Božić je umanjenica riječi Bog, što ukazuje da se na taj dan rodio mali Bog, Božić. Sam termin nije naslavniji: malo iskrivljuje cijelu poruku i smisao, za moj ukus, u nekom mitološko-bajkovitom smjeru. Problematika postoji i oko datuma (i ovdje ne mislim da li je 25. decembar ili 7. januar), u koju radije ne bih ulazio: prošle godine sam zbog iste izgubio par prijatelja na facebooku. Radije bih napisao nešto o smislu ovog biblijskog događaja. Pisci jevanđelja ukazuju na misao da je Bog odlučio da uzme ljudski oblik sa ciljem otkrivanja samoga sebe (Jovan 1:14-18, 14:9). On je mogao doći na ovaj svijet i na drugačiji način: kao odrastao čovjek. Biblija izvještava da je prvi čovjek stvoren kao takav (1. Mojsijeva 2:7-8) te da nije odrastao kao dijete. Umjesto toga, Bog je povjerio samog sebe zemaljskim roditeljima da bude hranjen, odgojan i štićen. Iako nam sama misao donosi mnoštvo pitanja, pokušajmo razumjeti šta tekst želi da nam poruči. To je bio način na koji je Bog pokazao svoju bezgraničnu ljubav prema čovjeku, koja je preuzimala veliki rizik i nije zadržala nikakvog "keca u rukavu." Jedino je na takav način čovjek u potpunosti mogao razumjeti kakav je Bog (Jevrejima 1:1-3). Samo ljubav bi se odlučila na takav način. Ljubav koja je dopustila svojim stvorenjima da Ga muče i ubiju umjesto da im vrati istom mjerom (Luka 23:34). Nema potrebe plašiti se takvog Boga, a pronalazimo svaki razlog da Ga obožavamo. A dobra vijest je da mi možemo postati slični onome što obožavamo. Obožavati i diviti se takvom Bogu znači postajati sve sličniji Njemu. To bi bio pravi smisao obilježavanja Božića.

Prenosim

Svijet u kome živimo

Snijeg je padao cijelu noć. Pa sam ja ujutro u ... 08:00 - Ustao i napravio snješka. 08:10 - Deset minuta kasnije je ulicom naišla feministkinja i pitala me zašto nisam napravio ženskog snješka. 08:15 - Poslušao sam je i napravio ju. 08:17 - Moja komšinica feministkinja mi je dala primjedbu zbog izgleda ženskog snješka govoreći kako on od nje pravi objekat i kako je to veliki problem ženskim osobama danas. 08:20 - Homoseksualni par koji živi nedaleko je podizao pesnice i mrmljao pitajući zašto nisam napravio dva snješka umjesto ovoga što sam uradio. 08:22 - Osoba koja je promijenila pol je pitala zašto nisam napravio snješka koji će prikazati njeno iskustvo. 08:25 - Vegeterijanci sa kraja ulice su se žalili zbog upotrebe mrkve umjesto nosa: to je ipak hrana i ona ne treba da se koriste u te svrhe. 08:28 - Neko mi je rekao da sam rasista jer je snježni par bijele boje. 08:31 - Musliman koji je prošao ulicom tražio je da ženski snješko bude sa burkom. 08:40 - Stigla je i policija govoreći kako je neko telefonirao jer su bila povrijeđena njegova prava. 08:42 - Ispostavilo se da je u pitanju moja komšinica feministkinja koja zahtijeva da uklonim metlu jer time ženi dodjeljujem kućne poslove i uskraćujem njenu mogućnost ostvarivanja van tog prostora. 08:45 - Stigla je i TV ekipa koja mi je postavila pitanje šta ukazuje na razliku između muškog i ženskog snješka? "Snowballs," odgovorio sam i bio optužen za stereotipno etiketiranje osoba na osnovu njihovih polnih osobina. 09:00 - Samo sat vremena kasnije već sam na vijestima bio predstavljen kao osumnjičeni terorista, rasista i homofob koji stvara probleme u teškim vremenskim uslovima. 09:10 - Pitali su me imam li saučesnika u ovom djelu? Nakon odgovora, moju djecu odvodi socijalna služba. 09:30 - Pripadnici krajnje ljevice, uvrijeđeni svime što se desilo, marširaju ulicom zahtijevajući da budem linčovan. Pouka priče? Ne postoji pouka iz ove priče. To je samo opis svijeta u kome živimo.